To je rahmetli Mensur Gackić. Njegov slucaj je specifican.
Kako je ubijen Mensur Gackić
Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu je - sa zakašnjenjem od 12 godina - odlučilo rasvijetliti smrt Mušana Topalovića Cace, komandanta 10. brdske brigade i, po svjedočenju njegovih suboraca, najvećeg krivca za jamu Kazani. U obračunu koji je država BiH pokrenula 26. oktobra 1993., smrtno je stradalo 11 pripadnika Armije BiH i MUP-a RBiH: Mensur Gackić je toga dana ubijen u svojoj kući. Okolnosti njegove smrti još nisu rasvijetljene
Mensur Gackić je bio vojnik Armije BiH od 22. aprila 1992. do dana smrti, 26. 10. 1993. godine. Naredbom Pov. br. 20-266 d/93 od 3. 3. 1993. po privremenoj ratnoj formaciji bio je raspoređen za vršioca dužnosti načelnika štaba 10. b. br., no u brojnoj prepisci njegove porodice sa istražiteljima i vojnim vlastima Gackić se spominje kao komandir Druge čete Trećeg bataljona 10 b. br.
I istražitelji i porodica su suglasni: noć uoči ubistva Mensur Gackić je proveo na položaju, na liniji odbrane sa koje se, u ranim jutarnjim satima, vratio kući u ulici Brdo džamija 18, u kojoj je i ubijen. Marta 1996. posthumno je činovan kao natporučnik, ali njegova smrt nikada nije rasvijetljena.
Višegodišnja prepiska Dr. Amina Korić još 29. decembra 1993. piše Okružnom vojnom tužilaštvu u Sarajevu tražeći pokretanje postupka povodom smrti svoga supruga Mensura; Alija Gackić, otac ubijenog, svojoj je kćerki Begajeti u amanet ostavio brojne dopise upućene kako Vojnom, tako i Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu. Zahtjevi za provođenje istrage i urgencije putovali su Idrizu Kamenici, Hikmetu Arnautoviću, Sadeti Škaljić i mogu se hronološki pratiti sve do Nezavisne pravosudne komisije, koja je, aprila prošle godine, porodicu Gackić izvijestila da "nije utvrdila propuste u radu pojedinačnih sudija".
Sve je bilo po propisu, čak i onda kada je istražni sudija Sadeta Škaljić (17. 8. 1995.) pozvala oca ubijenog da "naznači lice protiv koga se pokreće istraga, opis djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti iz kojih proizlazi osnovanost sumnje i postojeće dokaze", ili će - u protivnom - zahtjevi za istragom biti odbačeni?!
Pa, ipak: najkonkretniji je bio Hikmet Arnautović, zamjenik okružnog vojnog tužioca, koji je 14. januara 1995., Gackićima napisao sljedeće: "Obavještavamo vas da je ovo Tužilaštvo dana 14. 01. 1995. odbacilo krivičnu prijavu koju ste podnijeli protiv nepoznatog izvršioca, a iz razloga što nas je dana 14. 01. 1995. Gardijska brigada bataljona Vojne policije izvijestila da, postupajući po našem nalogu za prikupljanje potrebnih obavještenja, nisu mogli utvrditi eventualnog počinioca krivičnog djela ubistva na rahmetli Gackić Mensuru."
Iz ovog Arnautovićevog dopisa posve je jasno da su istražitelji ipak nešto radili, pa odbacili mogućnost da su, recimo, dijelovi Laste ili Specijalne jedinice MUP-a RBiH, također učesnici akcije od 26. 10. 1993., bili vinovnici Gackićeve smrti. Počinitelje Arnautović traži među vojnim jedinicama: osim Gardijske brigade, na položajima raspoređenim oko Devete motorizovane i Desete brdske bili su elitni dijelovi Druge viteške, protuteroristička četa Vojne policije… No, sve je dalje posao istražitelja: kada već traje istraga povodom smrti Mušana Topalovića Cace, očekivati je da će Kantonalno tužilaštvo rasvijetliti baš svako ubistvo počinjeno toga dana.
Jedini svjedoci Gackićeve smrti bili su njegovi roditelji, koji su u međuvremenu umrli. No, njihove izjave su ostale. Pred Kantonalnim tužilaštvom Alija Gackić je 18. januara 2001. ipak svjedočio. U svojoj 94. godini, do u detalje je - po ko zna koji put - rekonstruirao jutro u kojem je ostao bez sina. Evo njegove izjave.
Žali se Jusufu Pušini U jutarnjim satima 26. oktobra 1993. trojica naoružanih lica su kucala na prozor i tražila vode. Mi smo im dali, i jedan od njih je rekao mojoj ženi: "E, moja nano, šta smo dočekali da jedan drugog bijemo." Nama tada nije bilo jasno šta stoji iza tih riječi.
U jedan sat popodne, počeli su lupati na naš kuhinjski prozor, njih nekoliko, i tom prilikom su porazbijali prozore. Ja sam izašao u dvorište, jer su počeli lupati na vrata i naglo su gruhnuli i tako ih razvalili. Zvjerski su uletili u dvorište njih petorica, noseći cedulju u ruci. Jedan me je uhvatio za prsa i odgurnuo na sinovljev parkirani auto i pri tome izgovorio riječi: "Stari, gdje ti je sin?"
