Edouard wrote:Iako je tema ateizam...
Ovdje nećemo o Bibliji. Ali imamo mi nama nešto bližeg,
Vasu Pelagića, teologa iz Bosne, arhimandrita (najviši kaluđerski čin), direktora banjalučke bogoslovije... pa hajde da vidimo šta je on to konačno napisao nakon provedenog života sa mantijašima.
Mantijaška pokvarenost i fino udešene lažarije
Piše: VASA PELAGIĆ (1833 –1899)
Meni, kao bogoslovu, arhimandritu, profesoru i direktoru ”bosansko banjalučke” bogoslovije, zadugo bijaše teško da ovako javno priznam i svijetu na vidiku očitujem ovu vječitu istinu protiv nas mantijaša i našeg mantijaškog morala. Tim teže što mi je patrijarh carigradski, na zahtijev opštine, vać telegrafski bio ukazao vladičansko zvanje i što sam u Banjaluci i celoj okolini živio ”kao mali car” kao i ostali krupni mantijaši i što me narod cijele Bosne poštovao kao svog ”svetitelja”, kao ”svetog Savu”, kao ”novog” Hrista. To će posvjedočiti svaki Krajišnik. Ali uvidjevši našu mantijašku duboku pokvarenost i fino udešene lažarije, koje smo mi pokrili lažnim sjajnim pokrovom, to jest velikom firmom boga, vjere, crkve i morala; saznavši uz to stvarne potrebe naroda i čovječanstva i njihove goleme nevolje, koje mu dolaze jedino stoga što ne umije da umuje i da se upravlja po umuzdravog razuma i osećanju čistog poštenja, bio sam prinuđen po nagonu naučnih razloga, a u hataristine i privlačnosti, da dam ostavku na to veliko zvanje i gospodovanje, da napišem ovu izjavu ”Umovanje zdravog razuma” i da se posvetim stvarnom unapređenju i usavršavanju sebe i svoga naroda i čovječanskog roda, ukoliko sam kadar da to učinim
Zbog svih navedenih religioznih i mantijaških zabluda, petljanija, nesaglasnosti i škodljivosti, na osnovi čiste nauke i narodnih i čovječanskih interesa, zdrav razum odriče svaku svetinjačku i božanstvenu važnost svemu onome u što vjeruje obični um, pa iz svega dovde pomenutog izvodi kratak izvod koji ovako glasi:
1. Takozvano ”sveto pismo” nije ništa drugo no zbornik svih mantijaških sanjarija i petljanija koji nikakvog logičkog smisla nemaju i koje svojim šarlatanskim protivrječjem same sebe gotovo na svakom listu u laž ugone. Više vrijedi jedan najmanji člančić iz racionalne ekonomije no sve bogoslovske knjige što ih ima na svijetu.
2. Sveta majka crkva, dom božiji nije ni u dlaku važnija i svetija od običnog doma i kućerka. I više vrijedi za narod jedan naučno udešen arterski bunar, česma, no sve pravoslane i krivoslavne crkve i manastiri. Crkva je privilegisani dom zaglupljivanja, laži i ropstva. Ja, kao profesor bogoslovije i arhimandrit, i po tri puta ovo kažem. Kad bih drukčije rekao, lagao bih narodu. Kad bih drukčije pripovjedao, bio bih izdajica nauke. Za ovu izrečenu istinu mene će strogo, vrlo strogo osuditi ne samo zatucana masa naroda nego i sva iteligencija koja diše podlim, nazadnim i sebičnim duhom. Pa neka i to bude, ali doći će jednom ono sveto doba kad će sav narod i sve ljudstvo ovako misliti, mada ću ja tada biti u vječnoj zaboravnosti. I pošto još niko u crkvi ni vidio, a kamoli čuo premilostivog boga da svoju djecu, narod poučava, to se može potpuno savjesno reći da ne vrijedi u nju ići kad gazda u domu nije; šta će đaci u školi bez učitelja? Kalfe im ne mogu zamjeniti učitelja i oca. Crkva je mantijaški dućan u kome oni prodaju svoju nestvarnu i neslanu robu i niti osnivaju za buduće svoje spekulacije i ugodnije živovanje.
