Vlast u Ankari je integralni dio sirijskog problema. Njih niko ne može abolirati, pa ni aktuelna (nikad trajna i postojana) politika prelivoda u Ankari: "koga ne možeš da pobjediš ti mu se pridruži". Šta Rusija? Pa ona je sa Teheranom centralni kreator iranskog detanta i hemije u Siriji.
GENEZA JEDNOG ZLOČINA
Negdje krajem marta 2007.godine u Rijadu, na sastanku u predstavništvu Američkog vojnog atašea koji se nalazi izvan Američke ambasade, skupila se gomila obavještajaca ,kako bi se finalizirao krvavi plan instaliranja fantomskog „Arapskog proljeća“ i kako bi se povukle transferzale puta ,u budjenju arapske svijesti sa postavljanjem „demokratskih ustroja“ Bliskoistočnih država.Sastanku ,o kojem je svojevremeno pisao i ugledni „Wašington Post“,pored predstavnika CIA-e i Izraelskog Mosada,prisustvovali su i operativci domaćina S.Arabije,Turske,Katar,Jordana i UAE.Na tom sotonskom sastanku uredjene se uloge ovih realizatora krvavog pira u regionu i stavljena je tačka na konačnu verziju zbivanja koja su nam slijedila i čiji tužni tok i danas pratimo,putem elektronskih i pisanih medija.
Sam period od 2007. do 2010.godine,iskorišten je za pripremu terena,ubacivanje svojih agenata ,vrbovanje dužnosnika i stvaranje opšte klime nesigurnosti u zemljama koje treba da zapuhne lahor proljećne demokratije i početak novog, modernog ustrojstva koji narodima na tim prostorima treba da donesu blagodeti,uz vrlo prihvatljivu cijenu apsorbcije njihovih resursa,koji ionako,po procjenama planera,njima i ne trebaju.Auto-put ,kojom je ova koaliciji zla trebala da putuje ,uz pregršt bijelih ruža,koje napaćeni arapski narod baca ispred njihovih točkova,planirano je pravljen u Tunisu,gdje kamen temeljac za njegovu izgradnju postavlja nesretni Mohamed Bouzazi u gradu Sidu na jugu Tunisa,18.12.2010.godine,koji svojim samozapaljivanjem nesvjesno pali fitilj neslućenih dogadjaja koji će pogoditi ovaj naftom bogati region.
Slijedeća stanica,ovih maloumnih interesdžija i okupatora je Egipat,gdje preko Izraelskog postulata u vidu Muslimanske braće,u februaru 2011.godine ,svrgavaju sa vlasti Hosnija Mubaraka,koji je ionako bio njihov „igrač“,ali zbog njegovih godina i nekih informacija oko njegovog zdravlja,žrtvuju preventivno,starog predsjednika,da se slučajno ne bi desilo nešto nepredvidjeno i nešto što bi moglo narušiti nastavak izgradnje ovog auto puta, čiji se gradjevinski materijal sastoji od krvi i slobode,naroda koji žive u „omraženim diktaturama“. Generalno gledajući ovi“ proljećni povjetarci“,koji su se pojavili sredinom zime,imali su simboličko značenje i ustvari, bili su pokazatelj,da sve ove ljude opijene mirisima najljepšeg godišnjeg doba,očekuje pakleno vrijeme ledenog razdoblja i okova koje su im već odavno pripremili ovi „miroljubivi prijatelji“.
