Kvisling Milorad Dodik igra skoro potpuno otvorenih karata, jer to mu nesebično omogućavaju kvislinzi koji samo podlo simuliraju da politički zastupaju interes BiH i to rade u kontinuitetu već dvije decenije.
Konačni cilj Milorada Dodika je secesija posrbljenog entiteta, pri čemu je simbioza kvislinga u posrbljavanju nesporna - do Daytona, u njemu i po njemu.
Problem je što se u predahu kvislinške simbioze, napravljenom pod pritiskom OHR-a i u korist marginiziranih državotvornih snaga u BiH, izmijenila neupitno bosnocidna premisa o entitetima kao (para)državnim suplemetima, pri čemu je 51% teritirije BiH federalizirano a 49% unitarizirano. Naravno, prethodno su kvislinzi instrumentarizirali volju konstitutivnih naroda, ostalih, te građani Bosne i Hercegovine uvođenjem asimetrične konstitutivnosti, odnosno apartheida – 49% manifestnog i 51% latentnog. Također, iz instrumentarizirane konstitutivnosti izvedena je i instrumentarizirana konsenzualnost, u smislu da je Dayton ugovor nakon kojeg može biti upitna samo državnost BiH a nikako i nikad državnost entiteta.
Zatvaranje OHR-a bez potpune implementacije Daytona prvi je od posebnih ciljeva Milorada Dodika, nakon čega bi bi posrbljenost 49% teritorije BiH vratio u daytonski konsenzus. Pritom mu 51% kvislinga zdušno ide u prilog, jer su sve učinili i čine da osnaže teritorijalnu, etničku i političku apartheidnost ne samo 49% manifestnog nego i 51% latentnog apartheida.
Tim slijedom, Milorad Dodik sistemom pola koraka naprijed simulira evropsku perspektivu BiH i, istovremeno, disimulira je sa tri koraka nazad, za koja su – pošto nema adekvatnog odgovora sa nivoa BiH - krivi svi izuzev 49% posrbljene BiH. U igru je uveo „Prud“, isključivo s namjerom da troši vrijeme OHR-u i, eventualno, otvori proces konfederalizacije BiH, pri čemu je 49% posrbljene BiH jedina i neupitna konstanta.
Milorad Dodik je dobro procijenio je da kosovska odiseja globalno relevantnih političkih centara ide u prilog daljnje unitarizacije i secesije 49% posrbljene BiH. Potom, to je i najefektniji instrument da se oslobodi Beograd od neposredne umiješanosti u konačno rasjecanje bosanskohercegovačkog daytonskog čvora.
Gdje je dobrobitan izlaz BiH-i? U volji i sposobnosti trenutno vladajućeg političkog establišmenta očito nije, ukoliko se na njega ne izvrši radikalan bosanskohercegovački pritisak u smislu prisiljavanja istog da se okani redefiniranja ikakvih unutarnjih bosanskohercegovačkih interesa i da se nepovratno okrene rješavanju onim potreba kojima je uvjetovan prijem BiH u NATO i EU i na koje su zvanično pristali.
Čini mi se, prvi korak ka takvoj mogućnosti je referendum građana o njihovoj volji i stvarnoj potrebi da dio odgovornosti za vlastitu sudbinu prenesu u nadležnost NATO-a i EU, pod isključivom i punom ingerencijom OSCE-a.
(Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini pomaže BiH u ispunjenju obaveza, koje je ona preuzela kao država članica OSCE-a, kao i u napredovanju ka evroatlantskim integracijama, tako što jača sigurnost i stabilnost, putem završetka izgradnje mira unutar daytonskog okvira, i razvija inkluzivni politički diskurs i demokratski odgovorne institucije koje poštuju raznolikost, promoviraju konsenzus i poštuju vladavinu prava.
Misija ima sveobuhvatan i integriran pristup putem svog prisustva na terenu, što odslikava naglasak na razvijanju kohezivnih zajednica i na pravovremenoj identifikaciji prepreka napretku
http://www.oscebih.org/overview/bos/statement.asp?d=7).