3. ”Molitva i blagoslov” ne vrijedi više od običnog bapskog preklapanja i vračanja. Pape i ostali krupni i sitni mantijaši blagosloviše krstonosnu vojsku da osvoji ”svjeta mesta”, ”grob Hristov” iz ruku aziskih varvara, pa svi krstonosci zaglaviše pod udarcima nekrštenih ”agarjana”. Oni blagosloviše Napoleona da pokori Prusku, a ruski sveštenodostojnici cara Nikolaja da pokori Sultanovu vladu i državu, pa obje blagoslovene strane konačno izgubiše megdan. Narod Slavonije baš se moli bogu i dobija popovske blagoslove, pa eno 1878-1879 godine savska poplava učini čitave užase od naroda koji stanuju u niskim ravnicama pored Save. Rusi su tako pobožni da su u samoj Moskvi podigli 4.000 crkava i manastira, pa eno glad Samariska, suša Voroneška, crnac Astrahanski i Neronski knut imperatorsko-carski mahom ih ugnjetava, unesrećava i satire. Mantijaši i narod jevrejski i turski tolike vjekove oguliše se čineći molitve, udarajući se uprsa i derući se na munarama: ”alah al alah!” pa sve sa zla na gore. Gone ih i biju od svih strana. Od velike turske carevine postoje odlomci. Hiljadama godina tako čine i Kinezi i Indija, pa ipak gomilama skaču u vodu od gladi i nevolje. Hristijanski bogoslovi već promukoše i vrat iskriviše vičući boga: Gospodi, vozvah tebje, usliši mja – pa još nikada ne siđe među nas; i tolikom sirotom svijetu neće da pošalje ni pečenih vrana, a kamoli jarebica. Ima još sijaset podobnih primjera, ali i ovoliko je dosta.
4. ”Časni krst” nijema vrijednosti ni svetlosti koliko običan štap, jer ovim se svijet poštapa i brani, a krstom se niko ni u kom slučaju ne može pomoći. Krst je, kao i molitva, pomoćnik varalicama.
5. Krštenje je jedna uobičajena navika koja je toliko sveta koliko pušenje opijuma ili duvana. Ono je toliko pošteno da nemoćno dijete, koje ništa ne zna, priveže ovoj ili onoj vjeri i prišije mu ovako ili onako ime bez njegova znanja i sa izvolenja.
6. Bogoslovske škole nisu ništa drugo no izvodi u kojima se uči kako će se finije i vještije zaglupljivati narodi, izopačavati svijet i poricati i ismijavati naučne istine. Ko ovo ne uviđa, on je bez razuma.
7. Bog, raj, pakao, anđeli i đavoli nisu ništa drugo no zlonamjerno izmišljena strašila mantijaška i tiranska ujdurma pomoću čega su narod plašili i izvlačili njegovu zamuku, zaradu da lakše i obilatije gospoduju i uživaju. Ovu istinu potvrđuju, prvo, naši gore navedeni mnogobrojni primjeri; drugo, što su narodi od vremena na vrijeme mijenjali svoje bogove i vjere, to jest stare ostavljali, pa nove usvajali, i što za ljudstvo nije određena jedna vjera nego ih sijaset postoji, i svaka sebe hvali a druge poriče i naziva ”jeretičkim” i lažnim. Kada bi postojao negdje jedan svemogući i dobri bog, on bi odredio jednu vjeru za sve narode i za sva vremena.
8. Sadašnji moral koji crkva održava i radi koga, tobože postoje mantijaši na svijetu jeste javna laž koja je zakonom i običajima utvđena i privilegisana. Kakva tu može biti morala kada je majka crkva u ime toga svog morala odredila partrijarha u karlovačkom 24.000 lanaca (jutara) zemlje, a sav Dalj, Borovo i Bijelo Brdo, gdje taj spahiluk postoji, nemaju više od 8.000 jutara zemlje. Ne samo to, nego je dotični patrijarh oteo od naroda tih sela mnogo njihove zemlje koje je on još odavno obrađivao i na njih plaćao desetak. Kada se narod uzbunio zbog toga i rastjerao spahiske namjesnike, taj glavar crkve i naroda pozvao je žandare i vojsku, te je narod prinudio da ustupi njemu svoje vječito pravo. Docnije, kad je narod mirnim načinom tražio i molio da mu on, kao njihov duhovni otac i pastir naroda, povrati uzetu zemlju, odgovorio im je taj sluga i boga oltara da će ih sve prodati Jevrejima. Na to odgovori jedan član deputacije: ”Hvala vam, ekselencijo! Hristos je došao da nas izbavi od Jevreja, a vi, kao namjesnik njegov, prodajete nas Jevrejima”. Za tu iskrenu riječ težaka partrijarh je istjerao deputaciju napolje. Katolički vladika Štrosmajer ima dva puta više a kardinal papski Švarcenberg ima veći spahiluk no sva prijašnja crnogorska državica. I mitropolit beogradski vuče godišnje veću sumu zarade narodne no 40 učitelja narodnih, veću no stotine nadničara koji, praveći puteve i mostove, škole i radionice, staništa i radionice, i izrađujući odijelo i hranu, više koriste ljudstvu i kulturi za jedan dan no taj vladika svega svoga vijeka, jer od blagoslova njegova ni mušice ni, pogotovo, ljudi ne mogu živjeti. I ako je takva rasporedna nagrada moralna, onda i nema na svijetu ništa nemoralno, nepravedno.
