Price, pjesme, intervjui...

[omar little]

A TSAR IS BORN

From the transcript of a February 26, 1947, conversation between Joseph Stalin, Soviet Foreign Minister Viacheslav Molotov, Secretary of the Central Committee Andrei Zhdanov, film director Sergei Eisenstein, and actor Nikolai Cherkasov. Eisenstein was then directing the two-part Ivan the Terrible, with Cherkasov in the title role. Part I was released in 1944; Part II was delayed until 1958 because Stalin banned it. The transcript is included in Soviet Culture and Power: A History in Documents,1917-1953, by Katerina Clark and Evgeny Dobrenko, published by Yale University Press this fall (2007). Translated from the Russian by Marian Schwartz.

JOSEPH STALIN: Have you studied history?

SERGEI EISENSTEIN: More or less-

STALIN: More or less? I know a thing or two about history. The tsar seems indecisive in your film,like Hamlet. Everyone suggests to him what should be done, but he can't make a decision himself. Ivan the Terrible's wisdom was to insist on a national point of view and not to allow foreigners into his country. Peter I was also a great sovereign, but he treated foreigners too liberally and opened the gates too wide,allowing the Germanizing of Russia. Catherine allowed this even more. Was the court of Alexander I really a Russian court? Was the court of Nicholas I? No. They were German courts. Ivan the Terrible's remarkable enterprise was to introduce a state monopoly on foreign trade. Ivan the Terrible was the first to introduce it; Lenin was the second.

ANDREI ZHDANOV: Your Ivan the Terrible came out looking like a neurasthenic.

STALIN: You need to depict historical figures correctly.For instance, it's wrong that Ivan the Terrible kisses his wife for so long. In those days,that wasn't allowed. And Ivan the Terrible was very cruel-you can show that-but you have to show why it was essential. One of Ivan's mistakes was that he didn't finish off the five major feudal families. If he had wiped them out, there would never have been a Time of Troubles.But he would execute someone and then spend a long time repenting and praying. God hindered him in this matter. He should have been more decisive. Of course, we aren't very good Christians, but we can't deny the progressive role of Christianity at a certain stage of our history. It meant the Russian state was tuming around to close ranks with the West instead
of orienting itself with the East.

ZHDANOV: The film has too much misuse of religious rituals.

VIACHESLAV MOLOTOV: This lends a patina of mysticism to the film, which should not be emphasized so strongly.

STALIN: Historical images have to be depicted truthfully. A director can retreat from history -he has to work with his imagination-but he can vary only within the limits of the style of the historical era. The portrayal of Vladimir Staritsky is very fine. He was very good at catching flies. What a man! A future tsar, and he catches flies with his hands! You have to give details like that. They reveal the essence of a man.

NIKOLAI CHERKASOV: Can the killing of Staritsky be left in the screenplay?

STALIN: You can leave it. There were killings.

MOLOTOV: Repressions in general can and should be shown, but it has to be shown why they were committed, in the name of what.

EISENSTEIN: Several moments succeeded, and that gives me confidence that we can do the second part, too.

STALIN: We're not talking about what succeeded and what was good. Right now, we're talking only about the movie's shortcomings.

EISENSTElN: Are there going to be any other special instructions for the movie?

STALIN: I'm not giving you instructions, I'm expressing a viewer's thoughts.

[StLouis]

Indexi- budi kao more


Davno je bilo kad je nestao ti svaki trag
Zelje i htjenja tvoja cudna tad su bila
Sunca sjaj u noci htjela si uvijek ti

Znala si nama novu igru nac i sretna biti
Meni si uvijek mogla prici kao nekom ko te zna i voli
Znao sam sta zelis tad

Cuj me ti, nadji snage mijenjaj svijet
Budi ista kao more sto valovima mijenja svih obala hir
Ti ces nac pravi put jer ja to znam
Kao sto si nekad mogla sa osmijehom mi reci da ostanem sam

Davno je bilo kad je nestao ti svaki trag
Zelje i htjenja tvoja cudna tad su bila
Sunca sjaj u noci htjela si uvijek ti

Znala si nama novu igru nac i sretna biti
Meni si uvijek mogla prici kao nekom ko te zna i voli
Znao sam sta zelis tad

Cuj me ti, nadji snage mijenjaj svijet
Budi ista kao more sto valovima mijenja svih obala hir
Ti ces nac pravi put jer ja to znam
Kao sto si nekad mogla sa osmijehom mi reci da ostanem sam

Davno je bilo kad je nestao ti svaki trag
Zelje i htjenja tvoja cudna tad su bila
Sunca sjaj u noci htjela si uvijek ti

Znala si nama novu igru nac i sretna biti
Meni si uvijek mogla prici kao nekom ko te zna i voli
Znao sam sta zelis tad

Cuj me ti, nadji snage mijenjaj svijet
Budi ista kao more sto valovima mijenja svih obala hir
Ti ces nac pravi put jer ja to znam
Kao sto si nekad mogla sa osmijehom mi reci da ostanem sam
Kao sto si nekad mogla sa osmijehom mi reci da ostanem sam

[victory]

Vladimir Nabokov

Softest of Tongues

To many things I've said the word that cheats
the lips and leaves them parted (thus: prash-chai
which means "good-bye") -- to furnished flats, to streets,
to milk-white letters melting in the sky;
to drab designs that habit seldom sees,
to novels interrupted by the din
of tunnels, annotated by quick trees,
abandoned with a squashed banana skin;
to a dim waiter in a dimmer town,
to cuts that healed and to a thumbless glove;
also to things of lyrical renown
perhaps more universal, such as love.
Thus life has been an endless line of land
receding endlessly.... And so that's that,
you say under your breath, and wave your hand,
and then your handkerchief, and then your hat.
To all these things I've said the fatal word,
using a tongue I had so tuned and tamed
that -- like some ancient sonneteer -- I heard
its echoes by posterity acclaimed.
But now thou too must go; just here we part,
softest of tongues, my true one, all my own....
And I am left to grope for heart and art
and start anew with clumsy tools of stone.

[pesak]

Intervju: David Albahari, književnikObjavljeno: Sub, 30. 08. 2008. 16:57

MASI JE JEDINO VAŽNO DA IMA VOĐU
Ratovi su nesumnjivo promenili moje književno delo, a verovatno su promenili i mene, premda se još uvek odupirem i ne prihvatam to kao činjenicu
PHOTO: http://www.knjizevnost.org

Pisac bi trebalo da bude „čisto” biće, iznad bilo kakvog prijanjanja, neka vrsta idealnog humaniste, biće koje na jednaki način pristupa svemu u svetu koji ga okružuje. Svi znamo da nije tako, da ima pisaca koji su otvoreno u svojim delima slavili nacizam, podržavali antisemitizam, veličali ovog ili onog vladara, zastupali rasizam... Da li su oni manje vredni kao pisci? Sigurno da nisu, ali su zato manje vredni kao ljudi, što može – mada ne bi trebalo – da utiče na moj odnos prema njima kao piscima.Razgovarao: Srđan Tešin

U odličnom kompendijumu Šta čini dobru knjigu?, objavljenom u izdanju Narodne biblioteke Srbije a koji su osmislili urednici Svetlana Gavrilović i Saša Ilić, pisac David Albahari je predložio dvanaest malih tvrdnji u prilog dobroj knjizi. U jednoj od njih se kaže da „dobra knjiga govori o dobroti čak i kada govori o zlu”. „I kad govori o zlu”, piše Albahari, „dobra knjiga pokazuje kako se od tog zla može stići do dobra, ili pak skreće pažnju na načine na koje dobrota može, nažalost, da popusti pred zlom i pretvori se u nešto drugo.” Njegov aktuelni roman „Mrak” je takva knjiga, objavljen je premijerno pre deset godina, ali je ovih dana doživeo svoj pravi izlazak iz mraka.

*Vaš roman „Mrak” napisan je, da kažem tako, u maniru špijunskih i krimi-romana, sa dosta erotike i još više krvi. U njemu se, u osnovi, govori o saradnji ovdašnje intelektualne, pre svega književne, elite sa tajnim policijskim službama. Jednom prilikom ste rekli da se ta priča zasniva na izneveravanju čitaočevih očekivanja i to najčešće na više raznih nivoa u isto vreme. Na koja izneveravanja i na koje nivoe ste tačno mislili?

„Mislio sam, ponajviše, na izneveravanja žanrovskih odrednica, jer ne samo da nisam pisac kriminalističkih romana nego ih čak i ne čitam. S druge strane, u „Mraku” sam u dobroj meri nastavio da izneveravam moju dotadašnju postmodernističku poetiku. (Doduše, izneveravanje te poetike je takođe deo te poetike.) Pa i sama priča, kao i sva njena račvanja, uglavnom ostaje nedovršena, što je takođe oblik izneveravanja čitaočevih očekivanja. Sa pričom je to moralo da se desi jer, bar u vreme pisanja „Mraka”, ona stvarna priča o stvarnim dosijeima o piscima-doušnicima nije bila ispričana. Ako ne grešim, ona ni do dana današnjeg nije ispričana, što je omogućilo „Mraku” da ponovo ugleda svetlost dana. Stvarnost koja nas izneverava proizvodi književnost koja nas izneverava.

*Pisci su, to je fakat, na ovim prostorima oduvek bili interesantni državnom represivnom aparatu, pa su neretko zbog svojih dela sudski gonjeni i zatvarani; vlast je fascinirana književnicima isto onoliko koliko i književnici vlašću, tako je bilo i za vreme knjaževstva, monarhije, komunističke vladavine, pa i tokom perioda raspada i odumiranja SFRJ/SRJ/SCG. U romanima „Mrak”, „Ludvig” i „Pijavice” ukazujete na najrazličitije anomalije u ovdašnjem političkom, društvenom i književnom životu. Da li je stvarnost – fantastičnija od bilo kakve izmišljene umetničke proze – inicirala pomeranje fokusa sa vaših tipično postmodernističkih tema na društveno angažovanije teme?

„Sigurno je da su zbivanja u našoj bivšoj zemlji – tačnije rečeno: u našim bivšim zemljama – uticala na izvesne aspekte moje poetike, ali za mene je pisanje o pisanju i dalje glavna tema, samo što je malo sakrivena iza stvarnosti koja je upala u moju prozu. Otuda svi ti junaci koji ispisuju, ili bar pokušavaju da ispišu, rukopise koje niko ne čita ili, čak, knjige koje ne postoje. („Mamac” je, na primer, nepostojeća knjiga jer ono što čitalac čita nije knjiga koju pripovedač pokušava da napiše, sve bežeći od oštrice Donaldovog pogleda i saveta.) Sada pomišljam da je pisanje za mene zapravo traganje za odgovorom kako uopšte opažamo stvarnost, šta je sama stvarnost i da li doista postoji neka stvarnost koja je zajednička za sve nas. Ako stvarnost doista postoji, ko je njen pravi gospodar? I da li jedan gospodar kontroliše sve njene nivoe ili se na nekim ravnima pojavljuju novi, lokalni gospodari? Tu se sad već nameću neke teme – poput priča o raznim zaverama, konspiracijama i tajnim društvima – koje same po sebi nastoje da umaknu kontroli „vrhovnog” gospodara stvarnosti. Povezanost pisaca i vlasti je, takođe, takva tema, koja je, s jedne strane, dovoljno javna i prozirna, dok je, s druge strane, potpuno neprozirna i tajnovita. Ne znam otkuda njihova međusobna fascinacija – moguće je da pisci, koji su skloni da sebe vide kao vrhovnog tvorca svoga književnog kosmosa, veruju da bi bili podjednako uspešni i kao vrhovni lideri jednog stvarnog sveta, kao što je moguće da vlastodršci upravo zbog toga strepe od pisaca, dakle, da strahuju da su pisci, jednostavno rečeno, bolji od njih.


