Mašala da se počelo otvoreno pričat...
Daily Kos
Novosti o Ukrajini: Ukrajina nije zainteresirana za kompromise ili ustupke, niti bi to trebala biti
Hrabri ukrajinski branilac, negdje na istočnom frontu Donbasa.
Tankiji (pežorativni izraz "tankie" dolazi od američkih ljevičara koji su branili nasilno sovjetsko gušenje mađarskog ustanka 1956. godine, pobune slomljene tenkovima) su dugo tražili od Ukrajine da Rusiji da dio svoje teritorije za "mir", zaista zabrinuti zbog sposobnosti Vladimira Putina da "sačuva obraz". Očigledno je za nasilnike veoma važno da dobiju ono što žele. Francuski predsjednik Emmanuel Macron upozorio je Ukrajinu i Evropu da se ne "prepuste iskušenju" da ponize Rusiju. Čudno, Putinu nije ponudio nijedan dio Francuske da bi sačuvao obraz. Uredništvo New York Timesa tvrdi da "odlučujuća vojna pobjeda Ukrajine nad Rusijom, u kojoj Ukrajina vraća svu teritoriju koju je Rusija zauzela od 2014. godine, nije realan cilj". Naravno da jeste apsolutno realan cilj, ali su izjavili da „ako sukob dovede do stvarnih pregovora, ukrajinski lideri će morati donijeti bolne teritorijalne odluke koje će zahtijevati svaki kompromis“. Zašto bi? Zašto ne ponuditi Aljasku Rusiji da spase njihov povređeni ponos?
Previše ljudi se osjeća nelagodno pri pogledu na krvavi rat i radije bi da se završi, nagrađujući Putina za njegove nasilne postupke, nego da rade na tome da mu uskrate bilo kakvu dobit. Na kraju, bilo da se radi o Makronu ili uredničkom odboru The NY Timesa , svi oni plaćaju uslugu izboru Ukrajine po tom pitanju. Ali ono što oni zapravo govore, kao što je NY Times učinio, jeste da bi saveznici “takođe trebali jasno staviti do znanja predsjedniku Volodimiru Zelenskom i njegovom narodu da postoji granica koliko daleko će Sjedinjene Države i NATO ići da se suprotstave Rusiji, i ograničenja na oružje, novac i političku podršku koju mogu prikupiti. Imperativ je da odluke ukrajinske vlade budu zasnovane na realnoj procjeni njenih sredstava i koliko još razaranja Ukrajina može izdržati.”
Koliko je velikodušno uredništvo NY Timesa da odluči za predsjednika Joea Bidena i Kongres kakvu pomoć će poslati, i koliko vlastitog uništenja Ukrajina bi trebala moći tolerirati. Jesam li rekao "velikodušan"? Mislio sam arogantan.
Pravi odgovor na tu gomilu sranja bio je "jebi se", ali Ukrajina je bila daleko diplomatičnija:
Mit o vojnoj nadmoći Rusije živi i previše ljudi odbija da prizna ono što smo vidjeli na bojnom polju skoro tri mjeseca – nesposobnu, raspadajuću, neefikasnu vojsku koja ne može da upravlja sa više od nekoliko kilometara tu i tamo. Zaista, već drugi dan zaredom, uprkos proboju Rusije kod Popasne prošle sedmice, ovo je bio dnevni izvještaj sa bojnog polja:
Ukrajinski generalštab je priznao zastoj tvrdeći da Rusija „stvara uslove“ za nastavak njihove ofanzive. Drugim riječima, konsolidacija snaga, ponovno snabdijevanje tih trupa, razvoj novih odbrambenih ukopa za odbranu tih dobitaka i utvrđivanje linija snabdijevanja. To je takođe ono što je Ukrajina rekla o ruskim snagama zaglavljenim izvan Kijeva, ruskim snagama zaglavljenim na ispupčenju Izjum, ruskim snagama dole u Hersonu, itd. Rusija se uvijek snabdijeva i priprema za nove ofanzive, ali rijetko uspijeva da ih izvrši.
