Stari Grad u periodu 1992.-1995.

[shalla]

Koliko se sjećam, negdje oko Elektroprivrede...

Momci iz Starog Grada su borili na Vilsonovom setalistu.

Ne razumijem ti rečenicu

[sparky]

Ovo je haman pa sramota postati.
Slika pokazuje strazu kod Visegradske kapije a ispred na Gazinom hanu i Obhodzi ljudi drze linije

Zasto bi bila sramota? Ovo je početak rata. Na slici starija ekipa, pije se kafa na ulici. Sasvim normalna pojava na početku rata u SG. Linija je bila i na obroncima Trebevića, ali su straže bile i na tranzitu. To bi bilo isto kao da kažeš da je sramota postaviti sliku borbi na Skenderiji i oko Pozorišta, a na Vranjačama ljudi drže liniju. Kasarne u gradu pune vojske, četnici sa dvije strane plus naoružani neprijateljski elementi u gradu.

[jefff]

Koliko se sjećam, negdje oko Elektroprivrede...

Momci iz Starog Grada su borili na Vilsonovom setalistu.

Ne razumijem ti rečenicu

Izvini. Jedinica kojoj su prpiadali Rahmetli Irfan i njegovi saborci a to je BOSNAE 101. obuhvacala je područje Kovača u Starom Gradu a oni su polozili zivote negdje oko Elektroprivrede kao sto si rekao. Htio sam reči da su isli u sve dijelove grada, tamo gdje je trebalo a da se nisu ogranicavali samo na Stari Grad.

[Kataklinger]

Postavio sam upit za snimak golfa i pogibiju pomenutog Irfana na temi "Snajperisti u Sarajevu". Javio se jedan forumas sa pretpostavkom da je to mozda ovaj snima (pogledati od 0:31 pa do 0:38). Je li to to?

[shalla]

Odgovorio sam ti na temi snajperisti. Jeste, to je to

[jefff]

Užas. Pocrkali manji neg se rodili...

[Tromblon]

@Tromblon

Eh, hvala druže moj.

[jefff]

[suspect_zero]

Pripadnik iste jedinice BOSNAE 101. Rahmet im dusi.

Jeli njegov brat Enis?

[Nekako s proljeća]

Nije, imao je dvije sestre i dva brata.

[Nekako s proljeća]

Nedzad Latić, ''Boja povijesti'' -pdf https://www.academia.edu/36945415/Boja_Povijesti

