Čas iz historije XYZ dio.
Berl Locker je predvodio palestinski Poale Cion (Radnici Ciona), laburističku cionističku organizaciju. Njegov protivnik, Baruch Vladeck, bio je urednik lista Forward, tada vodećeg jidiš dnevnika u Americi i glasa starije generacije još uvijek ogromne jevrejske radničke klase. —LB
Pitanja koja se tiču Sporazuma o transferu izazvala su burne rasprave u jevrejskim radničkim krugovima, gdje se ekonomski bojkot nacističke Njemačke shvata ozbiljno. Nesumnjivo, istaknuti zagovornici dvije strane ovog pitanja su B. C. Vladeck, predsjednik Jevrejskog radničkog komiteta, i Berl Locker, vođa organizacije Poale Cion u Palestini. „Drago nam je što ćemo u nastavku da predstavimo njihova mišljenja.
DA! kaže Berl Locker
Protivnici cionizma uhvatili su se za Sporazum o transferu, koristeći ga u svojim nastojanjima da diskredituju cionistički pokret. Njihovi neutemeljeni i konfuzni napadi na Transfer bili su, od samog početka, usmjereni kao napad na jevrejskog radnika u Palestini.
Kratka historija početaka transfernog pokreta možda je na mjestu, kako bi se razjasnila određena nerazumijevanja. Ubrzo nakon dolaska Hitlerovog režima na vlast, sa njegovim besmislenim progonima Jevreja, započeo je talas emigracije Jevreja iz Njemačke. Stotine, a zatim hiljade njemačkih Jevreja bježale su iz zemlje; prije zaključenja Sporazuma o transferu, Jevrejima koji su napuštali zemlju bilo je dopušteno da ponesu samo do 1000 funti u gotovini. Ostatak je uziman u robi.
Dakle, nije cionistički pokret bio taj koji je pokrenuo transferni pokret. Palestina se našla pred svršenim činom — njemačka roba dovožena je u Palestinu od strane izbjeglica. Palestina se našla i pred dilemom: da li da bojkotujemo tu njemačku robu koja dolazi u Palestinu? Možemo li postaviti stražare ispred takvih radnji i voditi anti-nacistički bojkot? Ne, jer to ne bi bio bojkot njemačke robe, nego bojkot protiv njemačkih Jevreja. Lišiti progonjene njemačke Jevreje ovog posljednjeg utočišta, jedine prilike da spasu sebe i dio svoje imovine iz ponora nacizma, značilo bi nacionalno samoubistvo.
B. C. Vladeck govori tim nesretnim Jevrejima da ne bježe, već da ostanu u Njemačkoj i bore se protiv Hitlera. Mi, međutim, ne možemo biti toliko proizvoljni i nerealni u vezi sa situacijom. Njemački Jevreji napuštaju Njemačku. Oni emigriraju i žele da spasu barem dio svog imetka, umjesto da ga ostave njemačkoj vladi. A ako Jevreji migriraju u Palestinu bez ikakvih privatnih sredstava, šta će moći učiniti? Mnogi od emigranata su muškarci i žene srednjih godina, za koje bi prelazak na fizički rad bio izuzetno težak. Čak i kad bi mogli raditi, mora postojati industrija koja bi ih mogla apsorbovati. Nažalost, nacionalni fondovi Palestine (Keren Kajemet i Keren Hajesod) su nedovoljni i ne bi bili dovoljni da ove emigrante bez sredstava uključe u produktivan rad.
Vladeck tvrdi da povlačenje jevrejskog kapitala iz Njemačke u obliku robe nije toliko sramotno u pojedinačnim slučajevima; već da je pečat odobravanja, koji je cionistički pokret stavio na to, ono što Jevreje izlaže podsmijavanju svijeta. Pretpostavimo da bismo dozvolili da se emigracioni pokret odvija bez nadzora. Kakav bi bio rezultat? Njemačka roba bi bila izbačena na palestinsko tržište, što bi dovelo do ličnih gubitaka, haosa na palestinskom tržištu i poremećaja palestinskog ekonomskog života.
U vrijeme kada je Sporazum o transferu bio dogovoren, Jevrejima koji su napuštali Njemačku bilo je bez ograničenja dopušteno da iznesu 1000 funti u gotovini. Kada je organizovana Havara (Agencija za transfer), ona se bavila samo transakcijama koje su se odnosile na višak iznad tih 1000 funti, koje su pojedinci slobodno mogli povući. Od tada su slobodna povlačenja ograničena i dopušteno je samo 12–15 takvih povlačenja novca mjesečno.