Pisanje za mene traganje za odgovorom da li doista postoji neka stvarnost koja je zajednička za sve nas
PHOTO: SRDJAN TEŠIN


*Na jednom mestu u romanu „Mrak” se kaže: „[...] sasvim je svejedno šta pisci misle o bilo čemu, jer onaj ko veruje u pisce može da veruje u bilo šta. [...] Još kad pisci počnu da se igraju institucija i podražavaju političare, onda stvarno treba da se zamislimo.” Da li ste promenili svoj stav o tome da pisci – kao pisci – ne bi trebalo da nastupaju u javnosti, odnosno da ne bi trebalo da zloupotrebljavaju status pisca u političke svrhe?

„I dalje verujem da je pravi pisac nevidljiv, odnosno, da u javnosti može da se pokaže samo osoba koja se predstavlja kao pisac. Naravno, teško je povući preciznu liniju podele između njih, ali je stoga bolje da se pisac odmah skloni, tj. da dotična osoba odmah naglasi da samo predstavlja tog pisca. Upravo zbog nepreciznosti te granice imamo situacije u kojima pisci postaju, da tako kažem, žrtve osoba koje nastanjuju. Imam na umu književne tekstove u kojima se javno ili prikriveno zastupaju neprihvatljivi politički, ideološki i drugi stavovi. Pisac bi, naime, trebalo da bude „čisto” biće, iznad bilo kakvog prijanjanja, neka vrsta idealnog humaniste, biće koje na jednaki način pristupa svemu u svetu koji ga okružuje. Svi znamo da nije tako, da ima pisaca koji su otvoreno u svojim delima slavili nacizam, podržavali antisemitizam, veličali ovog ili onog vladara, zastupali rasizam... Da li su oni manje vredni kao pisci? Sigurno da nisu, ali su zato manje vredni kao ljudi, što može – mada ne bi trebalo – da utiče na moj odnos prema njima kao piscima.”

*Većina bi se složila sa vašim zaključkom da su pisci obični ljudi kao i svi ostali, koji ne moraju da znaju baš ništa o životu. Ipak, ima onih, možda i previše, na ovdašnjoj javnoj, medijskoj i političkoj sceni koji pisce (pesnike najpre) vide kao političke proroke, tribune sposobne da u stresnim situacijama artikulišu stavove bučne većine. Postoji čitav repertoar političkih krilatica koje su osmislili ovdašnji književnici a koji se zloupotrebljavaju na sve strane. Da li ste na takve pisce-propagandiste mislili kada ste u romanu „Mrak” napisali: „Pisci će vam doći glave”?

„Da, imao sam upravo njih na umu kada sam pisao o piscima koji trpaju nos – tj. pero – tamo gde mu nije mesto. No, mora se reći da su pisci samo iskoristili sliku o sebi koju je proizvodila državna mašinerija u komunističkom uređenju. „Inteligencija” je u tom sistemu uvek bila sumnjiva – radnici i seljaci su bili dobri sami po sebi, ali samo je „poštena inteligencija” bila uvažavana. Misliti drugačije bilo je „nepošteno” i kažnjavalo se zatvorom, proterivanjem, neobjavljivanjem ili potpunom izopštenošću. Kada je komunistički sistem počeo da se raspada, oni koji su ranije bili viđeni kao „nepoštena” inteligencija, sasvim prirodno su viđeni kao novi lideri. Tako su oni videli sebe, a tako su ih videli i drugi. Problem je bio u tome što oni nisu predstavljali jedinstvenu grupu, te što je među njima bilo onih koji su samo zbog ličnih ambicija došli u skob sa vlašću kojoj su do tada pripadali i čije ideologije se nikada nisu odrekli. Masi je, naravno, bilo svejedno; masi je ionako jedino važno da ima vođu. A vođe su uvek bile poznate kao tvorci i korisnici krilatica. Svugde na svetu, ne samo kod nas.

*Jedan od vaših glavnih junaka iz romana „Mrak” odlazi dobrovoljno na ratište u Hrvatsku i vraća se potpuno izmenjen, postaje ekstremista, paranoik i ubica. I neki ovdašnji „pisci” su pisali kalašnjikovim i kamom, dok su neki, nažalost, stradali od granata i snajperskih metaka... Početkom rata u BiH i sami ste radili na evakuaciji jevrejskog stanovništva iz Sarajeva, učestvovali ste na antiratnim tribinama, u mnogim prilikama dizali ste glas protiv nasilja i bezumlja... Koliko su ratovi vođeni na prostoru SFRJ ostavili traga na vas kao čoveka, a koliko na vaše književno delo?

„Ratovi su nesumnjivo promenili moje književno delo, a verovatno su promenili i mene, premda se još uvek odupirem i ne prihvatam to kao činjenicu. Lakše je to prihvatiti kada je u pitanju moje književno delo jer su promene u sadržajnom smislu, pa i u formalnom, uočljive već na prvi pogled. Na neki način ti ratovi su, u stvari, odgovor na žalopojku mog pripovedača u romanu „Cink” koji zavidi ocu na burnom životnom iskustvu (koje uključuje ratove, boravak u logoru, gubitak porodice) i jadikuje što živi u mirnim vremenima, u kojima se ništa ne događa. „Cink” je objavljen 1988; tri godine kasnije počeo je rat. Da li to znači da sam kao pisac, ali i kao čovek, bio slep, da nisam video šta se događa? Ne, to samo pokazuje da nisam hteo da vidim, kao što ni sada neću sebi da odreknem pravo da se u svim delovima bivše Jugoslavije i dalje osećam kao „kod kuće”. Naravno, ključna reč u prethodnoj rečenici je „kao”, reč koja ukazuje na to da sam svestan pravog stanja stvari ali da pomalo popuštam pred zahtevima nostalgije. Teško je, uostalom, ne biti nostalgičan, pogotovo onda kada čovek uveća broj dijaspora u kojima se nalazi. Ukratko, ipak mi se čini da me ti ratovi nisu promenili, već da su doprineli da očvrsnu neka moja uverenja, formirana još tokom hipi ere i šezdesetih godina. Ima onih koji će reći da su ta uverenja naivna spram okrutne realnosti našeg sveta, ali to mi ne smeta. Naivnost, bar u jednom aspektu bića, uopšte nije loša za pisca.”



PHOTO: SRDJAN TEŠIN


*Vaš junak u romanu „Mrak” kaže: „[...] kad bi pisanje bilo lišeno tajni, verovatno bi bilo besmisleno; kada bi pisac doista znao ono što želi da napiše, nikada ne bi sedao za sto.” Borislav Pekić je, svedoči Vida Ognjenović, spremajući se za pisanje jedne pripovesti, prevrnuo na stotine knjiga, rečnika i enciklopedija, istražujući poredak, rodove, činove i zakone u turskoj vojsci tokom četiri veka njihovih veza sa Evropom. Da li ste u književnom radu bliži rečima vašeg junaka ili pekićevskom literarnom pregalaštvu? Kako nastaju vaše knjige?

„Bliži sam onome što kaže moj junak, iako to ne znači da ne proveravam činjenice koje navodim u mojim pričama i romanima. Naravno, Pekićev postupak je fascinantan ali to je zahtevala proza koju je pisao. Za mene, pisanje je otkrivanje. Počinjem od prve rečenice koja je, u suštini, samo prolaz u magličasti prostor u kojem prebiva još nenapisano delo. U većini slučajeva moje pisanje je zapravo lutanje, opipavanje dela, dnevnik traganja i, u to nema sumnje, neuspeha da se doista pronađe ono za čime se tragalo. Kada sam pisao segmente koji su nepobitno istorijski, kao u slučaju romana „Gec i Majer” i „Pijavice”, onda sam morao, kao i svi ostali pisci, da proveravam činjenice i da pazim da ih upotrebim na pravom mestu. No, to je postupak koji ređe primenjujem – pre ću dozvoliti nekom od mojih junaka da kaže da ne zna neku činjenicu nego da tragam za njom. Tako, na primer, pripovedač u „Gecu i Majeru” kaže da su oni bili izuzetni vojnici jer su, veli pripovedač, propisi za prijem u SS jedinice verovatno bili strogi. Morao sam tako da napišem jer mi ti propisi uopšte nisu poznati, a na kraju krajeva, nisu ni bitni za samu priču. Pisac kao Pekić, međutim, sigurno bi potražio te propise i proverio šta u njima piše.”

*Godinama se pričalo o latentnom sukobu između postmodernista i pisaca stvarnosne proze. Iz današnje perspektive taj se sukob čini samo kao nategnuta medijska priča... Vas – kao izrazitog posmodernistu – vredi pitati: da li je bilo takvog sukoba, u čemu se ogledao ako ga je bilo i kako se završio, tačnije, ima li kakve koristi ili štete po našu književnost od svega toga?

„Sećanja varaju, ali danas sam sklon pomisli da je navodni sukob između postmodernista i pisaca stvarnosne proze više legenda nego stvaran događaj. Naravno, mnogi se pozivaju na ono što se desilo Danilu Kišu, ali to nikako nije bio sukob te vrste, odnosno bio je jednim delom, mada se suština tog sukoba odnosila na sasvim druge stvari. Možda su ponekad sevnule neke varnice, bilo je katkad polemičkog koškanja, međutim, ne pamtim nikakav sukob širih i značajnijih razmera. Jedan razlog za to verovatno leži u činjenici da su pisci stvarnosne proze veoma brzo zauzeli značajne pozicije kao urednici časopisa i izdavačkih kuća, dok su tzv. postmodernisti sporo i mukotrpno osvajali prostor za sebe, tako da je prvima zapravo odgovaralo da nema nikakvog sukoba dok drugi nisu imali snage za to. Osim toga, tzv. postmodernisti su zapravo pripadali raznim strujama i nisu imali nikakvu zajedničku platformu sa koje bi nastupali. Vi ste u pravu kada taj navodni sukob definišete kao nategnutu medijsku priču, a najveći gubitnici u svemu tome su pojedini pisci kojima je prilepljena jedna ili druga etiketa, iako oni, u suštini, stvaraju izvan okvira čisto stvarnosne ili postmodernističke proze.”

*Činilo se da će pisci, koji su godinama delili istu sudbinu sa armijom tranzicionih i (post)ratnih gubitnika i po kojim dobitnikom, nakon prestanka ratova, kakvog-takvog privrednog rasta i uspostavljanja tržišne politike steći brojniju čitalačku publiku iz redova oporavljene srednje klase, a samim tim i dostići veće tiraže svojih knjiga. Kada je reč o domaćim piscima, to se nije dogodilo. Tiraži su im, u odnosu na prevedenu književnost, i dalje skromni. Da li je to problem koji treba država sistematski da rešava ili je problem u piscima koji ne umeju da pišu bestselere, tačnije, u većini slučajeva – ne žele da podilaze čitalačkom ukusu formiranom u bulevarskoj štampi i tok šou programima?

