Sarajevo kojeg više nema

[MADMalice]

Neko je jednom izjavio da je Sarajlija dijagnoza. Bilo mi je smijesno, ali neki dan, napokon, shvatih.

Ja uvijek kazem da je proteklim ratom Sarajevu nanesena najveca steta. Osim sto je bio potpuno razrusen i tako za sva vremena izgubio svoje nalicje i prepoznatljivost (ako se pitate zasto, to je zato sto se obnova grada prepustila donatorima i njihovim ne tako izdasnim mogucnostima, te nasim manje vise komeptentnim strucnjacima koji nisu imali ni znanja, ni sredstava ni zelje da jedanom objektu vrate stari sjaj) postao je odrediste brojnih izbjeglica iz cijele Bosne. Kada kazem cijele Bosne, onda ne mislim samo na građane većih i manjh Bosanskih gradova vec i na one koji su iza sebe ostavili kucu, kravu, kozu, njivu, sumu...

Tako sam dozivjela da se jos tokom rata 94' iznad mene uselio (po pravilu u tudji stan) covjek koji je u lift slozio drva, pa se neugodno iznenadio kad je dosla struja i lift proradio. Ovo su u mom kvartu prepricavali kao vic, ali taj covjek je i dan danas u Sarajevu. Seljakao se iz stana u stan. U cijem stanu je sada, ne znam. Ali ga i sada nerijetko vidim dok rano ujutro zuri na posao pljujuci ispred sebe, konstantno, dok hoda.
U stan ispod, nesto kasnije, ali rat jos nije bio okoncan, doselila se porodica koja je koncertni klavir, koji je zatekla u stanu, koristila iskljucivo kao sto za objedovanje, a kada su kupili sto, iscijepali su ga u drva.

Proslo je od rata mnogo godina. I danas, kada stojim na autobuskom stajalistu, do mene stoje ljudi koji neprestano pljuju ispred sebe, pa nerijetko pljunu i ispred mene kada trebam da zakoracim u autobus. Ti isti ljudi (tacnije njihovi potomci) redovito odlazu tone smeca u mom dvoristu o kojem se pomno brinem. Kada ih upozorim da to nije kulturno oni mene (a tek su u osnovnoj skoli) pitaju sta to ja jos uvijek radim u "njihovoj" ulici i "njihovom" gradu.
Zakljucim da su to naucili, a od koga drugog do svojih roditelja i da onaj smijesni seljak sto je ostavio drva u zgradi, kao i onaj sto je nalozio klavir nisu slucajni pojedinci vec da je Sarajevo preplavio val svakojakog stanovnistva koje, ocito nikada nije pristalo da se prilagodi gradu, vec je grad oblikovalo prema svojim navikama.

Stan kojeg je moj otac u ratu napustio (kako bi svi bili na okupu) u ratu je bio svaciji, ali nakon rata u njega se uselila zena sa 2 sina iz nekog sela kraj Ustikoline. Godinama smo se borili da se vratimo u taj stan jer joj ga je grad dodijelio po osnovu sehitske porodice. 6 godina trajala je borba i napokon je moj otac uspio dokazati da nije napustao grad i da se morao povuci radi porodice i bolesne supruge, kako bi bio blize bolnici. Kada je odlazila, ta ista zena je stan u potpunosti demolirala, odnijela i pobacala sve sto je u njemu nasla. Sve uspomene, sve stvari.

Nakon rata, moj otac nikada nije mogao pronaci zapolenje. Godinama je gledao ove "nove" ljude kako rano ujutro zure na posao i lagano propadao. Ponizavao se i vise nego sto to covjek (a Sarajlija) moze podnijeti. Vrata su mu zatvarali najnepismeniji ljudi ovoga svijeta. Moj otac je na koncu mlad preminuo. Nepravda ga je unistila. Nerad ga je unistio. Ne zato sto nije bio sposoban da radi, vec zato sto nije bio niciji zemljak.

Dugo mi je trebalo da shvatim kako su neke Sarajlije ipak zadrzavale svoj posao u svom gradu. Prilagodjavali su se dosljacima. Kako bi ostali tamo gdje jesu nerijetko su stupali i u brakove s pridoslicama, bolje radno mjesto prepustali drugome kako bi ostali barem zaposleni.

Imao je moj otac dobrog prijatelja Reufa, Sarajliju. I kada mu je otisao traziti posao, rece njemu Reuf :
(karikiram) "Vidi drug, ja sam ovdje sam. Onaj odande, onaj odande. Ja sam imao srece da je ovaj moj novi nadredjeni shvatio da sam vrijedan ko pola firme, pa me ostavio tu. Koliko cu ostati, ne znam. Ja mogu za tebe pitati, ali vidi, ja mislim da napredujem. Plata mi je mala, ali ovaj sef me voli. Za godinu dana planiram izganjati vecu platu. A kako cu to, ako jos i tebe hocu ovdje da uguram. Da si barem njihov. Vec Sarajlija!"

Ovo gore su samo crtice iz mog zivota, u mom gradu, pred kraj i nakon rata. Ima toga jos mnogo. Gotovo svaki clan moje porodice dozivio je neku tesku nepravdu i to, vrlo interesantno, uvijek je glavni akter bio neki pridosli seljak.

Ogorcena sam! Mene je moj grad izdao. Mene je moj grad razalostio. Cijeli sam rat plakala za njegovim krvarenjem i ni na tren, ni meni, ni mojoj porodici, nije padalo na pamet da ga napustim. Sada, nakon mnogo godina o tome ozbiljno razmisljam.

Zasto? Ako je vec sudjeno da grad kojeg cine gradjani postane selo kojeg cin seljani, onda neka tako i bude.
A ja cu jos razmisliti zelim li biti dijelom ove sarade!?

Svakome ko pocne vrijedjati ovaj moj komentar mogu samo poruciti (jer ne namjeravam ulaziti ni ukakve prepirke) da mi je drago sto nije podijelio moju sudbinu, kao ni sudbinu moga oca, moje majke, moje porodice. Ukoliko je Sarajlija. Ukoliko nije, a u ovih nekoliko godina, poslije rata, postigao je sve sto je moj otac pola zivotnog vijeka gradio, jednako mi je drago. Ja nemam nista protiv ljudi koji odluce svoj komad njive zamijeniti asvaltom, ali molim i dok sam ovdje, neumorno cu moliti, da se ponasaju kao gradjani (cast izuzecima). Ako to ne znaju, danas postoji inernet, u google kada se ukuca pravila ponasanja u gradu, ili pravila gospodskog ponasanja, izadje pregrst savijeta.

A, one pridoslice, koje svakodnevno kukaju kako im je dolazak u Sarajevo, samo nastetio i kako zive jadno i bijedno, savijetujem da se vrate na svoja imanja. Ispred nas su krizna vremena (kada je ekonomija u pitanju). Mozda za koju godinu vise necemo imati nista da pojedemo, osim ono sto sami proizvedemo.
Ta zar nije ljepse imati, svoj domaci hljeb, domace mlijeko, domace povrce, voce...zivjeli bi zdravije, duze, a nas gradjane bi prepustili da kao gospoda pomremo od gladi u svom gradu.

[insomnia78]

Joj patetike

Sent from my GT-I9100 using Tapatalk

[agent_zero]

@MADMalice

Svaka čast na postu.

[sinuhe]

Dobre su ove tetkice sto ne mogu prezaliti sto su se rodile tu gdje su se rodile.