Uobičajena procedura je sljedeća: kandidat (za emigraciju) dobija odobrenje vlade i polaže svoj novac kod Havaraha. Havorah, zauzvrat, polaže taj novac na jedan od dva računa koja održava kod Njemačke Reichsbanke. Račun I funkcioniše za one Jevreje koji su već u Palestini, ili koji planiraju odmah emigrirati tamo. Račun II je za druge koji sami nisu spremni emigrirati. Račun je (barem privremeno) zatvoren. Maksimalni iznos koji je bilo kojem Jevreju dopušteno povući iz zemlje je 50.000 maraka ili 20.000 dolara po njemačkom kursu.
Havorah je tako uspostavio kredit kod Reichsbanke. Zatim dobija narudžbe za njemačku robu u Palestini i organizuje plaćanje tih narudžbi putem svog kredita kod Reichsbanke, čime dobija gotovinu u Palestini i ispunjava klauzulu o robi iz Sporazuma o transferu. Sporazum o transferu sprječava preplavljivanje zemlje njemačkom robom, jer roba dolazi samo prema potrebi. To je jedini način da njemački Jevreji mogu povući više od 1000 funti svoje imovine. Osim toga, kroz Račun I osigurava sredstva koja se ulažu u nacionalne fondove Palestine.
NE! uzvraća B. C. Vladeck
Na nedavnoj konferenciji „Radničke kampanje za Palestinu“ usvojena je rezolucija u korist bojkota njemačke robe. Ipak, na istoj konferenciji otvoreno je branjen Sporazum o transferu između cionističkih organizacija i nacističke Njemačke — sporazum po kojem njemačku robu kupuje cionistička organizacija u Njemačkoj i prodaje je Jevrejima u Palestini. Možete raspravljati od sada pa do Sudnjeg dana, ali ovo je dvostruko knjigovodstvo najgrubljeg oblika. Da niko ne krši bojkot osim Jevreja u Palestini. I da niko ne posluje s Njemačkom osim cionističkih organizacija!
Oni koji brane sporazum o transferu sami osjećaju kontradikciju čjelokupne situacije i pokušavaju je opravdati. Jedno od objašnjenja je da Njemačka prema ovom sporazumu ne prima novac iz drugih zemalja, nema valutu. To nije izgovor. Zašto Njemačkoj treba valuta? Zato što u Njemačkoj nema dovoljno novca. To jest, novca ima dovoljno, ali vlada ne može ili neće dirati privatnu imovinu. Koja je, dakle, funkcija Sporazuma o transferu? On uzima novac koji Jevreji posjeduju kao privatni kapital, a kojem vlada ne može pristupiti, i daje ga vladi zauzvrat za njemačku robu.
Ni to nije sve. Da bi prodala svoju robu drugim zemljama osim Palestine, njemačka vlada je spremna da pokrije do pedeset posto troškova tih proizvoda. Ona prodaje posebne marke kojima zatim strani uvoznici plaćaju njemačku robu, a te marke vrijede ne mnogo više od polovine stvarne vrijednosti njemačke marke. Ali roba izvezena iz Njemačke prema Sporazumu o transferu plaća se pfening po pfening, marka po marka; njemačka vlada za nju prima dvostruko više nego što bi primila da je izvezla u neku drugu zemlju.
Drugi izgovor zapravo nije izgovor, nego analogija, a prema novinama, iznio ju je moj prijatelj Baruch Zuckerman. Analogija je sljedeća: ako je dijete oteto, niko ne krivi roditelje kada plate otkupninu, iako svi znaju da je otmičar bezakonik i prevarant. Na isti način, da bi se spasili njemački Jevreji, dopušteno je poslovati s Njemačkom.
Ova bi analogija bila vrlo dobra kad bi premise bile iste. No, nažalost, sasvim drugačija analogija odgovara slučaju: cijela obitelj je oteta. Otkupnina se plaća za jednog člana obitelji, što otmičaru omogućuje da muči ostatak obitelji. Kad bi u Njemačkoj bio samo jedan Židov ili samo 1000 Židova, onda bi primjer prijatelja Zuckermana bio točan. Ali u Njemačkoj još uvijek ima gotovo pola milijuna Židova, a sve ih je nemoguće preseliti u kratkom vremenu. Dajući nacistima novac, jačamo ih i omogućujemo im da još učinkovitije progone preostale Židove. Moralna šteta Sporazuma o transferu toliko je očita da je samo najgluplji mogu pokušati ignorirati. Cijeli organizirani radnički pokret i progresivni svijet vode borbu protiv Hitlera bojkotom. Sporazum o transferu krije kraste na toj borbi.
