#876 Re: Sarajevo kojeg više nema
Posted: 12/04/2012 22:02
Neko je jednom izjavio da je Sarajlija dijagnoza. Bilo mi je smijesno, ali neki dan, napokon, shvatih. 
Ja uvijek kazem da je proteklim ratom Sarajevu nanesena najveca steta. Osim sto je bio potpuno razrusen i tako za sva vremena izgubio svoje nalicje i prepoznatljivost (ako se pitate zasto, to je zato sto se obnova grada prepustila donatorima i njihovim ne tako izdasnim mogucnostima, te nasim manje vise komeptentnim strucnjacima koji nisu imali ni znanja, ni sredstava ni zelje da jedanom objektu vrate stari sjaj) postao je odrediste brojnih izbjeglica iz cijele Bosne. Kada kazem cijele Bosne, onda ne mislim samo na građane većih i manjh Bosanskih gradova vec i na one koji su iza sebe ostavili kucu, kravu, kozu, njivu, sumu...
Tako sam dozivjela da se jos tokom rata 94' iznad mene uselio (po pravilu u tudji stan) covjek koji je u lift slozio drva, pa se neugodno iznenadio kad je dosla struja i lift proradio. Ovo su u mom kvartu prepricavali kao vic, ali taj covjek je i dan danas u Sarajevu. Seljakao se iz stana u stan. U cijem stanu je sada, ne znam. Ali ga i sada nerijetko vidim dok rano ujutro zuri na posao pljujuci ispred sebe, konstantno, dok hoda.
U stan ispod, nesto kasnije, ali rat jos nije bio okoncan, doselila se porodica koja je koncertni klavir, koji je zatekla u stanu, koristila iskljucivo kao sto za objedovanje, a kada su kupili sto, iscijepali su ga u drva.
Proslo je od rata mnogo godina. I danas, kada stojim na autobuskom stajalistu, do mene stoje ljudi koji neprestano pljuju ispred sebe, pa nerijetko pljunu i ispred mene kada trebam da zakoracim u autobus. Ti isti ljudi (tacnije njihovi potomci) redovito odlazu tone smeca u mom dvoristu o kojem se pomno brinem. Kada ih upozorim da to nije kulturno oni mene (a tek su u osnovnoj skoli) pitaju sta to ja jos uvijek radim u "njihovoj" ulici i "njihovom" gradu.
Zakljucim da su to naucili, a od koga drugog do svojih roditelja i da onaj smijesni seljak sto je ostavio drva u zgradi, kao i onaj sto je nalozio klavir nisu slucajni pojedinci vec da je Sarajevo preplavio val svakojakog stanovnistva koje, ocito nikada nije pristalo da se prilagodi gradu, vec je grad oblikovalo prema svojim navikama.
Stan kojeg je moj otac u ratu napustio (kako bi svi bili na okupu) u ratu je bio svaciji, ali nakon rata u njega se uselila zena sa 2 sina iz nekog sela kraj Ustikoline. Godinama smo se borili da se vratimo u taj stan jer joj ga je grad dodijelio po osnovu sehitske porodice. 6 godina trajala je borba i napokon je moj otac uspio dokazati da nije napustao grad i da se morao povuci radi porodice i bolesne supruge, kako bi bio blize bolnici. Kada je odlazila, ta ista zena je stan u potpunosti demolirala, odnijela i pobacala sve sto je u njemu nasla. Sve uspomene, sve stvari.
Nakon rata, moj otac nikada nije mogao pronaci zapolenje. Godinama je gledao ove "nove" ljude kako rano ujutro zure na posao i lagano propadao. Ponizavao se i vise nego sto to covjek (a Sarajlija) moze podnijeti. Vrata su mu zatvarali najnepismeniji ljudi ovoga svijeta. Moj otac je na koncu mlad preminuo. Nepravda ga je unistila. Nerad ga je unistio. Ne zato sto nije bio sposoban da radi, vec zato sto nije bio niciji zemljak.
Dugo mi je trebalo da shvatim kako su neke Sarajlije ipak zadrzavale svoj posao u svom gradu. Prilagodjavali su se dosljacima. Kako bi ostali tamo gdje jesu nerijetko su stupali i u brakove s pridoslicama, bolje radno mjesto prepustali drugome kako bi ostali barem zaposleni.
Imao je moj otac dobrog prijatelja Reufa, Sarajliju. I kada mu je otisao traziti posao, rece njemu Reuf :
(karikiram) "Vidi drug, ja sam ovdje sam. Onaj odande, onaj odande. Ja sam imao srece da je ovaj moj novi nadredjeni shvatio da sam vrijedan ko pola firme, pa me ostavio tu. Koliko cu ostati, ne znam. Ja mogu za tebe pitati, ali vidi, ja mislim da napredujem. Plata mi je mala, ali ovaj sef me voli. Za godinu dana planiram izganjati vecu platu. A kako cu to, ako jos i tebe hocu ovdje da uguram. Da si barem njihov. Vec Sarajlija!"