Dižući se sa auta ugledao sam njih četvoricu kako kleče na pločniku sa uperenim oružjem u pravcu hodnika. U tim momentima moj rahmetli sin je razgovarao na telefon i, čuvši, buku ostavio je na trenutak otvorenu telefonsku slušalicu i izašao u hodnik da vidi šta se dešava. Ugledao sam ga kako desnom rukom drži kvaku od vrata, a lijeva ruka mu je visila slobodno niz tijelo i čuo sam njegove riječi kojim im se obratio: "Izvolite, dobri ljudi!", a jedan od njih je, pucajući direktno u njega, odgovorio: "Evo ti dobri ljudi." I ostali su počeli pucati. Moj sin je pao i očito prvim hicem bio smrtno pogođen. Ležao je u lokvi krvi u hodniku.
Ja sam počeo da vrištim i vičem: "Šta to uradiste ako Boga znate?", a jedan zločinac obratio mi se grubo riječima: "Šuti, stari, ne govori, i tebe ćemo ubiti", na što sam im ja plačući odgovorio: "Ubijte i mene kada ste mi ubili sina jedinka." Oni su pošli na ulicu vičući: "Žali se, stari, Jusufu Pušini, Bakiru Alispahiću, Avdi Hebibu..." Ja sam smogao snage i požurio za njima da vidim ko su i ko još ima napolju, ko im je zaleđina za gnusni zločin. Pošao sam do kraja ulice oko dvadeset metara i vidio da su ušli u vrata na broju 24, Brdo džamija, gdje je u to vrijeme živio Numić (Ekrema) Timur.
Ostali naoružani ljudi, kojih je bilo na ulici, tjerali su me da uđem u kuću. Ja sam požurio kroz dvorište i moju baštu da odem do "komšije" Numića da vidim ko su te ubice. U mojoj bašti je bila grupa od nekoliko naoružanih osoba i oni su me dočekali grubim riječima: "Ku'ćeš ti, stari?", a ja sam mimo njih prošao i prekoračio ogradu između moje bašte i Numićeve. Ušao sam u Numićevo dvorište i vidio grupu ljudi koji su u tom trenutku pili čaj. Među njima je bio prisutan i Timur Numić, koga sam vidio svojim očima. Obratio sam se Numiću, zamolivši ga da dođe i da mi pomogne da moga mrtvog sina unesem iz hodnika i metnem ga na serdžadu.
Kako je govorio Timur Timur Numić mi je odgovorio: "Ne mogu, ne daju mi ovi...", a ja sam se okrenuo i plačući došao ponovo do sina. Našao sam ga, i moju ženu, sada rahmetli, pored njega kako plače i jauče i grli mrtvog sina. Obadvoje smo vikali: "Šta se desi, dragi Bože?" Komšije su čule ova zbivanja, ali od straža niko nije smio proći da bi nam pritekao u pomoć. Moje jauke je čuo moj badžo (ženin zet) i pošao do nas, ali su mu zabranili naoružani ljudi da izađe na vrata, te se on nekako prebacio kroz baštu i došao da nam pomogne. Jedva smo moga rahmetli sina unijeli u sobu i pokrili ga da se ne prehladi, i tako nas dvoje starih (majka u 80. godini, a ja u 86. godini), uz kratka prisustva moga badže, proveli smo našu najtežu noć u životu, čuvajući mrtvog sina.
U ranim jutarnjim satima moja supruga je telefonom pozvala moga bratića Gackić Seada (nastanjenog na adresi Budakovići čikma 7, Sarajevo) i saopštila mu tužnu vijest. Moj bratić je tada otišao u stanicu milicije Logavina i saopštio im da se desilo ubistvo na adresi Brdo džamija 18. Potom, Gackić Sead je sa dva inspektora, u njihovom vozilu, krenuo na pomenutu adresu. Usput su im se na Bistriku priključila još tri inspektora, koji su krenuli na isti uviđaj. I tom prilikom sam davao izjavu inspektorima.
Takođe su dva čovjeka iz policije došla i naredni dan, i ponovo me ispitivali o počinjenom zločinu i nešto bilježili. Ja, od tog dana liježem i ustajem sa slikom poslatih ubica pred očima, koji su na najgnusniji način ubili mi sina, ostavili me da patim i tugujem. Iza njega je ostalo i dvoje njegove djece - Vildana i Ensar Gackić, koji će do kraja života biti uskraćeni za očevu ljubav i brigu.
Nadam se da ću, ako Bog da, prije svoje smrti doživiti da časni Sud kaže ime i osudi zlikovca koji mi je usmrtio sina, kao i da će utvrditi i imenovati lice ili lica koja su naredila ubistvo i tako bili saučesnici u zločinu. Takođe se nadam da je došao vakat (momenat) da vladaju Zakoni i Pravda i da će se ubica (ubice) imenovati i kazniti.
znači,još se nije desila ni Slovenija ni Hrvatska... 