patikama.
Emir i Hasan Čengić su mi tražili da ih spojim sa Fatihom. Emir, smatrao sam ga komandantom PL-a, nudio je da Fatih bude komandant, jer na terenu ljudi bolje pri hvataju Zelene beretke i Fatiha nego njegove ljude iz PL-a. Čak je Emir, da bi me udobrovoljio, meni ponudio da budem portparol Fatihu. «Samo ga dovedi», molio me je. »Vidjet ću», obećao sam Emiru, ali više nisam navraćao u SDA. A od Hasana sam dobio pištolj „makarov“, kao znak dobre volje za suradnju sa Fatihom. Fahira, Hasanova supruga, ispitivala me je o Fatihu. A pošto je Redakcija znala „fol“, mislim daje i Hasan preko Fahire sve saznao. Ako sam riješio problem sa Hasanom, ostali su problemi sa čitaocima. Telefoni su zvonili i tražen je Fatih, odnosno ja. Dolazili su ljudi iz Zenice, Mostara, Bijeljine itd. Jedan Bošnjak iz Australije tražio je da kupi stotine zelenih beretki. Nikad nikom nisam demantirao postojanje Fatiha, i svakoga sam ostavio u nadi. Iako Fatih nikad nikome nije došao, po provinciji su nastale mnoge vojne grupe sa nazivom Zelene beretke. Komandant odbrane Kula grada kod Zvornika Almir, poručio je da će piti kahvu sa Fatihom na Baščaršiji. To je bila jedna od najbolnijih spoznaja u kakvu se iluziju uzdaju Bošnjaci. Olakšica mi je bila što je takav tekst- poruku pisao Rifat Hasković, sklon bombastičnim informacijama. Pojava i prijem Zelenih beretki u Bošnjaka, kao i žestina napada agresorske propagande na njih, u odnosu na PL, pokazuje prilično jasnu vododjelnicu unutar nacionalnih bošnjačkih osjećanja. Ako priznajem da su beretke moja izmišljotina, automatski kazujem da niko iz oficijelnih bošnjačkih struktura nije naturao, ne znam da li je podržavao, ovu ideju, a Patriotsku ligu svi, posebno Centrala SDA. Još jedan bitan detalj je vezan za nastanak ZB. Nekako sam čuo za provalu u PL-u. Radilo se o video-kaseti koju je Aleksandar Aca Vasiljević, tadašnji šef KOS-a, poturio „pod nos“ samom Aliji Izetbegoviću? Ne znam, ali pale su sumnje. Panika među najbližim suradnicima PL-a bila je evidentna. Koliko god danas izgledalo pretenciozno od mene tvrditi, kažem da sam sa beretkama želio zavarati trag KOS-u. Svaku večer, putem televizije, očekivao sam emitiranje tajno snimljene kasete o PL-u, poput one o Martinu Špegelju. Ne znam ko bi bio muslimanski Špegelj koji priča „kako treba klati sprsku decu“. Neko od onih oficira koje sam sretao u SDA-u. Muslimanski oficiri bojkotirali su PL. Dvoumili su se između JNA i PL-a. A takva je tada bila i Alijina politika. To je vrijeme njegovih izjava: «Mirno spavajte, rata neće biti!», »Vjerujte meni i Tuđmanu!*, «JNA će se u Bosni transformirati u bosansku vojsku« i si. U to vrijeme u Sarajevo će doći Veljko Kadijević. Povod njegovom dolasku je bila video-kaseta o PL-u. Ali, on se želio susresti i sa generalom Džemilom Šarcem. On je, kako će mi kasnije pričati, nakon konsultacija sa Raifom Dizdarevićem odbio susresti se sa Kadijevićem. Šarac je bio najpopularniji bošnjački general u vrhu JNA. Imao je imidž dosljednog Titovog partizanskog oficira. Nakon svađe sa Nikolom Ljubičićem, kojeg smatra ključnim krivcem što je kormilo JNA predato sprskim hegemonistima, povukao se u penziju. Očito je procijenio daje Kadijević Ljubi čićev izbor.

Šarac se nije želio ni eksponirati u odbrani Bosne. Sav njegov angažman se sveo na pisanje koncepta odbrane koji je proslijeđen Izetbegoviću, te analize Tuđmana kroz njegovu knjigu „Bespuća“, dostavljene Ejupu Ganiću. Poslije Šarca oči muslimana bile su uprte u generale Sakiba Pozderca. On će, kako mi je pričao Šarac, nakon vrlo teškog i mučnog telefonskog razgovora sa bratom Hakijom, umrijeti od infarkta.

Primjerak naslovnice časopisa ''Muslimanski glas''-a sa logoom.

[jefff]

[jefff]

[PM72]

Šta kaže...10 juna 1991 Švrakić izjavio kako je naoružao 465 dobrovoljaca u Sarajevu. znači,još se nije desila ni Slovenija ni Hrvatska... toliko ih nije imao ni u aprilu 1992...ali mora im se priznati da jedino znaju nacrtati šeme i bacati ublehe.

[Pitar sa Kariba]

Ma da, vrijedjanje je ovo postavljanje Svrakiceve monografije...
Al' su dobro naplatili sve ove ublehe, za to im se mora skinuti kapa...

[PM72]

Mene poslije ”Bakirovog ranjavanja prilikom odbrane Predsjedništva 02.05.1992” -više ništa ne čudi...

[Guadalajara]

Mene poslije ”Bakirovog ranjavanja prilikom odbrane Predsjedništva 02.05.1992” -više ništa ne čudi...

đe ranjen, u šta?