„Ne, država ne može i ne sme da se meša u izdavačku delatnost, ali može i mora da brine o tome da kvalitetna književnost stiže do čitalaca (dakle, da pomaže male izdavačke kuće, časopisnu delatnost, objavljivanje pesničkih zbirki i pozorišnih tekstova, itd). Mimo toga, izdavaštvo je osuđeno da trpi uticaje tržišta, kao i svugde u svetu. Kod nas, kao i u nekadašnjim istočnoevropskim zemljama, književnost je jednostavno izgubila ulogu koju je nekada imala – odnosno, kada se verovalo da se u književnim delima može naći pravo tumačenje, ili bar ključ za tumačenje, onoga što je sistem prikrivao u stvarnosti. Sada za to nisu više potrebni pisci, kao što za to nisu potrebni već dugi niz godina u zemljama sa demokratskim uređenjem. U zemljama gde su mediji slobodni, tajne i zavere otkrivaju novinari a ne pisci. Stoga piscima ne preostaje ništa drugo osim da se prepuste zakonima tržišta, ali i da se pomire sa činjenicom da živimo u vremenu koje je sve više vizuelno i u kojem se, nažalost, štampa sve manje.”


Teško je ne biti nostalgičan, pogotovo onda kada čovek uveća broj dijaspora u kojima se nalazi
PHOTO: SRDJAN TEŠIN


*Većina ovdašnjih pisaca veruje u to da razvijeni svet mnogo više brine o svojim piscima, da im omogućuje bolji društveni status, bolja primanja, da na njih mediji više obraćaju pažnju... Imate veliko međunarodno književno iskustvo pa je zgodna prilika da vas pitam koliko su ove tvrdnje tačne? Može li se igde na ovom konzumerističkom svetu pristojno živeti isključivo od pisanja a da se ne radi neki dodatni posao?

„U Kanadi, na primer, veoma retko možete da naiđete na pisca koji, kako kažete, živi isključivo od pisanja. Od pisanja se nigde ne može živeti osim ako ne postanete pisac bestselera ili, pak, pisac ozbiljnih knjiga koje imaju dobre tiraže i prevode se na mnoge jezike. Pisci u Kanadi uglavnom predaju na univerzitetima (na katedrama za engleski jezik i kreativno pisanje) ili rade u izdavačkoj delatnosti, jer im je potrebna određena socijalna sigurnost i, naravno, redovna primanja. Verujem da je isto tako u većini evropskih zemalja, mada mi se čini da su, uopšteno gledano, honorari za književne večeri i tekstove objavljene u novinama ili časopisima nekoliko puta veći u, recimo, Nemačkoj nego u Kanadi. Doduše, u mnogim zemljama postoje brojni programi za pisce (rezidencije, stipendije za pisanje, spisateljske kolonije) koji im nesumnjivo pomažu i olakšavaju egzistenciju, što kod nas postoji u znatno manjem obimu. Međutim, kod nas se piscima i dalje posvećuje znatno više pažnje nego piscima u drugim zemljama, pogotovo u Severnoj Americi.”

*Svojevremno su se, prenele su trač rubrike, na jednom književnom skupu sporečkali Markes i Gras oko toga koga ima više na Guglu. Na stranu njihove književne sujete, ovde je ipak reč o odnosu između Interneta i književnosti. Da li je, po vama, Internet pošast koja neće poštedeti književnost ili veštačko pomagalo koje će usmeriti umetnost pisane reči ka neslućenim oblicima?

„Nezahvalno je biti prorok, a pogotovo kada je reč o Internetu, budući da je on već dobio dimenzije kakve niko nije mogao da predvidi. Ono što je, za sada, u svemu tome dobro jeste to što je za Internet potrebna pismenost, ali i tu postoji opasnost od uvećavanja tzv. user friendly opcija u kojima se tekst sve više zamenjuje ikonama, odnosno slikama. Internet nije pošast, ali očigledno postaje problematičan u nekim svojim aspektima, ne samo po tome što izmiče kontroli već i po sve većim mogućnostima da pređe svaku granicu privatnosti. Književnost u svemu tome igra sasvim malu ulogu i, bar za sada, nije nešto posebno dobila od Interneta. Verovatno će doći do povećane vizualizacije, možda i do spajanja sa kompjuterskim igricama, a ne sumnjam da će vremenom doći i do uspostavljanja nekih sasvim novih formi. S druge strane, verujem da knjiga u štampanom obliku nikada neće biti napuštena, pogotovo zbog toga što je Internet lako ranjiv – gubitak struje i istrošenost baterija lako ga izbacuju iz stroja, dok knjiga, kada se jednom odštampa, postaje daleko trajnija.”


http://www.e-novine.com

[black]

Da vam opričam

Kmetska mržnja

O ponovnom čitanju romana Progon Hasana Ćesića

Ponovo sam pročitao Progon, roman Hasana Ćesića, ovdašnjim čitateljima nepoznatog pisca. Kažem ponovo, jer sam ga čitao u rukopisu i nakon što je izišao u Zorou - podatak koji govori sam za sebe. Roman se sastoji iz dva dijela: Pred povodanj i Prolom. U prvom dijelu, glavni junak i kazivač romana Smail Isaković, žitelj hercegovačkog sela Vlahovići kod Ljubinja, priča o onome što mu se dešavalo, njemu i njegovoj porodici, punih dvadeset pet godina, do rata u BiH, a u drugome o onom što mu se događalo za vrijeme i poslije rata. I mada je riječ o uspjelom književnom tekstu u kojem su oba dijela približno jednake vrijednosti, meni je, u oba čitanja, bio neuporedivo zanimljiviji prvi dio.

Jer Smailova priča o onom kroz šta je prolazio u ratu mnogo me nije iznenađivala, ako me uopšte iznenađivala, pošto su ta zbitija manje ili više poznata svima nama koje je još jednom, na ovoj vjetrometini, stigla istorija koja je, kako kaže Liton Strejči, spisak sramota ljudskog roda, a Smail je zaista imao šta da zakaiti na taj spisak. Ali onim što je Smaila snalazilo prije rata bio sam ne jednom zaprepašten, prvo, zato što su mi te stvari bile posve nepoznate, jer u komunističkom vaktu, koji se odlikovao politikom zataškavanja, nije bilo načina ni mogućnosti da ih doznamo, i, drugo, zato što zdrav ljudski mozak teško prihvata, ili uopšte nije u stanju prihvatiti da su takve stvari, za vrijeme Titovine, bile moguće, a jesu, ne samo moguće nego su i nepobitne, jer glas i jezik kazivačev, koji posjeduje nemale čari što ih nudi dijalekat, nepotkupljivo su istiniti do u sitnice. O čemu se radi?

Smail Isaković je u Vlahovićima kupio imanje od Zeće koji se takođe zvao Smail, vjerovatno slučajno, ali u tekstu romana to prestaje biti slučajnost, jer u očima vlahovićkih Srba ono je bio pas, a ovo mu brat, ali je ubrzo od Joše Mutapčije doznao gdje je došao: "Slušaj", kaže, "bolan, ne treba ti se boriti, ti nećeš ovdje moći opstati. Da ti je zub koliki u krmka!" Svoj monolog pjani Joše završava riječima: "I slušaj, mi ćemo se boriti svijem silama i nećemo birati srestva da te oćeramo."

Na sljedećih osamdesetak strana romana, Smail će nas voditi kroz dvadesetpetogodišnji pakao svog života u selu gdje je on bio jedini Musliman. Pakao koji može da ilustruje, potvrdi i dokaže hiljadama priznanica i dokumenata koji govore o zaludnoj borbi za mrvu ljudskog dostojanstva i još zaludnijoj borbi za zeru pravde. Saznaćemo čak i šta Smailova žena i djeca sanjaju u tom paklu: "Tako je to njima u krv uljeglo da oni sanjaju po noći da poštar donosi pozive, da mene hapse, da njih gonjaju da ih podave, da ih unište, svaku noć je tako", a biće nam prikazano, do u potankosti, i s velikom snagom koja prvenstveno potiče iz pune istinitosti jezičkog akcenta ove knjige, što izaziva primisao da su Smailove ispovijesti snimane na magnetofonu, šta su sve vlahovićki Srbi, osobito članovi SK, u sprezi s ondašnjom vlašću, poduzimali da "Turčina" otjeraju.

Meni ni prije rata nije bila posve nepoznata srpska mržnja prema "Turcima", i kad Dušan Ljubenko, negdje na početku romana, kaže Smailu: "Jerbo, Turčin, ako dobro djelo učini Srbinu slučajno, on mu nije to učinio što on ima obraza i karaktera, nego mu je on od straha učinio dobro djelo", pisac ovih redaka kaže: Ti, Smaile, zbilja znaš Srbe, svaka čast, a kako ih i ne bi znao kad si ih vlastitom kožom proučio! Jer meni Ljubenkove riječi u sjećanje vraćaju slične srpske, najčešće seljačke, ali, bogami, ne samo seljačke priče otprije povodnja, da se izrazim Ćesićevom riječju, a sve su se one, u biti, svodile na isto: Turčin fin? Ma bježi tamo! Svi su oni fini zato što moraju, što im ne ostaje drugo, što ih je strah, a pitao bih te ja kakvi su da im se nešto vrati begovski vakat!

Ali, dok čitam Smailovu ispovijest, bespoštedno istinitu kao što jeste i mora biti priča svakog očajnika, a od koje normalnu čeljadetu ne jednom mozak staje, posve mi biva jasno da prije rata o srpskoj mržnji prema "balidžanima" nisam zapravo znao ništa, ili ne bar ono najvažnije. Nisam, prvo, zato što je to bilo, u suštini, manje ili više teoretsko znanje, a ono o čemu govori Ćesićev roman dolazi iz prve ruke, bije sa samih vrela te mržnje. I drugo, zato što sam živio u pogrešnom dijelu BiH, to jest u gradu, u bosanskoj prijestonici, gdje iskonsku kmetsku mržnju nisam, razumije se, ni imao priliku sresti u njenom neprikrivenom, nepatvorenom obliku.

Stoga sam, nakon čitanja Ćesićevog romana, shvatio u kojoj mjeri je naivno bilo moje, i ne samo moje, na početku rata često ponavljano pitanje: otkud ovolika mržnja? Odgovor da je proizvedena velikosrpskom propagandom bio je tačan, ali nije sve objašnjavao, ili jeste, ali samo žitelju Sarajeva, kome nije bilo, niti moglo biti znano da je ta mržnja na selu postojala gotovo posve legitimno, u svakom slučaju neprikriveno, a onima koji su preživjeli granate što su 44 mjeseca tamanile Sarajlije, ako pročitaju Ćesićev roman, postaće savršeno jasno, kao i piscu ovih redova, da je dobar dio tih granata dolijetao iz hercegovačkog sela Vlahovići.

Marko Vešović
Dani, 29.08.2008

[black]

Evropa može biti rješenje

Slavoj Žižek, jedan od najuglednijih svjetskih intelektualaca, filozofski "div iz Slovenije", za Dane govori o sreći, demokraciji, Baracku Obami, ateizmu, opsadi Sarajeva, ratu u Bosni, raspadu Jugoslavije, filmu, Hollywoodu, ideologiji, Evropskoj uniji, Kosovu, Gruziji...



Sa Slavojem Žižekom razgovarali smo u lobiju malog hotela na Baščaršiji prošlog četvrtka u osam ujutro. Žižek je, naime, insistirao da intervju napravimo dok mu sin još spava. Iako je bilo planirano da intervju traje maksimalno pola sata, Žižek je s nama razgovarao gotovo četiri puta duže. Pričali smo na "našem" jeziku. Žižek govori onaj "srpskohrvatski", kakav je danas karakterističan isključivo za Slovence starije od, recimo, trideset i pet godina, onaj jezik za koji sam Žižek kaže da zapravo i ne postoji, odnosno postoji samo "ako sa stajališta starog slovenskog komunističkog birokrate gledate u Beograd".

