FOKUS
Zemlja sa dna Evrope
Piše: Gojko Berić
13/04/11 08:59S
Svako iole ozbiljan zna da je nekakva međunarodna konferencija pod nazivom Dayton 2 u ovom trenutku nemoguća i da je možda nikada neće biti. Zbog toga se cijela ova priča doima kao providna manipulacija javnošću, lišena bilo kakve svrhe i smisla. Oni koji gaje nade u takvo čudo, samo gube vrijeme, baš kao i oni koji priželjkuju da svijet digne ruke od Bosne i Hercegovine
Haos u glavama političkih lidera, površnost i otvoreno navijačko raspoloženje u medijima, gaće na štapu goleme većine stanovništva - tek je jedan od mogućih opisa trenutnog stanja u Bosni i Hercegovini. Ko može sanirati takvo stanje, kojim sredstvima i za koje vrijeme? Izgleda da takav genij ne postoji. U jednoj od ranijih kriza, koja je bila upola manja od sadašnje, jer se bauk recesije tek prikradao sefovima najvećih svjetskih banaka, Zlatko Lagumdžija je tvrdio da nas ni slavni Albert Einstein ne bi mogao spasiti. Naravno, nije bila, a nije ni danas riječ o problemima koji su sami po sebi nerješivi, već o nedostatku volje triju nacionalističkih oligarhija da se oni riješe. A uzrok svemu je frustrirajuća razjedinjenost zemlje, koja je dostigla takav intenzitet da nam nije potreban nikakav drugi neprijatelj koji će nam ugroziti državu kao takvu. Dovoljni smo mi sami.
"Od politike i ekonomije, do perspektive - sve je u Bosni i Hercegovini na koljenima", izjavio je nedavno visoki predstavnik Valentin Inzko. To se može vidjeti i osjetiti na svakom koraku. Ali kad dolazi od visokog predstavnika, takva dijagnoza djeluje krajnje deprimirajuće. Lako ćemo se složiti s ovim austrijskim diplomatom kad god kao krivce za takvo stanje optuži naše lidere, kojima svake četiri godine iznova i mazohistički povjeravamo svoju sudbinu. Ali šta bi koštalo gospodina Inzka da bar dio krivice pripiše i međunarodnoj zajednici, koja je evidentna još od agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa preko Daytona, sve do današnjih dana? Njena krivica se sastoji u tome što je ustrojila jednu nakaradnu tvorevinu u kojoj je građanin kao pojedinac žrtvovan za račun etničkih i vjerskih kolektiviteta. Ustoličenje i vladavina nacionalističkih oligarhija bila je prirodan i logičan plod takvog ustavnog rješenja.
Milošević, Tuđman i Izetbegović nisu u Daytonu razmišljali o tome da će život u državi koju su oni sklepali biti teško podnošljiv, jer oni su ratovali za teritorije, a ne za ljudska prava i savremeno ustrojeno društvo. Nije se to mnogo ticalo ni Richarda Holbrookea. Kuću okrenutu naglavačke kasnije je bila teško vratiti u normalan položaj. Bilo je nekoliko skromnih pokušaja da se to učini, ali u tome se nije ni do danas uspjelo. Evropa je ispoljavala pasivnost i nejedinstvo, prepuštajući inicijativu Americi. Washington bi u jednom trenutku pokrenuo točkove promjena, a onda bi gotovo zaboravio gdje se Bosna nalazi. U međuvremenu je etnonacionalizam bujao na sve strane, a njegov radikalni izraz postao je Milorad Dodik, posljednjih godina nesumnjivo glavni remetilački faktor u zemlji "sa dna Evrope".