[KatarinaKosaca]

Nakon rata, moj otac nikada nije mogao pronaci zapolenje. Godinama je gledao ove "nove" ljude kako rano ujutro zure na posao i lagano propadao. Ponizavao se i vise nego sto to covjek (a Sarajlija) moze podnijeti. Vrata su mu zatvarali najnepismeniji ljudi ovoga svijeta. Moj otac je na koncu mlad preminuo. Nepravda ga je unistila. Nerad ga je unistio. Ne zato sto nije bio sposoban da radi, vec zato sto nije bio niciji zemljak.

Svakome ko pocne vrijedjati ovaj moj komentar mogu samo poruciti (jer ne namjeravam ulaziti ni ukakve prepirke) da mi je drago sto nije podijelio moju sudbinu, kao ni sudbinu moga oca, moje majke, moje porodice. Ukoliko je Sarajlija.

A, one pridoslice, koje svakodnevno kukaju kako im je dolazak u Sarajevo, samo nastetio i kako zive jadno i bijedno, savijetujem da se vrate na svoja imanja. Ispred nas su krizna vremena (kada je ekonomija u pitanju). Mozda za koju godinu vise necemo imati nista da pojedemo, osim ono sto sami proizvedemo.
Ta zar nije ljepse imati, svoj domaci hljeb, domace mlijeko, domace povrce, voce...zivjeli bi zdravije, duze, a nas gradjane bi prepustili da kao gospoda pomremo od gladi u svom gradu.

A da se ode u manji grad sa poslom onda je tako normalan, "simpatičan" i uobičajen komentar da je "došao saralijica šibicar i zašto je došao". Nije nikakav lokal šovinizam, nego sociološka realnost.

[Banksy]

Ne znam gdje s ovim,
može ovdje,
dobar Burić.

Kad bi ovo bio život

Piše: Ahmed Burić

Prošle sedmice sam bio u teatru. Trojica autora do čijeg rada držim – pisac Almir Imširović, kompozitor Damir Imamović i reditelj Dino Mustafić uradili su predstavu Kad bi ovo bio film. Šest obiteljskih prizora u opkoljenom ratnom Sarajevu, sedam likova, od kojih su najbolje “skrojeni” neudata tetka Indira (igra je Jasna Žalica, skoro maestralno), koja se ‘fura’ na yogu i životnu filozofiju prve indijske premijerke, te brat Irfan (Aldin Omerović), koji se prijavljuje za vojsku sa šesnaest godina i postaje religiozan, a ostaje, kako pisac duhovito definira “između Mekke i Metallice” od kojih još nijedno nije vidio uživo. Ansambl koji čine Belma Alić, Belma Šarančić, Irfan Čalkić i Irfan Tahirović.

Opčinjavajuća muzika, “japanoliki sevdah” – kako je opisuje njezin autor, sjajan je dio ove predstave. U njoj je, između ostalog, citiran i naglašen refleks Beckettovog Godota, uz pažljivo izabrane motivi prvih fotografija Louisa Daguerrea i Nicephorea Niepcea (otac Ibro kojeg igra Miralem Zupčević je pasionirani fotograf) i, osjetiti duh tužnog, paradoksalnog kabarea koji sugerira muzika, koja se, da upotrijebimo piščevu tehniki nalazi u trouglu puta između Waitsa – Zaima Imamovića i Japana. Japan je, tako, kao u vicu o Muji i Japancu, stigao na treće mjesto. Sve u svemu, tih sat i petnaest minuta proletjelo je kao tren, i čovjek načas zažali što takvih predstava kod nas, uglavnom, nema. Na temu odgovora “zašto nema” mogao bi se napisati esej u dužini od tri ove kolumne, ali nema razloga za to.

Dovoljno je da , naivno, upitate zašto je, recmo, pozorište na prvoj reprizi poluprazno i onda vas dočeka salva kondicionala sadašnjeg, tog prokletog “kad bi”, što je jedan od glavnih motiva ove drame, ali i autorovih djela uopće. Za predstavu, dakle, ne morate brinuti, ona nije kad bi , ona jeste što sa zadnjom scenom u kojem se jedini put pojavi glavni junak Aladin (igra ga Aleksandar Seksan, čiji glas nas vodi kroz šest prizora) taj prostor na trenutak čini magičnim. A kad izađete iz sale, predstava kao da tek počinje.

Kad bi ovo bilo društvo neko bi, recimo, morao postaviti pitanje zašto, poput recimo Hrvatske, nemamo USKOK ili agenciju za borbu protiv korupcije koja bi neke ljude koji su uništavali Željeznice i druge velike firme, strpala tamo gdje im je mjesto, odnosno iza rešetaka? Kad bi ovo bili visoki dužnosnici onda se ne bi pitali ko to treba da uradi, nego bi uzeli i uradili. Kad bi ovo bilo pravosuđe, čime se sudije i tužioci vole pohvaliti, ne bi bilo moguće da ministar ne radi ništa da, recimo, spasi neku veliku firmu, Krivaju recimo, a da podržava privatnu firmu nastalu iz nje. Kad bi ovo bio sport ne bi bilo moguće da kontroverzni organizator otpora na Dobrinji, kako već nazivaju sadašnjeg direktora Skenderije Hajriza Bećirovića, zbog privatnih interesa nečijeg kluba i svoje fajde istjeruje KK Bosnu, nekadašnjeg prvaka Evrope iz Skenderije.

Kad bi ovo bio Univerzitet, rektor Čaklovica ne bi sponzoriranim odlaskom na hadž ideološki kontaminirao radno okuženje. Kad bi ovo bio Filozofski fakultet, grupa ljudi koja ga hoće držati u regresiji bi otišla u penziju ili bi se bavili nekim ozbiljnijim poslovima od traženja prostorija za molitvu unutar visoko školske institucije. Kad bi ovo bio nevladin sektor onda ne bi najbolje radile i najviše novaca vukle organizacije koje su stvorene od ljudi iz vladinog sektora.

Kad bih ja bio iskren rekao bih svom prijatelju šta mislim o tome što mu je počasni doktorat, koji je onim što je napravio zaslužio svugdje na svijetu, isposlovao čovjek koji je kao predsjednik Fondacije za kinematografiju najveći dio sredstava dodijelio firmi u kojoj ima vlasnički udio. Kad bi ovo bila kultura, onda njezino ministarstvo ne bi odugovlačilo do bogojavljenja neke projekte za koje su javno objavili podršku, a druge koje neformalno dogovore promptno finansiraju. Kad bi ovo bilo novinarstvo ne bih ponedjeljkom morao čitati polupismene sastave Pavla Pavlovića s poststaljinističkim brkovima. Kad bi ovo bila javna radio televizija oko njenog vodstva se ne bi motali nekompetentni tipovi instruirani od predsjednika najmlađe Stranke koja je ušla u parlament, a najave na drugoj javnoj televiziji ne bi bile partijski intonirane skoro kao u Albaniji za vrijeme Envera Hoxhe.

Kad bi ovo bila Federacija onda bi se, uz svu silu političara i njihove svite, moralo pozvati njezinog predsjednika na Dane Matice Hrvatske u Mostaru, ma šta o njemu neko mislio, jer je čovjek, da izvineš predsjednik, a pritom je, da opet izvineš, Hrvat. Kad bi ovo bila intelektualna sredina neko se od sve sile novinara koji su ga intervjuirali ne bi prostrao pred njim kao crveni tepih, nego bi se prvo zahvalio (polu)filozofu Bernard Henry Levyju na to što je podržavao BiH u ratu, a onda ga upitao kako je nagovorio Nicolasa Sarkozyja da napadne Libiju. I dodao da je čudno da ne vidi paradoks u tome da se bori za slobodan duh u svijetu a podržava segregaciju u Izraelu, nazivajući pritim nobelovca Gunthera Grassa bivšim SS-ovcem i stajući uz one koji mu žele uzeti Nobelovu nagradu. Kad bi ovo bio grad našao bi se neko da Emiru Kusturici kaže da laže kad tvrdi da mu u Sarajevu fizički blokiraju put do kuće i da se ne može pričati kako Izetbegovići ne valjaju, a družiti se s Koštunicom, Bećkovićem i Amfilohijem.

