Stvarni oblik jedne zelje....

[Izgorila]

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije još nedozrele
Govorio sam joj ti si derište ti si
Balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reči
Govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo
Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
A padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg
Nije bilo
Svetlana Svetlana znaš li da je
Atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije, sve sam
Joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala
Vodio sam je po kujundžiluku po
Aščinicama
Svuda sam je vodio
U pećine je skrivao, na čardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke Neretva
Ždrebica
Pod Starim mostom Crnjanskog joj
Govorio
Što je divan, šaputala je, što je divan
Kolena joj crtao u vlažnom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino ko
Prvi ljiljani
Sada je ovo leto
Sad sam sasvim drugi, pišem neke pesme
U jednom listu pola stupca za Peru Zupca
I ništa više
A padale su svu noć nad Mostarom neke
Modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Al nije htela to da čini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Ni ono nebo ni ono oblačje ni one
Krovove
Ne umem zaboraviti
Ni njenu kosu njen mali jezik kao jagodu
Njen smeh što je umeo zaboleti kao
Kletva
Onu molitvu u kapeli na Belom Bregu
Bog je veliki, govorila je, nadživeće naša
Ni one teške modre kiše
O jesen besplodna njena jesen
Govorila je o filmovima o Džemsu Dinu
Sve je govorila malo tužno malo
Plačljivo o Karenjini
Govorila je Klojd Grifits ne bi umeo
Ni mrava zgaziti
Smejao sam se, ti si glupa on je ubica
Ti si dete
Ni one ulice one prodavnice poslednjeg
Izdanja Oslobođenja
Ni ono grožđe polusvelo u izlozima ne
Umem zaboraviti
Onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom
One kiše
Ljubila me je po cele noći, grlila me i
Ništa više
Igrali smo se buba-mara i skrivalice
Svetlana izađi eto te pod stenom nisam
Valjda ćorav
Nisam ja blesav hajde šta se kaniš
Dobićeš batine
Kad je ona tražila mogao sam pobjeći u
U samu reku našla bi me
Namiriše me kaže odmah pozna me dobro
Nisam joj nikad verovao valjda je stalno
Curila kroz prste
Volela je kestenje kupili smo ga po
Rondou
Nosila ga je u sobu vešala o končiće
Volela je ruže one jesenje ja sam joj
Donosio
Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju
Pitao sam je šta misli o ovom svetu
Veruje li u komunizam
Da li bi se menjala za Natašu Rostovu
Svašta sam je pitao
Ponekad glupo znam ja to i te kako
Pitao sam je da li bi volela malog sina
Recimo plavog
Skakala je od ushićenja hoće hoće
A onda odjednom padala je u neke tuge
Ko mrtvo voće
Ne sme i ne sme, ne bi to ona ni za
Živu glavu
Vidi ti njega, misli tek tako, kao da je ona
Pala s Jupitera
Ko je to recimo Zubac Pera da baš on a
Ne neko drugi
Taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi
Govorio sam joj ti si glupa ti si pametna
Ti si đavo
Ti si anđeo sve sam joj govorio ništa mi
Nije verovala
Vi ste muškarci rođeni lažovi vi ste hulje
Svašta je govorila
A padale su nad Mostarom neke modre kiše
Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni
Kad bi' znao sa kim sada spava
ne bi mu glava
Ne bi mu glava jao kad bi' znao
ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi jao
kad bi' znao ko to
U meni bere kajsije još nedozrele.

Mostarske kiše - Pero zubac 1965.

[Strpljiva]

Ljubav je vatra
Ona sagori svakoga
Ona razobliči svakoga
Ona je opravdanje sveta
za njegovu nakaznost
------------Leonard Cohen

[Strpljiva]

Cekaj me

Cekaj me i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
I kada mecava brise
Cekaj i kada druge niko ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Cekaj me i kada cekanje dojadi svakome koji ceka
Cekaj me i ja cu sigurno doci

Ne slusaj kada ti kazu da je vrijeme da zaboravis
I da te nade lazu
Nek povjeruju i sin i mati da vise ne postojim
Neka se tako umore cekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dusu nek piju kod ognjista
Cekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti nista
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece

Nek rekne ko me cekao nije taj je imao srece
Ko cekati ne zna
Taj nece shvatiti niti ce znati drugi
Da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znatcemo kako prezivjeh vatru kletu
Naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu

Simonov

[jolda]

tebi....jer znas....