I sama priroda antipatična je prema bogu, molitvi, crkvi i vjeri. Dijete je sušta priroda. U prirodi traje vječiti rad i dijete teži radu čim malčice moćno postane. Djeca se vrgolje, kopeče, plaču, kreću, čas nešto grade i ruše i opet nešto drugo počinju dok se ne umore. Priroda njegova naklonjena je ma kakvom radu. Na to ga gone prirodni zakoni. A priroda dječja naprotiv bježi od boga i od crkve i od bogomolje. Dijete nikada ne zove ni boga ni crkvu u pomoć dok ga tome drugi ne nauče, a onome što je čovjeku prirodno – raditi i jesti, djeca su naklonjena.
Kada sam pročitao ovaj spis nekim svojim mantijaškim kolegama, neki, zaprepašćeni od čuda, pobjegoše iz našeg društva, a neki mi upraviše ovakvo pitanje: Pa šta je onda sve to na svijetu, i u šta će narod vjerovati? Čega će se prosti narod bojati, ako ne boga i pakla, pa da ne otima i ubija? Bez toga bi prosti svijet počinio užase itd.
Na to im ja ovako odgovorim: Najveća je svetinja na svijetu ona činjenica koja je kadra da očividno ukaže i osnuje ovdje na zemlji pošten i razuman, bratstven i jednako pravedan i srećan život za sve članove čovječanskih društava. I ovu moćnu činjenicu sastavlja prvo, matematična istina koja saznaje prirodne zakone, poslovanje prirode i društva i posljedice toga poslovanja, i po kojoj istini kod svih naroda i kroz sve vijekove dva i dva čine četiri, osam i osam šesnaest, a dva puta šesnaest – trideset i dva; drugi sastavni član ove moćne činjenice jeste naučni moral koji priznaje da svako čeljade društva mora imati potpuno jednake dužnosti na svako društveno poslovanje i potpuno jednaka prava na uživanje i na umno i tjelesno razvijanje koje ostali članovi društva mogu uživati; dakle, vjera u večnu moć prirodnih zakona, matematičkih istina i u čovečansku jednakost i bratstvo. Ta, eto, činjenica jeste najdostojnija vjera za čovječanstvo, jer vjera koja se sastoji u ovoj činjenici jeste uzor, pravičnost i tvorac prave ljudske sreće, jer ona ne traži i ne zahtijeva skupocjenih crkava i manastira ni moljenje, ni metanija, ni popova, ni kaluđera, ni milostinje, ni dacije, ni raje, ni ugnjetača.
Ova činjenica, kao produkt istorijskog rada ljudskog, kao izraz ljudskih potreba i kao najčistija pojava sadašnjeg pogresa, kulture i civilizacije, jedina je kadra da uništi svaku nepravdu i neistinu, ugnjetače i ugnjetene, ”slugu” i ”gospodu”, nepraktičan i partajičan rad, to jest međusobne mržnje, osvetu, svađe, ubistva, krađe, grabež, varanje, ratove, oružje, vojsku, terete i neprirodne bolesti, pa da stvori jednakopravnu braću i zajednički udruženi, lagani, bratski, napredan, sloboda, kulturan, pravedan, čovječan, zdrastven i istinito voljan, radostan i srećan rad i život za svakoliku čeljad svekolikog ljudskog društva. Takva religija ljudstva jeste istiniti i stvarni tvorac i ostvarilac čovjekovih želja i njegove sreće i utjehe. To je pravi moral i takav moral u stanju je da proizvodi i usavršava najblagodetnije posljedice za postojeće i buduće naraštaje ljudstva. I za ovakvu uzvišenu vjeru i ovakav uzoriti moral u današnjem pokvarenom društvu mnogi milioni žude i srdačno posluju; buduće svesnije i pravednije čovječanstvo jedino će ovakvu vjeru vjerovati i ovakav moral ispovjedati – vjeru u istinu i pravdu, vjeru u ljudsko bratstvo i jedinstvo. A što se tiče onoga, kao da bi ”prosti svijet” bez vjere u boga, raj i pakao, otimao, ubijao, silovao itd., to je puka laž; jer u svijetu, dok postoje ovolike nepravde, nevolje i načelo privatne svojine, pored te vjere dešavalo bi se, kao što se i danas dešava, gomila otimanja, ubijanja i silovanja samo kad ne bi bilo časti i kazne na ovom svijetu…
Završavajući ovaj spis, velimo još i ovo: krajnje je vrijeme da svi školovani i neškolovani obični mislioci uvide i ostave svoje duboke i štetne zablude, pa da usvoje i potpuno prime umovanje i poslovanje zdravog razuma, te da tako zajednički upotrebe svoju umnu, tjelesnu i materijalnu snagu na opštu korist svega društva; jer kada su svi članovi društva u jednako srećnom i bratskom stanju, onda je i pojedinac i tok ljudske kulture od svake opasnosti i nesreće osiguran.
A kao najkrajnjiji završetak neka bude ovo:
“Vjerovao bi svak’ u boga kad bi moglo bit',
Da očita ‘vjerovanje’, pa da bude sit.”
