BLOG KOMENTAR/DENNIS GRATZ - TREĆI PUT: Kad bi Bosna bila Brazil - kako pobjeći iz siromaštva i postati jedna od najbogatijih zemalja svijeta?!
Kako je zemlji od 192 miliona ljudi, bez socijalno homogenog društva, bez klasično razvijane industrije i sa objektivno skromnom demokratskom tradicijom, uspjelo da prosperira u jednu od najbogatijih zemalja svijeta? Odgovor je jednostavan: u pravom trenutku izabrana je odgovorna, socijalno osjetljiva vlast!
Piše: Dennis GRATZ
Prije nekoliko sedmica njemački sedmičnik Der Spiegel objavio je seriju tekstova („Zanat vladanja“) u kojima je analizirao stanje demokratije u svijetu i na četiri primjera modela državnog uređenja (Brazil, Kina, Danska i SAD) pokušao odgovoriti na staro pitanje koja se vladavina smatra najboljom tj. u koji model demokratije – i da li demokratija uopće – ima perspektivu da se uspješno suoči sa iskušenjima globalizacije i prijetećeg raslojavanja postojećih društveno-političkih normi i ideala.
Od svih predstavljenih modela državnog uređenja, najviše me dojmio onaj Brazila. Spiegelovi novinari su, inače neuobičajeno impresionirani, pisali o „Samba-Prusiji“, o državi koja je u posljednjih dvadeset godina više od 20 miliona svojih stanovnika omogućila bijeg iz siromaštva u stabilnu, prosperirajuću srednju klasu.
Kako je zemlji od 192 miliona ljudi, bez socijalno homogenog društva, bez klasično razvijane industrije i sa objektivno skromnom demokratskom tradicijom, tako nešto uspjelo? Odgovor je jednostavan: u pravom trenutku izabrana je odgovorna, socijalno osjetljiva vlast.
Početkom 90-ih, brazilska privreda je u slobodnom padu. U velikim gradovima vladaju nered, nasilje i organizirani kriminal. Država nije u stanju kontrolirati brazilska geta, zloglasne favele, u kojima djeca umiru od gladi, dok nekolicina moćnih pliva u nepojmljivom bogatstvu. Hiperinflacija čereši primanja malog čovjeka, korupcija je inficirala svaku poru društva, vlada sveopća rezignacija i siromaštvo, dok se bogatstva šuma, ruda, vodenih potencijala, bespoštedno pljačkaju.
Bio je to idealan trenutak za povratak vojne hunte ili nekog drugog oblika radikalne, nedemokratske vladavine. No, Brazilci biraju one na koje u tom trenutku, davne 1993. godine, niko ne računa: alijansu socijal-liberala, socijaldemokrata i progresivaca. Među njima najistaknutije mjesto zauzima Fernando Henrique Cardoso, novi ministar finansija, koji postavlja temelje za brazilsko ekonomsko čudo.
Cardozo najprije dovodi stranački nezavisne tehnokrate, a od vlasti udaljava kastu privilegiranih poslušnika. Angažira tim najboljih ekonomskih stručnjaka u zemlji za izradu plana za spas brazilske privrede.
Njegova realizacija počinje uvođenjem nove valute: plano real, kojom konačno zaustavlja inflaciju i omogućuje preraspoređivanje otplate stranih kredita i dugova. Istovremeno se ukidaju carinska ograničenja, a poreska politika prilagođava animiranju posrnule ekonomije, posebno malih i srednjih poduzetnika. Najvažniji efekat uvođenje nove valute, međutim, ima na kupovnu moć građana, koja naglo raste, posebno kod radnika. Određene državne kompanije, decenijama neprofitne i pretvorene u socijalna utočišta politički privilegiranih, ne uspijevaju preživjeti, međutim, povjerenje građana u državu se vraća. Više novca u džepovima pojačava konzum, a samim time se povećavaju i prihodi države od poreza. Ministra Cardozoa za svoje brilijantne, hitno sprovedene mjere građani i građanke Brazila nagrađuju pobjedom na predsjedničkim izborima 1994. i 1998. godine.
Onu ključnu pobjedu u ratu protiv siromaštva, Brazil, međutim, donosi dolaskom Luiza Inacia Lula da Silve, bivšeg čistača cipela, metalostrugara i šefa sindikata. Njemu uspijeva ono što je zapravo srž dobre vladavine, a to je pravedna raspodjela bogatstva. Implementacijom socijalnog programa „Fome Zero“ (nula gladi), kojem se, usput budi rečeno, protive ne samo Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, već i njegovi najbliži savjetnici, Lula uspijeva raspodijeliti prihode iz državnih firmi investicijama u najsiromašnije, ekonomski najzapuštenije regije Brazila. Prigovara mu se da dijeli milostinju i državu pretvara u socijalnog skrbnika, no on takve prigovore ignoriše. Za njega su sve Brazilke i Brazilci jednako važni, bez obzira na društveni položaj. Na iznenađenje sviju, njegov model političkog djelovanja, u struci nazvan „responsive government“, postiže ogroman uspjeh.