[jefff]

Preuzeto iz knjige, Zelene Beretke - Živi Mrtvima





Brat rahmetli Eniza ranije identificiran kao borac sa crvenom beretkom na slici zajedno sa rahmetli Ismetom Bajramovicem i nekolicinom drugih pripadnika Zelenih Beretki i građana. 05. April 1992.

[Pitar sa Kariba]

Mene poslije ”Bakirovog ranjavanja prilikom odbrane Predsjedništva 02.05.1992” -više ništa ne čudi...

Kako ba?!

[PM72]

To je Nikola Poplašen.

[jefff]

Mene poslije ”Bakirovog ranjavanja prilikom odbrane Predsjedništva 02.05.1992” -više ništa ne čudi...

Kako ba?!

To je rahmetli Mensur Gackić. Njegov slucaj je specifican.

Kako je ubijen Mensur Gackić

Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu je - sa zakašnjenjem od 12 godina - odlučilo rasvijetliti smrt Mušana Topalovića Cace, komandanta 10. brdske brigade i, po svjedočenju njegovih suboraca, najvećeg krivca za jamu Kazani. U obračunu koji je država BiH pokrenula 26. oktobra 1993., smrtno je stradalo 11 pripadnika Armije BiH i MUP-a RBiH: Mensur Gackić je toga dana ubijen u svojoj kući. Okolnosti njegove smrti još nisu rasvijetljene


Mensur Gackić je bio vojnik Armije BiH od 22. aprila 1992. do dana smrti, 26. 10. 1993. godine. Naredbom Pov. br. 20-266 d/93 od 3. 3. 1993. po privremenoj ratnoj formaciji bio je raspoređen za vršioca dužnosti načelnika štaba 10. b. br., no u brojnoj prepisci njegove porodice sa istražiteljima i vojnim vlastima Gackić se spominje kao komandir Druge čete Trećeg bataljona 10 b. br.

I istražitelji i porodica su suglasni: noć uoči ubistva Mensur Gackić je proveo na položaju, na liniji odbrane sa koje se, u ranim jutarnjim satima, vratio kući u ulici Brdo džamija 18, u kojoj je i ubijen. Marta 1996. posthumno je činovan kao natporučnik, ali njegova smrt nikada nije rasvijetljena.

Višegodišnja prepiska Dr. Amina Korić još 29. decembra 1993. piše Okružnom vojnom tužilaštvu u Sarajevu tražeći pokretanje postupka povodom smrti svoga supruga Mensura; Alija Gackić, otac ubijenog, svojoj je kćerki Begajeti u amanet ostavio brojne dopise upućene kako Vojnom, tako i Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu. Zahtjevi za provođenje istrage i urgencije putovali su Idrizu Kamenici, Hikmetu Arnautoviću, Sadeti Škaljić i mogu se hronološki pratiti sve do Nezavisne pravosudne komisije, koja je, aprila prošle godine, porodicu Gackić izvijestila da "nije utvrdila propuste u radu pojedinačnih sudija".

Sve je bilo po propisu, čak i onda kada je istražni sudija Sadeta Škaljić (17. 8. 1995.) pozvala oca ubijenog da "naznači lice protiv koga se pokreće istraga, opis djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti iz kojih proizlazi osnovanost sumnje i postojeće dokaze", ili će - u protivnom - zahtjevi za istragom biti odbačeni?!

Pa, ipak: najkonkretniji je bio Hikmet Arnautović, zamjenik okružnog vojnog tužioca, koji je 14. januara 1995., Gackićima napisao sljedeće: "Obavještavamo vas da je ovo Tužilaštvo dana 14. 01. 1995. odbacilo krivičnu prijavu koju ste podnijeli protiv nepoznatog izvršioca, a iz razloga što nas je dana 14. 01. 1995. Gardijska brigada bataljona Vojne policije izvijestila da, postupajući po našem nalogu za prikupljanje potrebnih obavještenja, nisu mogli utvrditi eventualnog počinioca krivičnog djela ubistva na rahmetli Gackić Mensuru."

