Moderator: Chloe
Esad Zgodić, Teritorijalni nacionalizam: ideologija, zlotvorstvo i alternative, Sarajevo, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2012., 536 str.
Fahrudin Novalić
Knjiga Teritorijalni nacionalizam, autora Esada Zgodića opširno tematizira opsesiju teritorijama, nacionalizam i teritorijalni nacionalizam kao ishodište različitih oblika zločina, ideologiju teritorijalnoga nacionalizma, te alternative nacionalizmu.[1] Knjiga sadrži Uvod, sedam poglavlja, Završnu riječ, opsežnu Bibliografiju i Bilješku o autoru. Pokušat ćemo, sažeto prikazati neke osnovne naglaske iz knjige.
Globalizacija proizvodi svjetskopovijesni svijet, a uz njega i planetarnu deteritorijalizaciju. Suvremene tehnologije, u okviru globalizacijskih procesa, uveliko su počele ignorirati zemljopis fizičkoga prostora. Uspostavile su novi – umreženi zemljopis cyber prostora i kulture, ubrzale tijekove života, premostile planetarne udaljenosti, konstruirale otvorene i nekontrolirane prostore, dekonstruirale koncepciju zatvorenih teritorija, srušile barijere fizičkog i socijalnog prostora i vremena, nametnule potrebu redefiniranja socijalne organizacije i smisla života na suprateritorijalnoj razini. Tako „… su omogućile konstrukciju alternativnog svijeta života u vidu virtualne stvarnosti, koja sve više konkurira fizičkoj“, citira Zgodić Anđelka Milardovića (13. str.). Istovremeno pojavljuje se i proces reteritorijalizacije svijeta života i politike – napori da se reteritorijalizira identitet oko kojega se obnavljaju mitologizacije oslonca u plemenu i zemlji. Reteritorijalizacija života ne mora se oslanjati na mitologiju, jer može slijediti i racionalne svrhe i oslanjati se na ljudske potrebe koje nisu u simbiotičkim odnosima sa željama konzervativne remitologizacije ili retradicionalizacije života (15. str.).
Sprega globalne kriminalne ekonomije i nacionalnih birokratskih aparata vlasti (Castells, 2003), jača i širi Imperij pohlepnoga politeizma – decentralizirani i deteritorijalizirani oblik vladavine, koji se posebice aktualizirao nakon sloma bipolarnoga svjetskog poretka potkraj 20. stoljeća i nastanka novih nacionalnih država. Umišljena i izvana nadzirana suverenost, nezavisnost, sloboda i demokracija novonastalih nacionalnih država proizvela je njihovu nesposobnost da uređuju vlastite društvene odnose (Novalić, 2009:12).
Postkolumbovsko doba i kolonijalizam. Teritorijalni su nacionalisti opčinjeni mapama, a ne ljudima i njihovim sudbinama. „S poviješću modernizacije, napredovanja tehnologije, uglavnom orijentirane za ratne i dominacijske potrebe, rasli su predatorski, kolonijalni i imperijalni apetiti visokociviliziranih država, kao što su Engleska, Francuska, Njemačka, Italija, koje su kolonizirale teritorije izvan Europe, a iz kojih su crpili (prirodne, op. a.) resurse i radnu snagu“ (18. str.). Zemljoposjed je bio jedan od najjačih modernih opsesija, a njegovo zaposjedanje jedna od najprisilnijih modernih osvajačkih metoda. Teritorij je bio predmet pohlepnoga ratnog osvajanja, podčinjavanja i pljačke. U modernoj povijesti međunarodnih odnosa teritorijalno osvajanje bilo je stalno izvorište regionalnih ili globalnih političkih sukoba. Jedan od glavnih izvora moći bila je veličina nacionalno-državne teritorije. Zato su politički, gospodarski i vojno moćne europske države svoju moć stalno povećavale nasilnim prisvajanjem tuđih teritorija. Imperijalistička Europa držala je „… u 19. stoljeću u svojim rukama (gotovo, op. a.) cijeli svijet (72 milijuna km2 i više od 550 milijuna ljudi…)…“, citira Zgodić Bernarda Bruneteaua (18. str.). Kolonijalna Europa počinila je mnoge okrutne zločine. Riječ je o zlotvorstvu kolonijalnih državnih politika – o postkolumbovskoj epohi moderne kao epohi europskoga otkrivanja i osvajanja novih, do tada nepoznatih teritorija svijeta. Stvarnost kolonijalnoga ekspanzionizma obilježena je masovnim ubijanjem, genocidom, eksploatacijom, sveopćim ponižavanjem i dehumanizacijom porobljenih naroda.