Za vrijeme Lulinog mandata više od 20 miliona Brazilki i Brazilaca prelaze iz donje u srednju klasu, a udio onih koji žive u apsoluntom siromaštvu se smanjujue za čak 50%. Lula 2006.godine pobjeđuje svog socijaldemokratskog protukandidata sa impresivnih 61% glasova. Godine 2010. po isteku Lulinog drugog mandata, američki predsjednik Obama svog brazilskog kolegu naziva „najomiljenijim političarom na planeti.“
Iako čak 80% Brazilki i Brazilaca želi da Lula ostane predsjednik još jedan, treći mandat, brazilski ustav takvo što ne dozvoljava. Lula ni u jednom trenutku ne dolazi u iskušenje i u svom oproštajnom govoru se zahvaljuje narodu Brazila na ukazanom povjerenju, potvrđujući svojim činom da Brazil, kao demokratija u razvoju, poštuje vladavinu prava, takođe jedan od univerzalnih principa dobre vladavine.
Na mjesto „čovjeka naroda“ Lule 2011. godine dolazi Guerilla Dilma Rousseff, hladna radoholičarka sa dobrim okom za detalj koji njeguje stil matematički precizne tehnokratice, sličan Merkelovoj. (Na upit novinara „Newsweeka“ da li joj je poznato koliko je njena vlada proizvela novih radnih mjesta, ona odgovara: „milion i 593.527 u prvih šest mjeseci“.) Od samog početka Rousseffova svima daje do znanja da je jedini izlaz iz svjetske krize ozbiljan, odgovoran politički rad, riješen populizma i dodvoravanja. Svi moraju potegnuti, oni na funkcijama najviše. Tako svoj luđački radni penzum očekuje i od ostalih članova kabineta: sjednice se zakazuju i u petak kasno poslijepodne, powerpoint prezentacije ponedjeljkom u pola osam ujutro. Fraze tipa „ne može“ „ne ide“ i „možda sutra“ se zabranjuju. Nesposobnost, ili pak indiciju korupcije Rouseffova siječe u korijenu: u samo prvoj godini njenog mandata otpušta čak sedam ministara
Rousseffova strategija je jednostavna ali učinkovita: ona profesionalizira politički rad, otvara se struci, ne libi se učiti i prihvaća eksperimentiranje. Ipak: jedan segment Lulinog sistema i za nju ostaje svetinja: mehanizam u kojem država ne samo da je uključena već i u određenoj mjeri koordinira i upravlja privredom. Ovo se posebno ogleda u aktivnoj industrijskoj politici, pametnom investiranju prihoda od poreza koji se, po potrebi, i povisuju: tako Brazil podiže porez za finansijske transakcije, te na porez na plaće uvodi i 1,5%-ni doprinos za – kulturu. I dok se posvuda u svijetu izdaci za kulturu krešu (Čevljansku koridu ovdje spominjem samo kao indikator stanja naše kulture), Brazil kroz ovakav jedinstven model u svijetu omogućuje redovit godišnji plus u budžetu od čak deset posto za finansiranje pozorišta, muzike i likovnih umjetnosti.
Država menadžer? Zar to nije glavni neprijatelj razvoja ekonomije, kako jednoglasno upozoravaju svi svjetski neoliberali?
Iskustvo Brazila ovu poziciju delegitimira, stavlja je van snage. I pored toga što se država miješa, inkasira, regulira, uređuje brazilsku privredu, ova prosperira. Tako Amaggi-grupa iz Rondonopolisa postaje najveći proizvođač soje na svijetu, a Cosan iz Sao Paula sa trona skida njemački Südzucker AG u proizvodnji etanola. Belgijsko-brazilska pivovara Inbev takođe postaje svjetski prvak u proizvodnji pive. No, Brazil ne zaostaje ni u novim tehnologijama. 22 % frižidera u svijetu sadrže kompresore brazilskog producenta Embraco, a Embraer je nakon Boeinga i Airbusa treći proizvođač aviona u svijetu.
Posebnu pažnju predsjednica Rousseff pridaje zaštiti okoliša. Ogromne prašume, minerali, vodeni potencijali, plin i nafta Brazil čine jednom od resursno najbogatijih zemalja na svijetu. Rousseffina vlada još uvijek vodi rat protiv mafije koja ilegalno krči šume, po nekim procjenama su to čak više od pola obradivih površina Brazila. No, naftni div Petrobras, sa 120 milijardi dolara prometa jedna od najvećih kompanija na svijetu, koji je u većinskom vlasništvu države i samim time ima monopol na iskorištavanje prirodnih resursa, pojačano se pridržava najmodernijih standarda eko-zaštite. Ipak se radi o njihovoj rodnoj grudi.
Facit?
Prije nešto više od 30 godina, Brazil je, stenjući pod okovima paralizirajuće vojne diktature, strašne neimaštine, rastućeg kriminala i korupcije, bio paradni primjer zemlje tzv. Trećeg svijeta. U Sarajevu su te davne 1984. održane Zimske olimpijske igre. Cijeli svijet nam je bio u gostima i, ako sjećanja jednog šestogodišnjaka ne varaju, ostao fasciniran gostoprimstvom Sarajlija, njihovim poduzetničkim duhom, organizacijom, redom, atmosferom...
Nakon Londona, Rio de Jainero će biti domaćin Olimpijskih igara 2016. godine. Cijeli svijet će im biti u gostima. Slaviće se, između ostalog, i jedinstven uspjeh države koja je uspjela da u deceniji globalne ekonomske krize ima kontinuiran privredni rast, zavidan nivo političkih sloboda i – smanjenje jaza između siromašnih i bogatih.
Mi smo na najboljem putu da postanemo zemlja Četvrtog svijeta. A ne mora biti tako.
