Da, price se nazalost ponavljaju, i sve slice jedna drugoj. Za Kikija & co. da bi bolje razumjeli ovo o cemu @Sax prica preporucujem knjigu danskog novinara i publiciste Knuda Holmboa
. To je prica o dvodecenijskoj odbrani pokreta otpora libijskog naroda koga je predvodio Omer Muhtar protiv italijanskog okupatora. A ovdje cu c/p jedan dio koji na netu kruzi upravo iz razloga da bi pokazao svu okrutnost sistema(tada italijanske vojske koja je kolonizirala Libiju) i sta kao posljedica nastane.
PRIČA SENUSIJSKOG MUDŽAHIDA
Išli smo dalje sve dok nije pao mrak, zatim oni naložiše vatru na malom otvorenom prostoru koji izabrasmo kao tlo gdje ćemo te večeri logorovati.
Kako je vatra plamsala nas sedam je sjedilo oko nje, a ja upitah vođu:
"Zar se ne bojite da bi vas Talijani mogli opaziti?"
"Ne," on odgovori sa omalovažavanjem. "Oni se ne usuđuju izaći iz svojih gradova ukoliko nemaju mnogo vojnika i brzopotezne puške sa sobom, a noću se ne usuđuju napasti nas."
Jedan između ostalih reče: "Razgovarao si sa Talijanima. Šta oni vele za nas?"
Rekoh im da Talijani optužuju ljude sa planina za najgroznije okrutnosti, te za zlostavljanja zatvorenika.
Vođa pogleda za tren u me, a zatim uze jednu granu i baci je u vatru tako da iskre poletješe u zrak.
"Sad znademo da si dobar musliman i da nam nećeš zabiti nož u leđa. Reći ću ti nešto, a uvjeravam te Svemilosnim i Svemogućim Allahom da je ovo što velim istina.
Nisam uvijek živio u planinama, ali sam ovamo protjeran, jer mi nije presotalo ništa drugo da činim, i zato što je moju oazu pogodila užasna katastrofa. Na jug od ovih planina proteže se pustinja, ogromna, žuta pustinja, gdje žive zli džini, i gdje su bunarevi blokirani.
Sve tamo do Kufre je pustinja, kažu mi tako, a možda se pustinja proteže još dalje na jug, sve do zemalja koje mi neznamo, ali gdje žive crni ljudi.
Nedaleko od ovih brda bijaše jedna oaza gdje je živio moj otac, i njegov otac prije njega, i sva moja porodica, idući mnogo mjeseci mlađaka unatrag, gotovo onoliko koliko je deva u cijeloj Sahari.
Bijah srećan, imadoh sina - sami Allah znade gdje je on sada.
A imadoh i kćerku koja je bila svjetlost i radost mojih očiju.
Uvjeravam te da je čak i at plemenite krvi, koji vragolasto pokreće svojim vratom, imao manje ljepote u svojim kretnjama od ljepote koja je bila sadržana u pokretima moje kćerke.
Koža joj je bila mehka kao breskva, a oči tamne poput noći. Volio sam je taman koliko i sina, a moraš znati da je samo ljubav prema Allahu veća od ljubavi oca prema sinu."
Potvrdih glavom ne progovarajući nijedne. Drugi su Arapi, nesumnjivo, čuli ovu priču mnogo puta, ali su i sada svi sjedili slušajući. Jedini zvuk koji se čuo bilo je pucketanje drva na vatri.
Zapovjednikove oči bile su pune suza, vidio sam kako mu svjetlucaju u odsjaju svjetlosti što je dolazila od vatre.
"Allah neka me sačuva od ponašanja nalik ponašanju žene, ali to što se desilo učinilo je da moje srce bude tvrdo kao kamen prema svim nevjernicima koji upadoše u moju zemlju.
Također, taj događaj, kad god na njega pomislim, raznježi mi dušu baš onako kao što je u djeteta. Allah je jedini pravedan.
Živjeli smo srećni u našoj oazi. Ja bijah bogat: imadoh više od stotinu deva, i svatko je u oazi slušao moju riječ.
Doista, tada u Kirenaiki bijaše rat, tu i tamo naši bi mlađi ljudi odlazili pomoći narodu u brdima, ali o ratu nismo znali više sve do jednog dana...
Jedna skupina mojih ljudi, koju sam ja predvodio, prisustvovala je velikom narodnom skupu u susjednoj oazi. Trajalo je to tri dana, i onda se vratismo put naše oaze.
Sve je izgledalo sasvim mirno, ali, prva osoba koju sretoh u povratku bijaše moja žena. Išla je trčeći prema meni, sa užasom u očima, kosa joj se niz leđa rasplela, odjeća joj se niz tijelo raskopčala.
'Ne idi kući. 'Ne idi kući!' - ona zavapi. 'Allah će mi oprostiti za riječi koje ću ti saopćiti!' - reče mi ona.
