Stvarni oblik jedne zelje....

[Aurora Borealis]

Nije noć nastala
od prosutog mastila tvog...

Malo je zvezda večeras
put da mi pokažu...

Smiluj se,
misli me moje lažu,

zbog čega lutam
ne znaju da kažu...

U mesecu lik tvoj naslikan

u belo obojen

al nekako mutan i sam...

Ne znam
koliko mogu da dam
a da ostanem cela...

Ja svoje sokove ljubomorno čuvam

kao breskva zrela
niz usne da ti tečem...

Ranu da zalečim,

da te pečem
i povredim

pa da lečim...

Prosipaj led svoje duše po meni...

u kap jednu da se dan naš promeni...

Niz kožu

niz leđa

i niže da krene...
Vinom da dodire sperem

u želji željna
sve zvezde za sebe da uberem,

pa da ih u visine vinem...

Je li dan skrojen od mastila

ili noć od plastelina...

Ne znam
ko me nema

ne znam
ko me ima...

Ja sam na voz sreće

vidim već

zakasnila....



M.Z.

[Aurora Borealis]

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bolnih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali sa bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rodjeno srce i sebe.
Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prodju u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.



A.L.I.

[Aurora Borealis]

Ako možeš ostati miran kada na tvome putu
svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe;
Ako sačuvaš povjerenje kada svi ostali sumnjaju;
Ako možeš čekati a da se ne umoriš čekajući;
Ako ne lažeš kada čuješ laž,
Ako ne mrziš kada tebe mrze,
I ako se ne praviš suviše dobar,
niti govoriš suviše mudro;

Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš, i misli ti ostaju uvijek čiste;
Ako znaš prihvatiti, i pobjedu i poraz;
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale;
Ako vidiš kako u djeliće razbijaju tvoj cilj,
I miran se sagneš da pokupiš ostatke;
Ako možeš sakupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I izgubiti, i početi ponovo ispočetka;
Ako možeš prisiliti svoje srce, živce
i svoje mišiće da služe tvojim ciljevima,
i kada su malaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Osim Volje koja ti govori: "Drži se dobro";

Ako možeš hodati s kraljevima i ne izgubiti ljudskost;
Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu povrijediti;
Ako svaki čovjek znači nešto za tebe,
ali ni jedan suviše;
Ako znaš dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem;
Tvoja će biti zemlja i svo njeno blago,
Jer

Biti ćeš Čovjek, sine moj.




R.K.

[Aurora Borealis]

Prekosutra, da samo prekosutra...
Sutra ću početi da mislim na prekosutra.
To je jedina mogućnost: danas nikako ne...
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost svijeta da se uđe u tramvaj.
Ta vrsta duše...
Samo prekosutra...
Danas bih htio da se pripremim,
htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na idući dan...

On je presudan.
Već imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra ću sjesti za stol da osvojim svijet;
ali svijet ću osvojiti tek prekosutra...
Imam želju da zaplačem,
imam želju da zaplačem naglo, iznutra...
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i neću govoriti.

Samo prekosutra...
Kad sam bio dijete, cijeli tjedan sam se radovao nedjeljnom
cirkusu. Danas me raduje samo nedjeljni cirkus od cijelog tjedna
mog djetinjstva.
Prekosutra bit ću drugi.
Moj život će trijumfirati...
Sve moje sposobnosti inteligentna,
odgojena i praktična čovjeka
bit će dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hoću da spavam,
a sutra ću sve urediti...

Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
djetinjstvo?
Pa čak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra će biti dobra predstava...
Prije ne...
Prekosutra ću se latiti poslova, koje ću sutra proučiti.
Prekosutra ću konačno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoći.
Veoma sam pospan.
Sutra ću ti reći riječi, ili prekosutra,
Da, možda jedino prekosutra...

Budućnost...
Da, budućnost...



F.Pessoa

[Zoya]

.

[Aurora Borealis]

Kada se
u posljednje snjegove na planinama
zariju rasanjeni dodiri sunca u martu
čekaćeš me
sama na cesti od pustoši
sva predana ranom proljeću
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više doći neću.

Kada se
u sparne tišine ljeta
uvuku zalutali, nabrekli oblaci
čekaćeš me
sama na kolodvoru bez vozova
sva predana milovanju julske kiše
a dobro znaćeš
da doći neću nikad, nikad više.

Kada se
u prezrelo rumenilo jeseni
zadomi ona tuga sive samoće
čekaćeš me
sama na raskrsnici izgubljenih puteva
sva predana žutim mirisima noći
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više neću doći.

Kada se
u pucketanju novembarske vatre
zalelujaju prve pahulje zime
čekaćeš me
sama na prozoru bez svitanja
sva predana strepnji za novi dan
a dobro znaćeš
da sam kao i ti negdje u prokletstvu sam.


J.L.

[Zoya]

.

[RIZVA]

.

[Zoya]

.

