@_BataZiv_0809
Sažetak bi bio da su historijske silnice bile tako jake da su na kraju progutale i one koji su upozoravali na historijske silnice.
Nele, Sejo, i ekipa su vidjeli šta će se desiti nama, ali nisu vidjeli šta će se desiti njima. Jebote, dva najbolja druga, iz istog haustora, vrata do vrata, de facto umjetnici

, ovako se raspadaju i glođu, a da se ne poglođu narodi. Ako išta pokazuje da nam nije bilo spasa, nasuprot tezi koju zastupa Nele, onoj o tome da je rat zaokružen na izborima, pokazuju upravo njih dvojica. Kao što ranije rekoh, na kraju žive svoj skeč. Ili, još bolje, postali su tragični likovi svojih pjesama, samo što ih nema ko opjevati.
Za razliku od sarajevskog Mefistofelesa, kako ga Burić lijepo nazva, a koji nema problem da kompletnu historiju tumači kao zavjeru protiv Srba, i koji je općenito postao neka bizarna, teoretičarsko-zavjerenička, skoro šizofrena pojava, Nele je daleko kompleksnija ličnost, kojoj je ta bliskost sa đavolom reputacijski najviše i štetila.
U jednom dijelu autobiografije Nele izrazito samokritički piše o tome kako se uvijek osjećao podređen Seji, piše kako je ovaj za njega bio veliki brat, i uzor. I ne kaže to eksplicitno, ali nije teško zaključiti, nakon Seje, tu ulogu u njegovom životu preuzima nagrađivani reditelj. I negdje u toj podređenosti, napravio je sve one greške koje mu se danas fakturišu, od "ko ne voli Radovana...", do ove priče koju Sejo spominje u podcastu, a koja se svodi na stav
jebo Zabranjeno pušenje, mi nastupamo po Parizu i Argentini. Samo što ga ništa od toga ne čini četnikom. Kao što ga četnikom ne čini ni interpretacija uzroka i posljedica rata, makar se stotinu puta ne slagali s njom.
U nekom smislu, ta stigma koja mu je neopravdano i neodmjereno stavljena na čelo pukim izlaskom iz Sarajeva, u trenutku kada ima bebu i bježi od rata, bez obzira da li to radi iz straha za sebe i svoju porodicu, ili to radi jer zaista vjeruje kako taj rat nije njegov rat, postala je self-fulfilling proročanstvo. Nakon dovoljno novinski natpisa da je četnik, on počinje da bifla matricu srpskog nacionalizma i priča kao da zaista jeste četnik. Pokušava da odbrani teze koje suštinski nisu njegove, ali koje postaju njegove, jer imaju reinforcement loop.
Sarajevo, s druge strane, ima taj problem što čovjeka mjeri isključivo njegovim odnosom prema Sarajevu. Pa je onda moguće da niz onih koji lijepo govore o Sarajevu, a slikaju sa se četničkom ikonografijom, uopće nisu četnici, dok Nele jeste, mada nikada i nigdje nije zabilježena njegova podrška četništvu, u bilo kojoj formi ili obliku. Pa je pozcioniranje ove priče u te ratno-ideološke okvire u startu promašeno. Sarajevo i Nele su više nešto kao izvarani ljubavnici, i treba da se još jednom kresnu, prije nego se raziđu.
Buu, ti si četnik, i buu, vi ste otjerali Srbe, a ni jedni ni drugi zaista ne vjeruju u te teze, nego su floskule, kao što je floskula bila da je "Nele otišao jer su mu njegovi dojavili", što je u osvit rata pisalo Oslobođenje. I stvara se cijela jedna višedecenijska peekaboo rasprava, koja vrijeđa mozak. I tako ćemo mi za 3-4 godine opet ovdje pisati da li je Nele četnik, po redovnom planu i programu, umjesto da se Nele oslobodi identiteta u kojem živi kao zatvorenik, a Sarajevo da se zapita zašto vodi ratove sa cijelom plejadom "bivših Sarajlija".
Bilo kako bilo, jedna stvar koja nikada nije razjašnjena, koju ne pojašnjava ni Nele u knjizi, a važna je, pa ako neki novinar ovo čita, molim neka napravi zabilješku za intervju: zašto je Sejo, a to potvrđuju obojica, godine 1990. sjeo sa Neletom u Hotelu Evropa i rekao mu da ne želi više ni raditi s njim, ni biti drug, što je značilo kraj Zabranjenog pušenja u dotadašnjem formatu.
Taj momenat se uporno previđa, jer svi imaju, izgleda, kratki spoj u mozgu, pa zaključe da je korijen njihovog tadašnjeg nesporazuma bio isti kao i danas. Međutim, 1990. Nele nije guslao, nije se dogodio rat, njih dvojica su još uvijek bili na istom političkom spektru. A nisu se sporili ni oko autorskih prava. Važna je to puzzla u slagalici.
A što se Zabranjenog pušenja tiče, i ona njihova dva albuma, koja još i danas svijetle u mraku svih ovih budaleština, dok ih slušam, ja uopće ne mogu vjerovati šta su ti ljudi napravili. Za razliku od niza izvikanih novotalasnih bendova, ovo i danas zvuči avangardno, jebote.
A da bi ih napravili, takve kakve jesu, morali su se desiti Nele i Sejo, zajedno, dva drugara iz haustora, okuražena kreativnom eksplozijom u društvu oko sebe, na razmeđu dvije historijske epohe...