Kad bi ovo bila sredina koja drži do sebe onda bi poručila Miloradu Dodiku da je nepristojni primitivac kad govori o “pompeznom proslavljanju dvadesetogodišnjice opsade Sarajeva”, jer se radilo o visokoestetiziranom i dostojanstvenom činu koji nikoga dobronamjernog ne može ostaviti ravnodušnim. Kad bi ovo bila inspirativna sredina onda bi se autor pomenutog događaja trebao odlučiti je li se u tom slučaju radi o redizajnu ili nikada nije čuo za “malopoznatu” instalaciju iz New Yorka.

Kad bi vjerske institucije zaista mislile o svojim ljudima, onda bi se neko pobrinuo da fra Ivu Markovića, jednog od najistaknutijih bosanskih fratara, ne ponižava novi Provincijal Gavran u saradnji sa Nadbiskupom Puljićem i šalje za kapelana u Guču Goru. Kad bi Reis Cerić zaista bio duhovno lice, ne bi davao kozmetičku ostavku na svoje mjesto, nego bi dostojanstveno otišao s funkcije koju je mimo svih pravila obavljao tako dugo.

Ukratko…

Kad bi ovo bila nacija njezina osnovna preokupacija ne bi bio nacionalizam, nego razvoj nauke, ekonomije i sporta, triju trenutno najvažnijih ljudskih disciplina.

U predstavi “Kad bi ovo bio film” u jednom prizoru se pojavljuje teritorijalac koji dolazi pretresati stan. On je primitivan, traži “dokaze” o signalizaciji četnicima i nalazi željezničarsku lampu, uspomenu oca Ibre na radni vijek proveden na tračnicama i pored njih. Osnovne crte ovog lika su rabijatnost, neinteligencija i činjenica da ima poštapalicu “ukratko.”

Ukratko, kad bi ovo bila država, ne bi bilo potrebe da se pitamo sve ove stvari. Ali, nažalost nije tako. Ne moramo ići u pozorište da bi smo se uvjerili u to. Dovoljno je samo sjedjeti u kući. Čim izađete napolje već ste u opasnosti. U jednom smislu slično kao za vrijeme opsade, samo što nema topova ili snajpera da vas skinu. A na svakom koraku ima bolnih slika od kojih vam srce odmah počne preskakati.

Kad bi ovo bio mir. I kad bi ovo bio život.


Radiosarajevo.ba

[Banksy]

Preminuo prvak Opere NP Sarajevo Milivoj Bačanović

18.04.2012.

Narodno pozorište Sarajevo: Preminuo prvak Opere Prvak Opere Narodnog pozorišta Sarajevo Milivoj Bačanović preminuo je 17. aprila u 91. godini u Sarajevu.

Komemorativna sjednica bit će održana 20. aprila u sali Narodnog pozorišta Sarajevo, a sahrana na groblju Lav.

Milivoj Bačanović rođen je 5. decembra 1921. godine u Herceg-Novom. Završio je Pomorsku trgovačku akademiju (Dubrovnik – Kotor).

Pjevanje je studirao u Italiji na Konzervatoriju Rosini u Pezaru. Učesnik je NOB-a od 1.8.1944. godine.

Od osnivanja Sarajevske opere 1946. godine, gdje je došao iz Beograda, iz Centralne umjetničke grupe USAOJ-a Ivo Lola Ribar, bio je sve do penzioniranja prvak te opere, izuzev sezone 1955./56., kada je bio angažovan u Zagrebačkoj operi za glavne role baritonskog faha.

Gostovao je u svim jugoslavenskim operskim kućama, kao i u inozemstvu: Grčka, Italija, Njemačka, Belgija, Francuska, Bugarska, Rumunija.

Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade za afirmaciju muzičke umjetnosti, stimuliranje muzičkog stvaralaštva i širenje muzičke kulture.

U Belgiji, na internacionalnom takmičenju muzičkih umjetnika 1953. godine, dobio je dvije nagrade: Prvu baritonsku i u ukupnom takmičenju na kojem je učestvovalo 200 pjevača iz svih zemalja svijeta, dobio je prvu nagradu – Gran pri.

Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva 1961.godine dobio je za ulogu Rigoleta u istoimenoj operi.

Ukazom predsjednika SFRJ, 1950. godine odlikovan je Ordenom rada III reda, a Ordenom rada sa zlatnim vijencem drugog reda 1972. godine. Spomen plaketu Grada Sarajeva dobio je 1965. godine.

Nagradu Udruženja reproduktivnih umjetnika BiH dobio je 1961. Zlatnu plaketu Muzičke omladine 1970.godine. Dobitnik je više visokih nagrada Saveza kompozitora Jugoslavije.

Dobitnik je Plakete Grada Sarajeva 1979. godine, kao zaslužan građanin. Povelju počasnog člana Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije primio je 1979. Zlatnom značkom Muzičke omladine BiH bio je nagrađen 1970. godine.

Uz veoma plodnu karijeru operskog pjevača, naročitu pažnju posvetio je koncertnom izvođenju djela poznatih stranih, a posebno kompozitora s ovih prostora.

[Banksy]

12. Maj 2012.

Preminuo poznati fotograf Danilo Krstanović

U Sarajevu je, od posljedica moždanog udara, preminuo jedan od najvećih bosanskohercegovačkih foto-reportera i fotografa Danilo Krstanović, rođen 1951. godine.

Krstanović je rođen 1951. godine u Sarajevu, gdje se školovao i živio.

Od 1978. do 1996. bio je zaposlen kao fotograf u sarajevskom Oslobođenju, a nakon toga je radio za nekoliko domaćih i stranih medija te za britansku agenciju Reuters.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, imao je dvije izložbe o Sarajevu. Prva 1993. godine, pod nazivom “Ratne slike Sarajeva”, i izložbu pod nazivom “Sarajevo”. Izložba je obišla Evropu, a 1996. godine je poklonjena Umjetničkoj galeriji BiH.

U aprilu je u galeriji Java, zajedno sa Dejanom Vekićem i Zoranom Kanlićem, izložio svoje fotografije iz vremena opsade Sarajeva.

14. Maj 2012.


Mladen Pikulić: Zbogom Danilo Krstanović


'Šta ima veze' - bila je mantra i nonšalantna upitna rešenica Danila Krstanovića koji je na smiren i blag način uvijek relativirao probleme u foto redakciji Oslobođenja. Njegova blagost te je jednostavno prikovala za stolicu, da si se kao hipnotisan sam sebe upitao pa stvarno - šta ima veze?

Volio je sport, pa je svake nedjelje godinama stajao iza gola, da li na Koševu ili Grbavici, to njemu nije bilo važno. Važna je bila dobra i kvalitetna fotografija. Znao se nama kolegama požaliti da mu je samo Nikonov objektiv 300 mm 2,8, kakve bi tek onda fotke pravio.

To je jedina primjedba koju sam ikada čuo od njega.
Taj objektiv mu je izgleda bio san, ali i sa onom 'ne-sportskom opremom' pravio je genijalne fotke.
Fotografiju je smatrao toliko ozbiljnom da ju je zamijenio za nedeljni porodični ručak.
Ne, Ninu i Renatu je naravno, više spominjao i volio od fotografije, ali bio je tradicionalno odgojen a ipak: 'služba je služba'. Nije ni čudno.
Poticao je iz fotografske porodice i sve je naučio od svog oca Slobodana, čuvenog majstora fotografije. Šta bi više fotograf mogao poželjeti: otac fotograf, stric se bavi fotografijom, a ti upravo završio fotografsku školu i radiš u elitnim dnevnim novinama.