DANI: U predavanju koje ste nedavno održali u Zagrebu kažete doslovce ovako: "Tri su kvalitete potrebne za sreću ljudi. Materijalna situacija treba biti dobra, ali ne pretjerano dobra, npr. mesa treba biti uglavnom, ali ne cijelo vrijeme, jedan, dva dana na mjesec ga ne treba biti, tako da vas to podsjeti kako ste sretni u ostalih 29 dana. Drugo, apsolutno, demokracija ne smije funkcionirati. Treba vladati pakt da je netko drugi ili treći na vlasti, odnosno oni su vlasti, tako da možete biti sasvim neodgovorni i za sve kriviti njih na vlasti. I treći uvjet, morate imati neku drugu zemlju, neki drugi kraj koji nije jednostavno raj, i na primjerenoj je udaljenosti od vas. Ako je taj kraj suviše daleko, to je previše apstraktno, ništa vam ne znači, ali ne smije biti ni previše blizu, pa vidite da je isto sranje kao i kod vas!" Zanima me jeste li ovdje mislili na nekadašnju SFRJ? Pitam to jer mislim da ste ovom skicom savršeno portretirali dio populacije u današnjoj BiH, naročito u Sarajevu, koji živi u dobrim materijalnim uvjetima, za sve što ne valja krivi etnokratsku vlast, a raj koji je istovremeno i blizu i daleko vidi u Evropskoj uniji.

ŽIŽEK: U taj moj model se SFRJ možda i uklapa, ali je pitanje: SFRJ kada? Možda u sedamdesetim godinama. U osamdesetim godinama kriza je već prevelika. Ima još jedna stvar, sada ću biti malo ciničan, u SFRJ, barem osamdesetih, granice su bile suviše otvorene. Tako da Zapad nije mogao u dovoljnoj mjeri biti ideal.

DANI: Današnja Bosna je onda bliža tome?

ŽIŽEK: Da, u tom je smislu današnja Bosna bliža tome. Ali ja ovdje želim naglasiti da ja zapravo kritiziram pojam sreće. Ljudi su sretni u nekom umjerenom despotizmu. Sreća i demokracija nemaju nikakve veze. Demokracija, ako zbilja funkcionira, to je nešto užasno. To je stalan pritisak odgovornosti. Pitanje je kako demokracija u globalu, uopće, funkcionira. Ne samo kod nas, nismo mi ništa specijalno gori od Zapada. Vi govorite o etnokraciji u Bosni. Da li zaista mislite da je demokracija u SAD-u prava demokracija? To postoji samo u holivudskim filmovima. Znate, kao kad u filmu Svi predsjednikovi ljudi dva mlada momka, novinara, mogu srušiti predsjednika. Priča s Watergateom je zapravo drukčija. Svi znaju da je Nixon, zbog svoje suviše otvorene politike prema Kini, sabotiran od dijela establishmenta. Ja ne samo da mislim da je demokracija manipulacija, ja bih išao i korak dalje. Ja mislim da mi, obični ljudi, zapravo i ne želimo odlučivati, mi želimo privid da odlučujemo, želimo čisti privid dostojanstva. Mi hoćemo da neko za nas odluči ili da, kao, odlučimo sami, ali da nam se jasno kaže šta treba da odlučimo.

DANI: Spomenuli ste Ameriku pa mi pada na pamet jedno pitanje o kojem dosad nisam čuo niti pročitao Vaše mišljenje. Šta mislite o Baracku Obami i njegovoj kandidaturi za predsjednika SAD-a?

ŽIŽEK: Znate, ja sam uvijek pesimist, to je neka naša balkanska logika. Kad meni neko kaže da postoji svjetlo na kraju tunela, ja uvijek odgovorim: naravno da ga ima, jer vlak ide prema nama da nas pregazi. Takav svjetonazor je uvijek karakterizirao ljevicu i lijevo mišljenje. Znate za onaj čuveni dijalog između Njemačke i Austro-Ugarske, tamo negdje 1917. godine: njemački generalštab javlja austrougarskom: kod nas je situacija ozbiljna, ali još nije katastrofalna; austrougarski štab odgovara: kod nas je stanje katastrofalno, ali još nije ozbiljno. Takav je život: sve je katastrofalno, ali još nije ozbiljno, pa nekako ide.

DANI: Dakle, skeptični ste u vezi s Obamom?

ŽIŽEK: Jesam, a objasnit ću vam i zašto. Stara je tradicija crnih političara da do određene tačke imaju uspjeha, a onda moraju raditi kompromise da bi zaista uspjeli. Znate, nedavno je u Americi objavljen divan komentar o Martinu Lutheru Kingu u vrijeme godišnjice njegove smrti u kojem je rečeno: svi znamo da je Martin Luther King imao san (znate ono: I have a dream), ali niko ne zna kakav je taj san bio. Kad je Martin Luther King ubijen, to nije bio puki rasni problem. King je bio ljevičar, bio je protiv rata u Vijetnamu, a poslije njegove smrti sve se to zaboravilo, a preživio je samo King-borac protiv rasizma. Obama je sada počeo praviti kompromise i prije nego je došao na vlast. Prihvatio je apsolutnu potporu Izraelu, prihvatio je, što je za mene najtužnije, onu kubansku emigrantsku liniju - nikakve promjene u politici spram Kube, što je za mene, usput budi rečeno, nevjerovatna ludost, čak i s američkog liberalnog stajališta. Ali, usprkos svemu, ja mislim da je Obama uradio jednu značajnu stvar. On je na veoma fin način otvorio cijelu seriju tabu tema. To mogu izgledati kao male stvari, ali da to kažem u ovom ogavnom postmodernom žargonu, u američkoj konstelaciji hegemonijalnog diskursa (smijeh), to je nešto ljevičarsko. Kad god on izgovara onu svoju formulu "za sve ima mjesta u mojoj koaliciji", on uvijek, barem kad sam ga ja slušao, tu izričito spomene i ateiste. On je jedini koji to kaže. Ja znam neke ljude koji ga lično poznaju i oni mi kažu da je on kao kompromis prihvatio da se predstavlja kao kršćanin, ali da je privatno ateist.

DANI: A propos ateizma, u svojoj knjizi O nasilju govorite o važnosti ateizma za modernu Evropu. U današnjoj Bosni i Hercegovini, gdje se vjeronauka počinje uvoditi i u dječije vrtiće, u javnosti se protura ideja o ateizmu kao komunističkoj ujdurmi i kao nečem nespojivom s demokracijom. Pokušava se također izumiti "drveno željezo" tezom da država treba biti sekularna, no da društvo ne smije biti sekularno. Tvrdi se da je u socijalizmu vjera bila privatna stvar, a ateizam javna te da treba biti obratno itd. Zanima me šta mislite o ovakvim pojavama?

ŽIŽEK: Kako mislite da se vjeronauka uvodi u dječije vrtiće? Kojoj konkretnoj religiji podučavaju djecu?

DANI: Religiji njihovih roditelja.

ŽIŽEK: Kakva je situacija s ateistima? Ima li nekog pokreta koji se zalaže za uvođenje nastave ateizma? Znate kako se ateistima kolokvijalno kaže: ateizam je vaša vjera. Ako je tako, zašto djeca ateista nemaju nastavu iz ateizma? Ali nastranu sad to. Uvijek je greška za samu crkvu kad se previše petlja u politiku jer poslije uvijek dolazi užasna reakcija protiv toga. Dobar je primjer Poljska, a na drugi način i Slovenija. Kod vas, u Bosni, je teškoća što su ove etno-identifikacije previše snažne.

DANI: Sad Vas želim pitati o Vašim utiscima o Sarajevu, no prije toga bih Vas podsjetio na jednu fusnotu iz Vaše knjige Nedjeljivi ostatak, vrlo "filozofske" knjige u kojoj gotovo da se i ne bavite popularnom kulturom, politikom i novijom poviješću, ali se u toj fusnoti dotičete opsade Sarajeva, tačnije govorite o načinu "na koji građani Sarajeva vide sami sebe u teškim danima pod opsadom. Naravno, njihova je muka veoma materijalna, ali nemoguće je ne primijetiti narcističko zadovoljstvo u njihovoj narativizaciji svoje nevolje: posve su svjesni da je njihov grad postao simbol, da su na neki način u 'središtu svijeta', da su oči medija uprte u njih. Uslijed toga, u samom izravnom samodoživljaju svoje bolne svakodnevnice, oni već igraju ulogu za pogled virtualnog Drugog - oni strahuju (barem nesvjesno) od gubitka te privilegirane 'svete' uloge egzemplarne žrtve, tj. od trenutka kad će Sarajevo opet postati grad poput svakog drugog…" I na predavanju koje ste održali u okviru Talent Campusa i na otvaranju izložbe Ede Murtića insistirali ste da niste željeli doći u Sarajevo za vrijeme opsade i kritizirali ste zapadne intelektualce koji su u tim danima posjećivali Sarajevo. Sjećate li se ove fusnote i kako je danas komentirate?

ŽIŽEK: Naravno da se sjećam. To sada možda zvuči malo cinično, ali ne mislim da se to odnosi samo na Sarajlije u vrijeme opsade, to je više generalni recept kako da se preživi. Bez neke imaginacije da te ipak neki Veliki Drugi gleda, to je užas. Imam još tragičniji primjer. Opet, ne znam koliko je to istina, čuo sam u Sloveniji za nekoliko takvih slučajeva, a tiču se djevojaka koje su silovane za vrijeme rata. Čak i ako to nije istina, čak ako je samo u tendenciji istina, to govori mnogo o tragičnoj psihologiji. Naprimjer, najveći dio samoubistava tih žrtava silovanja nije se dešavao odmah nakon silovanja, nego kasnije. Te djevojke su neko vrijeme same sebi govorile kako trebaju preživjeti da bi kazale istinu, da bi govorile o svom stradanju, da kažu svijetu, nekom Velikom Drugom, šta se dešavalo. Onda bi, kao ogroman šok, došlo otkriće da nema one idealne publike koja bi to saslušala, da nema Velikog Drugog. Te se žrtve ne uzimaju ozbiljno, kaže im se: mi sve to već znamo, i tada dolazi kritičan moment, i tada dolaze samoubistva. Kad je o opsadi Sarajeva riječ, meni su izuzetno dirljivi bili izvještaji o ženama koje su se, usprkos ratu i granatiranju, sređivale, lijepo oblačile i živjele po geslu: ako bismo naše živote sveli na puko preživljavanje, onda su agresori pobijedili, onda gubimo dostojanstvo. To su sitne stvari koje su za mene važne. Nije ništa loše u tom igranju žrtve, to je obična nesvjesna ekonomija, to je način da se preživi. Problem je u načinu na koji je Zapad vas, Bosance, gledao kao žrtve. Taj je način bio implicitno rasistički. I zato ja mislim da, ako si stvarno žrtva, s tom činjenicom treba brutalno manipulirati da bi se dobilo što je moguće više. Naprimjer, Palestinci su majstori u tome, oni to znaju. Ja sam se uvijek zalagao za Palestince, išao sam tri puta u Ramallah, ali kazao sam im ovako: nešto mi se ne sviđa kod vas, vi samo pričate kako vas Izraelci jebu u dupe. Tačno je da Izraelci prave probleme Palestincima, ali to se u posljednje vrijeme najviše svodi na ono što Foucault zove "mikrofizika vlasti". Znate, neke birokratske zavrzlame, teror kroz birokraciju. Recimo, ako seljak traži vodu i kopa bunar na Zapadnoj obali, onda on, ako je Izraelac, može kopati onoliko duboko koliko želi, a ako je Palestinac, može kopati do dubine od jednog metra, kao, da se to ne bi zloupotrijebilo za neke tunele ili nešto slično. Kazao sam, dakle, u Palestini kako postoji nešto što se zove vizibilitet žrtve. Ako jedno izraelsko ili američko dijete pogine od bombe, to je naslovna strana svjetskih novina. Ako se to desi u Evropi, vijest je već malo manja. Ako neki izraelski vojnik ubije palestinsko dijete, to je još uvijek naslovnica svjetskih novina, makar vijest bila pozicionirana malo niže. A ako hiljadu djece pogine u Kongu, za to nikoga nije briga! U posljednjih deset godina u Kongu je umrlo više od četiri miliona ljudi. Ako tražite najveću tragediju, to je najveća tragedija. Tamo se masovno odgajaju djeca-ubice. Ispostavilo se da je najbolji način da se napravi ubilačka mašina da se uzme dijete prije puberteta, neko ga se vrijeme sistemski drogira i dobiješ ubicu. To nije priča koja interesira medije zato jer velike kompanije imaju svoje interese u Kongu, a te interese štite lokalni gospodari rata. Vratit ću se sada na opsadu Sarajeva. Budimo ozbiljni, vidio sam mapu opsade grada, kako je tanak bio obruč kod aerodroma, recimo. S malo ozbiljnog pritiska UN-a, mogao se bez problema otvoriti koridor. Ne kažem da bi se cijeli problem opsade riješio, ali postojao bi neki malo ozbiljniji prolaz. Zašto to nije bilo urađeno? Ja to ne znam, makar postoji cijeli niz teorija od kojih je najmračnija ona koja kaže da sarajevskom podzemlju takav koridor nije bio u interesu, a ovako su od naroda mogli izvući novac.