U odnosima između globalizacije, nacije i nacionalizma, globalizacija, unatoč očekivanjima njezinih gorljivih pristalica, ne vodi nestanku ili bitnoj marginalizaciji nacionalizma u suvremenom svijetu. Naprotiv, slabljenjem tradicionalnih građanskih i nacionalnih veza, globalizacija prema Endruu Hejvudu može poticati pojavu etnički utemeljenih, ponekad i agresivnih oblika nacionalizma. „Možemo govoriti o porastu nacionalističkog fundamentalizma u većini država europske zajednice“, citira Zgodić Stuarta Sima, „kao pojavi sposobnoj da privuče podršku i s ljevice i s desnice, ovisno o pitanju kojim se u tom trenutku bavi“ (485. str.). Ukoliko nacija-država nije sposobna stvoriti i nadzirati smislene kolektivne identitete, prema Endruu Hejvudu „…može doći do razvoja ‘partikularizama', zasnovanih na regiji, religiji, etnicitetu ili rasi koji će zauzeti njeno mjesto“ (486. str.). To ne znači da je na pomolu kraj države, jer ona će i dalje biti temeljac u svim političkim ustrojima koji se grade i razvijaju na regionalnoj ili globlanoj razini. To potvrđuje i sadašnji geopolitički ustroj suvremenoga svijeta koji je utemeljen na postojanju država, granica i državnih teritorija.
„Suverenitet nad neokrunjenom teritorijom nacije-države jest, uz to, i najviše nacionalno dobro, jest i vrhovna vrijednost, službene, popularne i populističke – u svijetu dominantne – geopolitičke kulture“ (488. str.). U stvarnostima svijeta država „nigdje više praktično ne funkcionira tradicionalna geopolitička i konvencionalna realpolitička predstava o apriornoj vrijednosti,… i sudbinskom značenju apsolutnog – …nedjeljivog, neprenosivog i neotuđivog – državnog suvereniteta kao teritorijalnog suvereniteta“ (488. str.).
Normativna predstava o suverenitetu, kao apsolutnom suverenitetu države, može se i drukčije opisati – kako kaže Aleksandar Marfi – shvaćanje suverenosti države kao teritorijalnoga ideala. Postoji razlika između suverenosti kao „teritorijalnoga ideala“ i suverenosti kao „organizacijskog principa“ u međunarodnim odnosima. Suverene su zajednice ono što obilježava teritorijalni ideal. One su organizirane oko teritorija i oslobođene svih obveza, prema bilo kome, izvan tih teritorija. Prema ovom shvaćanju, države su slobodne da rade što hoće – da demonstriraju silu, uspostavljaju dominaciju nad protivnicima i da anketiraju teritorije (488. str.). Suverena jednakost, kako je shvaća većina međunarodnih pravnika, „organizacijski je princip“, a ne „teritorijalni ideal“. Ona tako postaje doktrina slobode, koliko i doktrina ograničenja, pa je, u tom smislu, riječ o relativnoj suverenosti.
