Alkar Tunjo, konacno, "u sridu".
Filipović: Mnoge stvari koje su smiješne na kraju završavaju strahotama
Zabrana gradnje munara jednaka antijevrejskim zakonima koji su u Njemačkoj bili proglašeni 1935.
Rezultat referenduma u Švicarskoj, na kojem su građani te države odlučivali da li će dozvoliti građenje džamija sa munarama ili će one biti zabranjene, po svom humanom, civlizacijskom, kulturnom i političkom značenju jednak je antijevrejskim zakonima koji su u Njemačkoj bili proglašeni 1935. godine.
Ti zakoni su za njemačke Jevreje donijeli bitna ograničenja građanskih prava, a njihova opaka narav je pokazala svoj smisao jer su omogućili provođenje kasnijeg projekta istrebljenja Jevreja iz Njemačke, a potom i iz Europe, barem onog dijela koji je bio pod njemačkom okupacijom ili njenim direktnim političkim utjecajem.
Veza između zakona iz 1935. godine i konačnog "rješenja jevrejskog pitanja" iz doba rata je neposredna i logična. Prvo je otvaralo put za ono drugo.
Politički skandal
Gore navedena tvrdnja može, ali odista i samo na prvi pogled, izgledati preoštra. Međutim, kada se uzme u obzir sve što je čovječanstvo nakon donošenja navedenih zakona u Njemačkoj preživjelo, i kada se ima u vidu iskustvo koje nam to što smo preživjeli govori, te distanca i opće političko i duhovno stanje današnjeg svijeta, onda ona nije nimalo preoštra, čak je egzaktna i tačno određuje smisao događaja i njegove posljedice.
Naravno, one neće biti jednake onima do kojih je došlo po Jevreje u Europi nakon 1935. godine, ali je u duhovnom, moralnom, civilizacijskom i kulturnom, a potom i pravnopolitičkom smislu jednako tome što se dogodilo u Njemačkoj, jer je ovim započeo otvoreni proces zakonske zabrane elementarnih prava muslimana u jednoj od europskih država i to državi koja se dičila svojom humanošću i demokratijom.
O čemu se ovdje zapravo radi i zbog čega je rezultat ovog referenduma prvorazredni kulturni i politički skandal i nešto što ugrožava osnovna ljudska prava, a od Europe čini tlo represije nad tim pravima, umjesto da ona bude prostor sloboda za sve ljude i sve duhovne i kulturne tradicije.
Stvar na prvi pogled izgleda jednostavna. Muslimani, kojih u Švicarskoj ima više od 400.000, žele da na civiliziran, kulturan i za njihovu vjeru jedino moguć način organiziraju svoj vjerski život, na koji imaju pravo po svim kriterijima i zakonima koji vladaju u svijetu i koje im granantira Povelja o ljudskim pravima UN-a. Ova prava ne važe jedino u zemljama otvorene diktature i nasilja, a Europa je čak odlučila da oružano učestvuje u borbi protiv režima koji ne poštuju temeljna ljudska prava.
Jedna od bitnih pretpostavki vjerskog života muslimana jeste gradnja džamija, kao Božijih kuća u kojima se muslimani okupljaju na molitve i u kojima se govore samo i isključivo riječi svete knjige islama, tj. Kur'ana. Naime, u vjerskim ritualima muslimana izgovaraju se samo riječi te knjige, dakle, Božije riječi koje za muslimane imaju isto značenje kao riječi Evanđelja za kršćane ili riječi Tore za Jevreje.
Džamija, dakle, nije i ne može biti ništa drugo nego mjesto gdje se njeguje i ponavlja Božija riječ i govori o tome kako čovjek može na adekvatan način dokazivati svoje vjerovanje i pokornost Allahu, dž.š., a to znači vjerovati u Njega, pokoravati se Njegovim naredbama i činiti dobra djela, a kloniti se zlih, što je osnovna poruka islama kao vjere. Dakle, za islam i muslimane i za prakticiranje njihove vjere džamija je bitna i bez nje nema prakticiranja vjere u punom smislu te riječi pod uvjetima i na način kako to naša tradicija nalaže.
Zbog toga je i sam Božiji poslanik Muhammed, a.s., kao jedan od prvih koraka u izgradnji vjere koju je prenosio, izgradio i prvu džamiju, onu u Medini. Uz džamiju ide obavezna munara, jer ako nema munare, tada nema ni džamije i radi se samo o mesdžidu, tj. mjestu okupljanja radi molitve, ali bez onog smisla i značenja koje džamija ima u cjelini islamskog vjerovanja i njegove prakse. Munara je znak i mjesto odakle se poziva na molitvu (ezan ima funkciju zvona u kršćanskoj praksi) i ona je supstancijalni i smisaoni, ali i građevinski i umjetnički arhitektonski dio svake džamije i po njoj se ona prepoznaje.
