Da se ne zajebavamo, svi smo mi odrasli u rasističkim školama. I oduvijek je bilo i učitelja koji ne postavljaju, čak zabranjuju potpitanja. Kao na debati „kod Sanje“. Nema potpitanja. Najveći hadžija u razredu određuje pravila igre. Mile je najveći (i bukvalno), u razredu. Ne znam za vas, ali objesim ja učiteljicu koja štiti razrednog grmalja od nas, malih
ŠTA DJECA ZNAJU O ZAVIČAJU: Malo mi fali da počnem pisati knjige za djecu. Stalno mi se čini kako je sve što se važno o životu ima reći jedino vrijedno da se kaže u učionici. Toga se sjetih poslije polu-pismene kulture dijaloga sa Miletom, „Kod Sanje“, u Sarajevu. Pisana kultura izražavanja, naime, deder da objasnim učiteljskim jezikom, da me razumiju i u Centru za kulturu dijaloga, podrazumijeva da je pismen i ko piše a i ko čita – to jest, da se obje strane služe istim kodom, da se razumiju i, vrlo važno, da tačno znaju šta se ne smije. Što znači, ako ja napišem „Ti si fašist“, ne možeš mi odgovoriti sa: „Mati ti kurva!“. Jelde da je jednostavno?
Doduše, pismenost podrazumijeva da ja pišem a ti otpisuješ, i obratno. Kad ja pišem na ceduljice, kao u spomenutom „dijalogu“ – a Premijer odgovara usmeno (i bez potpitanja, molim!) – to je krasna vježba iz polovične pismenosti: jedna strana ima pismenu vježbu, druga usmeno natpljuvavanje (šta da kažem: oralno skripturalna metoda analnog uvlačenja na djelu). Pa pošto ni formalno ne poštujemo isti kod, onda vam nema ništa neobično u tome da Mile, kad ga u ovoj mutiranoj formi dijaloga upitaju šta misli je li koga uvrijedio rekavši da pripadnici jednog naroda ne mogu biti sudije, odgovori lijepo čovjek, da ima prijatelja Bošnjaka. Na stranu to što, ako ste Miletovo godište (za mlađe generacije, uzrasle na negiranju genocida ili hranjenju na istom, u zavisnosti od datoga im imena po rođenju, ne garantujem) – i ako ste, kao Mile, rođeni u Bosni i Hercegovini, a nemate prijatelje koji pripadaju drugačijoj etničkoj skupini od vaše, to onda može značiti samo dvije stvari: a) odrasli ste u šumi, družeći se pretežno sa vukovima ili b) rođeni ste kao monstrumče, pa vas je familija nazadnog balkanskog mentaliteta krila od svijeta da je ne sramotite. Na stranu, velim, to, nego pitajte kakvu dostojnu bosansku učiteljicu da li bi prihvatila da joj učenik, na primjer, na pitanje: "Da li misliš da je uvrjedljivo što govoriš da Rom ne može biti predsjednik našeg razreda?" odgovori "O, jučer sam sa jednim Romom popričao na hodniku". Ne znam za nove učitelje, ali one što su mene učile obično su u ovakvim slučajevima postavljale potpitanja. Na primjer: "Da li i svog prijatelja, onda, ubrajaš u ove za koje si rekao da ne mogu biti predsjednici razreda (sudije)?" Ili: "Da li si svjestan da je logički nemoguće govoriti o cijelom narodu u jednoj rečenici?" Ili: "Da li znaš da je još gore što znaš da lažeš (jer imaš prijatelje iz tog naroda, znači, ne smatraš ih manje vrijednim od sebe) a ipak insistiraš da je cijeli narod nedostojan tvog povjerenja?"
Da se ne zajebavamo, svi smo mi odrasli u rasističkim školama. I oduvijek je bilo i učitelja koji ne postavljaju, čak zabranjuju potpitanja. Kao na debati „kod Sanje“. Nema potpitanja. Najveći hadžija u razredu određuje pravila igre. Mile je najveći (i bukvalno), u razredu. Ne znam za vas, ali objesim ja učiteljicu koja štiti razrednog grmalja od nas, malih.
SJEĆAŠ LI SE, SANJA, DA LI MOŽEŠ DA ZABORAVIŠ: Poznavala sam, moram priznati, i učiteljice koje su gledale da kako bilo ne rade svoj posao. Na primjer, dođeš razbijenog nosa i pokažeš na razrednog diva, a ona ti kaže: "Pa što ga diraš? Da ga niste dirali, možda vas ne bi ni mlavio!" U Sanjinoj kolumni u Avazu, ovako: Mile jeste rekao da mu ne mogu suditi muslimani, no učinio je to "u jeku najgore kampanje koja je danima išla sa javnog servisa Federacije protiv njega, kada mu je danima sa istog mjesta prijećeno sudskim procesima”. Što ste ga, jebiga, dirali, što ste pričali da je krao, i koji vam je klinac trebalo da mu govorite da se za krađu ide u zatvor? Pravo vam budi kad niste na vrijeme shvatili da on ima pravo da vas bije, dok ima razrednica da ga pravda.