A Dog Has Died - Pablo Neruda

My dog has died.
I buried him in the garden
next to a rusted old machine.

Some day I'll join him right there,
but now he's gone with his shaggy coat,
his bad manners and his cold nose,
and I, the materialist, who never believed
in any promised heaven in the sky
for any human being,
I believe in a heaven I'll never enter.
Yes, I believe in a heaven for all dogdom
where my dog waits for my arrival
waving his fan-like tail in friendship.

Ai, I'll not speak of sadness here on earth,
of having lost a companion
who was never servile.
His friendship for me, like that of a porcupine
withholding its authority,
was the friendship of a star, aloof,
with no more intimacy than was called for,
with no exaggerations:
he never climbed all over my clothes
filling me full of his hair or his mange,
he never rubbed up against my knee
like other dogs obsessed with sex.

No, my dog used to gaze at me,
paying me the attention I need,
the attention required
to make a vain person like me understand
that, being a dog, he was wasting time,
but, with those eyes so much purer than mine,
he'd keep on gazing at me
with a look that reserved for me alone
all his sweet and shaggy life,
always near me, never troubling me,
and asking nothing.

Ai, how many times have I envied his tail
as we walked together on the shores of the sea
in the lonely winter of Isla Negra
where the wintering birds filled the sky
and my hairy dog was jumping about
full of the voltage of the sea's movement:
my wandering dog, sniffing away
with his golden tail held high,
face to face with the ocean's spray.

Joyful, joyful, joyful,
as only dogs know how to be happy
with only the autonomy
of their shameless spirit.

There are no good-byes for my dog who has died,
and we don't now and never did lie to each other.

So now he's gone and I buried him,
and that's all there is to it.

kako sam se samo pronasao u ovoj pjesmi.mozda i previse.hvala za divan post.

[Strpljiva]

Pitate šta sam?
Rođen kao
želja, dijete, pričalo, sanjar,
crven, plav, partizan, žut,
budala, ljubav,
ne mržnja

rastao sam i bio
tragač, plivač, samoubica,
izgovor, zločin, sedam riječi,
sto riječi, koliko god trebaš
riječi, pokret, nikad brz, laž,
laž zbog istine, obećanje,
drug koji sluša, muzika

sad sam
more i nebo, oblak i kiša,
dva oblaka, vjetar koji ih tjera,
prašina zaboravljenog jutra,
kupina kraj puta

nisam mržnja
ne umijem spavati
tražim što ne mogu biti
bježim od čekanja
čekam
znam

trenucima postajem
ime, broj, sjena, marihuana,
gorka voda, dobitnik, planina,
gubitnik, tišina, uspomena,
krug, riječ, kraj da bih
ostao početak,
ne mrzim

To sam
i još nekoliko sitnica.


Mehmed Begić

[Strpljiva]

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat ću te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.
Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kucu
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom casu otici ceš tako daleko
da ću obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

P. Neruda

[Strpljiva]

UMRO SAM A TI MI OPROSTI

Umro sam a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći
oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći ćeš se
iz njih ljubav prosto izbija
te pjesme to sam ti sad ja
oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo
tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati..

Zheljko Krznaric

[Strpljiva]

Dvoje.D.Cesarić

Ljubeči se od postanja
kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čežnjom,da če se sresti
U metežu stranih ljudi.

Razmišljam o sebi često
I prevarit će se kadkad,
Da su jedno drugo našli,
a neće se naći nikad.

Pa ipak će jednom doć
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć bdjela.

Pred zoru,kad u krevet legne,
Na onu misleć koju traži,
Ni slutit neće,da mu jorgan
Pokrivaše već njene draži

I možda će u restoranu
iz one čaše on da pije,
Na kojoj bijahu njena usta
nekoliko dana prije.

