Dugačka je ruska ruka
19 oktobar 2015
Piše: Andrej Nikolaidis
Da učlanjenje Crne Gore neće proći bez velikih problema bilo je jasno mjesecima unaprijed.
Znalo se i kakav će oblik otpora članstvo u NATO-u uzeti, scenario je unaprijed ispisan i mnogo puta viđen: novo „događanje naroda“.
Znalo se i ko će predvoditi stvar: četnički vojvoda Andrija Mandić i njegov Demokratski front, koalicija na čijem je čelu Mandićeva Nova srpska demokratija.
Znalo se da će važnu ulogu imati i partija Predraga Bulatovića, jer ga je za to preporučivalo njegovo iskustvo. Bulatović je, naime, predvodio oružani napad na Vladu 1998. godine, nakon što je Milo Đukanović na predsjedničkim izborima pobijedio Momira Bulatovića.
Tada je Televizija Crne Gore objavila snimak iz kabineta Slobodana Miloševića na kojem se jasno vidi i čuje kako Milošević Bulatovićima, koji pred njim sjede pognute glave kao đaci u kazni, daje upute za napad na Vladu, i pita ih šta se više čeka sa tim. Predrag Bulatović mu odgovara da čekaju da se „ovdje dogovore“.
Ko stoji iza nereda u Podgorici
Znalo se i ko će stajati iza nereda u Crnoj Gori: Moskva i Putin. Baš kao što je iza onih stajao Milošević. Vladajuća koalicija u Crnoj Gori dugo se libila da prozove Moskvu, ali više nema kud: jutrošnji provladini podgorički mediji donose naslov „Ruska ruka nad Crnom Gorom“, a analitičar Dušan Janjić saopštava da se „Moskva direktno miješa u unutrašnje stvari Crne Gore”. On nema dileme da su demonstracije Demokratskog fronta usmjerene protiv NATO-a, pri čemu dodaje da je uloga Rusije u tome ogromna. Janjić potez Rusije tumači i kao ohrabrenje Demokratskom frontu da ide ka ponavljanju scenarija „Žuta greda“, kada je, davne 1989. godine, intervencija policije i zaustavljanje radnika iz Nikšića bila povod za rasplamsavanje protesta.
Ukoliko niste propagandista Demokratskog fronta ili politički idiot, posve je jasno što se u Crnoj Gori zbiva. Đukanovićeva Vlada je oslabljena nizom korupcionaških afera, bahatošću i ogavnim lopovlukom Demokratske partije socijalista, konstantnim sukobom unutar vladajuće koalicije između Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije. Afera “Snimak”, tokom koje su dokumentovane izborne mahinacije Đukanovićevog DPS-a, iako godinama stara, poslužila je kao formalni povod za “okupljanje naroda”.
Crnoj Gori su potrebni i pošteniji izbori i bolja Vlada, ali to je demokratsko pitanje i nema nikakve veze sa protestima u Podgorici. Zar neko doista misli kako protesti koje organizuje četnički vojvoda, blagosilja i na njima govori Amfilohije Radović, podržavaju najekstremnije srpske desničarske organizacije, a aplaudira im Putin, mogu Crnu Goru povesti u boljitak: u više pravednosti i demokratije?
U jednom trenutku izgledalo je kako se protesti gase. Grupa demonstranata sa četničkim obilježjima ispred Parlamenta je zapalila vatru i pekla prase na ražnju. Prije toga su demonstranti brutalno, kao ženu i kao muslimanku, vrijeđali poslanicu Azru Jasavić, dok je pokušavala ući u Parlament.
A onda su vlasti odlučile da policija rastjera preostale demonstrante. Opet dolazimo do ključne riječi ovih protesta: “formalno”. Dakle, “formalno”, policija je sprovodila zahtjev za uklanjanje šatora sa glavnog gradskog bulevara koji joj je uputila podgorička komunalna policija. Ali bilo je jasno da su šatori ono što su početkom devedesetih bili balvani. Bilo je, ili je moralo biti jasno da će Mandić uklanjanje šatora iskoristiti da ponovo razbukta proteste. Zašto su vlasti odlučile da učine baš ono čemu se Mandić nadao, ostaje nejasno.
Referendum u ime Rusije
Mandić je u pismu koje je uputio ambasadorima članica NATO u Podgorici objasnio šta zapravo hoće i šta je cilj demonstracija. Zapadnim diplomatama ne može prodavati priču o “demokratizaciji Crne Gore” za koju se navodno bori, onu koju prodaje građanima i novinarima, stoga je skinuo rukavice i rekao šta ga tišti.
Ton njegovog pisma je prijeteći. On upozorava da bi odluka crnogorske Skupštine da država uđe u NATO mogla imati katastrofalne posljedice po mir u Crnoj Gori. A ko će izazvati te posljedice? Pa on, Mandić. Hoće to tako kad iza tebe stoji Putin. Ovako kaže Mandić:
“Ukoliko se, ipak, vlade vaših zemalja odluče da postupak učlanjenja Crne Gore u NATO sprovedu sa nelegitimnom Vladom, bez uključenja stvarne volje građana, to će značiti samo jedno - da ste još jednom prenebregli ono za što se formalno zalažete. To bi donijelo nove potrese i dramatične posljedice u budućem životu crnogorskog društva. Ne moram naglašavati da takva, pogubna odluka ne može biti legitimna, niti legalna, te da je apsolutna većina građana Crne Gore, koja se inače protivi ulasku u NATO, nikad ne bi priznala”.
“Razumijemo da vašom kolektivnom posjetom, u predvečerje NATO samita, želite da snažnije iskažete namjeru da Crnu Goru primite u vaš vojni savez. Smatram da je to, sa aspekta interesa vlada koje predstavljate, legitiman cilj, ali ostaje ključno pitanje: na koji način želite to da ostvarite” pita Mandić i upozorava da se pitanje ulaska Crne Gore u NATO mora riješiti jedino - referendumom.
Da budemo još precizniji; referendumom koji će sprovesti Vlada kojoj je on na čelu, nakon što vlast preuzme na ulici. Referendumom na kojem će Crna Gora odbiti članstvo u NATO i okrenuti se ka Rusiji.
Zato što u crnogorskom Parlamentu postoji solidna većina koja je po Ustavu ovlaštena da izglasa učlanjenje u NATO, Mandiću treba nova Vlada ili raspuštanje Parlamenta. Vlada kojoj je on na čelu ne bi nikada poslala na glasanje u Parlament odluku o ulasku u NATO. Meta protesta su partije koje će glasati za ulazak u NATO: vladajuća koalicija (DPS, SDP i partije Bošnjaka, Albanaca i Hrvata), ali i Pozitivna Crna Gora, jedina opoziciona partija koja podržava plan da Skupština izglasa odluku o ulasku u NATO.
Demokratski front i Andrija Mandić su sljedbenici velikosrpske politike koja je izazvala ratove u bivšoj Jugoslaviji. Svima je jasno dokle su oni spremni ići, naročito kada imaju rusku podršku. Za tu politiku, ulazak Crne Gore u NATO kraj je igre, smak njihovog svijeta, događaj gori od nezavisnosti Crne Gore.
Crnogorska nezavisnost je nešto što može biti anulirano. Ali ulazak Crne Gore u NATO znači izlazak te zemlje iz orbite Srbije i Rusije, znači radikalan civilizacijski, politički i kulturološki preokret. U danima pred nama vidjećemo ima li Crna Gora snage za to, ili će upravljanje državom, u ime demokratije i ljudskih prava, preuzeti četnički vojvoda.