DANI: Dobro, s obzirom da ste u Sarajevo došli kao gost filmskog festivala, a i Vaša se posljednja knjiga bavi filmom, logično je i pitanje o filmovima koje volite.

ŽIŽEK: Ja ne gledam filmove, iako pišem o filmovima. Znate li vi da pola filmova o kojima sam pisao ja nisam gledao? Ja sam hegelijanac. Recimo, meni prijatelj priča o filmu i ja onda imam neku ideju, tad namjerno neću gledati film da mi tu moju ideju ne pokvari. Nisam gledao nijednog Larsa von Triera, osim ranog, osim Evrope. Nisam gledao nijednog Rossellinija, Bergmana praktično ne gledam, to je dosadno, to je pretenciozno. Gledam dobre komercijalne filmove, ali i dobre art filmove. Volim Roberta Altmana. Ne volim pretenciozne režisere, recimo Aleksandra Sokurova. On svjesno igra ulogu nasljednika Tarkovskog. I sam Tarkovski je imao problem. Tarkovski je za Zapad igrao ulogu Tarkovskog, ulogu ruskog genija.

DANI: Kad smo već kod toga, igrate li Vi možda za Zapad ulogu ludog Balkanca?

ŽIŽEK: Moguće je da me tako doživljavaju, makar se ja svjesno trudim da ne igram nikakvu ulogu. Devedesetih sam uporno odbijao da igram ulogu žrtve-turista, znate ono - da idete po Zapadu i pričate kako je sve to na Balkanu grozno, sve neka etnička ludnica. Ja sam najviše mrzio kad bi me na Zapadu pitali: kako je moguće objasniti to što se sada dešava u Bosni? Zar nije za to potrebna psihoanaliza? Moj jedini odgovor je uvijek bio: oni kojima je potrebna psihoanaliza ste vi na Zapadu koji to gledate i koji ne shvatate da je tu riječ o politici, a ne o nekakvim drevnim mržnjama. No, u pravu ste, način na koji mene doživljavaju na Zapadu meni je nekoliko puta dobrodošao. Na mojim predavanjima u Americi, kad pričam opscene viceve i slično, neki su me denuncirali za seksizam, rasizam, itd. Znate šta me spasilo, kad su se savjetovali da li da me tuže ili šta već, kazali su im: pa šta je vama, taj čovjek je ludi Balkanac, pustite ga. Identifikacija s balkanskim klišeom me je spasila. A opet, kad kažu da je moj način predavanja s puno viceva i provokacija nešto balkansko, ja se uvijek sjetim da su balkanski filozofi i teoretičari nasuprot tome obično vrlo dosadni. Kad vidite, recimo, neke srpske akademike kako pričaju, pa to je strašno dosadno. Ali općenito je problem što se na Balkanu sve više uprizoruje nekakav mit o Balkanu za zapadnjačku publiku. To je moj problem i s Kusturicinim Undergroundom i s onim makedonskim filmom, onim koji je dobio Oscara...

DANI: Mislite na Prije kiše Milče Mančevskog, on nije dobio Oscara, makar jest bio nominiran.

ŽIŽEK: Da, Prije kiše, on već i svojom formom, svojom cikličkom strukturom, cilja na zapadni mit o Balkanu. To je malo lirskije, ali u suštini isto. Sjećam se, mislim da je bila 1990. godina, imao sam jedan zajednički intervju s Zoranom Đinđićem i on je kazao nešto što mi se svidjelo protiv ove budalaštine o Balkanu, da se ovdje, kao, ništa ne zaboravlja. On je kazao: ne, potpuno suprotno, na Balkanu se sve prebrzo zaboravlja. To je bio čisti fašizam kad su zapadni intelektualci govorili: ako hoćeš da razumiješ korijene bosanskog rata, trebaš poznavati barem petsto godina lokalne historije. Ja mislim posve suprotno, mislim da rat treba brutalno politički analizirati. Prvo, ja sam veliki prijatelj Srba, ali mora se kazati, svi jesu srali, ali nisu svi bili jednaki. Milošević je bio izvorni grijeh. Jugoslavija je umrla kad je on došao na vlast. Socijalistička Jugoslavija bila je veoma fragilni pakt interesa, a on je tu formu srušio. Tog momenta bio je kraj. Pazite, ranih osamdesetih bilo je jasno kamo sve ide. Zato, usput budi rečeno, ja ne vjerujem u disidente koji su postali disidentima poslije 1980. godine.

DANI: Mislite, poslije Titove smrti?

ŽIŽEK: Pa možda još dvije ili tri godine... Kad je ono Tito umro?

DANI: Osamdesete.

ŽIŽEK: Pa da, baš tako, poslije je postati disident već bio način da si napraviš karijeru. Dotad se u Jugoslaviji živjelo vidno bolje nego u ostatku istočne Evrope, a sada je kod nomenklature došlo do problema legitimacije. Ekonomski se išlo iz kraha u krah i jedino što je ostalo bila je nacionalna legitimacija.

DANI: Za kraj Vas želim pitati, s obzirom da su u Bosni te etničke napetosti još uvijek jake i svi kao da misle da je jedino rješenje inkorporiranje cijelog ovog prostora u Evropsku uniju, mislite li da to zaista može biti rješenje?

ŽIŽEK: Slušajte, Evropa je ništa, stara kurva koju svako može da siluje, to znamo. Ali ipak, riječi su riječi. Nemojmo potcjenjivati snagu čiste površnosti. Ako svi vjeruju, pa se i ponašaju kao da vjeruju, nešto se počne dešavati. Zato i ja, na užas nekih mojih prijatelja, nisam protiv Evropske unije. Naprimjer, već i danas, kad Slovenci suviše zajebavaju ili Cigane ili radnike iz bivših jugoslavenskih republika, zbog toga imamo teškoće s Evropom. Evropa te tjera da ipak poštuješ neke standarde. Ako ljudi u to vjeruju, zašto da ne, Evropa može biti rješenje.



O cinizmu
Karadžić i Himmler


- Cinizam je za mene kao pozicija nemoguć. Moguć je u smislu da ja otvoreno lažem ili manipuliram. Ali niko nije potpuni cinik. Dat ću vam primjer, ja uvijek volim ekstremne primjere. Čitao sam jednu divnu analizu o gangsterskim ubicama u Americi, znate, onim plaćenim ubicama koji ubijaju za gangstere. Nije pitanje kako su oni ubijali, nego kako su to sami sebi objasnili. Svako je imao nešto nedužno. Jedan je imao neke siromašne rođake, jedan neku unuku i svako je sebi govorio: ja to zapravo radim herojski, da njima nekako pomognem. Svako je imao neka nedužna bića, ne možeš bez toga. Vjerovatno je i Karadžić tako razmišljao. Meni je bilo strašno indikativno kada sam pročitao na internetu da je on u ovoj svojoj personi doktora Dabića liječio seksualne probleme, ali je insistirao da budu prisutna oba partnera. Ako muškarac ima problema, da liječenju prisustvuje i žena, i obratno. Sjetio sam se da se i u taktici masovnih ratnih silovanja koje je poduzimala Karadžićeva vojska silovanje obavljalo pred članovima porodice da bi poniženje bilo što je moguće veće. Čak je i ta njegova new age ideologija vrlo znakovita. Čitao sam jednu nevjerovatno zanimljivu knjigu o privatnom životu, privatnom u smislu ideološkom, tajne policije za vrijeme diktature u Brazilu. Nije to bilo strašno kao u Argentini ili Čileu, ali bilo je mučenja. Ispostavilo se da su ti mučitelji sami konstruirali neku svoju privatnu new age ideologiju, malo taoizma, malo budizma itd. To je za mene ključan fenomen, nešto slično postoji već i u nacizmu. Veliki majstor toga bio je Heinrich Himmler. Već je on ubijanje samom sebi opravdavao nekakvim vlastitim doživljajem budizma.


O ideologiji
Socijalizam i Hollywood


- Ja mislim da je pravi trijumf socijalizma bio školski sistem, pedagogija. Ljudi danas kažu da niko socijalističke ideje nije uzimao ozbiljno, ali ja mislim da su komunisti to zapravo i htjeli. Ja se sjećam kad sam ja bio mlad, komunistički ideolozi su se najviše bojali onih koji su ozbiljno vjerovali u samoupravni sistem. Oni su vrlo dobro znali: ako ti ozbiljno uzimaš režimsku ideologiju, to je samo korak od disidentstva. To je moje vlastito tragično iskustvo. Ja sam imao dvojicu prijatelja koji su radili u Centralnom komitetu i bili su jedini pravi samoupravni socijalisti tamo. Naravno, izgubili su posao, i to samo zato jer ih se tamošnja nomenklatura bojala. A evo kako to izgleda u Hollywoodu. Ja sam u posljednje vrijeme, zbog svog sina, pet puta gledao film Kung Fu Panda. To je, recimo, apsolutna ideologija. Formula je sljedeća: ne postoji nikakav specijalni ili čarobni sastojak, ali treba da vjeruješ. Sve je igra, ali treba vjerovati. Da to kažem na popularno balkanski način, sve je pičkin dim, ali ipak treba da vjeruješ. To je današnja ideologija koju Hollywood promovira.


O Kosovu i Gruziji
Dugoročna (ne)stabilnost


- Ja imam problem s nezavisnošću Kosova, to su mi moji prijatelji Albanci već zamjerili. Prvo, već sada je jasno kao dan da za to postoji cijena. To su Rusi veoma inteligentno iskoristili pa s punim pravom kažu: ako se Kosovo može odvojiti od Srbije, zašto se ove gruzijske pokrajine ne bi mogle odvojiti od Gruzije. Posebna je tragedija što priča po svoj prilici još nije gotova. Sad imamo Albaniju-Albaniju, Kosovo kao malu Albaniju i čak nije jasno šta će biti na zapadu Makedonije. Ako se već hoće silom realizirati neko rješenje, to barem treba biti rješenje koje će biti dugoročno stabilno.