Još samo taj objektiv 300 mm 2,8, znao je ponekad reći.

Dnevna novina je živa hektika. Telefoni stalno zvone i nikada ne znaš da li zove dežurni urednik panično tražeći fotografiju da je zakači uz tekst; da li zovu sa deska panično želeći imati fotografiju na uvid ili pak štamparija panično zove da ne mogu krenuti sa rotacijom dok ne dođe fotografija. U svoj toj gunguli i organizovanom haosu samo bi Danilo znao budistički smireno reći: Šta ima veze?

Od prvog dana rata zajedno smo krstarili sarajevskim ulicama. Njemu je prijalo moje društvo, a meni njegova smirenost dok nam granate fijuću iznad glava. Njegova opuštenost je tako bila apsurdna u ratnom dešavanju, da mi se činilo da sve oko mene nije realno, jer upravo Danilova smirenost negira stotine granata koje padaju po gradu. Dođem u apsurdnu situaciju kome da povjerujem - Danilu koji se ne obazire na granate ili upravo granatama koje ruše kuće i ubijaju ljude?

On je bio u tom trenutku kao apaurin za smirenje ili dva gutljaja konjaka da dođeš sebi.

Preselio se u raj. Šta ima veze? Pa to je i zaslužio. Sigurno slika derbi Željo - Sarajevo sa objektivom 300 mm 2,8. A šta bi drugo?

Mladen Pikulić

[Kico Slabinac]

Došao sam u Sarajevo nakon 100 godina i imam šta da vidim. Prolazi tramvaj, šaren, niko na njemu svi u njemu. Niko zakačen pozadi, na vratima. Pogledam nema ni mjesta za stajanje i kačenje pozadi. Tramvaj stoji na semaforu, niko ne razvaljuje vrata da izađe. Niko ne protura glavu kroz mali prozorčić kod zadnjih vrata. O čemu se tu radi.

[filozofija]

Samo da se ogradim od razmisljanja MADMalice.

@MADMalice
Nismo svi kao ti. Ja se ogradjujem od tvoga teksta, jer ti fakat propagiras odredjenu vrstu netrepeljivosti naspram druge kategorije drustva. Kakvi su takvi su - sa njima se mora zivjeti.

Da je biti sarajlija (molim te pisi malim slovom) nesto superiorno ja bih licno ostao u Sarajevu, a ne pobjegao van njega (ja sam hvala Bogu otisao iz Sarajeva 2008, iako sam pola familije u ratu izgubio). Uglavnom, otisao sam upravo zbog takvih kao sto si ti i slicnih, jer vas cilj je nametnuti nekome fakt da si bolji samo zato ako si iz Sarajeva. Ovo cinite kako bi nadoknadili svoje neuspjehe u zivotu. Ja tu ne vidim razliku u nadmetanju naspram "ko je bolji srbi, hrvati ili bosnjaci".

Ako budemo prebrojavali krvna zrnca (ja i ti) i kad se ciji cukun ili pra deda naselio u Sarajevo, mislim da cu ja ispasti mnogo vise sarajlija nego ti. Vjeruj mi. Zato imam pravo da ti ovo kazem.

Sta, sada bi neko trebao biti manje vrijedan nego ti, samo zato sto nije rodjen u Sarajevu? Koje ludilo covjece.

Hvala Bogu pa sam imao i imam sansi da zivim vani i jednostavno receno: Sarajevo je danas kasaba, do koje ni puta kako treba nema. Zaostali smo mentalno, kulturno, ekonomski, i sta jos sve ne za jebenim Slavonskim Brodom, a da dalje ne govorim. I sve dok je takvih razmisljanja kao sto je tvoje, niko nas nece izvaditi iz ovog kur...tog stanja.

To sto si napisala glede odredjenih ponasanja, to stoji, a to sto tvoj tata sam ne moze da nadje posao, meni jasno kaze da je lik nesposoban i tacka. Nema vise budzetske sise za njega nazalost. Ali nazivati ljude dosljacima, to je fuj. Stidi se i molim te nemoj da sebe nazivas sarajkom,ili sarajlijom, jer to je neprimjereno za jednu sarajku ili sarajliju.

@agent_zero
I ti mora da imas neke komplekse.

[Michun]

Mislim da bi neki trebali malo putovati, citati, razmisljati, otvoriti oci prije nego napisu post bilo kakve vrste...a posebno o tome kako je sarajlila ugrozena vrsta. Nisu ni svjesni da je vecini tesko biti bosanac, evropljanin, zemljanin.
Podsjetio me post od madam na izjavu moje poznanice...ja sam fino dijete iz praaavo fine familije iz Sarajeva, ja sam imala sve petice u skoli. Ja sjedim do nje i mislim u sebi: nemas pojma ko sjedi do tebe. Kao sto ni madam nema pojma ko ovo cita. Sigurno puno bolji i kvalitetniji ljudi nego sto ce ona ikad znati, upoznati. Iz cekrcica, sarajeva, mostara, BL...

[sorcerer]

Vidi FoĆaka sto se pronadjose u postu MADMalice..

[sarajovasi]

Bilo nekad sarajlija...........

[MADMalice]

Vidi FoĆaka sto se pronadjose u postu MADMalice..

Mozda je i Sandzak! Oni misle da su Sarajlije od kada cestica postoji u kosmosu! I naravno, da se Sarajlija pise malim slovom! HAHAHAHA gdje si ti u skolu isao? Vjerojatno nigdje, pa malo u Germany, na baustel, jer ste vi, za razliku od mog, skolovanog oca, svi rodjeni vrlo sposobni i svi lijepo znate koliko ste posobni i toliko nabijate drugima u lice koliko ste sposobni jer ste, ma sta drugo, vec previse sposobni, toliko sposobni da bolujete od svakojakih kompleksa pa ni realnu kritiku ne znate prihvatiti, toliko sposobni da ste doveli drzavu tamo gdje jeste (samo malo provjerite porijeklo 90% danasnjih politicara i gradskih prevaranata koji se vucaraju po Sarajevu,dragom seheru im).
I onda ona tipicna prica da vidis koliko sam ja svijeta vidio, a do jucer nije bio sasvim siguran sta je asfalt! Za mene je Sarajevo sada kasaba...bla bla bla.
Pa sto se vrati? I nije tacno da je kasaba vec mahala. Nista vise od toga!

Nekada si u Sarajevu pio kafu u kultnom kaficu, jednom, ali ne jedinom, a pored tebe su sjedili mali Losha, tamo negdje, malo dalje, Davorin i cijeli niz gradskih persona manje ili vise poznatih, koji nisu bili posebni ni po cemu drugom, sem, sto su bili dusa grada, umjetnici, intelektualci. Oni su cinili grad koji je uvijek imao svoju "jaliju", naizgled opasnu , ali sasvim pitomu. Pa nezaboravna raja iz kvarta. Svaki je imao svoju raju i one koji su se trpali, ali su to morali zasluziti, pa bi se u grupi spustali niz Bjelave, Visnjik..., zvizdeci za pristojno obucenim mladim damama. Mogao si tada, na putu do skole, sresti ciku, sto bi uvijek, bez osobitog razloga, podigao sesir i naklonio se uz ono: "Postovanje!" Naravno, izazvan, nicim drugim, do, starim gradskim odgojem. I uvijek bi poneki fakin cusnuo papiric od ambalaze tamo gdje ne treba, ali su, svejdno, ulice bile ciste, toliko, da, kada se umoris, komotno si mogao sjesti na trotoar. Tada nije bilo mobitela, ali se tacno znalo gdje treba doci da bi si pronasao svoje drustvo. A pridoslice su bile itekako prihvacene jer su prihvatale duh Sarajeva. Ucili su promatrajuci one koji tu vec dugo zive i vladala je harmonija! Tesko je onome ko to nije dozivjeo opisati sta to znaci zapravo?! Sta je bila ta Sarajevska hramonija? A sada je vise nema. Jer vise nema tih ljudi tu! A ljudi cine grad onakivm kakav je!
I sta sad? Ovi si sto su dosli, reci ce da je Sarajevo jadno, da ne moze biti jadnije jer su prijeratni stanovnici tog grada za to krivi!????