Iz ovog Arnautovićevog dopisa posve je jasno da su istražitelji ipak nešto radili, pa odbacili mogućnost da su, recimo, dijelovi Laste ili Specijalne jedinice MUP-a RBiH, također učesnici akcije od 26. 10. 1993., bili vinovnici Gackićeve smrti. Počinitelje Arnautović traži među vojnim jedinicama: osim Gardijske brigade, na položajima raspoređenim oko Devete motorizovane i Desete brdske bili su elitni dijelovi Druge viteške, protuteroristička četa Vojne policije… No, sve je dalje posao istražitelja: kada već traje istraga povodom smrti Mušana Topalovića Cace, očekivati je da će Kantonalno tužilaštvo rasvijetliti baš svako ubistvo počinjeno toga dana.

Jedini svjedoci Gackićeve smrti bili su njegovi roditelji, koji su u međuvremenu umrli. No, njihove izjave su ostale. Pred Kantonalnim tužilaštvom Alija Gackić je 18. januara 2001. ipak svjedočio. U svojoj 94. godini, do u detalje je - po ko zna koji put - rekonstruirao jutro u kojem je ostao bez sina. Evo njegove izjave.

Žali se Jusufu Pušini U jutarnjim satima 26. oktobra 1993. trojica naoružanih lica su kucala na prozor i tražila vode. Mi smo im dali, i jedan od njih je rekao mojoj ženi: "E, moja nano, šta smo dočekali da jedan drugog bijemo." Nama tada nije bilo jasno šta stoji iza tih riječi.

U jedan sat popodne, počeli su lupati na naš kuhinjski prozor, njih nekoliko, i tom prilikom su porazbijali prozore. Ja sam izašao u dvorište, jer su počeli lupati na vrata i naglo su gruhnuli i tako ih razvalili. Zvjerski su uletili u dvorište njih petorica, noseći cedulju u ruci. Jedan me je uhvatio za prsa i odgurnuo na sinovljev parkirani auto i pri tome izgovorio riječi: "Stari, gdje ti je sin?"

Dižući se sa auta ugledao sam njih četvoricu kako kleče na pločniku sa uperenim oružjem u pravcu hodnika. U tim momentima moj rahmetli sin je razgovarao na telefon i, čuvši, buku ostavio je na trenutak otvorenu telefonsku slušalicu i izašao u hodnik da vidi šta se dešava. Ugledao sam ga kako desnom rukom drži kvaku od vrata, a lijeva ruka mu je visila slobodno niz tijelo i čuo sam njegove riječi kojim im se obratio: "Izvolite, dobri ljudi!", a jedan od njih je, pucajući direktno u njega, odgovorio: "Evo ti dobri ljudi." I ostali su počeli pucati. Moj sin je pao i očito prvim hicem bio smrtno pogođen. Ležao je u lokvi krvi u hodniku.

Ja sam počeo da vrištim i vičem: "Šta to uradiste ako Boga znate?", a jedan zločinac obratio mi se grubo riječima: "Šuti, stari, ne govori, i tebe ćemo ubiti", na što sam im ja plačući odgovorio: "Ubijte i mene kada ste mi ubili sina jedinka." Oni su pošli na ulicu vičući: "Žali se, stari, Jusufu Pušini, Bakiru Alispahiću, Avdi Hebibu..." Ja sam smogao snage i požurio za njima da vidim ko su i ko još ima napolju, ko im je zaleđina za gnusni zločin. Pošao sam do kraja ulice oko dvadeset metara i vidio da su ušli u vrata na broju 24, Brdo džamija, gdje je u to vrijeme živio Numić (Ekrema) Timur.

Ostali naoružani ljudi, kojih je bilo na ulici, tjerali su me da uđem u kuću. Ja sam požurio kroz dvorište i moju baštu da odem do "komšije" Numića da vidim ko su te ubice. U mojoj bašti je bila grupa od nekoliko naoružanih osoba i oni su me dočekali grubim riječima: "Ku'ćeš ti, stari?", a ja sam mimo njih prošao i prekoračio ogradu između moje bašte i Numićeve. Ušao sam u Numićevo dvorište i vidio grupu ljudi koji su u tom trenutku pili čaj. Među njima je bio prisutan i Timur Numić, koga sam vidio svojim očima. Obratio sam se Numiću, zamolivši ga da dođe i da mi pomogne da moga mrtvog sina unesem iz hodnika i metnem ga na serdžadu.