Dani, 29.08.2008

[victory]

Gu Cheng

"Dark nights gave me these dark eyes, but I shall use them to seek the light."

COVEK JEDNE GENERACIJE
***
Crna noc mi je dala crne oci
Njima trazim svetlost


IZBEGAVANJE
***
Ne zelis da sadis cvece
Kazes:
"Necu da ga gledam
kako lagano vene"
Da
Bas zato sto izbegavas svrsetak
Izbeci ces i svaki pocetak


CEKANJE
***
Svet je pokisao
Zvezde sjajem plase ljude
Skupio sam kisobran
Skupio sam oblak kisnih kapi
Vreme se okrenulo do ponoci
Podupire pete boga

Jos te nema
Jos te cekam ... ...


OSECANJE
***
Nebo je sivo
Put je siv
Kuca je siva
Kisa je siva

Kroz ovo samrtno sivilo
Prosla su dva deteta
Jedno jarkocrveno
Jedno svetlozeleno

s kineskog preveo Radosav Pusic

[shatro angie]

Čovječanstvo bi trebalo da pronađe način kako bi pokrenulo ljubav u ljudima. I mržnja može mnogo, ali ne toliko koliko ljubav koja mirno gleda smrti u oči.

..život je izbor, a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora, a pravi čovjek živi kako hoće: život na koji se bez otpora pristaje, to je bijedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Ako pristane na tuđi sistem mišljenja, on nema svojih razloga, pa ne može doći ni do svoje odluke. Kada odbaci tuđu logiku i nametnuti način mišljenja, svi su mu razlozi dostupni i svaki čin je moguć. I sama odluka je čin, kao što je čin angažovanje i rješenost. To su tri stepena pripadanja koja su samozaborav, i slobode koja je spremnost na žrtvu.

Meša Selimović, "Krug"

[shatro angie]

"Tek sada"

Tek sada kad je po glavi popadalo inje,
kad strahujem da i za mene to ne zvone zvona,
tek sada kad su sve dalje violine
znam ko je pjesnik.
Pjesnike je onaj,
onaj koji uvijek iznova počinje.

*

"U vašem životu, kažete, nije bilo ni suza ni čežnje pod brijestovima"

U vašem životu,
kažete,
nije bilo ni suza ni čežnje pod brijestovima.

Nikada u njemu niste napisali nijedno ljubavno pismo
niti ste ikada pomislili na samoubistvo.

Po čemu onda znate da ste uopšte živjeli?!


Izet Sarajlić

[victory]

Michael Taussig

My Cocaine Museum

chapter 2
my cocaine museum

I ask a friend upriver in Santa María what happens to the gold he mines and sells. He says it goes to the Banco de la República in Bogotá, which sells it to other countries. "What happens to it then?" "I really don't know. They put it in museums…" His speech fades. Lilia shrugs. It's for jewelry, she thinks. And for money. People sell it for money. It goes to the Banco de la República and they get money for it…In a burst of self-righteousness, I ask myself how come the world-famous Gold Museum of the Banco de la República in Bogotá has nothing about African slavery or about the lives of these gold miners whose ancestors were bought as slaves to mine the gold that was for centuries the basis of the colony—just as cocaine is today? So what would a Cocaine Museum look like? It is so tempting, so almost within grasp, this project whose time has come…

Within grasp?

Project?

Where better, then, to start than with the twelve-inch-long bright red wrench, lovingly displayed on our TV screens in New York City last week, as described to me by my teenage son, an inveterate watcher of TV? Is not this oversize wrench the most wonderful icon for My Cocaine Museum? I mean, where better to start than with the mundane world of tools, antithesis of all that is exorbitant and wild about cocaine, and yet have this particular tool, which, being so fake and being so grand, so far exceeds the world of usefulness that it actually hooks up with the razzle-dazzle of the drug world? How these two worlds of utility and luxury cooperate, to form deceptive amalgams that only people privy to the secret can prize apart, is a good part of our story and therefore of our museum too.

For according to U.S. federal prosecutors, gold dealers on Forty-seventh Street in Manhattan are paid by cocaine smugglers to have their jewelers melt gold into screws, belt buckles, wrenches, and other hardware, which are exported to Colombia, from where the cocaine came in the first place. U.S. attorney in Manhattan James B. Comey points to "the vicious cycle of drugs to money to gold back to money."

Could we not have predicted this, given what we already know about the tight connections in prehistory between gold and cocaine? The exotic and erotic gold poporos in the Gold Museum have long unified the world of gold with the world of coca. Used to contain lime from crushed seashells and burnt bones so as to speed up the breakdown of the coca leaf into cocaine, the poporo unifies the practical world with the star-bursting world of cocaine and cannot be too far removed from the beauty of the oversize red wrench, at once so practical and impractical. "On 47th Street, everything is on trust," says a jeweler, making it all the easier, it appears, for an undercover agent from the El Dorado Task Force who came saying he wanted to smuggle gold into Colombia and needed to change its shape. The jeweler replied to UC (which is how the undercover agent is now referred to) that he would provide gold in any shape UC wanted.

Any shape UC wanted.

How perfect is gold, the great shape-changer, the liquid metal, the formless form. How perfect for our Cocaine Museum to have such hefty metaphysical kinship with a substance that, like the language of the poet, can be twisted and tuned to the music of the spheres. I can think of only one other substance that rivals gold and cocaine in this regard and that is cement, once known as liquid stone, which now covers America.

Where better to start, then, than in the canyons of Gotham, with Wall Street brokers buying their drugs from a Dominican man in a nice suit in the men's room sniffing cocaine. At the same time across the East River at Kennedy Airport, there is a Chesapeake Bay retriever, also sniffing, urged on by its U.S. Customs-uniformed mistress, "Go, boy! Go find it! Good boy!" as small-statured Colombians draw back in horror at the baggage carousel when their clear plastic-wrapped oversize suitcases come lumbering into sight and smell—plastic-wrapped in Colombia by special businesses that come to your home the day before the flight to seal your baggage against a little slippage.

A real American decides enuf is enuf. The dog has gotten out of control, he decides, and he tells its handler to back off as the dog jumps up and down slobbering on his chest. "You have your constitutional rights," says the handler. "Here everyone is guilty until smelt innocent," and she urges the dog to leap higher. You need a large dog for this sort of work. The small ones may be smarter but get trampled on. Whoa! Watch out! Dogs and their happy masters and mistresses come running helter-skelter down the aisle as if out in the park for a romp. They must be thinking of the dogs leaping for red meat under the wings of the planes out on the tarmac far away at Bogotá. Lucky Third World dogs. When the animal is at play, the prehistoric is most likely to be snagged.

Sometimes they find a frightened Colombian they suspect of having swallowed cocaine-filled condoms before the flight. They force-purge the suspect. I mean, how many days do you think the DEA's gonna wait on some constipated mule? In the toilet bowl swim tightly knotted condoms like pairs of frightened eyes, blown up Salvador Dalí-like streaming out of the bowl, across the floor, and along the ceiling, showing the whites of terror as other condoms explode in the soggy blackness within the stomachs of couriers.

Far from the surefooted world of dogs, yet no less dependent on instinct because they cannot distinguish coca from many other plants, are the satellite images used to prove the success of the War Against Drugs, spraying defoliants onto peasants' food crops as well as onto coca, forcing the coca deeper into the forest and now over the mountains and into the Pacific Coast. The U.S. ambassador to Colombia has been quoted as saying, "It's quite possible we've underestimated the coca in Colombia. Everywhere we look there is more coca than we expected." Remember the "body counts" in Nam?

The noose is tightening, says the priest. Along with the cocaine come the guerrilla, and behind the guerrilla come the paramilitaries in a war without mercy for control of the coca fields and therefore of what little is left of the staggeringly incompetent Colombian state. You edge into a dark room with sounds of a creature in distress illuminated by a red glow casting shadows of vultures on the wall of the slaughterhouse early morning as amidst the smell of warm manure, the lowing of cattle, and thuds of the ax, poor country people line up closer together shivering to drink the hot blood for their health as the president of the United States of America signs the Waiver of Human Rights in the Rose Garden that releases one billion dollars' worth of helicopters fluttering out of the darkness like the bats the Indians made of gold, the caption to which tells us that being between categories—neither mice nor birds—bats signified malignity in the form of sorcery, and compares the helicopters with the horses of the conquistadores breathing fire and lightning on terrified Indians.

But the Indians were always good with poisons and mind-bending drugs such that high-tech solutions turn out to be not all that effective in the jungle, so don't despair: there's every chance the war and the massive economy it sustains will keep roaring along for many years yet. Speaking of Indians, here's a familiar figure to greet you, that huge photo you see in the airport as you walk to immigration of a stoic Indian lady seated on the ground in the marketplace with limestone and coca leaves for sale and in front of her, of all things, William Burroughs's refrigerator from Lawrence, Kansas, with a sign on its door, Just Say No, as an Indian teenager saunters past with a Nike sign on his chest saying Just Do It and a smiling Nancy Reagan floats overhead like the Cheshire cat gazing thoughtfully at an automobile with the trunk open and two corpses stuffed inside it with their hands tied behind their backs and neat bullet holes, one each through the right temple and one each through the crown of the head. El tiro de gracias. Professional job, exclaim the mourners crowding around the open coffin and holding the neatly dressed children high for a better view. "I know when I die," I say to Raúl, "I want it to be here in this pueblo with these people around me." He looks at me oddly. I have scared him.

One of the bodies is Henry Chantre, who while doing his military service in the Colombian army used to pick up and transport drugs into Cali for his officers—so they say—and when discharged got into trafficking himself, a shiny SUV, a blond wife, handsome little children, and one day a deal went sour and he was found stuffed in the trunk of an abandoned car by the bridge across the Río Cauca. A long way from Manhattan's East River. In one sense. Strange, these rivers, so elemental, first thing the conqueror does is find a river snaking its way into the heart of darkness and all of that, for trade, really, canoes, rafts, that sort of thing, rail and road an afterthought decades or centuries later, water spanning the globe, the bridge spanning the river connecting Cali to this little town south, where Henry Chantre lies staring at you, the town milling round, the bridge being where most of the bodies end up getting dumped, heaven knows why; what weird law of nature is this, the river, the bridge, why always the same spot, macabre compulsion to dump bodies in the burnt-out cars and gutters there in the no-man's-land by the bridge between categories, like the bats, neither bird nor mouse, sanctified soil teeming with chaos and contradiction here by the river where black men dive to excavate sand for the drug-driven construction industry in Cali. Father Bartolomé de las Casas, sixteenth-century savior of Indians in the New World, wrote passionately about the cruelty in making Indians dive for pearls off the island of Margarita in the Caribbean. Nowadays, long after African slavery has been abolished, the slavery that replaced the slavery of Indians, it's considered routine to dive for sand, not pearls, the strong ponies so obedient braced against the current, carrying wooden buckets.