[Strpljiva]

Žena je priroda,
u kontrastu s muškarcem
konkretna je, prisna,
uvijek intimna, uvijek
ostaje u vremenu i na
zemlji. Ženina besmrtnost
je u prolaznosti.
Događa se što izgleda
nemoguće, što je nonsens
i što je apsurd, biti
besmrtan u cvatu koji
iščezne već do večeri,
u neopozivom nestanku
trenutka, u jednom
jedinom bljesku, u
utonuću i nestajanju,
a ne u monumentu.
Zato je žensko sve
što je pjesma, ples,
plod, cvijet, hrana i
odjeća, godišnje doba,
raspoloženje, emocija
i misao, društvo i tijelo.
Sve što nestaje, i to bez
traga. Vječno i neprolazno
je u prolaznosti, u
neuhvatljivosti, ali uvijek
konkretno i blisko,
jednom i nikad više,
i tu je i nigdje ga nema
i ne može ni biti
i neponovljivo je,
jednostavno poput
snježne pahuljice koja
se topi u zraku.

(Béla HAMVAS)

[Strpljiva]

Paul Geraldy Francuska

Ne, nemoj ići. Ova gesta
gorčine, ili ne znam što je
taj vulkan riječi što ne presta,
ta grubost kojoj nema mjesta
ne odnosi se na nas dvoje.

Ja poznajem samo svoju grešku
i ništa nemam protiv tebe.
Svoj bijes i svoju narav tešku
prelomio sam na tvom smiješku,
a bijah ljut na sama sebe.

Ne ljutim se. I zašto? Znadem
da do tvog mi je srca stalo
pa želim sreću da ti dadem
i zato, jer ti dajem malo
riječi su gorke kao badem.

Smiješi se, dakle, ja se kajem,
oprosti svakoj mojoj riječi
i nemoj ići kad već klečim.
Ono što mrzim to mogu reći,
to je ta bol što ti je dajem.

[Strpljiva]

Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati

da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kad me možda više neće biti

da li ćes ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama

da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš jos jednom dodir moga dlana
kad me više možda neće biti

a sve će biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli

da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima

Ž.Krznarić

[Strpljiva]

Nema te dugo
sve večeri su puste bez tebe
jer uzalud čekam te....
Gdje si ?

U tami i danju
zamišljam tvoj lik
jer volim te.

zašto nisam željela u tvojim očima
gledati ljubav ?
Tražim tvoj lik
Hočeš li se vratiti ?

[Strpljiva]

Potraži me u ulici kojom koračaju jaki
da...da baš tamo me potraži
jer sigurno češ me tamo naći
u potrazi sam za snagom.
Jer ovih dana baš to treba mi.

Potraži me negdje između jave i sna
da ti pokažem kako lijepa su moja lutanja...

Potraži me negdje u trenutku tišine
između dvije izgovorene riječi
kako bi čuo koliko toga ti još imam reči.....

Potraži me u prvom jutarnjem osmijehu
i gledaj me u prvoj zraci sunca
koja te poziva da ne propustiš dan
jer svaki je poseban, predivan.

Potraži me negdje u sebi
jer i tamo ćeš me nači.

Potraži me pogledom u kojem zvijezde sjaje
sigurno ćeš me nači.

Ali kada me nađeš
nemoj me ljubavi vezati čvrsto za sebe...
Pusti da uživam u putovanjima svojim
jer ja sam i onako zauvijek tvoja.
Jer ja nosim te u svom srcu.
Kako bi bio siguran da ja ma gdje bila uvijek mislim na tebe

[Strpljiva]

Zvijer u kavezu želi van
ona traži životno prostrantsvo
opstanak i divljinu
srcu je premalena uloga u mom životu
bježi kroz prozor
želi uhvatiti prvu večernju zvijezdu
moju sjenu odnosi svijetlost
gubim ovu igru
najjeftiniji način je čekanje
za ljude čvrstih živaca
pokušat ću
nada ostaje

[RIZVA]

.

[Zoya]

.