Itekako je jasno iz mojih rijeci (nisam ja nista globalizirala) na koju sam se tacno grupaciju dosljaka u svom postu referirala. Svi koji nesto zamjeraju mom postu, ocito se pronalaze! Sta da kazem sem zao mi je! Nisam vam ja nista kriva, ali vi meni jeste, za mnogo sto sta! Ali vam ne moram polagati racune. Dovoljno sam rekla. A vas me sud o svemu, najblaze receno, ne interesuje. Dovoljno je ono, sto svaki dan, gledam i cujem! I trpim! Trebam jos i ovdje da vas trpim!? Sasvim se iskljucujem iz teme koja nosi ime grada kojem ja vise ne pripadam! Zapravo od rata na ovamo! Ali u pravu ste samo u jednom; sama sam si kriva sto sam jos tu.

[Michun]

Frustracije su straaaashne!
Nemam rijeci.
Neke terapije su za ovo potrebne, ja bi rekla.
Pa najbolje da ostane sve kao 1980 i par godina poslije, da se slusha azra, nose starke i rifle i izlazi u kultni kafic.
Evolucija, progres? Promjena? Nekad i na gore ali se mora desiti htjeli mi to ili ne.

[poznanik]

...Nekada si u Sarajevu pio kafu u kultnom kaficu. ...

...Mogao si tada, na putu do skole, sresti ciku, sto bi uvijek, bez osobitog razloga, podigao sesir i naklonio se uz ono: "Postovanje!" Naravno, izazvan, nicim drugim, do, starim gradskim odgojem. I uvijek bi poneki fakin cusnuo papiric od ambalaze tamo gdje ne treba, ali su, svejdno, ulice bile ciste, toliko, da, kada se umoris, komotno si mogao sjesti na trotoar. Tada nije bilo mobitela, ali se tacno znalo gdje treba doci da bi si pronasao svoje drustvo. A pridoslice su bile itekako prihvacene jer su prihvatale duh Sarajeva. Ucili su promatrajuci one koji tu vec dugo zive i vladala je harmonija! Tesko je onome ko to nije dozivjeo opisati sta to znaci zapravo?! Sta je bila ta Sarajevska hramonija? A sada je vise nema. Jer vise nema tih ljudi tu! A ljudi cine grad onakivm kakav je!

I sta sad? Ovi si sto su dosli, reci ce da je Sarajevo jadno, da ne moze biti jadnije jer su prijeratni stanovnici tog grada za to krivi!???? .

Nisam siguran da ti pamtiš vrijeme i dešavanja Sarajeva koje opisuješ Vjerujem da si mnoštvo raznoraznih priča samo slušala, i kreirala idilu u svojoj glavi, usput i formirala ogradu od bodljikave žice u kojoj je moguće smjestiti jedino ksenofobične i samimsobom isfrustrirane osobe, ili one koje nisu uspjele shvatiti da Zemlja pripada svima podjednako...

Mi smo šovinističko društvo u poodmaklom stadiju...

[anonimni clan]

Mi smo šovinističko društvo u poodmaklom stadiju...

Vecina nece nikada biti svjesna koliko si ovom recenicom u pravu

[filozofija]

Vidi FoĆaka sto se pronadjose u postu MADMalice..

Haveru dragi, ja Focu ni na karti vidio nisam, a ne nesto drugo. Ja sam rodjen u Sarajevu, kao i mnoge generacije iz moje porodice prije mene, cijeli zivot sam tu proveo do 2008, moji su ginuli i branili ovaj grad, ali ne podnosim sovinizam i pokusaj lijecenja isfrustriranosti pojedinaca na osnovu korijena - i to je osnovni razlog moje reakcije. To nigdje nema, samo kod nas. Hvala Bogu ne kod svih.

Mi smo šovinističko društvo u poodmaklom stadiju...

Tacno. Trebaju nam godine i generacije da se izlijecimo.

Ja priznajem: Imao sam isto, pa cak i gore misljenje od MADMalice dok nisam odselio vani i poceo da shvatam neke stvari. Hvala Bogu na tome.

[Bodkin]

Mi smo šovinističko društvo u poodmaklom stadiju...

Vecina nece nikada biti svjesna koliko si ovom recenicom u pravu

sovinisticko i ksenofobicno u pm

[Banksy]

18. Mart 2013.


Mejtaš, opis mjesta
Piše: Miljenko Jergović, Radiosarajevo.ba



Mejtaš je trg nad gradom. S tog mjesta vidi se Sarajevo, ili ono što je Sarajevo bilo sedamdesetih i osamdesetih godina. Ime je dobio po kamenom kubusu, na koji se tokom dženaza namaza polagao tabut. Mejtaš je kamen za mrtvaca.

Ali groblje nije bilo tu, na mjestu na kojem stojiš. Ono se nalazilo s lijeve strane, na padini na vrh koje je sagrađen Dom izviđača i opservatorija Čolina kapa. Tu je, još za našega vremena, bilo sačuvano nekoliko nišana. Ali mejtaša, kamena za mrtve, odavno nema i ne zna se što je sa njim bilo. Bit će da su ga razbili u manje kamenove i uzidali u neku kuću.

U širinu, Mejtaš se prostire između Ulice Mehmeda paše Sokolovića i Nemanjine. Na taj trg na brijegu stizalo se Ulicom Mahmuta Bušatlije, koju su svi zvali starim imenom: Dalmatinska. Usporedo s Mehmed pašinom na mejtaški trg ulijeva se uska uličica Ivana Cankara, koja dijeli ugao s Ulicom Miladina Radojevića. Usporedo s njom ulica je Ahmeta Fetahagića, dalje, pogledom koji ide suprotno od kazaljke na satu, još jedna je uličica: Mile Vujovića. Ona se na Mejtaš spušta niz dvadesetak stepenica, pa prolazom kroz stambenu zgradu, sagrađenu pedesetih ili šezdesetih godina, u čijem je prizemlju samoposluga. Slijedi Nemanjina ulica, i na kraju Ulica Mustafe Golubića.

Sedamdesetih, u vrijeme tvoga odrastanja, na Mejtašu je, pri vrhu Dalmatinske, bila malena pumpa za lož ulje, s dvije pumpne stanice od kojih je jedna uvijek bila pokvarena. Nafta je tih godina bila jeftina, ili su peći naftarice ušle u modu, tek većina Mejtašana grijala se na lož ulje. U kupovinu se išlo s plastičnim kanisterima od pet, deset, dvadeset i dvadeset pet litara. Obično su dolazile cijele obitelji: curice s kanisterima od po pet litara, dječaci deset, majke dvadeset, očevi dvadeset pet litara. Katkad bi se čekalo u redu i po pola sata, da se natoči nafta.