We need figures, human figures, as strong as these squat ponies braced against the current, and in the early morning mist by the river comes in single file the guerrilla, who, except for their cheap rubber boots and machetes, look the same as the Colombian army, which looks exactly the same as the U.S. Army and all armies from here to eternity most especially the paramilitaries, who do the real fighting, slitting the throats of peasants and schoolteachers alleged to collaborate with the guerrilla, hanging others on meat hooks in the slaughterhouse for days before executing them, not to mention what they do to live bodies with the peasants' own chain saws, leaving the evidence hanging by the side of the road for all to see, and worst of all, me telling you about it. Hence the restraint in the display case in our Cocaine Museum with nothing more than a back ski mask, an orange Stihl chain saw, and a laptop computer, its screen glowing in the shadows. When they arrive at an isolated village, the paras are known to pull out a computer and read from it a list of names of people they are going to execute, names supplied by the Colombian army, which, of course, has no earthly connection with the paramilitaries. Just digital. "It was a terrible thing," said a young peasant in July 2000, in the hills above Tuluá, "to see how death was there in that apparatus."

The paras are frank even if they like to be photographed wearing black ski masks despite their being hot and prickly. As of July 2000, some 70 percent of the paras' income, so they as well as the experts say, comes from the coca and marijuana cultivated in areas under their control in the north of the county, drugs that will make their way stateside. Yet up till that date, at least, the paras get off scot-free. Their coca was rarely subject to eradication, and the government's armed forces had never, ever confronted the paramilitaries. Instead the thrust of the U.S.-enforced war was to attack the south where the guerrilla are strongest and leave the north free. The War Against Drugs is actually funded by cocaine and is not against drugs at all. It is a War for Drugs.

Our guide motions to the ripples spreading over the river where corpses are daily dumped, and men dive for sand for the remnants of what was once a thriving industry, building the city of Cali, rising rainbow-hued through layers of equatorial sunbeams thickened by exhaust fumes. Transformed by drug money invested in high-rise construction and automobiles, the city now wallows in decay, with many of its apartment towers and restaurants empty. Nothing like cocaine to speed up the business cycle.

To the south of the city, in the next room of our Cocaine Museum, are the remains of peasant plots like bomb craters filled with water lilies in the good flat land from which the earth has been scooped out eight or more feet deep so as to make bricks and roof tiles for when the building boom in the city was in full swing. This rich black soil was once the ashes of the volcanoes that floated down onto the lake that was this valley in prehistoric times. Peasants sold it, their birthright, taking advantage of the high prices for raw dirt and because agribusiness created ecological mayhem with their traditional crops. Then the boom stopped and now there is no work at all. There is no farm anymore. Just a water hole with lilies that the kids love to swim in.


And to tell the truth, for a lot of people even if there was "work" in the city, nobody would want it. Dragging your arse around from one humiliating and massively underpaid job to another—less money, really, than the women get panning gold on the Timbiquí (Can you believe it!). That's all over now, the idea of work work. Only a desperate mother or a small child would still believe there was something to be gained by selling fried fish or iced soya drinks by the roadside, accumulating the pennies. But for the young men now there's more to life, and who really believes he'll make it past twenty-five years of age? If they don't kill each other, then there's the limpieza, when the invisible killers come in their pickups and on their motorbikes. At fourteen these kids get their first gun. Motorbikes. Automatic weapons. Nikes. Maybe some grenades as well. That's the dream. Except that for some reason it's harder and harder to get ahold of, and drug dreams stagnate in the swamps in the lowest part of the city like Aguablanca, where all drains drain and the reeds grow tall through the bellies of stinking rats and toads. Aguablanca. White Water. The gangs multiply and the door is shoved in by the tough guys with their crowbar to steal the TV as well as the sneakers off the feet of the sleeping child; the bazuco makes you feel so good, your skin ripples, and you feel like floating while the police who otherwise never show and the local death squads hunt down and kill addicts, transvestites, and gays—the desechables, or "throwaways"—whose bodies are found twisted front to back as when thrown off the back of pickups in the sugarcane fields owned by but twenty-two families, fields that roll like the ocean from one side of the valley to the other as the tide sucks you in with authentic Indian flute music and the moonlit howls of cocaine-sniffing dogs welcome you to the Gold Museum of the Banco de la República.

Something like that.

My Cocaine Museum.

A revelación.

* Excerpt from pages 13-20 of My Cocaine Museum by Michael Taussig, published by the University of Chicago Press. ©2004 by the University of Chicago.

[Maya l'Abeille]

U Njemačkoj,

prvo su došli po komuniste,

ja se nisam protivio,

jer nisam bio komunista,

onda dođoše po Jevreje,

ja se nisam bunio,

jer nisam bio Jevrej,

onda su došli po unioniste,

ja nisam protestovao,

jer nisam bio unionist,

onda su došli po Katolike,

ja se nisam suprostavio,

jer sam bio Protestant,

Kad su došli po mene,

niko više nije ni ostao,

ko bi mogao da se pobuni.

Martin Niemoeller

[pesak]

Intervju: Jens-Martin Eriksen, pisac

Objavljeno: Ned, 14. 09. 2008. 10:21

SVEDOCIMA JE ODUZETA NEVINOST

PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ

Ljudi o kojima sam pisao su apolitični, štaviše oni su deca, deca umešana u etničko čišćenje. Lepo je rečeno: rat je žrtvovanje dece. To je odvratna hipokrizija. Odvratna ovde, ali odvratna i u Evropi. Niko u Evropi nije ništa činio. Sve je bilo u medijima, svi smo sve znali, ali niko nije mario za toRazgovarao: Dragan Radovančević
Jens-Martin Eriksen (1955), jedan je od najznačajnijih savremenih danskih pisaca, autor brojnih romana, zbirki priča i drama, Zima u osvit (1997, Alexandria Press, 2002) i Opasna letnja igra (2000, Mali Nemo), prevedene su na srpski jezik. Dobitnik je najznačajnijih književnih nagrada u Danskoj, uključujući i nagradu za životno delo. Trenutno radi na knjizi reportaža iz Srbije i Bosne sa profesorom Frederikom Stjernfeltom.

* U knjizi „Anatomija mržnje“ bavite se pretežno ratom u Bosni. Do kakvih ste zaključaka došli?

Trenutno radim na novoj knjizi u Kopenhagenu, nekoj vrsti kulturno-političke studije. Slučajno sam projekat započeo pre pet godina, kada sam putovao ovim prostorima. Zaključio sam da je kod konflikta u Bosni najzanimljivije što to nije bio teritorijalni konflikt, kao u Hrvatskoj. Taj konflikt obuhvata najdublje strukture religioznih, političkih i pitanja identiteta. Postoji teritorijalni nacionalizam i on je prisutan u mnogim zemljama, ali u Bosni – tu je bio posredi religiozni nacionalizam. Muslimanski fundamentalizam jeste neka vrsta nacionalnog identiteta u Bosni i kad sam se poduhvatio ovog projekta, prosto me je povukla tema. Bili smo šokirani i želeli da istražimo kako je to užasno zlo uspelo da zaposedne ljude i da preplašene Srbe homogenizuje oko SDS i preplašene muslimane oko SDA. Ovde nije bilo dobrih i loših momaka, svi su bili u igri. Ovakve vrste sukoba su prisutne u minijaturnim varijantama širom Evrope. Zato smo se upustili u analizu kako sve to funkcioniše u knjizi „Anatomija mržnje“.


--------------------------------------------------------------------------------
Iz Srbije su rukovodili ratom tamo negde, a istakli su Karadžića kao predvodnika. Na Dejtonu se videlo ko su pravi vinovnici rata – oni koji su potpisali mirovni sporazum. Sve to može da se potvrdi i preslušavanjem snimaka razgovora Miloševića sa Karadžićem. Karadžić je bio njegov vojnik. Milošević mu se obraća kao batleru
--------------------------------------------------------------------------------

Druga knjiga koju ćemo objaviti ove jeseni zove se „Scenografija rata“ u izdanju Helsinškog komiteta. Zaključili smo da su islamski fundamentalisti bili korisne lude u ovoj priči o srpskom nacionalnom planu. Velikosrpski hegemonisti su prosto priželjkivali ove idiote da prestraše Srbe. Pročitajte deklaraciju Alije Izetbegovića. To je prosto gomila koještarija. Ali srpskim nacionalistima on je bio potreban, kako bi se uobličio strah, a samim tim i konflikt. To jeste bila srpska agresija na Bosnu, da se ne lažemo, ali je sve još kompleksnije jer je došlo do celokupnog rascepa društva, sve do nivoa porodica koje su se rastajale. O tome pišemo u „Scenografiji rata“. Ovi bezumni ljudi oko Alije Izetbegovića nikada nisu shvatili kako su nasankani, kako su zloupotrebljeni. Ta priča o demokratiji Stranke demokratske akcije i izbegavanje nacionalnih odrednica u imenu partije (jer je to bilo zabranjeno u to vreme), sve je to glupost. Od početka osnivanja te partije, koja je prva fundamantalistička organizacija u SFRJ, u njihovim redovima su bili ljudi iz KOS (Kontraobaveštajne službe), Titovi i Miloševićevi ljudi. Oni su rukovodili procesom. Oni su potisnuli liberalnu struju iz te stranke, koja je isticala ekonomske i klasne interese, i imala etičku motivaciju.


* U knjizi „Zima u osvit“ opisujete etničko čišćenje iz perspektive rutinskog učesnika, mladića koji je slučajno u sve to bio umešan, a imena junaka su Gama, Delta, radnja se odigrava u nekakvim Alabamama i Madagaskarima. Koji je smisao takve prezentacije?

Knjigu „Zima u osvit“ napisao sam 1996. godine, neposredno posle rata, kao osvrt i kao šok za publiku. Kao toponime naveo sam Madagaskar, Alabamu, Perm, a kao imena glavnih junaka Gama, Delta, jer sam želeo da izbegnem svaku nacionalnu odrednicu. Nisam hteo da islamski fundamentalisti upotrebljavaju knjigu kao dokaz protiv Srba. Svaka dnevno-politička upotreba je banalna i vulgarna, jer sam u toj knjizi ustao u odbranu etičkih i ljudskih vrednosti. Iz mene je govorio neki bazičniji motiv i čistija namera. Ja mogu da zamislim običnog čitaoca kako nakon čitanja knjige kaže: „Ovo sam zaista ja. Ovo sam mogao i ja da napišem“. Ljudi o kojima sam pisao su apolitični, štaviše oni su deca, deca umešana u etničko čišćenje. Lepo je rečeno: rat je žrtvovanje dece. To je odvratna hipokrizija. Odvratna ovde, ali odvratna i u Evropi. Niko u Evropi nije ništa činio. Sve je bilo u medijima, svi smo sve znali, ali niko nije mario za to.


Život ispisuje nas, a ne mi svoj život

Iz Srbije su rukovodili ratom tamo negde, a istakli su Karadžića kao predvodnika. Na Dejtonu se videlo ko su pravi vinovnici rata – oni koji su potpisali mirovni sporazum. Sve to može da se potvrdi i preslušavanjem snimaka razgovora Miloševića sa Karadžićem. Karadžić je bio njegov vojnik. Milošević mu se obraća kao batleru.

Ono što mene šokira i što obrađujem u svojim knjigama, naročito u poslednoj – „Opasna letnja igra“, jeste da se nama životi događaju kao slučajnosti. Jedan mladić u knjizi postaje ubica sasvim slučajno, zaveden ženom za koju se ispostavlja da je vrlo proračunata i pametna. Čovek je progutan životom, progutan slučajnošću. Život ispisuje tebe, a ne ti svoj život.


* Kroz celu knjigu pratimo kako se perceptivno polje glavnog junaka menja: od trenutka kad se sprema da učini zločin, preko egzekucije, do stanja nakon toga.

