kamen spoticanja i ahuseino, po čemu se razlikuju slijedeći citati:
(1) Drug Član je napisao/la:Kanadski general Luis Mekenzi, prvi general UNPROFOR-a u BiH u svojoj knjizi 'Mirovnjak: Put do Sarajeva', izdatoj u septembru 1993. godine, pisao je o svom bosanskom iskustvu.
U određenom vremenu napustili smo kancelariju generala Kukanjca i pošli preme konvoju, koji je bio formiran van kruga kasarne, odmah uz glavni ulaz. Na pola puta radio-vezom su me pozvali iz mog štaba i saopštili da im dr Ganić saopštava da je dogovor pao u vodu. 'Do vraga, o čemu to govorite', povikao sam u mikrofon. 'Tu mi je predsednik Bosne i komandant njegovih jedinica TO i oni su mi garantovali bezbednost konvoja. Ništa bolje ne mogu učiniti. Sačekajte da se ponovno konsultujem sa njima.' Otišao sam do predsednika i pitao ga: 'Kome da verujem - vama ili Ganiću, gospodine predsedniče?'. 'Generale Mekenzi, imate moju reč i reč našeg vojnog komandanta', odgovorio mi je.
Radio-vezom sam saopštio štabu: 'Polazimo. Recite to Ganiću....'
Tomas mi je doviknuo da su vojnici TO pucali kroz puškarnice borbenih vozila-transportera JNA na začelju kolone, da su svi u tim vozilima mrtvi i da su takođe ugroženi i švedski vojnici. Bez oklevanja sam mu naredio da Šveđani napuste konvoj i vrate se u zgradu PTT-a. Nikakvog razloga nije bilo da žrtvujem naše ljude. Vojska TO bila je premoćna u odnosu sto prema jedan
Izetbegović im je objasnio da je dao obećanje da će konvoj imati slobodan prolaz. Posle nekoliko minuta razgovora sa svojim predsednikom, vođe TO su se vratile u svoje jedinice duž našega konvoja. Ali šteta je već bila učinjena. Oko 200 vojnika JNA je nestalo. Najpre sam mislio da su pobegli u one delove grada koje kontrolišu Srbi, tek kasnije sam otkrio da su ih vojnici TO zarobili i odveli sa sobom. Sve oružje i svu opremu su zaplenili, šest oficira JNA hladnokrvno su pobili. Deset vojnika UN sprečilo je masovno prolivanje krvi, što je bila slaba uteha.
Nikada zasigurno nisam mogao utvrditi ko je izdao naređenje, sumnjao sam da je to potpredsednik Ganić, mnogo nepopustljiviji nego što želi da se pokaže u javnosti i da je on naredio napad.
(2) „Sa Kukanjcem i oficirima iz Lukavice razgovarali su članovi predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine – Ejup Ganić i Stjepan Kljujić. Ganić je od nas tražio da niko ne otvara vatru, sve dok kolona vozila ne napusti kasarnu.
Razmišljao sam ovako: Ako ode kolona, oni će nesmetano ubiti Predsjednika; zato treba zarobiti Kukanjca, pa ga razmijeniti za Predsjednika. To bi bilo najsigurnije.
Naredio sam da se pusti kolona da izađe iz Komande JNA na Bistriku. Kad su došli na brisani prostor – naredio sam borcima da otvore vatru. Opleli smo ih sa svih strana. U tom trenutku pre Komandu smo uletjeli Memko, Ćelo i ja i oteli jedan transporter.
Za dvije minute napravili smo pravu tarapanu. Kukanjac je imao najmanje sedamdeset ranjenih. Munjevito, zajedno sa borcima TO, zarobili smo stotinu šezdeset srpskih vojnika i poveli ih u koloni po dvojica. Pripadnici TO opkolili su Kukanjca i njegovu pratnju. Plakao je i tražio razmjenu. To smo i htjeli. Kolonu od stotinu šezdeset srpskih vojnika proveli smo „Titovom ulicom“ do Predsjedništva, pa od „Šipada“ do Robne kuće...
Narod je izašao na ulice i slavio...
Ranjene srpske vojnike prebacili smo u Koševsku bolnicu.“ (Kerim Lučarević Doktor: Bitka za Sarajevo; recezenti: Sefer Halilović i Isnam Taljić)
Dopisat ću i treći:
Ganić: Alija! Molim Te, ne možeš donositi odluke dok ne dođeš u Predsjedništvo?
Izetbegović: Odluku o obustavi vatre mogu donijeti bilo gdje, ako hoću!
Izetbegović: Stjepane, daj mi Kljujića... ovoga, Ganića!
Ganić: Slušam, Alija!
Izetbegović: Ganiću, imaš puna ovlaštenja, u moje ime,da naređuješ dok se ne nađem u Predsjedništvu! Sva tvoja narećenja su i moja naređenja. Mislim da je ovo što smo sad dogovorili razumna stvar. Neka se pokupe ranjenici. Neka Kukanjac krene prema ovamo, ja ću prema tamo, negdje ćemo se naći i razmijeniti. (Senad Hadžifejzović: Rat uživo)
Na našu i nesreću BiH, sve je jasno. Ali moralo je to biti jasno i gospodinu Ganiću, barem onda kada je bio predsjednik FBiH. Ako nismo mogli mi, mogao je on reagirati na sataniziranje istine o oružanoj agresiji i ratu u RBiH, u korist srbonacističkog režima Slobodana Miloševića. Gospodin Ganić nije imao ama baš ikakav racionalan razlog da to ne učini - jer istina je jedini saveznik, prijatelj i garant BiH. Na žalost, izgleda da gospodin Ganić ima problema sa političkim i, potom, i drugim procjenama. Kako? Izraelski zvaničnik odbija da uđe u Englesku, zato što za njim postoji palestinska potjernica da je počinio ratni zločin. Usto, gospodin Ganić zna da je na listi za ostrijel s kojom najzvaničnije mašu sljedbenici srbonacističkog režima Slobodana Miloševića. Zna kako je prošao gospodin Jurišić. Svjedok je šta pod patronatom OHR-a i SREU radi banjalučka ispostava toga režima, osokoljena svim ostalim kvislinzima. Ali - uzalud.
Šta onda reći za nas najobičnije smrtnike, koji nismo imali ikakvog drugog interesa izuzev nadljudske borbe za BiH koja će imati ljudsko lice? Svojim nerazumijevanjem situacije, gospodin Ganić je ponovo osokolio one snage koje kojima je BiH i kao ideja - neprijatelj. I to baš u godini po svemu ključnoj za BiH. A šta ako ga Englezi hladnokrvno izruče u srbonacističko leglo? Upravo onim snagama kojima je BiH i kao ideja - neprijatelj, više niko neće moći začepiti sotonska usta. I da li samo njih? Kada se zastave razviju, razum je u - rogu.