Citati koje bi podijelili s drugima

[šrink]

''Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više meseci, kako sednem za neki sto, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cene, na penzije, na situaciju ovde ili tamo, na mlade, na stare. I kukaju.
Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu, da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari. A ima ih. Verujte.''

[Melanholik]

I decided to go on diet; in 2 weeks I lost 14 days. (Tim Maia)

[bijela]

on je zaboravio ljubav, zaboravio i hatidžu, ali bola nije mogao da se riješi. bol je trajno ostao u njemu i toliko se udomaćio i srodio sa njegovom dušom, da ga je on zavolio gotovo kao samoga sebe, svoje značenje i svoj karakter.

[Dide]

"Ma kako dobro čovjek govorio, kada previše govori, uvijek na kraju kaže neku glupost."

[harač]

"Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina." Andrić

Nije Andrić, već Meša Selimović, "Derviš i smrt", poglavlje 2, pri kraju.

[sophieEl]

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi.
Odveć rano zamoren životom
samo čemer osjećam u sebi.

Jesenjin

[Tvrdokorna mrlja]

Gledao sam kroz prozor dok je voz jurio prema Buenos Airesu.
Prošli smo pored jednog ranča.Neka žena je ispod nastrešnice gledala voz.
Pala mi je na pamet glupa pomisao:
"Ovu ženu vidim prvi i posljednji put. Nikada je više u svom životu neću vidjeti."
Misli su mi plovile kao pluta, u nekoj nepoznatoj rijeci.
Šta me se ticala ta žena?
Ali nisam mogao da se otrgnem od misli da je u jednom trenutku ona postojala za mene i da nikada više neće postojati.

To je sa moga gledišta bilo kao da je već umrla: malo zakašnjenje voza, jedan telefonski poziv sa ranča, i ta žena nikada ne bi ni postojala u mom životu."

[hodža]

"Dotad sam devojke, razmišljajuci o njima, uglavnom svlačio do gole kože. U mojim malim noćnim fantazijama bile su postrojene kao na sistematskom pregledu, i retko je koja uspela da sačuva na sebi par crnih čarapa, ili neku sličnu perverznu krpicu. Ona je bila prva koju sam obukao u nešto..."

[Tvrdokorna mrlja]

Lako je reći "volim te"..
..ništa posebno, i manje-više svaki muškarac koga poznajem čini to stalno.

Ja sam u par navrata glumio kako nisam u stanju da to kažem, mada nisam siguran zašto. Možda stoga što sam htio da time taj trenutak koji liči na otrcane romanse sa Doris Dej bude vrijedniji pomena nego što bi inače bio.

Znate ono - s nekom ste u vezi i počnete nešto da govorite, a onda se zaustavite, a ona pita: "Šta?",
a vi kažete: "Ništa", pa ona insistira: "Molim te, reci", a vi i dalje odbijate: "Ne, zvučaće glupo", i potom vas ona natjera da to ipak izreknete, iako ste svo vrijeme upravo to i namjeravali...a ona smatra da je to vrijednije zato što je teško izvojevano.

Možda je i znala da ste je folirali, ali vam ipak ne zamjera.

[Čudna sorta]

"Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina." Andrić

Nije Andrić, već Meša Selimović, "Derviš i smrt", poglavlje 2, pri kraju.

Hvala na ispravci.

[Nisrin]

"...postoji samo jedan grijeh, jedan jedini. A to je krađa. Svaki drugi grijeh neka je vrsta krađe. ... Kada ubiješ čovjeka, kradeš život. Kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj djeci oca. Kada slažeš, kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na pravdu." Lovac na zmajeve, Khaled Hosseini

[bijela]

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi.
Odveć rano zamoren životom
samo čemer osjećam u sebi.

Jesenjin

...

[Baba_Droga]

"Nije meni što je malo neg što je nepravda" ...Vuk Karadžić

Jah...

[Tvrdokorna mrlja]

Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj,velikoj, mirišljavoj ruži.

Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnom izgaranju nad lomačom tijela.

Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno,bude motiv za dublju, svečanu muziku energije,koja pročišćuje.
Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.

