Referendum o "prisajedinjenju otadžbini"?
Piše: prof. dr. SLAVO KUKIC
Narodna skupština RS-a, nakon dužeg vremena najava, napravi još jedan korak na putu ka konačnom cilju – secesiji od BiH i „prisajedinjenju otadžbini“. Večernji sati posljednje srijede bit će zapamćeni po njezinoj odluci da raspiše referendum kojim se, tako u odluci piše, od građana manjeg bh. entiteta traži da se izjasne podržavaju li „nametnute zakone visokog predstavnika u BiH, posebno o Sudu i Tužiteljstvu BiH, i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH“. Odluka, pak, Narodne skupštine je rezultat rasprave koju najmoćniji čovjek ovog dijela zemlje, predsjednik RS-a, inicira o posljedicama „antidaytonskog i neustavnog instaliranja pravosuđa na nivou BiH“. I u kojoj upotrijebi argumentaciju kojoj se, ne zna li se stvarno stanje stvari, teško oteti. Pogledajte, uostalom, što u prilog potrebe provođenja referenduma čovjek s parlamentarne govornice izreče.
Referendum je, ako je po Dodiku, potreban kako bi se reklo „ne“ Tužiteljstvu i Sudu BiH kao institucijama „koje su nametnute odlukama visokog predstavnika“ i to „na zahtjev bošnjačkih političara s ciljem da se posrednim mehanizmima unitarizira pravosuđe u BiH“, ali i ostvari sve ono što Bošnjaci „nisu dobili Daytonskim mirovnim sporazumom“. Po srijedi su institucije koje, veli Mile, karakterizira „selektivan pristup istraživanju i procesuiranju ratnih zločina, različiti aršini u vođenju postupaka i presuđivanju“ i sve to na štetu srpskog naroda. I koje, ako mu je vjerovati, generiraju čak i „međunacionalnu mržnju“. A ako je tako, onda su one usmjerene i protiv interesa Republike Srpske i protiv interesa njezinih građana.
Dodikova „argumentacija“ je, kako stvari stoje, uvjerljiva bila za najveći dio zastupnika entitetskog parlamenta. Podržalo je nije tek devet od ukupno 75 onih koji o prijedlogu odluke glasovaše. Pomogla nisu ni uvjeravanja rijetkih kako je potpora predloženoj odluci srljanje u propast. Jer, upozoriše, nitko od predlagača nije ni pokušao postaviti, kamo li odgovoriti na pitanje „što poslije referenduma“? I koliko se referendum te vrste, dakle kao izraz većinske volje građana, može održati u državi ili njezinu administrativnom dijelu koji se, kako mu u Ustavu stoji, temelji na nacionalnoj ravnopravnosti i konstitutivnosti triju naroda? Nisu pomogla ni upozorenja slična onom koje s parlamentarne govornice izreče prvak Demokratske partije, da danas nikome u BiH, budući se ona nalazi u teškoj krizi, avanture poput etničkih referenduma nisu potrebne.
Nije, istina, dugo trebalo da Dodikov avanturizam naiđe i na jedino moguć odgovor – opću osudu, i međunarodnu i domaću. Reagirao je Ured visokog predstavnika. Zakoni, poručeno je, koje je donio Visoki predstavnik, se mogu mijenjati, ali samo u nadležnim institucijama države. Pokušaji, pak, entiteta da podrivaju državni zakon predstavljaju kršenje Dayjtonskog mirovnog sporazuma. Oglasio se, dakako, i Visoki predstavnik osobno. Institucije koje postoje na državnom nivou, poput Tužilaštva i Suda BiH, poručuje Valentin Inzko, ne treba negirati. Potpuno suprotno. Treba ih podržavati da još bolje rade. Ili, kako bi austrijski diplomata kazao, ne dolazi u obzir da općina, ni neki entitet mijenjaju ili ruše državne institucije. Jer, njihovim rušenjem ruši se i sama država. A funkcija referenduma u konkretnom slučaju je upravo to. Stoga je Inzko siguran „da će se međunarodna zajednica izjasniti protiv najavljenog referenduma“.
Zabrinutost odlukama Narodne skupštine je, potom, prenio i zamjenik šefa Delegacije EU u BiH. Učinio je, doduše, to na način koji ne odaje riješenost da se Dodiku ne omogući avanturizam koji je ovu zemlju već jednom gurnuo u ambis. Ali, zato prostor dvojbama nije ostavila Doris Pack, izvjestiteljica Evropskoga parlamenta za BiH. Odluka Narodne skupštine je, poručuje ona, logičan rezultat ponašanja Dodika – koji ignorira i visokog predstavnika i sve ostale, i hoće ostvariti nemoguće, da RS postane država u državi – ali i nepostojanja jakog utjecaja međunarodne zajednice“ i EU u regiji. No, ni to nije sve. Evropska unija, ako je vjerovati Packovoj, ima obvezu odreagirati jer posjeduje instrumente da pokaže kako Republika Srpska nije država, već dio države. I to, smatra ona, moćnicima ovog dijela BiH do znanja moraju jasno staviti i šefica evropske diplomacije i predsjednik Evropske komisije.
Poruke Dodiku su stigle i iz Predsjedništva Partije evropskih socijalista. Za evropske socijaliste i socijaldemokrate je, kažu, postupak Dodika i SNSD – stranke koja i sama želi biti dio evropske socijalističke obitelji – neodgovoran i avanturistički jer predstavlja kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma i može dodatno pojačati političke tenzije u državi, a to, onda, znači i postupak koji se ne može tolerirati.