[sapati srca]

Nemam zelju ni volju a ponajmanje inspiraciju, da pisem o bilo cemu drugom osim o njemu.
Jednostavno je bas On,centar citavog mog univerzuma u kome plutam kao bestezinsko tjelo namagnetisano cudnim potrebama da se pripije bas uz Njega. I ostane tako.
Iako znam da se s vremena na vrijeme ponavljam, znam da prelazim granice koje me djele od pateticnosti, znam da se gubim u nekim trenucima u nerealnosti svih realnih zelja koje cekaju svoje ispunjenje.
Znam da gazim obecanje dato samoj sebi da vise...necu..iako sve to znam ja i dalje pisem o tome..
jer kada sam mislila da sam nedodirljiva, neranjiva, nesalomiva, pojavio se On ko je svojom strpljivoscu.. jednostavno precrtao svu tu moju nedodirljivost, neranjivost..
Rijetko pokleknem nad usputnim osmjehom, zavodljivim pogledom, savrsenim stilom, ali zato sam vrlo labilna i slaba prema rijecima koje zrace iskrenoscu..
Muskarac koji zna da barata rjecima posjeduje moc koja moze da mu obezbjedi sta god pozeli.
Dovoljno je da zna sta zeli i bice njegovo. Blagi ton i strpljivi sapat jednostavno otvaraju i najbezbjednije kapije dobro cuvane gospodarima Opreza.
Iskrenost samo cini sponu izmedju mimike i kazivanja, stvara harmoniju kompletnog utiska koji ostavlja bez daha.
Kazu da su rijetke stvari najljepse - valjda su zato iskreni muskarci tako rijetki. Dovoljno obrazovani da se javno ne nazivaju intelektualcima,dovoljno sigurni u sebe da nemaju potrebe da potenciraju svoje kvalitete, mirno hodaju i brzo zive, ne posezu za necim dok ne iskristalisu TO kao zelju. Kao potrebu. Kao On mene.
Ucinio je da se osjecam kao rijetki kristal u cijem ce zvuku uzivati dok mojim ivicama lagano prstom prelazi. U sobi dovoljno akusticnoj da se u svaku neravninu moj uzdah zavuce.
Da li je previse ocekivati spoznaju savrsenstva onog trenutka kada me dotakne sa strahom da cu nestati kao odraz u jezeru?

Hvala na daru carobnog odabira melodije, jer oni ljepotom tonova na gitari slikaju, ono sto mi pisemo...snivamo i zivimo...

[Strpljiva]

Svidjaš mi se kada šutiš


Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.

[Strpljiva]

MOJA PREOBRAZENJA
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mucne noci
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Boze daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetu nepromjenljivu i vjecnu zvijezdu
sto s dalekog ce neba nocu sjati
u crne muke nocnih ocajnika

[Strpljiva]

Ne pitaj više

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.


Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.


Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

[Strpljiva]

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne.

[Strpljiva]

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini
kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim krovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu klonuti od bdijenja.

Ali noć je, i svijet je daleko.
A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje
s mojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi

[Strpljiva]

BUDI TIH

Budi tih kao kosuta, ne reci nista drumovima.
Ja cu poci s tobom strpljivih ociju i lijepa.
Kao da tkam, kao da pjevam slijedit cu tvoj korak uspavljiv,
slijedit cu te, tamna, slijedit cu te, besana , u makovima.

Za kisama sporim, za ognjevima visoka ljeta
kao da hodam zemljom, na ruci neke davne dragane cu doci
u zrelo doba zastrtih voda; puna sjenka,
leci cu na crne visoravne noci, snivati ljubav

[zijancer]

''His dark head dipped. The late afternoon spun away. From somewhere up the street she heard
a child shriek with laughter. A car drove by. The faint sound of hedge clippers drifted to her ears.
All of that seemed very far away and disconnected from reality.''

[Strpljiva]

Oda

Ako govorim
o svojoj ljubavi, govorim o sporoj vodi
koja me sluša kad se nad njom naginjem,
ako govorim
o ljubavi svojoj, govorim vjetru
koji se smije i šapće među granama,
ako govorim o svojoj ljubavi, govorim ptici
koja leti i pjeva
zajedno s vjetrom
ako govorim
govorim jeki.
Ako volim ljubavlju silnom,
tužnom i radosnom
volim tvoje oči
ako volim ljubavlju silnom
usta tvoja ozbiljna i slatka
volim usta tvoja
ako volim ljubavlju silnom
volim kožu tvoju toplu i ruke hladne.
i sjenu tvoju koju tražim.

Taj val, Taj čovjek

Jedan val negdje na pučini
moj je.
Jedan čovjek negdje u svjetini
moj je.

Koji je ne znam, taj val, taj čovjek
ali:
nikada val koji me upravo nosi
nikada čovjek kome sam ruke pružile.