Dva jablana

Često bi, već sredinom rujna, naglo zahladilo, preko noći bi došla zima, a nitko nije na vrijeme kupio lož ulje. Tako bi se ranim jutrom, prije posla, u šest, pola sedam, nizbrdo, prema Mejtašu, spuštale porodice s kanisterima. Očevi bi kašljali, s cigaretom među zubima, matere bi po ulici skupljale djecu, a spavačima bi, iza zatvorenih prozora, u san dolazio zvuk praznih plastičnih kanti, koje se sudaraju u ritmu dječjih koraka. Bio je to zvuk jeseni.

Zimi, kad dobro smrzne, i kad se niz Ulicu Miladina Radojevića uglača zaleđena sanjkaška staza, trebalo je vještine da se na vrh uznesu kanisteri s lož uljem.

Početkom osamdesetih je, valjda, svijetom zavladala još jedna naftna kriza, lož ulje je poskupilo, narod se vratio drvima i ćumuru, a pred Zimske olimpijske igre 1984. napokon je provedena plinifikacija Sarajeva, tako da je malo nakon Titove smrti nestalo i pumpe za lož ulje.

Nad pumpom su rasla dva gorostasna jablana, iznikla davno, još u Otomanska vremena. Možda ih je posadio neki siromašak koji se brinuo o mezarju, i od toga živio. Ili su se po Dudi-bulinoj mahali naganjala balavurdija, pa su se zabavljali tako što su jedni druge šibali po golim nogama tankim, vitim šibama. Tako su se čeličili, i odrastali u buduće jalijaše, razbojnike i palikuće, ili u askere, koji će braniti granice carstva i ginuti po Galiciji, Slavoniji i Ugarskoj, braneći zemlju od krsta i od nevjernika. I kad su se dobro išibali, u akšam, jednoga proljetnog dana, ne misleći što čine, zaboli su šibe u vlažnu i toplu zemlju. Iz tih su šiba izniknula dva golema mejtaška jablana, zdrava i jaka, u koja su, za ljetnih oluja, često udarali gromovi. Govorilo se da privlače gromove, jer sigurno rastu na nekoj dobroj vodenoj žili.

Pod kraj povijesti mejtaške pumpe za lož ulje, jablani su se naglo počeli sušiti. Vjerojatno se prošupljio nesolidno sagrađen betonski spremnik, zemlja se natopila naftom i otrovala ova dva čudesna stabla. Došli su komunalci s kamionima, i sjekli ih dugo, danima i tjednima, jednoga ljeta početkom osamdesetih. Kada smo se vratili s mora vidik je bio prazan i pust, poput usta bezubog čovjeka. Jablana više nije bilo, ni priče o njima. Djeca koja su tih godina odrastala po Mejtašu danas su već navršila tridesetu, i ne sjećaju se da su tu ikada rasli jablani. Ti jablani su u podsvijesti starije braće i očeva. Izniknut će, opet, na Sudnji dan.

Još jedan jablan stoji pri vrhu Ulice Ahmeta Fetahagića. Golem i raskošan, otomanski spomenik, nišan među drvećem.

Prošloga ljeta, krajem srpnja, dan je bio sunčan i čist, nigdje oblačka. A onda se najednom u pola sata natmurilo, tresnuo je grom u vrh tog jablana, i po komšiluku sagorio bijelu tehniku. Majci je ubio kompjutor, za koji, ionako, više nije mogla sjesti. Došao je komšija informatičar i odnio ga na popravku, da bude kad ona ozdravi. Kompjutor je nakon desetak dana vraćen, popravljen. Ona je umrla, a da ga više nikada nije uključila. Gromovi nam više neće udarati u jablane, jer nas više tamo nema.

Il kal di Bilava

Najveća i najljepša zgrada na Mejtašu, koja stoji između Mehmed pašine i Ivana Cankara, siva dvokatnica s gipsanim ukrasima u obliku menore i Davidovog slova. To je jedna od sedam sarajevskih sinagoga, Il kal di Bilava, koju su, malo po dolasku Austro Ugarske, za svoje potrebe sagradili članovi jednoga sefardskog dobrotvornog društva.

Tada je, preko puta, na mjestu samoposluge, još uvijek stajala Dudi-bulina džamija. Bila je to stara i trošna, sirotinjska mošeja, bez kulturno-historijske vrijednosti, ali važna u životu i trajanju jedne gradske mahale. Kasnije je nekoliko puta gorjela u požarima, stradavala i urušavala se, sve dok je u neka doba, valjda za Kraljevine Jugoslavije, nije nestalo.

Sinagoga je tu postojala sve do Drugoga svjetskog rata. A onda su sarajevski Jevreji, ime po ime, preselili na drugu obalu Miljacke, na lijepi i tužni spomenik na Vracama. U školi smo učili da su ih poubijali ustaše i Nijemci, ali žalosna istina je da su, između ostaloga, Jevreji stradali i od velike komšijske ljubavi.

Sedamdesetih, u nekadašnjoj sinagogi bile su društvene prostorije i nekoliko sirotinjskih stanova. Jedan je Slavenko, od nas dvije godine stariji, imao prozor nad kojim je stajalo gipsano Davidovo slovo.

Na uglu Cankareve, ispred sinagoge, telefonski je stup, na koji su, pribadačama, prikivane smrtovnice. Bilo ih je zelenih, crnih i onih najtužnijih, plavih. Zelene muslimanske, crne kršćanske i ateističke, s crvenom petokrakom zvijezdom, plave su bile smrtovnice mladih ljudi.

Između Miladina Radojevića i Ahmeta Fetahagića duga je katnica, sagrađena u austrougarska doba. Dvorišna kapija vodila je prema stanu u prizemlju, u kojem je živio moj školski drug Behaudin, sin starog bjelobradog hadžije, s mnogo braće i sestara. Lijevo od kapije, uz Behaudinove prozore, obućarska je radnja, u kojoj su svi popravljali cipele ili stavljali gumu na pete. Do obućara je bila zelenara "kod Alje".

Iako je bila u takozvanom društvenom vlasništvu, pripadala je nekoj trgovačkoj tvrtki iz Kiseljaka, svi su tu radnju identificirali s njezinim poslovođom. Aljo je bio prosijed, mršav muškarac, u plavoj radničkoj kuti, i nabavljao je najbolje voće i povrće, bolje nego u svim drugim zelenarama u okolini. Ili se na Mejtašu i okolici vjerovalo da je tako? Možda su širom Sarajeva tih godina ljudi vjerovali da je baš u njihovoj piljarnici najbolje voće i povrće u gradu?

Dolina

Kod Alje se dolazilo u kupovinu i na stajanje. Na pijacu Markale išlo se jednom ili dvaput tjedno, obično petkom, bila je to velika kupovina, ali kod Alje se dolazilo svakoga radnog dana, po kilo jabuka, dvije-tri mrkve, bamiju... Na stajanje su dolazile žene u šlafrucima, s maramama na glavama, ispod kojih su izvirivali plastični, ružičasti i plavi vikleri, ali i muški svijet, umjereni alkoholičari, bubrežni bolesnici, sitni činovnici u depresijama i ranim invalidskim mirovinama. Razgovarali su s Aljom o zdravlju, žalili se na stalna poskupljenja, na "skupotinju", kako bi to govorili došljaci i doseljenici iz pasivnih krajeva. U zelenari su se prepričavali bezazleniji tračevi, tko je umro, tko se odselio, tko je slomio nogu na poledici, a onda bi se saznavalo i da se neki bivši komšija javio iz dalekog svijeta u koji se davno odselio, s Alipašinog polja, iz Beograda ili iz Kalifornije, to je, zapravo, bilo svejedno, jer je u to vrijeme bilo dovoljno da se s Mejtaša odseliš na Alipašino polje, pa da te godinama ne sretnu i da desetljećima ne prošetaš Mejtašom.