Kako je govorio Timur Timur Numić mi je odgovorio: "Ne mogu, ne daju mi ovi...", a ja sam se okrenuo i plačući došao ponovo do sina. Našao sam ga, i moju ženu, sada rahmetli, pored njega kako plače i jauče i grli mrtvog sina. Obadvoje smo vikali: "Šta se desi, dragi Bože?" Komšije su čule ova zbivanja, ali od straža niko nije smio proći da bi nam pritekao u pomoć. Moje jauke je čuo moj badžo (ženin zet) i pošao do nas, ali su mu zabranili naoružani ljudi da izađe na vrata, te se on nekako prebacio kroz baštu i došao da nam pomogne. Jedva smo moga rahmetli sina unijeli u sobu i pokrili ga da se ne prehladi, i tako nas dvoje starih (majka u 80. godini, a ja u 86. godini), uz kratka prisustva moga badže, proveli smo našu najtežu noć u životu, čuvajući mrtvog sina.

U ranim jutarnjim satima moja supruga je telefonom pozvala moga bratića Gackić Seada (nastanjenog na adresi Budakovići čikma 7, Sarajevo) i saopštila mu tužnu vijest. Moj bratić je tada otišao u stanicu milicije Logavina i saopštio im da se desilo ubistvo na adresi Brdo džamija 18. Potom, Gackić Sead je sa dva inspektora, u njihovom vozilu, krenuo na pomenutu adresu. Usput su im se na Bistriku priključila još tri inspektora, koji su krenuli na isti uviđaj. I tom prilikom sam davao izjavu inspektorima.

Takođe su dva čovjeka iz policije došla i naredni dan, i ponovo me ispitivali o počinjenom zločinu i nešto bilježili. Ja, od tog dana liježem i ustajem sa slikom poslatih ubica pred očima, koji su na najgnusniji način ubili mi sina, ostavili me da patim i tugujem. Iza njega je ostalo i dvoje njegove djece - Vildana i Ensar Gackić, koji će do kraja života biti uskraćeni za očevu ljubav i brigu.

Nadam se da ću, ako Bog da, prije svoje smrti doživiti da časni Sud kaže ime i osudi zlikovca koji mi je usmrtio sina, kao i da će utvrditi i imenovati lice ili lica koja su naredila ubistvo i tako bili saučesnici u zločinu. Takođe se nadam da je došao vakat (momenat) da vladaju Zakoni i Pravda i da će se ubica (ubice) imenovati i kazniti.

[PM72]

ovaj prigradski čoban je pomješao bobe ...

[Sedrenik91]

Ovo je haman pa sramota postati.
Slika pokazuje strazu kod Visegradske kapije a ispred na Gazinom hanu i Obhodzi ljudi drze linije

Vratnicani čuvaju kuće

[jefff]

Civilna Zastita

[Nekako s proljeća]

Pročitah u vezi tragičnog slučaja ubistva rahmetli Gackića-B1 na svom kućnom pragu. Koliko se sjećam na tom području oko brdo dzamije su bili raspoređeni pripadnici iz vjerovatno druge viteške brigade kojim je u ovoj operativnoj akciji ''Trebević'' najvjerovatnije komandovao Esad Pelko Brzi. Koristim pojmove ''vjerovatno'' jer je akcija imala najmanje dva nivoa rukovođenja pa nisam sigurna u hijerarhiju i eventuana pretpočinjavanja tokom njene realizacije. Tog 26 oktobra mi je, navodno snajperom ubijen drug Šabanija Elvir, momčina samo takva-lav. Ne isključujem ali i ne opravdavam odmazdu. Iz svjedočenja oca od rahmetli Gackića, riječ je o ubistvu nenaoružanog čovjeka .