Posebno je užasno, može biti čak i gore od samog čina zabrane gradnje munara, obrazloženje te odluke koje proizlazi iz govora ministrice konfederalne vlade Švicarske za obrazovanje i kulturu, koja je pravdala ovu odluku argumentom da u svijetu ima islamskih terorista, tj. povezivala ovu situaciju sa postojanjem El-Kaide, koje opravdava sve represivne mjere prema muslimanima, što je do zadnje riječi slično onim obrazloženjima koje su nacisti davali kada su ograničavali građanska prava Jevreja u Njemačkoj, jer su tobože Jevreji subverzivni elementi po svojoj vjeri i načinu života, što se u ovom slučaju doslovno primjenjuje na muslimane.
Ovo imbecilno obrazloženje je prava slika ne mišljenja nego stanja duha slobode u Švicarskoj. Budući da postoji teroristička organizacija El-Kaida, svi muslimani su potencijalni subverzivni elementi i nužno ih je kontrolirati i ograničavati u mogućnostima njihovog djelovanja, a to u ovom slučaju znači u njihovoj vjerskoj praksi. Da nije odvratno, glupo, nehumano, nekulturno i politički anahrono i samo po sebi subverzivno po demokratiju, bilo bi smiješno. Ali, iskustvo nas uči da mnoge stvari koje iz početka izgledaju smiješne zbog svoje očite gluposti i nelogičnosti, na kraju završavaju strahotama koje koštaju čovječanstvo stotinama i milionima ljudskih života.
Može neko pomisliti, pa u Švicarskoj je jaka konzervativna struja u političkom životu, pa je onda logično da budu donošeni takvi zakoni. Osim toga što takva konstatacija osuđuje politički konzervativizam za antihumanost i specifičnu vrstu vjerske fobije prema islamu ili uopće fobičnosti konzervativizma prema svemu što je novo, konstatacija da se takav akt može razumjeti iz premisa političkog konzervativizma ne može se prihvatiti, jer i u drugim državama Europe danas konzervativne snage vladaju, pa u nekim slučajevima pokazuju i islamofobične poglede, ali ne usuđuju se donositi ovakve očite diskriminacijske akte.
Duhovna sila
To nas upućuje da na ovaj slučaj gledamo nešto šire iz perspektive sadašnjeg duhovnog i političkog stanja u Europi, koje je moglo motivirati švicarske konzervativce da otvoreno iskažu ono što mnogi od konzervativaca u Europi intimno misle, ali ne mogu izražavati otvoreno, jer bi došli u sukob sa osnovnim načelima savremene demokratije i politike ljudskih prava na koju se europski konzervativci uvijek pozivaju kada kritiziraju druge kao nedemokrate. Treba, naime, uzeti u obzir činjenicu tradicionalne islamofobije u Europi. Ona ide do vrha duhovnih i političkih instanci europskog društva.
Islam je druga svjetska religija i duhovna sila prvog reda naporedo sa kršćanstvom. Ako ima teškoća, one nisu nikako potekle samo iz islama i od njegovih vjernika nego iz historije u kojoj su i neke vodeće zapadne kršćanske zemlje imale itekako velikog i to negativnog učinka. Zbog toga je otrežnjenje potrebno ne samo onim zabludjelim muslimanima koji misle da im je nasilje ostalo kao jedina odbrana naspram islamofobije, nego i europskom društvu koje treba doista i kritički da pogleda sebe u ogledalu i tada govori i postavlja načela i kriterije za budućnost svijeta.
Islam je u Europi historijski dat, prisutan je i neće biti nikako moguće da se odatle eliminira niti je to za budućnost svijeta uopće potrebno i dobro, štaviše, to bi bilo za našu zajedničku budućnost veoma opasno.
Ako ikako moze bez ovih crno-bijelih prikaza,jer nemaju veze sa realnoscu.
, mogu ti samo reci da su tvoje procjene velike zablude a licne uvrede su odraz tvog odgoja,o pucanju ne zelim komentarisati 
,mozda si mladi od mene stoga imas vremana da upoznas svijet i odrastes,ocito ti smetaju moji stavovi i postovi koji te iritiraju kao i onog u cije si ime savjetodavno advokatski reagovao 
, a nisam najbolje skontala na Novoj TV kad su uporedjivali Kroaciju i Švicu, ali znam sigurno da je zakonski minimum 4 puta manje ljudi nego sto je potrebno u Hrvatskoj da se pokrene referendum. Pokušala sam u novinama da nađem podatak koliko je to ljudi, ali nigdje ne vidjoh, pa ako neko zna, da podijeli znanje.