„Moderna (istinska, op. a.) demokracija nikad nije etnokracija“, citira Zgodić Tzvetana Todorova, višegodišnjega bugarskoga emigranta u Francuskoj; „odnosno država u kojoj pripadnost jednome narodu jamči povlastice s obzirom na druge stanovnike zemlje (493. str.). S druge strane, da bi se ukazalo na problematičnost ideala čiste nacionalne države, ne mora se pozivati samo na građansku demokraciju. Tako britanski sociolog Anthony Giddens, osim ostalih autora, referirajući se na tendencije kozmopolitizacije svijeta protivi se bekonačnom frragmentiranju u male, zatvorene i nacionalističke državice. „Moramo razmišljati o svijetu ne nacionalnih država nego multinacionalnih država“, citira Zgodić Willa Kymlicka i Christinea Straehlea (494. str.).
Kakva su, u tom smislu, obzorja budućnosti ljuskih društava, posebice u Europi? Ljudske tvorevine kao što su nacije, države, nacionalizam i teritorijalizam nisu vječne, niti živimo u doba kraja povijesti. One su se mijenjale u prošlosti, pa će se mijenjati i u budućnosti. Očekuje se, „da će oblikovanje nove Evrope kao Evrope regija, sa svoje strane, produktivno participirati u procesima desakralizacije nacije, države, nacionalizma i njegovih teritorijalnih opsesija“ (496. str.).
Multipliciranje i intenzificiranje težnji secesionističkih mikronacionalizama na etničkoj osnovi, prema francuskom filozofu, Pierréu-Andreu Taguieffu, posljedica je, prije svega slabljenja država-nacija koje je manje ili više izravno uzrokovano divljom globalizacijom. Stoga Taguieff smatra da je „… sakralizacija ethnos-a učinila da se zaboravi na demos (,na njegovu slobodu i demokraciju, op. a.)“ (485. str.). Kakve posljedice, u tom smislu, može proizvesti, primjerice, Europa regija, pokazat će vrijeme.
Čovječanstvo će dugo živjeti u svijetu ideologija i njihova zlotvorstva, uključujući i zlotvorstvo ideologije teritorijalnoga nacionalizma. Prospektivno odgovorna budućnost država, nacija, Čovjeka i Čovječanstva je u jedinstvu različitosti koje nije isključivo nego humano-komunikacijsko-dijaloško – trajno razvojno-promjenljivo, usklađujuće.
Kakvu Europu i svijet očekujemo? „Europa do sada ima samo dušu sitnog trgovca, a to ima tešku posljedicu da Europa nije kozmopolitski akter“, primjećuje njemački sociolog Urlich Beck (Beck, 2004:298).
Što je uvjet bez kojega Europa ne može postati kozmopolitski akter? Beck kaže: „Nacionalna je ideja nesposobna ujediniti Europu. (…). Rado bih živio u ‘kozmopolitskoj’ Europi, u kojoj ljudi imaju korijene i krila“ (496. str.).[2]
„Nikakva nevidljiva ruka“, kaže Beck, „ne transformira nacionalnu državu u kozmopolitsku konstelaciju. Nikakva nevidljiva ruka ne potiče narode i vlade da svoju autonomiju predaju ‘kozmopolitskoj suverenosti’ (Held) i pokušaju stvoriti novu ravnotežu između kozmopolitske i nacionalne etike, između poštovanja kulturno drugačijih i egoizma nacionalnog“ (Beck, 2004:298). Beck za ostvarenje kozmopolitske ideje nudi pet odgovora, a oni se odnose na kozmopolitizam kao multiplikator moći:
Prvi odgovor. „Tko razmišlja samo nacionalno, gubi. Samo tko nauči gledati svijet kozmopolitskim očima, može…, za sebe otkriti, iskušati i usvojiti nove opcije i prilike za stjecanje moći“ (Beck, 2004:299).
Drugi odgovor. „Suverenost se više ne doživljava, omogućuje i razvija homogenošću i zatvaranjem, već raznolikošću i udruživanjem. Širenje prostora moći…, spretnom kozmopolitu otvara nove poteze i izvore moći u nacionalnim političkim prostorima. (…). …višestruka igra političkog… u svrhu provedbe kozmopolitskih projekata iskusnim kozmopolitskim ‘lavovima’ daje nadmoć nad nacionalnim ‘liscima'“ (Beck, 2004:299).