OHR je godinama bio simbol međunarodnog protektorata nad Bosnom i Hercegovinom. Bilo bi pogrešno reći da je ova međunarodna institucija prokockala svoj višegodišnji mandat. Uradila je i ponešto korisno, ali nije učinila prave, odlučujuće stvari. Zbog razjedinjenosti svojih mentora OHR nije imao nikakvu strategiju, već je uglavnom bio prepušten ličnosti i karakteru visokog predstavnika. Nedavno smo u novinama mogli pročitati frapantne izjave dvojice bivših visokih predstavnika Wolfganga Petrischa i Christiana Schwarza-Schillinga. Petrisch u Slobodnoj Bosni kaže da Bushova administracija nije željela da od Bosne i Hercegovine napravi državu i da je iz Washingtona dobio jasan signal da to ne čini. Eto, i to je Amerika! Schwarz-Schilling je u intervjuu za Oslobođenje izjavio da su njegove inicijative da naša zemlja što prije postane funkcionalna država, "nailazile na potpuno hladan i ignorantski odnos u važnim evropskim zemljama, pa i u Njemačkoj". Sve u svemu, očito je da svijet nikada nije namjeravao od Bosne i Hercegovine praviti državu po izričitoj volji bilo kojeg njenog naroda, pa ni po sopstvenoj volji.
Nemoguće je i zamisliti da ova krucijalna činjenica nije poznata Zlatku Lagumdžiji, lideru pobjedničkog SDP-a, bivšem premijeru i ministru inostranih poslova, koji je svih ovih godina imao brojne kontakte sa ljudima iz svjetske diplomatije i politike. Ali umjesto da se kao pobjednik na oktobarskim izborima sav posveti domaćim poslovima, uključujući i dijalog sa Dodikom - makar obojica to doživljavala kao gutanje živih žaba - Lagumdžija odlazi u Ameriku da se sretne sa nekim bivšim gradonačelnikom Daytona i otuda nam, sve sa slikom, poruči kako je majka dejtonske BiH raspoložena da pokrene organizaciju nove međunarodne konferencije pod nazivom Dayton 2. Međutim, svako iole ozbiljan zna da je takva konferencija, iz hiljadu razloga, u ovom trenutku nemoguća i da je možda nikada neće biti. Zbog toga se cijela ova priča doima kao providna manipulacija javnošću, lišena bilo kakve svrhe i smisla. Na nju su nekritički nasjeli i neki mediji, kojima se u mlaćenju prazne slame pridružila i grupa sarajevskih intelektualaca. Kad je shvatio da je njegov američki "muštuluk" bio čisti gaf, Lagumdžija se, nimalo duhovito, "ispravio" rekavši kako se ta konferencija, što se njega tiče, može zvati i Drvar 2!?
A što se međunarodne zajednice tiče, stvari su proste kao pasulj: nema otcjepljenja ni jednog dijela BiH, nema ukidanja entiteta, Evropska unija se neće miješati u formiranje vlasti na državnom nivou, ona snažno podržava državno Tužilaštvo i državni Sud, a u komuniciranju sa Bruxellesom ovdašnji lideri, bez obzira da li zastupaju srpske, hrvatske ili bošnjačke interese, moraju govoriti jednim glasom, glasom Bosne i Hercegovine. Oni koji očekuju više od toga, gube vrijeme, baš kao i oni koji priželjkuju da svijet digne ruke od Bosne i Hercegovine.
Ovo je pravo zanimljiva situacija. U zadnje vrijeme čitam sve više članaka u kojoj se novinari ne bave samo kritikom, nego nude i gotova rješenja političarima na vlasti. Novinari se na takvo što usude obično u slučajevima kada neka oblast (u ovom slučaju politika) ostavi jako veliki nepopunjeni prostor i mnoštvo neodgovorenih pitanja. Problem je što neće samo novinari uletati u te rupe u šesnaestercu. Na isti način su vjerske organizacije uletale, pa su, sredinom devedesetih Reis, Gligorije, Perić i ini nenadno postajali veliki, gotovo presudni politički autiriteti. Malo je to splasnulo zadnjih godina, ali po svemu sudeći, čim vide da novinari mogu ovako, neće ni kler dugo čekati.