U istom tom periodu,dolazi i do „spontanog okupljanja naroda u Tripoliju“,što je bio znak da vjetrovi kolonijalizma sve više pušu Libijom i praktično prvi oblik otpora „osvajačima naftnih i vodenih tokova“,dešava se upravo pod komandom Libijskog predsjednika Moamera Gadafija. U tom slobodarskom ratu,Libijski predsjednik je otvorio oči i prave namjere,ovih modernih pljačkaš i ubica i do kraja je ostao dosljedan u svojoj filozofiji vjere u svoje saradnike i vojsku i tu je pogriješio. Pukovnik Gadafi njie ništa uradio ,da bi spriječio izdaju onih koji su mu bili najbliži,slijepo vjerujući da i oni vide Libiju na način na koji i on sam to radi i ta vjera koja mu je i došla glave,nagnala ga je na fatalnu odluku,odbio je pomoć Rusije,koja je sredinom 2011.godine Gadafiju,doturila dokumenta koji su sadržavali imena ljudi koji rade za drugu stranu ,a ujedno mu i ponudili pomoć ,koju nesrećni Gadafi odbija uz riječi: “Dok je mog naroda,ničija mi pomoć ne treba“. Riječi koje su nekadašnjeg predsjednika,koštala glave i koje su produžile ovu agoniju arapskog svijeta i izazvale na stotine hiljada mrtvih i razaranja koja nisu zabilježena u novijoj istoriji. Za sve ovo vrijeme rata u Libiji ,obavještajne službe slugatorskih zemalja,u prvom redu Katar i Turska počinju pripreme za dionicu puta koja vodi kroz Siriju i revnosnost kojom su prionile na posao je impresionirajuća.Turci na svojoj teritoriji otvaraju kampove za obuku ,dok Katarski operativci,po ranijem dogovoru sa svojim šefovima,iskupljaju otpad islamskog svijeta ,kako bi dešavanja u Siriji imala i religijsku potporu.Ove aktivnosti katarske službe ,usko je povezana sa jemenskom terorističkom organizacijom Housi,koja je u Al Kaidi specijalizovana za regrutaciju fanatika i samoubica.
Nakon eliminacije,Gadafija,fokus se prebacuje na Siriju,gdje su dvije ranije navedene službe,Turske i Katara,već započele instaliranje ustaljene šeme unesrećivanja jednog naroda i početka krvavog kolonijalističkog osvajanja i savladjivanja pretposlijednje maršrute,čiji je konačni cilj i proslava ovog superbrzog auto-puta trebala biti u Teheranu,glavnom gradu Islamske Republike Iran,primarane mete u planu Osovina zla. Medjutim,ta pretposlednja franšiza u ovom „gradjevinskom“poduhvatu je stala,jer silni radnici i graditelji „auto puta demokratije“,na teškom sirijskom tlu ne mogu,planove svojih „inžinjera“da provedu u djelo,što zbog konfiguracije terena,što zbog svakim danom sve većeg nedostatka „radnika“. Uz sve te terenske probleme,stav Rusije i Irana,oko izgradnje ove trase,čini se da je bio presudan,ali i istorijski,jer finansijeri ovog projekta polako ali sigurno odustaju od svog nauma,sve više bacajući pogled prema onome već uradjenom,jer na mnogim dionicama,ovog platonskog rada,počele su se dešavati ozbiljne graditeljske manjkavosti i već do sada napravljeni i asfaltirani dijelovi,lagano dolaze u fazu urušavanja,sa prijetnjom totalnog propadanja u utrobu zemlje,gdje užarena lava iščekuje,one koji ponosno se tim putem voze. Kolika je interesna povezanost medju ovim osvajačkim državam,najbolje prikazuje primjer, medjusobnog optuživanja i svadje,gdje svi , sve optužuju za neuspijeh operacje „Arapsko proljeće stiglo i u Siriju“.
Šta reći na kraju ovog kratkog hronološkog prikaza,krvavih namjera,Izraelsko-Američke koalicije u porobljavanju naroda pod plaštom“ demokratije“,osim možda,da su sve dobro smislili,organizovali,pripremili,ali samo su jednu stvar previdjeli i to osnovnu,koju nikako nisu smijeli podcijeniti,a to je slobodarski duh jednog društva,koji potpomognut jakim prijateljima čini nepremostivu prepreku kolonizatorskim namjerama država,čiji je jedini i prevashodni cilj stavljanje u jaram,naroda i iscrpljivanje resursa,zarad sopstvenog bogaćenja.E, to nije prošlo u Siriji i neće proći više nigdje na B.Istoku i veliko je pitanje da lahor proljeća u zahvaćenim zemljama,ne preraste u oluju neslućenih razmjera ,koja bi u prvom redu mogla pogoditi onu državu koja i stvara te orkanske vrtloge smrti i koji bi sa promjenom vjetra krenuli prema samom Izraelu.
Vrijeme je promjenljiva pojava i nikada se u njega ne možete pouzdati,pa ni proračuni hidrometeoroloških stanica u americi i Izraelu nisu mogli predvidjeti,da topli,opijajući proljetni vjetrić,može prerasti u nešto veoma hladno i zastrašujuće i da se ta vremenska balast u obliku osvješćene arapske slobodarske svijesti,kao bumerang, kreće upravo prema njima i njihovim bazama zla.