Ovo gore su samo crtice iz mog zivota, u mom gradu, pred kraj i nakon rata. Ima toga jos mnogo. Gotovo svaki clan moje porodice dozivio je neku tesku nepravdu i to, vrlo interesantno, uvijek je glavni akter bio neki pridosli seljak.
Ogorcena sam! Mene je moj grad izdao. Mene je moj grad razalostio. Cijeli sam rat plakala za njegovim krvarenjem i ni na tren, ni meni, ni mojoj porodici, nije padalo na pamet da ga napustim. Sada, nakon mnogo godina o tome ozbiljno razmisljam.
Zasto? Ako je vec sudjeno da grad kojeg cine gradjani postane selo kojeg cin seljani, onda neka tako i bude.
A ja cu jos razmisliti zelim li biti dijelom ove sarade!?
Svakome ko pocne vrijedjati ovaj moj komentar mogu samo poruciti (jer ne namjeravam ulaziti ni ukakve prepirke) da mi je drago sto nije podijelio moju sudbinu, kao ni sudbinu moga oca, moje majke, moje porodice. Ukoliko je Sarajlija. Ukoliko nije, a u ovih nekoliko godina, poslije rata, postigao je sve sto je moj otac pola zivotnog vijeka gradio, jednako mi je drago. Ja nemam nista protiv ljudi koji odluce svoj komad njive zamijeniti asvaltom, ali molim i dok sam ovdje, neumorno cu moliti, da se ponasaju kao gradjani (cast izuzecima). Ako to ne znaju, danas postoji inernet, u google kada se ukuca pravila ponasanja u gradu, ili pravila gospodskog ponasanja, izadje pregrst savijeta.
A, one pridoslice, koje svakodnevno kukaju kako im je dolazak u Sarajevo, samo nastetio i kako zive jadno i bijedno, savijetujem da se vrate na svoja imanja. Ispred nas su krizna vremena (kada je ekonomija u pitanju). Mozda za koju godinu vise necemo imati nista da pojedemo, osim ono sto sami proizvedemo.
Ta zar nije ljepse imati, svoj domaci hljeb, domace mlijeko, domace povrce, voce...zivjeli bi zdravije, duze, a nas gradjane bi prepustili da kao gospoda pomremo od gladi u svom gradu.
Ja uvijek kazem da je proteklim ratom Sarajevu nanesena najveca steta. Osim sto je bio potpuno razrusen i tako za sva vremena izgubio svoje nalicje i prepoznatljivost (ako se pitate zasto, to je zato sto se obnova grada prepustila donatorima i njihovim ne tako izdasnim mogucnostima, te nasim manje vise komeptentnim strucnjacima koji nisu imali ni znanja, ni sredstava ni zelje da jedanom objektu vrate stari sjaj) postao je odrediste brojnih izbjeglica iz cijele Bosne. Kada kazem cijele Bosne, onda ne mislim samo na građane većih i manjh Bosanskih gradova vec i na one koji su iza sebe ostavili kucu, kravu, kozu, njivu, sumu...
Tako sam dozivjela da se jos tokom rata 94' iznad mene uselio (po pravilu u tudji stan) covjek koji je u lift slozio drva, pa se neugodno iznenadio kad je dosla struja i lift proradio. Ovo su u mom kvartu prepricavali kao vic, ali taj covjek je i dan danas u Sarajevu. Seljakao se iz stana u stan. U cijem stanu je sada, ne znam. Ali ga i sada nerijetko vidim dok rano ujutro zuri na posao pljujuci ispred sebe, konstantno, dok hoda.
U stan ispod, nesto kasnije, ali rat jos nije bio okoncan, doselila se porodica koja je koncertni klavir, koji je zatekla u stanu, koristila iskljucivo kao sto za objedovanje, a kada su kupili sto, iscijepali su ga u drva.
Proslo je od rata mnogo godina. I danas, kada stojim na autobuskom stajalistu, do mene stoje ljudi koji neprestano pljuju ispred sebe, pa nerijetko pljunu i ispred mene kada trebam da zakoracim u autobus. Ti isti ljudi (tacnije njihovi potomci) redovito odlazu tone smeca u mom dvoristu o kojem se pomno brinem. Kada ih upozorim da to nije kulturno oni mene (a tek su u osnovnoj skoli) pitaju sta to ja jos uvijek radim u "njihovoj" ulici i "njihovom" gradu.