I sve ove riječi jednom nasumIce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem..
..I da se dogodi saznanje proljeća.

[Mis mekinjas]

Uzimali smo jedno drugom riječ iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dvije sedmice.
U životu svakog čovjeka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se osjeća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čežnje.

“Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe; jedan u deset hiljada, jedan u milion, u deset miliona?”

“Da, jedan u deset miliona. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tijela ili karaktera, socijalne nagodbe.”

Poslije tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: “Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, ko to zna?”

Na dan mog polaska, čekajući voz u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi:
“U kom životu smo se već sreli?”

“U mnogim”, odgovorila sam mu i rasplakala se.

Kada budeš doživjela prvi put ljubav, shvatićeš kako protivurječni i komični mogu da budu njeni efekti. Dok se ne zaljubiš, dok je tvoje srce slobodno i tvoj pogled ne pripada nikome, ni jedan od muškaraca koji bi mogli da te zainteresuju ne obraća pažnju na tebe. U trenutku kada te potpuno zaokupi jedna osoba i više te ne zanima niko drugi, odjednom te svi primjećuju, svi imaju neku lijepu riječ za tebe, svi ti se udvaraju. To je taj efekat prozora o kojem sam ti govorila: kada su otvoreni, tijelo obasjava dušu i obrnuto; sistemom ogledala oni osvjetljavaju jedno drugo. Za kratko vrijeme oko tebe se formira jedna vrsta zlatnog i toplog prstena koji privlači i druge, kao što medvjede privlači med.

Suzana Tamaro

[Čudna sorta]

‎"Kad se ženska jednom okrene protiv tebe, pusti sve u materinu... Ona te još možda i voli, ali se u njima nešto preokrene. A onda kad se preokrene, mogu te gledati kako crkavaš u jarku, pa još te pregaziti autom i na tebe pljunuti..." Bukowski

[Čudna sorta]

“Šta da ti kažem za svoje bivše ljubavi?
- Najljepše mi je bilo samoj! Je li ti to dovoljno?
Ili da ti kažem za svakog zasebno koliko puta me povrijedio, slagao...?
Šta da ti kažem za svoje bivše ljubavi?
- Uvijek sam "pogrešne" upoznavala! Je li ti to dovoljno?
Ili da kažem da sam i ja njih lagala, da zapravo i nisu bili nešto posebno...
Šta da ti kažem za svoje bivše ljubavi?
- Da samo jedan je bio poseban... Bi li ti išta to značilo?
Kada i ti i ja isti smo...
Oboje imamo nekog koga više nemamo!”

[graue_maus]

ovo je misao mog danasnjeg dana , poklapa se sa par situcija sto su se desile ........

[Tvrdokorna mrlja]

Budimo se u tami u potpunom neznanju.
Gdje smo, šta se događa? U jednom smo trenutku sve zaboravili.

Ne znamo jesmo li dijete ili odrasla osoba, muškarac ili žena, krivi ili nedužni.
Je li to tama tamnice ili noći?

Znamo samo jedno,tim jasnije što nam je to jedina spoznaja: živi smo.
Nikada nismo bili toliko živi, i to je sve. Od čega se sastoji život u tom djeliću sekunde u kojem imamo rijetku povlasticu da budemo lišeni identiteta?

Evo od čega: od straha.
No,nema veće slobode od tog kratkog zaborava buđenja. Dijete smo koje poznaje jezik. Možemo imenovati bezimeno otkriće svog rođenja: gurnuti smo u stravu živog bića.
U tom razdoblju česte tjeskobe, čak se i ne sjećamo da se tako nešto može dogoditi prilikom buđenja.

Ustajemo, tražimo vrata, izgubljeni smo kao u hotelu.
A nakon sjećanja,odjednom opet nastane tijelo i vrate mu ono što služi kao duša. Umireni smo i razočarani: mi smo, dakle, to.. mi smo,dakle, ipak samo to.

Odmah potom vrati se spoznaja o geografiji vlastitog zatvora.
I soba vodi do umivaonika gdje se zapljuskujemo ledenom vodom. Šta to nastojimo oribati s lica pomoću te energije i hladnoće?