Sarajevo je grad koji se oduvijek spušta prema vrlo uskoj dolini jedne planinske rječice. Sve je tu uzbrdo, uspušeš se i kad pomisliš koliko su Pothrastovi visoko, gdje je samo Sedrenik, gdje su Jarčedoli, tako da se ljudi, u pravilu, ne vraćaju u mahalu iz koje se jednom odsele. Nemaju više tu šta da traže, a nikome se baš uzbrdo ne šeta, jer to onda i nije šetnja nego planinarenje. A zašto bi čovjek planinario usred grada? Tako je, barem, bilo sedamdesetih i osamdesetih. Kako je danas ne znam. Sve ono što nam je trebalo, škola, banka, robna kuća, ambulanta, nalazilo se u dolini.

Zato je ljudima kod Alje bilo jednako čudo sresti nekoga tko se odselio na Alipašino polje ili na Novi Zeland.

Samoposluga je otvorena početkom sedamdesetih. Velika, svijetla i raskošna, s blagajnicama svježih frizura, u snježnobijelim radnim ogrtačima. Izgledale su kao doktorice. Stotinjak metara dalje, na početku Nemanjine, ubrzo zatim otvoren je i prvi mini market. Mini marketom su se nazivali manji dućani, koji su nadrasli granap, ali nisu dorasli do samoposluge. Početkom osamdesetih, ispred samoposluge je postavljen i prvi novinski kiosk.

Na uglu Mehmed paše Sokolovića, uz sinagogu je stajala telefonska govornica. U početku, izdužena staklena kućica, s crnim telefonskim aparatom i debelim imenikom, koji je izgledao kao neka raskupusana enciklopedija. Sedamdesetih, telefoniralo se na kovanice, a kada je, malo pred Titovu smrt, započela ekonomska kriza, s njom i inflacija, kupovali su se žetoni za telefoniranje, metalni, okrugli, s rupom na sredini. Kasnije će ih zamijeniti plastični žetoni, a krajem osamdesetih pojavit će se kartice za telefon. Tada više nije bilo kućice za telefoniranje. Umjesto nje pojavio se komad pleksiglasa, koji bi jedva zaklonio onoga tko telefonira. Tada su već nestali i imenici.

Obiđimo još jednom, posljednji put, pogledom svih sedam mejtaških ulica. Leđima smo okrenuti prema gradu, stojimo nasred trga, promet je rijedak, jedva da naiđe koji auto, nema ni taksi stajališta ispred sinagoge (pojavit će se tek krajem osamdesetih), nisu postavljeni ni semafori...

Mehmed paše Sokolovića najstarija je i najšira mejtaška ulica. Prva nam je s desne ruke. Nekada je povezivala Banjski brijeg, ili Nalčadži hadži Osmanovu mahalu, s Dudi-bulinom mahalom, današnjim Mejtašom. Alija Bejtić, u knjizi Ulice i trgovi Sarajeva, koju je 1973. objavio Muzej grada Sarajeva, piše da je Mehmed pašina ulica prosječena, po današnjoj svojoj trasi, a vjerojatno prvi put i temeljena, još u šesnaestom stoljeću. Zvala se, u gornjem dijelu Banjski brijeg, jer se nalazi iznad Gazihusrefbegova hamama, ili banje. Prvi put je, piše Bejtić, ulica tako nazvana 1931. godine.

Ivana Cankara stari je, sirotinjski sokak, od kućica koje su načinjene od čerpića. Te žute cigle od nepečene gline topile su se, stoljećima, na svakoj većoj kiši, ali se do dana današnjeg nisu sve rastopile. Sarajevo je, velikim stojim dijelom, i to onim davnijim i sudbinskijim, sazidano od blata. Priče ovoga grada su od blata, kada ih pričaju Isak Samokovlija i Ivo Andrić. Jedna od Andrićevih priča zbiva se u Ulici Ivana Cankara, na Mejtašu, pokraj sinagoge. Nekada, ulica se zvala Tuzlina, po vratničkoj porodici Tuzlo, iako se ne zna što su Tuzle radile na Mejtašu, kada nisu živjeli tu, pogotovo u ovoj najsirotinjskijoj mejtaškoj ulici, po Ivanu Cankaru nazvanoj početkom pedesetih.

Braća po sjećanju

Naša ulica nazvana je po Miladinu Radojeviću, narodnome heroju, Hercegovcu, rodom iz Stoca, o kojem postoji lijepa priča. Školovan čovjek, državni činovnik i član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, organizirao je ustanak na Trebeviću. Poginuo je rano, već u jesen 1941, boreći se kod Kalinovika prsa u prsa s ustašama. Oni su ga i pokopali, ali su ga seljaci iz sela Šivolje noću potajno iskopali i sahranili ga, uz pravoslavni obred, na svome groblju.

Tu smo se doselili u ljeto 1969, iz one zgrade gospođe Emilije Heim pokraj Narodnog pozorišta.

Moj djed Franjo Rejc živio je tu samo tri godine. Umro je u ranu jesen 1972. Ali i u te tri godine samo smo ljeti bili tu, a zimi, u jesen i na proljeće živjeli smo u Drveniku. Međutim, kada bi se vraćao iz grada taksijem – a morao se vraćati taksijem zbog svoje astme – i kada bi taksistu rekao svoju adresu, znao bi vozi li ga neki "stari Sarajlija" ili netko tko se u Sarajevo doselio. Stari Sarajlija bi na spomen Ulice Miladina Radojevića upitno uzvraćao:
- Sepetarevac?
- Da, Sepetarevac.

Bilo je to sjećanje. Mom Nonetu je bilo neobično važno da ljudi imaju sjećanje. Nije imao ništa protiv onih drugih, onih koji su zaboravljali ili su se odnekle doselili, samo mu je bilo važno da oko njega postoje oni koji se sjećaju, i bilo mu je draže da ga taksist pogleda onim kosim taksističkim pogledom i kaže: „Sepetarevac?“, nego da samo šuti i vozi ga u Mile Radojevića ulicu. Njegov život bio je u sjećanju. Nikada nije sagradio kuću, nije zaradio veliki novac, nije mu život nanio sreće. Sadašnjost je bila, uglavnom, žalosna, budućnost je bila prijeteća. A prošlost, prošlost je bila raskošna i bogata pričama. Zato su bili važni i taksisti koji su znali upitati: „Sepetarevac?“. Pokazivali su da se i oni sjećaju, da je i njima sjećanje važno. Bili su mu braća po sjećanju.

Uz Dudi-bulinu džamiju tekao je potočić, koji bi u proljetna doba i s jeseni narastao u bujicu. Ali ljeti mora da je bilo lijepo, uz tu plitku živu vodu, na Mejtašu, na ledini, gledati grad u vrijeme ljetnih ramazana, prije nego što se kandilji popale. Taj potok se u svome gornjem dijelu zvao Kevrin potok, a samo stotinjak koraka niže Mejtaša mijenjat će ime u Buka potok. Kevrinim su ga zvali po porodici Kevra, zanatlijama limarima, koji su živjeli tu, negdje kraj potoka. Godina 1934. i 1935, u vrijeme velikih komunalnih zahvata u gradu, kada su prekriveni i neki drugi sarajevski potoci – recimo, Bistrički i Koševski potok – nestalo je i tog potočića, a na njegovom je mjestu prosječena ulica koja će se do poslije rata tako i zvati: Kevrin potok. A onaj dio, ispod nekadašnjeg mezarja i livade ispod Doma izviđača, gdje se potok zvao Buka, nastat će Ulica Stake Skenderove.