Da li je prošla ruska nesposobnost dokaz buduće ruske neefikasnosti? Naravno da ne. Cijela ta linija Donbasa je pod intenzivnim artiljerijskim pritiskom uz beskrajne (i samoubilačke) optužbe. Sama težina te artiljerijske tonaže vjerovatno će tu i tamo dovesti do dodatnih taktičkih prodora. Ali svaki dan kada Rusija ne napreduje, gubeći snage od ukrajinskih branilaca, jedan je dan bliži ruskoj kulminaciji – prijelomnoj tački u kojoj ruska vojska više neće moći da vodi ofanzivne operacije.
To vidimo već na jugu, gdje je Rusija potrošila više energije i vremena na kopanje novih odbrambenih položaja nego u pokušaju da se probije na novu teritoriju koju drži Ukrajina. Vidimo to sjeverno od Harkova, gdje se čini da je Rusija fokusirana na uspostavljanje tampon zone na svojoj granici, držanje ukrajinske artiljerije izvan dometa Belgeroda, Rusije i logističkog čvorišta u Vovčansku, nego na vraćanje teritorije koju je izgubila posljednjih sedmica blizu Harkova. Vidimo to oko Izjuma, gdje se Rusija žestoko odupire skromnoj ukrajinskoj kontraofanzivi na zapad, uz malo napora da se izgura sa svojih postojećih pozicija.
I možda neće proći mnogo vremena dok to ne vidimo na glavnom frontu Donbasa, posebno ako ofanzive na Severodonjeck i Lisičansk izgube na snazi. Ili ih možda čak i zarobe. Nema šanse da ruske snage imaju dovoljno snage da izazovu veća i bolje branjena uporišta u Slavjansku i Kramatorsku.
U narednih 4-6 sedmica, ako ne i ranije, u potpunosti očekujem da će ofanzivne operacije Rusije nestati i prelazak na potpunu odbrambenu poziciju. Putin će proglasiti pobjedu, tvrdeći da je sve što je zaista želio bio kopneni most do Krima. A onda će zahtijevati pregovore kako bi učvrstio taj novi status quo, slično kao što je 2014. zacementirao Krim i separatističke regije Donbas kao rusku teritoriju.
Ali zašto bi Ukrajina to radila, jer sprema nove oklopne brigade, a ukupna veličina njenih oružanih snaga raste sa 700.000 danas na preko milion za nekoliko mjeseci? Zašto NY Times misli da je ponovno zauzimanje teritorije koju drži Rusija tako nerealno, kada je Ukrajina već potisnula Rusiju sa više od polovine teritorije koju je zauzela na početku rata, prije nego što je od Zapada dobila kritično ofanzivno oružje?
Na kraju, Ukrajina će odlučiti da li i kada da se vrati za pregovarački sto. Ali imajući u vidu zločine koje je Rusija počinila, uz dodatak njenih eliminacionih genocidnih govora, Ukrajina je više nego spremna da pretrpi užasne žrtve (50-100 mrtvih ukrajinskih pripadnika dnevno na frontu Donbasa, prema ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom) u cilju odbrane svoje slobode. Za Ukrajinu, rat je egzistencijalan, a zamrzavanje postojećeg sukoba samo će garantovati da će se morati ponovo rasplamsati u budućnosti. Nema scenarija u kojem Rusija dragovoljno preda Herson, Krim, Mariupolj ili dijelove Donbasa koje još uvijek drži. Zašto dozvoliti Rusiji da obnovi svoju vojsku i popravi njene operativne nedostatke? Zašto plašiti potencijalna strana ulaganja iz straha od nastavka rata? Ukrajina zaista nema izbora. Sada je vrijeme da se iskoristi prednost.
Ako Zapad želi da se rat brže završi, postoji jedan način da se to postigne: ubrzati isporuku teškog naoružanja koje je potrebno Ukrajini da oslobodi svoju teritoriju. Što prije Ukrajina bude mogla da osnuje nove ofanzivne jedinice, prije ćemo doći do dijela koji svi očajnički čekaju: mira, rekonstrukcije i vraćanja normalnosti za ukrajinski narod.
*Ruske snage su pokrenule sveobuhvatni napad na grad Liman, jedan od dva koja su ostala na ruskoj strani rijeke Donjec u pravcu Izjum-Liman-Severodonjeck, u sjevernom dijelu Donbasa. (Rusija već ima Izjum. Severodonjeck bi bio poslednji.)
.
or 
: 