Potom počinje rutina. Svako ima svoju: kafa i cigarete, čaj i tost ili pas i uzica.
Svoju smo putanju uredili tako da što više umanjimo strah.
Zapravo,provodimo vrijeme u borbi protiv straha življenja. Smišljamo definicije kako bismo ga izbjegli: zovem se tako i tako, radim tu i tu, moj se posao sastoji od ovoga i ovoga.

No skrovita tjeskoba nastavlja potkopavanje. Ne možemo potpuno ućutkati njen govor. Jer misliš da se zoveš tako i tako, da se tvoj posao sastoji od ovoga i onoga, ali,kada si se probudio, ništa od toga nije postojalo.

Možda zato što i ne postoji.

[Indigia]

Apsolutno nisam znao ništa o njoj. Viđao sam je par puta, kako stoji naslonjena na neki glupi zid hodnika i sluša neku svoju, verovatno, glupu muziku. Mrzeo sam njen glupi osmeh koji je nosila sa sobom čak i kad je padala kiša, mrzeo sam njen veseli hod, njena glupa previše vedra javljanja i mahanja, njene glupe drugarice sa kojima se nikad nije uklapala i mrzeo sam celu njenu glupavu pojavu.. A najviše?? Najviše sam mrzeo to što sam hteo da stojim naslonjen na taj glupi zid i slušam sa njom njenu glupu muziku, dok se ona glupavo smeši i previše veselo javlja svojim glupim drugaricama.. Eto. I ja sam hteo da budem nešto glupo njeno.”

[Ljuska_u_BaklaFi]

" Dert i sevdah su, milorde, nastavi Isak, ista stvar, a opet nisu. To je čežnja, to je strepnja, to je ljubav, to je žudnja, to je pomama, to je strast, to je zanos, to je uzdah, to je žar. Dert je crven kao krv, a sevdah crn kao žuč. Dert je ranjeni vuk, sevdah cvijet što vene. I dert i sevdah su pjesma. Dert pjeva glasno, a sevdah potiho. Jer ne mogu Bosanci ni bez pjesme. A pjesma je za njih, milorde, govorio je Isak, ono što je nekad i svugdje bila: riječi i muzika. Ne znaju Bosanci za sonete i poeme, pjesma je ono što se pjeva, a pjeva se o ljepoti. A gdje je uopće Bosna, upita Byron. Isak pokaza rukom prema gore. Na sjever, pa na zapad, tako je rekao. Mrka i lijepa zemlja, milorde, mrka i lijepa."

[LieToMe]

"Ja nisam poseban. Običan čovjek sa običnim mislima, vodim običan život. Nema spomenika koji je posvećen meni i moje će ime uskoro biti zaboravljeno. Ali u jednoj stvari uspio sam slavno kao i svi koji su ikada živjeli: VOLIO SAM cijelim svojim srcem i dusom, a za mene to je uvjek bilo dovoljno!"

[Mis mekinjas]

“The unqualified truth is, that when I loved Estella with the love of a man, I loved her simply because I found her irresistible. Once for all; I knew to my sorrow, often and often, if not always, that I loved her against reason, against promise, against peace, against hope, against happiness, against all discouragement that could be. Once for all; I love her none the less because I knew it, and it had no more influence in restraining me, than if I had devoutly believed her to be human perfection.”

[Zovem se Zelena]

Malo je mazohistički citat, ne znam ni čiji je, nađoh ga na nekom forumu... Ali je fin! Mislim, ko bar jednom u životu nije osjetio ovako nešto?

"Na našu priču stavljena je tačka. Ali ja uporno dodajem još dve. Znam da je uzalud što mislim o tebi, što te sanjam, što se uplakan budim... Volim te. Nikad i nikom iskrenije neću reći ove dve reči, a uskoro, kada te vreme odvuče sa sobom, ove reči će postati prazne, bez emocija. Moraju. Puštam te vremenu, ono će te odvući sa sobom, znam da hoće. Mora, jer, za mene, drugi izlaz ne postoji."

[alibegoa]

Live so that when your children think of fairness and integrity, they think of you.
H. Jackson Brown Jr.