[Zoya]

.

[Ljuska_u_BaklaFi]

Scucurila sam se
pod okriljem snova
zaspala u ljusturi vlastitih
zabluda
ja...vjecna lutalica
u potrazi za ljepotom
ljudske duse
Trajem
uprkos ranama na stopalima
uprkos zuljevitim dlanovima
jer grebala sam
i kopala i rovila
zeleci pronaci taj biser
i sto ga vise trazim
cini se sve blize istini
da ljepota ljudske duse
skrivena je u mojim ocima.......

[Ljuska_u_BaklaFi]

Lažljiva


Pusti me da pričam laži,
ne prekidaj me u tome,
lagati sada najbolje znam,
ti si me naučio tome.

Pusti me da nosim masku,
neka sakrije lice moje,
da niko više ne ugleda,
ono što bilo je tvoje.

Ne čudi se ponašanju mom,
ne reci da to nisam ja.
Sam si htio da postanem ovakva,
lažima okrunjena.

Idi sada,
sve je umrlo u meni,
i ne reci da ti je žao,
jer meni nije.

Laž je vanjština moja,
tako prekrivam svoje pravo ja,
pusti me da lažem,
jer tako sam sretnija.

[RIZVA]

.

[Zoya]

.

[RIZVA]

.

[Daphna]

Tamno je nebo zemlju pokrilo
jesen je sumorna tu
negde u meni hladnih obala
i vetrova severnih zvuk

Slušam svemir kako govori
o, sudbina nije za nas
tvoje mi ruke šalju bogovi
do mene tvoj dopire glas

Ref.
Povedi me u noć i ostani u snu
oprosti mi za sve i budi sa mnom tu
kišu s oblaka prolio bih svu
zaboravi na sve i budi sa mnom tu

Umoran trag u dugim noćima
na tebi prepoznajem
verujem samo tvojim očima
i tebi se predajem

[kolega]

jučerašnje daljine su današnje blizine
jučerašnje blizine su današnje daljine
ti si da a ja sam ne
da i ne je ne zar ne
ne i ne je da zar ne
da i da je ...

[RIZVA]

.

[Strpljiva]

Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hocu da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom

Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu

Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

Tražiti te ne znači živjeti
vec slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
vec hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti isčezavaš
Imati te ne znači hraniti se
vec gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
vec bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš.

Tvoja duša šuti i govori - Josip Pupačić

Predivno!

[Strpljiva]

Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvučenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sosptvene setve...
Upijali bezvezne reči u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzleće iznad kletve...
Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duše.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo žesti
oživljavaju dubine što te videše i čuše
kako izranjaš iz svemira
kroz paučinu svesti...
Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
otežalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one što su sve videle, i one što su čule
posrću pod teretom bremena...
Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no što se stopi, ishlapi...?
Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nešto o tebi
što mi zenice boji i ćutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...

Dragana Konstantinovic - Iluzija

[RIZVA]

.

[AmoK]

Traži od mene sve što želiš i ja ću ti sve s ljubavlju dati.
Uzmi moj život, snove, dušu i još toliko.
Ne traži od mene da odem, ne traži da te ostavim, to neću moći.
Ne traži da se promjenim, našu ljubav da izbrišem, to neću podnijeti.

Kucaj, srce moje, snažno, ne plaši se. Ljubav je slijepa ulica za nas.
Kucaj, srce moje, reci joj, da za njom umireš, da za nju kucaš, da ne možeš bez nje.
Kucaj, srce moje, snažno za onu koju svom dušom volim.
Kucaj, srce moje i ostavi joj na usnama dva poljupca da se opije kao što sam se opio ja.

[Strpljiva]

Kako da dusu sputam
da se tvoje takne?
Kako, mimo tebe,
da njom da grlim
druge stvari i daljine?
Ali, rado bih je sklonio
na neko zaboravljeno mesto
usred tmine
u neki izgubljen kut,
u kom nece je tvoje
njihati daljine.

ali, ipak, sve sto dodirne
nas dvoje
ko gudalo nas
nekako spaja
koje iz dveju struna
jedan mami glas.

Na kom smo instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirac drzi nas?
O, pesmo slatka.



R.M. Rilke

[Strpljiva]

Ogled o ljubavi

Ljubavnici su najveći utopisti, a ljubav najveća utopija ...
U ljubavi nema ničeg razumnog ...
Ljubav je jedno duševno stanje bez ravnoteže i razabiranja ...
O ljubavi se ne može govoriti pametno, jer ljubav nije stvar pameti nego osećanja; a zato što je ljubav istinska samo kad je slepa, ona ne podleže nikakvim merama razuma ...
Žena ne zna šta je to uopšte život, ni opšta sreća, ni opšti ideal ...
Inicijativa ljubavi uvek dolazi od čoveka (muškarca)...
Žena je goli instinkt, a tu sva merila razuma unapred propadaju...

[RIZVA]

.