„Ali,“ kažu branitelji Sporazuma o transferu, „ne možemo se zaustaviti da raspravljamo o moralnim posljedicama. Moramo spasiti Jevreje u Njemačkoj, a Transfer je izlaz.“ Pogledajmo praktičnu vrijednost Sporazuma. Rečeno nam je da je preko 30.000 Jevreja spašeno Sporazumom o transferu. To, da budemo otvoreni, je laž. Nije 30.000, već između 4.000 i 5.000 je naseljeno u Palestinu putem Transfera, i ti nisu bili „spašeni“.
Kako funkcioniše Sporazum o transferu? Israel Karlebech, ugledni cionista, dao je u varšavskom listu Today 1. novembra jasno objašnjenje funkcionisanja Sporazuma. Recimo da njemački Jevrej ima 1.000 dolara i želi ih iznijeti sa sobom kako bi se nastanio u Palestini. Prije svega, mora čekati najmanje godinu dana da dobije dozvolu od ministra finansija. Kada dobije dozvolu, vlada odbija 20 posto kao porez na „bijeg“. Sada ima 800 dolara. Od tih 800 dolara, „Havorah“ (organizacija za transfer) uzima približno 25 posto od ukupnih 1.000 dolara, ili 250 dolara, za različite troškove. Ostaje 550 dolara. Od tih 550 dolara dobija 40 posto u hartijama na Jevrejski nacionalni fond, 20 posto u palestinskoj „gesellschaft“, 20 posto u palestinskom kooperativnom poduhvatu i 20 posto u gotovini. Gotovina mu se ne uruči sve dok ne prođu dvije godine, i ne smije prodavati nijedan od tih udjela. Jednostavno rečeno, njemački Jevrej je toliko „spašen“ da za 1.000 dolara dobije 111 dolara, i to tek nakon dvije godine.
Moje je mišljenje da glavni cilj Transfera nije spašavanje Jevreja iz Njemačke, nego jačanje raznih institucija u Palestini. Vidio sam podatke koji pokazuju da je do sada Nacionalni fond dobio preko tri miliona maraka iz Transfera; radnička unija „Nir“ preko jedan i po milion maraka; banka „Hapoalim“ još pola miliona; a „Hanuta“ dva i po miliona maraka. Od početka Transfera pa do 31. jula 1935. godine, „Havorah“ je iz Njemačke izvezla proizvode u vrijednosti od oko 19 miliona maraka. Od toga, njemački Jevreji čijim je novcem roba kupljena dobili su samo oko sedam miliona maraka. Preko devet miliona otišlo je na jačanje raznih institucija u Palestini.
Postoji još jedan aspekt ovog pitanja. Zbog toga što toliko njemačkih proizvoda ulazi u Palestinu, tržište je psotalo preplavljeno. Potrebna su nova tržišta. Tako se njemačkom konzulatu u Egiptu obraća „Havorah“ kako bi pomogao u prodaji „Havorah“ robe Egipćanima, pri čemu im se obećavaju posebno niske cijene. Isto se radi i u drugim zemljama koje graniče s Palestinom. Palestinu se tako pretvara u zvaničnog švercerskog posrednika protiv bojkota na Bliskom istoku.
Bilo je mnogo protesta protiv Sporazuma o transferu — čak i od samih istaknutih cionista. Ali još čudnije od protesta je tišina koja ga je obavila. Kada su prvi put izašle vijesti o Sporazumu o transferu, cionisti su poricali da imaju ikakve veze s njim. Na 18. kongresu u Pragu, Berl Locker je rekao: „Ni jedna cionistička agencija nema najmanje veze s Transferom.“ U istom periodu banka „Hapoalim“ (Histadrut) zarađivala je novac putem Sporazuma. Na posljednjem cionističkom kongresu pitanje se ponovno pojavilo i došlo je do vrlo žestokih rasprava. Preda mnom su bilteni „Palkor“ iz dana kada je rasprava bila žestoka. Ali jedini zapis o tome su nekoliko riječi Kaponskog i Meyera Grossmana iz Jevrejske državne stranke. Očigledno se smatralo da se takva rasprava ne može objaviti. Iz toga mogu zaključiti samo jedno: Sporazum o transferu je mrlja na Jevrejima i svijetu, i ta mrlja mora biti uklonjena.
