Maystor wrote:Napisaću svoj osvrt na nuklearni sporazum, u nekoliko postova koliko mi vrijeme dozvoli, budući da se nisam ranije javljao ovdje.
Politička odluka da se to pitanje završi na ovaj način je donešena ranije, prošle ili pretprošle godine, a ovo mrcvarenje od pregovora nije bilo ništa drugo nego predstava za narod. Svako ko se bar malo razumije u tematiku, mogao je nazrijeti šta je to ispod čega Iran neće ići i šta zapad nikad neće prihvatiti. Ovakav deal sam i očekivao. Ali trebalo je pripremiti javnost, na ovaj ishod. Posljednji dani pregovora u Beču su holivudski popraćeni, u rangu filmova o Vijetnamu; Džon Keri sa slomljenom nogom mjesec dana bez hrane i pića bitku bije s irancima, u nekom mrskom hotelu gdje klima ne radi dobro, a vanjska temperatura 120 farenhajta ...
A Iranci smislili taktiku za domaće tvrdolinijaše: za sve kompromise optužuju Ruhanija i Zarifa, kao da se njih dvojica išta pitaju
Uglavnom, predstava je maestralno izvedena, otupila je oštrica kritika i u Americi i u Iranu. Naravno, niko nije ni očekivao da đavo Netanjahu neće galamiti, ali ovaj put mu je uzalud.
Šta su u stvari dogovorili?
Iran je za sve ove godine koliko se igraju sa nuklearnom tehnologijom uspio proizvesti niskoobogaćeni uran u gasnom stanju (UF6) u količini koja je dovoljna da se napravi desetak atomskih bombi, ako se taj uran dodatno obogati do nivoa od preko 90% U235. Kapaciteti Irana su takvi da kada bi donijeli odluku da prave pucu, trebalo bi im mjesec dana da obogate uran za prvu bojevu glavu (i po mjesec za svaku sljedeću).
Prema sporazumu sav taj uran (tj. preko 90%) će morati poslati u inostranstvo na čuvanje (ne kaže se gdje, vjerovatno u Rusiju) tako da u Iranu ne ostane dovoljna količina niti za jednu atomsku bombu. Moraće odustati od reaktora na tešku vodu (da ne bi proizvodili plutonijum) i prestati obogaćivanje u podzemnom postrojenju Fordo. Pristali su i na protokol prema kojem će Iran biti podvrgnut najrigoroznijim provjerama IAEA.
Iran smije koristiti nuklearnu tehnologiju u civilne svrhe, graditi nove nuklearne elektrane, čak i istraživati nove centrifuge, ali ih ne smije masovno proizvoditi u narednih 10 godina (a šta poslije?).
Zauzvrat se ukidaju sankcije (postepeno, u fazama, ne odmah), a ostaju samo one koje se odnose na oružje i balističke rakete (još 3 do 5 godina).
U suštini Iranci nisu izgubili mnogo, ali zaista sa ovim ograničenjima neće moći proizvesti bombu (da li su htjeli?).
Koje su posljedice?
Ekonomski, Iran se otvara, ulazi na tržište nafte i gasa, ali ne samo to, Iran nije Saudija da izvozi samo naftu, godišnje mogu izvesti pedesetak milijardi dolara proizvoda koji nisu od nafte (perzijski ćilimi, automobili, struja, sitna roba itd.).
Očekuje se rast GDP-a Irana po stopi od 8% godišnje (ako im korpucija, koje ima možda i više nego kod nas, to ne pojede).
Iran je 4. zemlja u svijetu po rezervama nafte i 2. (odmah poslije Rusije) po rezervama plina. Bez pretjerivanja, Iran je energetski div.
Ali, bez obzira na te rezerve, trenutna proizvodnja nafte i gase je prilično tanka (sankcije!). U energetski sektor Irana će biti uložene stotine milijardi dolara narednih godina kako bi se povećala proizvodnja nafte i gasa. Iran ne može sam obezbijediti novac niti tehnologiju za to, i ulazak zapadnih mešetara je neminovan. OK, naftu hoće svi, ali ko će kupovati iranski gas? EU? Ili samo istok, Pakistan, Indija?
Prvi su poslove zakaparili Švabe. Fabijus se morao izvinjavati u Teheranu što je previše srao, ali na kraju je to gurnuto pod tepih, jer Iran i Francuska imaju dosta zajedničkih interesa. Pežo je nacionalno auto u Iranu, Francuzi su imali fabrike svude po Iranu, i ta saradnja će se nastaviti.
Zbog sankcija, iranska flota civilnih aviona je ostarila i očajnički im treba bar stotinjak novih aviona. Od koga će kupiti? Airbus? Boeing? Možda pola-pola? Vidjećemo. Nemoguće je nabrojati šta će sve sve dešavati, samo ove stavke koje sam naveo se mjere milijardama.
A koje su političke posljedice?
O tome se čujemo na temama Sirija, Irak, Jemen, Turska ...
