Kriminalci ratni i poratni a i prijeratni.
Delimustafic osnovo seve a istovremeno njegov kum organizovo batka na grbavici.
https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67- ... 4308.shtml
http://www.b92.net/info/vesti/index.php ... v_id=55920
Delimustafiću, prvom ministru policije RBiH, ovo nije prvo hapšenje nakon rata – već je i dva puta pomilovan. No, ko je zaista Alija Delimustafić?
Kuhar, špijun, milicioner, ministar
Delimustafić je rođen 1954. u Olovu. Završio je zanat za kuhara, te se, nakon škole, zaposlio u hotelu Evropa u Sarajevu. Uskoro prelazi u Dom JNA da radi kao kuhar, brzo napreduje, ali još brže pad pod istragu zbog finansijskih malverzacija. Delimustafić nije zatvoren, ali pojedini izvori navode da je u zamjenu za to postao saradnik KOS-a (zloglasne Kontraobavještajne službe jugoslavenske vojske).
Nakon što napušta JNA, završava kurs za milicionera i pokreće lanac malih grilova i pijačnih tezgi u Sarajevu, a postaje i milicioner. Ipak, zbog „privatnog biznisa“ kojim se bavi kao pozornik krajem 1983. suspendiran je s posla uz obrazloženje da “narušava moralni lika milicionera”. Prihvata neupadljivo mjesto šefa stovarišta poduzeća „Voćar“ iz Zagreba i do 1986. je bogat čovjek. Navodno je tada počeo sarađivati s Ismetom Bajramovićem Ćelom - više o tome čitajte na ovom LINKU.
Delimustafić je šef zagrebačkog „Voćara“ sve do 1989. kada se potukao s direktorom preduzeća, pišu E-novine u jednom od svojih tekstova. Nakon tri nedjelje provedene u bolnici zbog povreda zadobivenih u tuči, pritvoren je, ali i ubrzo pušten na slobodu. Istragu o ovom slučaju vodio je tadašnji krim-inspektor Momčilo Mandić, koji će devedesete, kada Delimustafić bude imenovan za ministra bosanske policije, postati njegov pomoćnik.
Početkom 1989. Delimustafić s bratom formira poduzeće Cenex sa tridesetak malih poslovnih punktova. Nakon izlaska iz KP Doma Zenica, Ismet Bajramović Ćelo počinje raditi na osiguranju jednog od objekata novostvorene firme. Delimustafić je na predratnim izborima donirao svim strankama, a jedan od njegovih prvih političkih saradnika bio je Fikret Abdić. Navodno je upravo Abdić bio presudan za Alijino ministarsko mjesto u novoj Vladi, a o ovome je svojevremeno svjedočio i Momčilo Mandić.
U vrijeme rata u Hrvatskoj Delimustafić se pojavljuje kao posrednik između JNA i Hrvatske. Tokom rata bio je i direktor kompanije Cenex, koja je bila u vlasništvu njegovog brata Mirsada. Nakon rekonstrukcije Vlade RBiH 1992. godine Delimustafić - iako teško - unazađen je na mjesto ministra snabdijevanja, a mjesec dana kasnije odlazi na službeni put sa koga se nije vratio do završetka rata. Godine 1995. „službeno seli“ u Hrvatsku gdje je dobio i državljanstvo te zemlje. Povezivao se i s aferom BH Banke – DD Sarajevo, kada je kao predsjednik UO te banke navodno pokušao podići cjelokupni iznos sa tadašnjih računa banke.
Šef A.
U svojstvu ministra MUP-a RBiH Delimustafić je optužen i za zloupotrebu službenog položaja zbog ugovaranja kupovine 32 putnička automobila, a protiv njega su prijave podnosili i Jusuf Pušina, Delimustafićev nasljednik na mjestu ministra, te Bakir Alispahić. Optuživan je u javnosti i za pokušaj državnog udara za vrijeme predsjednika Alije Izetbegovića.