Zakljucim da su to naucili, a od koga drugog do svojih roditelja i da onaj smijesni seljak sto je ostavio drva u zgradi, kao i onaj sto je nalozio klavir nisu slucajni pojedinci vec da je Sarajevo preplavio val svakojakog stanovnistva koje, ocito nikada nije pristalo da se prilagodi gradu, vec je grad oblikovalo prema svojim navikama.
Stan kojeg je moj otac u ratu napustio (kako bi svi bili na okupu) u ratu je bio svaciji, ali nakon rata u njega se uselila zena sa 2 sina iz nekog sela kraj Ustikoline. Godinama smo se borili da se vratimo u taj stan jer joj ga je grad dodijelio po osnovu sehitske porodice. 6 godina trajala je borba i napokon je moj otac uspio dokazati da nije napustao grad i da se morao povuci radi porodice i bolesne supruge, kako bi bio blize bolnici. Kada je odlazila, ta ista zena je stan u potpunosti demolirala, odnijela i pobacala sve sto je u njemu nasla. Sve uspomene, sve stvari.
Nakon rata, moj otac nikada nije mogao pronaci zapolenje. Godinama je gledao ove "nove" ljude kako rano ujutro zure na posao i lagano propadao. Ponizavao se i vise nego sto to covjek (a Sarajlija) moze podnijeti. Vrata su mu zatvarali najnepismeniji ljudi ovoga svijeta. Moj otac je na koncu mlad preminuo. Nepravda ga je unistila. Nerad ga je unistio. Ne zato sto nije bio sposoban da radi, vec zato sto nije bio niciji zemljak.
Dugo mi je trebalo da shvatim kako su neke Sarajlije ipak zadrzavale svoj posao u svom gradu. Prilagodjavali su se dosljacima. Kako bi ostali tamo gdje jesu nerijetko su stupali i u brakove s pridoslicama, bolje radno mjesto prepustali drugome kako bi ostali barem zaposleni.
Imao je moj otac dobrog prijatelja Reufa, Sarajliju. I kada mu je otisao traziti posao, rece njemu Reuf :
(karikiram) "Vidi drug, ja sam ovdje sam. Onaj odande, onaj odande. Ja sam imao srece da je ovaj moj novi nadredjeni shvatio da sam vrijedan ko pola firme, pa me ostavio tu. Koliko cu ostati, ne znam. Ja mogu za tebe pitati, ali vidi, ja mislim da napredujem. Plata mi je mala, ali ovaj sef me voli. Za godinu dana planiram izganjati vecu platu. A kako cu to, ako jos i tebe hocu ovdje da uguram. Da si barem njihov. Vec Sarajlija!"
Ovo gore su samo crtice iz mog zivota, u mom gradu, pred kraj i nakon rata. Ima toga jos mnogo. Gotovo svaki clan moje porodice dozivio je neku tesku nepravdu i to, vrlo interesantno, uvijek je glavni akter bio neki pridosli seljak.
Ogorcena sam! Mene je moj grad izdao. Mene je moj grad razalostio. Cijeli sam rat plakala za njegovim krvarenjem i ni na tren, ni meni, ni mojoj porodici, nije padalo na pamet da ga napustim. Sada, nakon mnogo godina o tome ozbiljno razmisljam.
Zasto? Ako je vec sudjeno da grad kojeg cine gradjani postane selo kojeg cin seljani, onda neka tako i bude.
A ja cu jos razmisliti zelim li biti dijelom ove sarade!?
Svakome ko pocne vrijedjati ovaj moj komentar mogu samo poruciti (jer ne namjeravam ulaziti ni ukakve prepirke) da mi je drago sto nije podijelio moju sudbinu, kao ni sudbinu moga oca, moje majke, moje porodice. Ukoliko je Sarajlija. Ukoliko nije, a u ovih nekoliko godina, poslije rata, postigao je sve sto je moj otac pola zivotnog vijeka gradio, jednako mi je drago. Ja nemam nista protiv ljudi koji odluce svoj komad njive zamijeniti asvaltom, ali molim i dok sam ovdje, neumorno cu moliti, da se ponasaju kao gradjani (cast izuzecima). Ako to ne znaju, danas postoji inernet, u google kada se ukuca pravila ponasanja u gradu, ili pravila gospodskog ponasanja, izadje pregrst savijeta.
A, one pridoslice, koje svakodnevno kukaju kako im je dolazak u Sarajevo, samo nastetio i kako zive jadno i bijedno, savijetujem da se vrate na svoja imanja. Ispred nas su krizna vremena (kada je ekonomija u pitanju). Mozda za koju godinu vise necemo imati nista da pojedemo, osim ono sto sami proizvedemo.
Ta zar nije ljepse imati, svoj domaci hljeb, domace mlijeko, domace povrce, voce...zivjeli bi zdravije, duze, a nas gradjane bi prepustili da kao gospoda pomremo od gladi u svom gradu.