Treći odgovor. Beck smatra da svjetski problemi oplemenjuju. „Izazovi kozmopolitike morali bi se upravo izmisliti, ne bi li se pružila prilika političkog nadmetanja svih protivnika i na taj način dohvaćanja, usvojenja i primjene rijetkog izvora demokratske podrške“ Beck, 2004:299).
Četvrti odgovor. „Kozmopolitska promjena perspektive obuhvaća nadnacionalni prostor djelovanja i vlasti.“ Tako se mogu iznaći realistični odgovori na svjetske probleme koji muče ljude u svakidašnjici; može se stvoriti novo povjerenje u kreativnost države i politike (Beck, 2004:299).
Peti odgovor. „Kozmopolitsko djelovanje znači djelovanje u svijetu propusnih granica“. To omogućuje miješanje u unutrašnje stvari drugih, ali i miješanje drugih u naša unutrašnja pitanja. Sve ovisi o kozmopolitskoj hijerarhiji moći (Beck, 2004:300).
Navedenome popisu strateških prednosti kozmopoltizma na polju ostvarivanja moći dodajmo još jedan bitni argument: ljudska prava su izvor kozmopolitske moći. Njihovim ostvarivanjem ostvaruje se i kozmopolitska ideja Europe. Iako na kraju, ali ne manje važno za ostvarenje kozmopolitske ideje Europe nužno je i: „Uzdići kulturu iznad (izopačene, op. a.) politike (i političke ideologije kao radikalne odvojenosti politike od etike, op. a.)“, primjećuje Terry Eagleton, „da bismo najprije bili ljudi, a onda građani – znači da politika mora proizlaziti iz dublje etičke razine…“ (Eagleton, 2002:14). Uvjet za to je i stalno novo ‘pronalaženje političkog’ (Beck, 2001). Beck pod tim misli na „politiku koja pravila ne samo provodi, nego ih i mijenja, politiku koja nije samo politika političara, nego i politika društva, ne samo politika sile, nego i politika oblikovanja, umijeća politike“ (Beck, 2001:25).[3] Unatoč svemu navedenome, još jednom naglasimo – nema jednakosti među nejednako moćnima. Zato će sve ostati pusta želja, ukoliko se kozmopolitizam manje moćnih ne razvija i ne funkcionira kao multiplikator moći.
Knjiga Teritorijalni nacionalizam: ideologija, zlotvorstvo i alternative, Esada Zgodića, aktualna je, i bit će i u budućnosti, jer je otvorena ili prikrivena opsesija teritorijama konstanta čovječanstva. Ona uključuje i borbu za prirodna bogatstava koja se nalaze na pojedinim teritorijama, zbog kojih su se često vodili i vode, kako oružani tako i implicitni ratovi.[4] Knjiga je značajan doprinos razvoju sociološke i politološke znanosti. Ponajprije, namijenjena je nastavnicima i studentima visokoškolskih ustanova društvenoga usmjerenja, kao i dijelu šire javnosti koju zanima njezina tematika.
Eh Lajos Zilahi. Gdje me nadje. Da mi je neko dao milion ne bih ga se sjetio a citao sam ko' srednjoskolac, imali moji u kucnoj biblioteci. Odavno se necem ne obradovah ko ovom postu koji me podsjetio na tog pisca. Kao kad nadjes nesto sto si izgubio.aux wrote:
Odlicna knjiga mog omiljenog pisca o prvom svjetskom ratu i o iznenada prekinutoj vezi dvoje mladi ljudi koji svako na svoj nacin prezivljavaju zarobljenistvo.
). Pokušao sam sljedeće knjige u proteklih desetak dana: "U čast Kataloniji", "Jane Eyre", "Banket u blitvi", "Očevi i deca", nešto sam došao do pola pa ostavio, nešto ostavio nakon 20 stranica, ovo će biti prva nakon "dugo" vremena koju ću ja dokrajčiti, a ne ona mene, iako i nije preobimna, 120 stranica, taman od doručka do ručka. 