Oni koje više ne srećemo

Šezdesetih godina Kevrin potok mijenja ime u Ulicu Ahmeta Fetahagića, koju komšiluk i dalje zove po Kevrama. Ne iz tvrdoglavosti i velike dosljednosti, pa ni zbog sjećanja do kojeg je Nonetu i njegovim taksistima bilo toliko stalo, nego da bi se razlikovali od ljudi izvan naše mahale. Naime, samo su Mejtašani, ili Mejtašlije, Kevrin potok tako zvali. Nije to bilo jedno od onih jakih toponimskih imena, koja su preživljavala i promjene carstava, i izmjene stanovništva, i humana i nehumana preseljenja: Kevrin potok Sarajlijama je bio, uglavnom, mimo ruke, važan onima koji su tu stanovali.

Nazvali su ga po Ahmetu Fetahagiću, čije je ime ponijela i jedna gradska škola – u kojoj sam kao osmoškolac pobijedio na republičkom takmičenju iz geografije i zemljopisa – predratnome studentu i španskome borcu, jednom od velikih partizanskih junaka Drugoga svjetskog rata, koji je poginuo baš na Božić po gregorijanskome kalendaru, godine 1944, kod sela Izačić, nekoliko stotina metara od mjesta na kojem se danas nalaze granične rampe između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U Ulici Mile Vujovića, maloj, neuglednoj, nikakvoj, u tom ćorsokaku, koji je u dnu završavao stepenicama, niz koje se spuštalo na Mejtaš, kroz kratki pasaž, zapišan mjehurima mahalskih pijanaca i očajnika, stanovali su, u jednom suterenu, Nađa i Šerif s djecom. Nađa je bila Zehrina kći, a Nona, kako u životu i nije imala bolju prijateljicu od Zehre, prenijela je prijateljstvo na njezino dijete. Išli smo kod Nađe i Šerifa u posjete, barem jednom mjesečno. Na neravnom, obijeljenom zidu, pod niskim stropom njihove dnevne sobe, visila je tapiserija na kojoj je bila prikazana Ćaba. Golemi crni kamen, a oko njega poput mrava sitni ljudi. I sve to ukrašeno ornamentima. Sjedili bismo tu, ušuškani i zaštićeni, na niskim sećijama i stoličicama. Nona je razgovarala s Nađom, a ja sam čika Šerifa ispitivao o njegovom motoru. Imao je veliki crni motocikl s prikolicom. Njemački. Uspravan, crn čovjek, s klerkgebelovskim brčićima, Šerif je bio ozbiljan čovjek iz mog djetinjstva. Umro je mlad. Ali tada su se već bili preselili, negdje u Novo Sarajevo, tamo gdje žive ljudi koje više ne srećemo.

Mile Vujović, po kome je ulica nosila ime, bio je učitelj, Sarajlija sa Nadkovača, kulturno-prosvjetni referent Užičke partizanske brigade. Poginuo na Zelengori, travnja 1947. su mu kosti prenesene na groblje kod Lava, da leži tu na svom.

Nemanjina ulica je, kao i Mehmed pašina, prosječena još u šesnaestom stoljeću. Bila je sokak u Kulin hadži Balinoj mahali, koju će narod pamtiti kao Čekalušu. A Čekaluša nije dobila ime po čekanju, ni po čekačima, kao što bi se danas pomislilo. Izvorno, to je bila Čegaluša, i vjerojatno je, piše Alija Bejtić, dobila ime po Čegaleu, kako su zvali velikoga vezira Rustema pašu, koji je sagradio Brusa bezistan i onaj čudesno lijep mostić na rijeci Željeznici.

Rustem paša umro je 1561, a ako ne laže mletački bailo Navagere, bio je rodom iz nekog zaseoka vrlo blizu Sarajeva. Kako je u to vrijeme i ovo bio samo jedan sarajevski zaseok, koji se zvao Bilave, možda je tu i rođen veliki vezir Rustem paša. Istina, tu priču kvari Hazim Šabanović, ozbiljan povjesničar i istraživač, koji naosnovu dokumenata tvrdi da je Rustem paša rodio u Hercegovini, u Bijelom Polju kod Mostara, kao rođeni brat onoga Karađoz bega, po kojem će se nazvati i ona čudesna mostarska džamija, kojoj je Skender Kulenović posvetio još ljepši sonet.

Po Stefanu Nemanji, osnivaču slavne srpske dinastije, ulica je nazvana 1919, jedne od onih naših godina koje su smatrane godinama oslobođenja, da bi, potom, bile proglašene za godinama porobljenja.

Puni krug

U Nemanjinoj postoji jedna vrlo strma čikma. Čikme su apendixi, slijepa crijeva, crvuljci sarajevskih ulica i sokaka. U Nemanjinoj čikmi, u stanu od jedne sobe, sa zahodom na hodniku, odrastao je moj otac. U jadu i siromaštvu neprijateljskog djeteta. Tu je živjela njegova mati, moja baba Štefanija. Samo sam jednom bio kod nje.

I na kraju, prije nego što ćemo zatvoriti puni krug: Ulica Mustafe Golubića. Nekada se zvala po hrvatskome i jugoslavenskom političaru Anti Trumbiću, a u lipnju 1948, dvadesetak dana prije Rezolucije Informbiroa, imenovana je po uhodi i Kominternovom atentatoru Mustafi Golubiću. U toj ulici nalazi se nekoliko lijepih austrougarskih ladanjskih vila, oronulih i propalih, i Dom milicije, iznad Velikoga parka, mezarja koje je u austrougarska doba pretvoreno u vrlo lijep, dobro uređen i osmišljen park, kojem su novojugoslavenske vlasti dodale i javni zahod. Nisu mislili o tome da je to nečije groblje. Sarajevo je puno grobalja, ali i nestalih ljudi, imena, a pomalo i nestalih naroda.

Nema ih i neće se vratiti.

[Banksy]

14.08.2013.g. umro je nas Pipi

http://www.klix.ba/forum/14-08-2013-g-u ... 4939.html-

[jon_jovi]

Onaj prije dvadeset godina popularni kafić sa galerijom u Ćumuriji, jel ikada poslije rata proradio? Ne mogu se sjetiti. Vidim da je u ruševnom stanju i da seru po njemu. Mislim da je to po urbanizmu privremeni objekat i da vjerovatno niko ne može produžiti dozvolu niti dobiti dozvolu za rad ali zašto ono ne uklone.

[muha_sa]

Onaj prije dvadeset godina popularni kafić sa galerijom u Ćumuriji, jel ikada poslije rata proradio? Ne mogu se sjetiti. Vidim da je u ruševnom stanju i da seru po njemu. Mislim da je to po urbanizmu privremeni objekat i da vjerovatno niko ne može produžiti dozvolu niti dobiti dozvolu za rad ali zašto ono ne uklone.

Estrada

[jon_jovi]

Da

[holowey]

Onaj prije dvadeset godina popularni kafić sa galerijom u Ćumuriji, jel ikada poslije rata proradio? Ne mogu se sjetiti. Vidim da je u ruševnom stanju i da seru po njemu. Mislim da je to po urbanizmu privremeni objekat i da vjerovatno niko ne može produžiti dozvolu niti dobiti dozvolu za rad ali zašto ono ne uklone.

jeste, iza rata je jedno vrijeme radio...nekad 96-te ili 97-me organizovan video link izmedju sarajeva i beograda, sa jedne strane (bg) naroljani bregovic suze roni "ko nas zavadi" a sa druge (ove nase) strane, isto tako naroljani pimpek i cini mi se cicak... onda se ugasio kafic, i svi eksponati (zlatne, platinaste, dijamantne i ko zna kakve jos ploce) nestali bez traga...onda jedno vrijeme radio neki granap sa stofom na kilo i sad je samo za ograisati