Žena mi je hroptala i vrištala, ništa joj, ni jednu riječ, ne mogah uhvatiti. Zgrabih svoju kamilu, a zatim mi se pojavi brat. Stade preda me, poljubi me u obraze i reče:
'Brate, znadeš dobro kao i ja da Allah ljudima presuđuje! Muhammed je mrtav!'
'Mrtav!'- povikah, 'ali, nije bio bolestan.'
'Ne' - on odgovori. 'Naš je brat strijeljan! Bili su ovdje Talijani. Strijeljali su svaog petog čovjeka, zato što smo se branili!'
Bio sam preneražen, nisam mogao govoriti, ali je moj brat nastavio:
'Moraš se pouzdati u Allaha, ma šta da se dogodi! Ajša je odvedena!'
Ajša je bila moja kćerka, i više se nisam mogao suzdržati.
'Reci mi,' zavapih, ' je li mrtva?'
Brat odmahnu glavom.
'Ne!' - reče. 'Nego je jedan talijsnki oficir došao sa trupama iz Eritreje. Odveli su kamile, i kad su odlazili sa životinjama odveli su sa sobom, također, i Ajšu!'
'Oh, brate, zar nisi mogao zaštiti moj dom od tog srama, i moje srce od te žalosti?! Znaš koliko je volim. Ali, mogao si je radije ubiti negoli da ta sramota padne na moje ime!'
'Ništa nisam znao! Doznadoh tek kad je bilo prekasno.
Eritrejski su vojnici postavili stražu posvuda,' odgovori on.
Dugo nisam mogao odgovoriti bratu, a potom rekoh:
'Brini se o ženi mi, i sinu!'
Ahmed je imao tek devet godina, stajao je pokraj majke.
'Ja odoh da potražim Ajšu!'
Napustih, potom, oazu na jedinoj mi preostaloj devi. Nisam znao da oazu nikad više neću vidjeti.
Mnoge sam mjesece tragao za kćerkom Ajšom po mnogim gradovima i napokon je nađoh.stavili su je u javnu kuću u Derni, znaš, u kuću gdje može svako za pare počiniti blud."
I zapovjednik tada pređe rukom oko svoje puške.
"Ajša me poznade i ja je pozvah da krene sa mnom. Ali, ona odmahnu glavom i kriknu:
'O oče!' - kriknu. 'Uvjerena sam da sam bolesna! A ako sam zaražena ovom bolešću, nikada više neću biti zdrava!'
'Ajša! Allah će nam sve oprostiti! Kako si dovde stigla?'
'Talijani su me odveli kad su odveli deve, a potom sam dovedena u ovu kuću.'
Ajša je zajecala. Samo Samilosni Allah znade šta sam u tom trenu preživio.
'Ubij me oče!' - molila je. 'Nikad se neću iz ovog mjesta izbaviti, a smrt mi je draža kad stigne od tvoje ruke!'
I, tako, ja je ubih. Poljubih joj, potom, čelo i pobjegoh, pobjegoh u planine. I velim ti, svaki Talijan kojeg ja stignem umrijet će.
To je pravda. Da sam pomislio da si i ti Talijan, moj bi prvi metak našao tvoju metu.
Ali, vidio sam tvoj fes, tvoj tarbuš, i odlučio sam sačekati."
Svi su šutjeli. Nisam mu mogao odgovoriti. Bio sam duboko potresen. A zatim je on nastavio:
"I opet iznova, zaklinjem se Svemogućim i Svemilosnim Allahom da ovdje nema niti jedne jedine osobe koja ti ne bi ispričala priču sličnu onoj koju sam ti ja pripovjedio.
Eto zašto se mi nećemo pokoriti, eto zašto pucamo sve dok se naše puščane cijevi ne usijaju! Mi se ne bojimo smrti od njihovih strojnica, mi se ne bojim skapavanja ni gladovanja, niti toga što moramo da hodamo u dronjama.
Borit ćemo se do posljednjeg čovjeka.
Svi mi volimo Boga, ali mrzimo bijele đavole, koji su nam prouzročili više teškoće negoli iko može i zamisliti. Hamide, zašto si ti ovde?"
"Moj je brat obješen", odgovori Hamid.
"A ti, Abdullahu?"
"Oni su mi oduzeli sve što sam imao, i rekli su mi da to meni ne pripada jer nemam za to papire, premda je posjed pripadao mojemu ocu."
"A ti, Muhammede?"
"Moj otac i moj brat su ubijeni."
"A ti, Ali?"
"Zbog toga što su me zatvorili u gradu."
"I, napokon, ti, Abdusselame?"
"Zbog toga što su me osudili na robiju u trajanju od dvadeset i pet godina, u tvornici slanih mina, no, ja se nisam predao. Pobjegao sam."
Zapovjednik se iznova okrenu meni:
"Sada si sve čuo. Još jednom pozivam Allaha za svjedoka da je sve ovo istina. Zar onda ne bi bilo pravo nama da te ubijemo da si radio za račun Talijana?!"
Ma daj molim te.