Volim Mileta i rado ga se sećam: Sanja Vlaisavljevic
Photo: Cin.ba
Razredni hrmpalija u takvim školama ima nadljudska prava. Ostali su vrlo brzo naučili da mu se sklanjaju s puta, da mu se obraćaju samo ljubazno, ma šta radio, da ne bi popili šljivu i još onda naknadno bili optuženi za započinjanje kavge i širenje razdora. Što je oduvijek bilo gore nego da te samo istuku. Jer učitelji, u normalnom društvu, i služe za to da sude siledžiji u korist malih, i da te zagrle kad dođeš krvavog nosa. Kad jednom shvatiš da se to neće dogoditi, ne prezireš samo učiteljicu, nego i cijeli razred koji tihom šutnjom podržava ravnotežu straha. Znate kako izgledaju takvi razredi. U njima se svak boji svakoga, svak sjedi u svojoj klupi, puno je krvavih glava a učiteljica na nastavničkom vijeću predstavlja roditelje najbogatijih. Podsjeća vas na jednu zemlju na brdovitom Balkanu?
Velika je muka svakodnevno predstavljati i naučavati u ime (bogatih i po etno-nacionalnim torovima raspoređenih) predstavnika mutave etničke većine. Među dokumentima Centra za kulturu dijaloga iz 2005, stoji da je predstavnica Centra za kulturu dijaloga, Sanja Vlaisavljević, učestvovala u produkciji dvije TV debate, u emisiji pod naslovom „Navedi dobar razlog“. Tema jedne od njih, snimljene 12.3.2005. bila je Mješoviti brakovi ugrožavaju etnički identitet (mješoviti brakovi postoje samo u etnički „podijeljenom društvu“). I afirmacijska i negacijska ekipa napele su se do posranja da dokažu kako „mješoviti brakovi“ ugrožavaju ili ne ugrožavaju etnički identitet. Što je normalno – kad im tako postavite temu, pokažite mi majčinog tinejdžera koji će, mozga izapranog pravilima kulture dijaloga, moći pisnut o kakvom pravom problemu. Koji se sastoji u tome da svi tačno znamo odgovor: takozvani, umobolno nazvani „mješoviti brakovi“ – naravno, ugrožavaju etnički identitet; ugrožavaju ga do bola, do same njegove isključive srži, zasnovane na nemiješanju ljudskih bića jednih sa drugima. Isključivost i ograđivanje tora je cilj i smisao gradnje etničkog identiteta, etnički identitet, napose, i postoji zato da bi odredio ko se s kim, kada i kako može miješati, a ko s kim, pak, ne može, nikad i nikako. Kad kulturno dijalogizira, naša učiteljica Sanja, tako, dadne djeci ceduljice na kojima stoji brani ili napadaj – al glavnog hadžiju nemoj. Glavni hadžija u BiH je etnički identitet – a kad ga ovako postaviš na prijestolje, deder mi reci kome će na pamet pasti da kaže: etnički identitet jeste ugrožen, i mora da nešto s tim identitetom nije u redu, jer jebo identitet kojeg ugrožava to što se dvoje vole, što se neko noćas seksa i neko s nekim djecu rađa.
Photo: Peđa Popović
SMIJEMO LI ŠAMARATI PEDERA U RAZREDU: Kada smo, čini mi se iste godine, treptali pred ekranima i pitali se da li mučenica ne umije da formuliše upitnu rečenicu ili nam se stvarno, ista ekipa u lica smije postavljajući temu debatne emisije koja je glasila Da li homoseksualnost treba osuđivati i da li je štetna za opći moral društva? Samir Šestan je jedini koga se ja sjećam da je efektivno razobličio ublehu zvanu Centar za kulturu dijaloga (zbog čega se sa učiteljicom Sanjom nadugo dopisivao, na opću radost čitateljstva Starta). Normalno, ona ekipa što joj je zadalo da napada pedere uhvatila se klero-fašističko-srednjovjekovno-medicinske metode linčovanja homoseksualaca, gdje je koncept ljudskih prava postradao za račun mišljenja siledžijske većine. Jer, u momentu kad vam neko dopusti da dajete ikakav vrijednosni sud o seksualnom ponašanju drugih (osim ako taj drugi nije silovatelj, gdje je puno veća statistička mogućnost da je rečeni heteroseksualan), u momentu, dakle, kad se nekakav „opći moral društva“ – za koji niko živ na svijetu ne umije reći kakva je to zvjerka, postavi kao činjenica koja stvarno postoji – dobio je pravo svak da zaviri u vaš krevet i postavi javno pitanje o tome da li imate pravo da spavate s kim već spavate, na način na koji to radite, i da li im time ugrožavate taj visoko osjetljivi „opći moral“ – za koji smo u Centru za kulturu dijaloga već naučili da je neka velika i zajebana zvjerka.
Kao žrtva mira u Bosni i Hercegovini, moram završiti ovaj tekst u ispovijednom tonu: kad su, u organizaciji Centra za kulturu dijaloga prije pet godina na televiziji čerečili homoseksualce, iskreno sam mislila da je Sanja Vlaisavljević nesnađena učiteljica – a Samir Šestan da ima preoštar jezik, da pretjeruje, i da se jednostavno radi o zaostaloj kulturi u kojoj, kad pročitaš dvije-tri brošurice o pravilima debatiranja i napišeš nekoliko priručnika, misliš da si popila svu pamet svijeta i da možeš šibati nepodobne po razredu, dokle god ne psuješ i ne govoriš „ružne riječi“. Sve dok mi se Mile the Grozni nije pojavio na ekranu kao razredni siledžija, a učiteljica Sanja ga podržala u nastojanju da se nadasve šaljivo i duhovito obračunava sa krvavim glavama i preostalim mrvicama zdravog razuma u zemlji, i ja sam, priznajem, sjedila u istim klupama sa onima koji preziru siledžiju, gade se učiteljice, i sramno ćute. Samir Šestan je vrlo nekulturan. Kultura, međutim, u kojoj je njegov glas onaj usamljeni koji viče ne, jeste – jebena. Jarane.