„U spektakularnoj policijskoj akciji uhapšen je Alija Delimustafić, javna personifikacija najdrskijeg organiziranog kriminala u BiH. Predratni ministar policije, čovjek s potjernicom za leđima, osumnjičeni za državni udar i, nakon svega, ugledni biznismen kojem su se klanjali oni što se Boga ne boje, a smješkali oni što su si pripisali Božije prerogative. U analizama hapšenja, nazvanog prvim dokazom početka borbe protiv organiziranog kriminala, čaršijski hroničari mutnih radnji postavljaju dva pitanja: ko je sljedeći i koga je spreman žrtvovati Alija; i još jedno potpitanje: koji Alija? Odgovor će otkriti i ko je pravi - Šef A.“, napisala je 2000. godine Vildana Selimbegović za magazin Dani, nakon što je Delimustafić prvi put uhapšen.
Kako stoji u prijavi, bio je osumnjičen da je prevario američku i švicarsku vladu, OSCE... za silna djela finansijskih malverzacija, utaja i korupcije. Za sva ta nabrojana djela i nedjela sudija mu je izrekao mjeru pritvora od mjesec dana. Pritvor je produžen. Prvi put dva, drugi put na tri mjeseca. U međuvremenu se pojavio novi predmet: Interpol goni Delimustafića zbog otmice i nanošenja teških tjelesnih povreda. Uprkos svemu, sud ga pušta iz pritvora u februaru 2001. pod obrazloženjem da ne postoje pravni razlozi za produženje pritvora i da se ne može vjerovati u Delimustafićevo eventualno bjekstvo s obzirom na to da su mu lični dokumenti oduzeti a Interpol za njim raspisao potjernicu.
Delimustafić ipak bježi, prvo u RS-u, gdje se u Banjoj Luci skrivao oko godinu dana, a onda u Beograd, u vilu Momčila Mandića. U Beogradu je uhapšen 17. januara 2002.
Godinu dana kasnije, Kantonalni sud u Sarajevu osudio ga je na četiri godine zatvora za otmicu zbog koje ga je ganjao Interpol – osuđen je za planiranje i organiziranje otmice Kasima Bjelavca u Minhenu 1996. Presuda je donijeta na osnovu iskaza Kasima Bjelavca i njegove supruge Enise Turković, a nakon nalaza vještaka, koji su potvrdili da su na stolu i na novinama u sobi u kojoj je Bjelavac bio otet nađeni Delimustafićevi otisci. Prema navodima iz presude, Bjelavac je suprug njegove bivše ljubavnice Enise Turković, a ovo je bio pokušaj da ih Delimustafić razdvoji. Dobio je četiri godine zatvora, a odslužio je oko tri godine.
Pomilovanje
U aprilu 2005. godine uputio je prvu molbu za pomilovanje. U toj molbi pozvao se na loše zdravlje zbog kojeg neprestano mora biti pod kontrolom liječnika, navodeći da mu je potrebna tuđa njega i konstantna pratnja, kao i da mu je psihičko stanje delikatno i zabrinjavajuće. Krajem jula 2005. godine tadašnji predsjednik FBiH Niko Lozančić ga je oslobodio neizdržanog dijela kazne.
Prije tri godine, Delimustafić je ponovo pomilovan, javio je tada CIN. U aprilu 2013. odobreno mu je brisanje presude iz krivične evidencije. Delimustafić je u molbi za brisanje presude naveo da radi u poduzeću A-MONIQUE Sarajevo i da posao od njega zahtijeva predstavljanje firme u inostranstvu. Zbog ranije osude nije mogao dobiti uvjerenje o nekažnjavanju, što mu je otežavalo dobijanje putne vize. On je, također, naveo da osigurava egzistenciju za stotine zaposlenika te da je njegovo pomilovanje “potencijalni interes svih uposlenih”
Moram malo paliti raju po forumu, ti si se prvi upec'o. 
Ako ti tako veliš nema razloga da ti ne vjerujem. 