Najmanje prostora za različita tumačenja je, treba priznati, ostavila administracija SAD. Najnovije aktivnosti Narodne skupštine je prvo osudila američka ambasada u BiH označivši ih pravim imenom – kao nezakonite, antidaytonske i aktivnosti s upitnim motivima onih koji iza njih stoje. Državni sud i Ured državnog tužitelja za SAD su, poručuju Amerikanci, osnovna komponenta pravne države i bilo kakvo djelovanje protiv njih, uključujući i provođenje referenduma, dovodi u pitanje iskrenost političkih lidera u BiH o njihovoj evropskoj opredijeljenosti. Jer, zaključuju, samo teroristi, kriminalci i korumpirani pojedinci imaju razloga da se boje Državnog suda i Kabineta državnog tužitelja. A takvi ne mogu računati na prijateljstvo SAD. Nakon američke ambasade poruka referendumašima je došla i od zamjenika pomoćnika Američkog državnog sekretara. Za Thomasa Countrymana, naime, odluka o referendumu je napad na državu BiH. I, sukladno tome, veli, SAD, zajedno s drugim članovima PIC-a, razmatraju dalje korake međunarodne zajednice, uz prethodnu odlučnost, dakako, da se suprotstave svima koji napadaju legitimnost entiteta, ali i onima koji atakiraju na državu BiH i njene nadležnosti, te pokušaju blokirati rad njezinih pravosudnih organa.
Burne su, razumje se, i reakcije domaćih političkih aktera. Reagirao je, osuđujući takvu praksu, prvi čovjek Federacije. Reagirao je, potom, i prvi čovjek federalne vlade. Reakcija je odaslana i iz Stranke za BiH. Uz retoriku koja je u odnosu na RS za ovu stranku karakteristična, najnovije odluke Narodne skupštine za nju su samo još jedan dokaz o djelovanju vladajućih struktura manjeg bh. entiteta u pravcu podrivanja države i njezinih legalnih institucija.
Odluka entitetskog parlamenta je novi pokušaj rušenja ustavnog poretka zemlje i za SDP – uz dodatak, doduše, da ovakvim odlukama Dodik i SNSD pokušavaju krizu u BiH produbiti kako bi skrenuli pažnju sa socijalne i ekonomske situacije u RS, za koju su sami odgovorni. I stoga SDP od OHR i PIC-a očekuje da, sukladno svojim obvezama iz mirovnog sporazuma, spriječe pokušaj jednostranog rušenja ustavnog poretka i ugrožavanje sigurnosti građana BiH.
Indikativno je, međutim, da još uvijek vlada totalni muk u centralama dvaju hadezeova. Stječe se dojam kao da se njih najnovije odluke Narodne skupštine RS-a i ne tiču. Ili je, eventualno, po srijedi potpuno druga priča – da im ta vrsta odluka ide u prilog. Na to kao objektivnu mogućnost, uostalom, upućuju i neki detalji. Jedan je, recimo, u vezi sa spornim zasjedanjem banjalučkog entitetskog parlamenta.
Dio odluke Narodne skupštine se, naime, odnosi i na stanje u Federaciji. U pitanju je zaključak prema kojem NSRS „smatra da je visoki predstavnik, dajući nalog o suspendiranju odluke CIK-a o izborima organa vlasti u Federaciji BiH, prekršio zakone i time učinio organe vlasti u FBiH nelegalnim“.
E, tu bi mogao biti zec. Ili, još konkretnije, apostrofirani zaključak upućuje na mogućnost kako je on, na relaciji Dodik-Čović, ranije dogovoren. I kako mu je funkcija da stvori dodatni manevarski prostor održavanju već najavljenog Hrvatskog narodnog sabora, ali i prostor odlukama koje se na njemu imaju usvojiti. A neke od njih bi, prođu li Dodikove bez velike prašine, mogle ići također u pravcu razgradnje BiH kao jedinstvene države. Uostalom, ono što uzarićko-ljutodolski dvojac najavljuje takav scenarij čini krajnje realnim. A, najnovija podsjećanja na „samoupravu“, koju je izazvao gubitak vlasti prije deset godina, upućuju i na gotovo identičnu retoriku s ovom današnjom. Tadašnji prvi „samoupravljač“ je svoje akcije obrazlagao formiranjem vlasti koja je nelegalna i nelegitimna i u kojoj je ignorirana volja hrvatskog naroda. Njegove današnje inačice, inače i sami akteri avanture s početka dvije tisućitih, i opet motivirani vlastitim potiskivanjem iz institucija vlasti, karakterizira gotovo stopostotno kopiranje vokabulara od prije jednog desetljeća.
A Dodik bi im, tako ispade, trebao doći kao dodatni vjetar u leđa. Uz dodatak, doduše, za ostvarenje secesionističkih ciljeva na prostoru Federacije. I uz uvjet žrtvovanja Hrvata u drugom dijelu BiH – onom u kojem stoluje Mile. Na te je uvjete osovina Čović-Ljubić, očito je, pristala. Ne pitajući, dakako, ni one koji trebaju definitivno biti žrtvovani. No, to ne mora uvijek završiti na način kako konstruktori planiraju. Potpuno suprotno. Planovi im se mogu vratiti u formi bumeranga. Obiti im se, hoću reći, o vlastitu tikvu.
prof.dr. Slavo Kukić