Transformacija u mladiću se dešava samim činom u koji je on uključen. Dovoljno je biti svedok nečega, pa da znaš da je tvoja nevinost oduzeta. Njegova nevinost je oduzeta. Sram, krivica i usamljenost, to nas prati celog života ako nismo ništa preduzeli protiv onog što se desilo. Baš te tri stvari! To obuzima i ljude u Srbiji, ali i širom Evrope, jer niko ništa nije učinio da zaustavi to ludilo.

Oštrica moje knjige usmerena je na one koji se prepuštaju okolnostima. Knjiga „Zima u osvit“ pisana je kao kvazi-hrišćanska ispovest jednog mladića koji je rođen u vremenu bola i užasa. Jedini metafizički jezik, bez obzira da li taj čovek veruje u boga ili ne, jeste jezik njegove religije, to je jezik njegove svesti kojim se on ispoveda. Ta knjiga je neka vrsta ispovesti i molitve. Ispovest heroja, zapravo anti-heroja, koji se zagubio u nesrećnom spletu okolnosti.

Ilustrovaću Vam: prvi slučaj svedočenja u Hagu bila je ispovest jednog mladog čoveka, Dražena Erdemovića iz Tuzle koji je delom Srbin, delom Hrvat, delom Musliman. Imao je 22 godine, devojku i dete, i pokušao je da pobegne od rata. On je rekao sebi da ne želi da učestvuje u bilo čemu, ali je bio u pogrešno vreme na pogrešnom mestu. Završio je kao egzekutor na srpskoj strani u Srebrenici. Kad je video da dovode žene i decu na strelište, zapomagao je kako je reč o civilima. Njegov nadređeni mu je rekao: „Ako želiš, možeš da ostaviš pušku i da se pridružiš toj deci“.

Ali ovaj dečko je model, on je tipičan primer onog što se zbivalo. I ovaj drugi mladić, u knjizi „Opasna letnja igra“, on takođe sebe zatiče u okolnostima. Ne tako dramatičnim u političkom smislu, ali veoma dramatičnim u ljudskom. A on nikada neće znati zašto mu se to dogodilo!

http://www.e-novine.com/sr/intervju/clanak.php?id=16815

[pesak]

Intervju: Rade ŠerbedžijaObjavljeno: Pon, 15. 09. 2008. 17:01 OPASNE IZBJEGLIČKE SAMOĆE
Stranac u nekadašnjim gradovima: Rade Šerbedžija
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ

Dom nije tamo gdje je domovina, iako je domovina tvoj dom. Dom je tamo gdje liježeš sa svojom ženom, ako je imaš, i gdje hraniš svoju djecu ako ih imaš, i gdje potpaljuješ ognjište da bi vatra grijala tvoje ukućane. Moj dom je danas moja kuća u Los Angelesu. Ali, moj dom je i moj i Lucijin i Danilov stan u Zagrebu. I naša kuća u Barbarigi okružena maslinama, makar u njoj boravimo najviše desetak dana godišnje. Moj dom je i porušena kuća u Lici, koju kanim ponovo izgraditi, pa makar tamo nikad više ne otišao...

Razgovarala: Jasmina Lekić

*Šta radite ovih dana?
Upravo sam se vratio sa audicije za jedan veliki film. To je prilično značajna stvar u ovome času, jer zbog štrajkova niko ništa ne radi u Hollywoodu i prava je jagma za rijetke filmove i uloge. Ja sam početkom godine imao - kako se to kaže – peh da izgubim dva velika filma. Htjeli su me i producenti i režiseri, ali dvije velike filmske zvijezde su imale drukčije ideje. Ne bih im imena pominjao. Eto, i toga ima ovdje, u ovome velikom filmskom vašarištu. Moj današnji sastanak je, čini mi se, bio odličan i kažu da im se jako sviđam, ali nikad se ne zna. Pišem vam ovo, da shvatite kako ovdje nikome ne cvjetaju ruže i kako je ovaj američki filmski biznis jedna gorka i opasna stvar. Preko noći i najveće zvijezde postaju zaboravljene. Tko se danas uopće sjeća, na primjer, Michaela Keatona, jednog od prvih Betmena. Eto, šuška se da je i Val Kilmer u opasnoj zoni… Ali, ne nerviram se previše. Ako krene po zlu, uvijek mogu otići u Argentinu. Kažu da sam tamo dosta popularan, a nogomet još uvijek dobro poznajem da mogu biti trener u nekom trećeligaškom fudbalskom klubu.

*U dogovaranju za ovaj intervju, rekli ste mi – a osetila se sreća i olakšanje – da ste se konačno vratili kući: gde je (sve) vaš dom danas?
Dom nije tamo gdje je domovina, iako je domovina tvoj dom. Dom je tamo gdje liježeš sa svojom ženom, ako je imaš, i gdje hraniš svoju djecu ako ih imaš, i gdje potpaljuješ ognjište da bi vatra grijala tvoje ukućane. Moj dom je danas moja kuća u Los Angelesu. Ali, moj dom je i moj i Lucijin i Danilov stan u Zagrebu. I naša kuća u Barbarigi okružena maslinama, makar u njoj boravimo najviše desetak dana godišnje. Moj dom je i porušena kuća u Lici, koju kanim ponovo izgraditi, pa makar tamo nikad više ne otišao... Eto, lutam ja već po svijetu skoro više od Odiseja. Punih šesnaest godina. I kad se vraćam u svoje krajeve, vraćam se s velikim uzbuđenjem, ali isto tako, jedva čekam da odem ponovo u strani svijet. Kao da je tamo gdje sam stranac postalo moje pravo utočište. Kao da su svi moji nekadašnji gradovi postali tijesni i nekako drugačiji. I kao da se više moje tijelo, ali i duša, ne mogu nikako lagodno smijestiti u te moje nekad tople ambijente. Nešto se silno promijenilo u mojoj prirodi te se osjećam uistinu strancem u svim mojim nekadašnjim gradovima. Izbjeglištvo, kad duže godina potraje, postaje tvoj novi oblik života. Zaraza od koje se više ne možeš nikada izliječiti. Sad tek razumijem one opasne samoće naših velikih izbjeglica poput Tesle, Crnjanskog...

*Jednom smo, čini mi se u San Sebastijanu, govorili o tome da je vaša ogromna energija možda bila jača i od vašeg dara, ali samo vi znate odgovor na milijunaško pitanje : kako ste po drugi put uspeli u životu?
Samo zbog Lenke, uz koju sam sa svoje 43 godine počeo okretati svoj život naglavce i činio sve da je učinim sretnom. Na primjer, počeo brojati godine unatrag. I moje tri male kćeri su me podmlađivale i otkrivale u meni neku novu, posebnu snagu koja me je gurala naprijed. Ali, moram da vam priznam da ni pola nisam napravio koliko sam mogao. Bio sam silno komotan i lijen. Ipak, postoji i jos nešto. Često se sjetim rečenice Albera Kamija „Čovijek je poslije četrdesete odgovoran za svoje lice“. Čini se da ima i u tome nešto od pravog odgovora, posebno kad se govori o filmu. Jer, kamera bilježi svaku boru, svaki blijesak oka, svaki treptaj duše.


Nisam napravio ni pola koliko sam mogao
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ


* Mnogi pamte jednu vašu londonsku epizodu s početka devedesetih godina, epizodu koja govori o kolektivnom emocionalnom razaranju...
Na uglu Kings roada i Hammersmitha, gdje sam jutrom izvodio svoje tada malene kćerke, trogodišnju Ninu i tek rođenu Vanju, kad me je napokon jedna žena prepoznala - valjda po glasu - uzdahnula je i gotovo opsovala: “Majku im njihovu što su nam napravili - da jedan Rade Šerbedžija čuva tuđu decu po Londonu“. Pitate što me je tih godina najviše emotivno razaralo? Ona silna i nemerljiva tuga koja me je činila nesretnim, prateći iz tuđine kataklizmu svoga naroda koji je opustošen raznim ratovima postao od jednog sretnog naroda - najnesretniji i najčemerniji narod na svijetu. Vijesti koje su svakog dana dolazile, donosile podatke o novim žrtvama među kojima su se brojali i najintimniji prijatelji, rođaci. I nemoć da se išta učini da bi se tom mome narodu pomoglo. Napisana antiratna pjesma je zrno pijeska u pustinji. Poslana poruka putem novinskih intervjua je bila još jedan dokaz više o mojoj «izdaji» u novonastalim državicama i republikama, pre nego poziv na osvještenje i prekid rata.
Da. To je definitivno najdublji osjećaj s kojim sam lijegao svake noći i s kojim sam se budio svakog jutra. Sve drugo je bilo manje važno: karijera, film, teatar…

* Zašto ste kao mesto boravka izabrali Los Anđeles?
To su zahtjevali moji agenti i ja sam dugo godina odugovlačio sa odlaskom, i žalim što nisam i prije otišao. Sigurno bih imao veće šanse da zaigram u nekim velikim filmovima. Jer, ipak se sve bitno u svjetskom filmu, slaže i događa ovdje. Ako si van Los Angelesa, trebaš uistinu biti Robert de Niro da bi održao karijeru živeći u New Yorku. O Engleskoj ili Evropi da i ne govorimo. A i Lenkina karijera u Londonu je bila nešto što mi je bilo važno. Ona je lijepih predstava napravila u londonskom teatru. Među ostalim, režirala je i u „Globu“, najprestižnijem svjetskom kazalištu. Naravno da ima mnogo stvari zbog kojih nam nedostaje London. Recimo, Lenka je svake večeri išla u teatar, djeca su se odgajala u evropejskom duhu, bili smo samo dva sata avionom od naših krajeva, Zagreba, Beograda, Istre, ali smo i ovdje otkrili lijepe strane života. Ugodna kuća, savršena klima s plavim i osunčanim nebom tokom cijele godine, dobre iako do boli skupe privatne škole, ocean, grub i surov o čemu svjedočimo i Lenka i ja našim tjelesnim povredama nakon igranja s velikim valovima, a opet je taj ocean nekako posebno romantičan i inspirativan.

*Igrali ste mahom zle tipove sa Istoka, ne hajući mnogo o ulozi, o njenoj veličini, boji i karakteru...
Zle tipove su igrali i Hemfri Bogart i Džejms Mejson i Džin Hekman… Šalim se, ne želim sebe upoređivati s tim velikanima svjetskog filma. Ali, priča o zlim tipovima sa Istoka, koja se veže uz moje ime, samo je djelimično točna. Ja sam odigrao, u stvari, više pozitivaca u američkom filmu: South Pacific sa Glen Clouse, Praški duet sa Ginom Gerson, Poljsko vjenčanje sa Lenom Olin, Primirje velikog talijanskog režisera Frančeska Rozija, Fugitive Pieces, jedan od mojih poslednjih filmova koji se uspješno prikazuje u svijetu. I to su sve bile glavne uloge. Igrao sam, naravno, i neke karakterne uloge, kao one luđake u Kjubrikovom zadnjem filmu ili onu u komediji Snatch u kojoj smo svi bili gangsteri, uključujući i Bred Pita. Od “zlih tipova sa Istoka” su bili samo onaj ruski mafijaš Ivan Tretjak u Svecu i doktor Straser u Mighty Joe Young, ali to su bili svjetski veliki hitovi, po kojima me uistinu šira publika pamti.
Hoću da kažem, ja zaista više nisam u situaciji da biram uloge na filmu ili da me obasipaju ponudama da igram ljubavnike, heroje, premda se i takve stvari događaju. Nadam se da će jedan od mojih novijih filmova, kojeg sam snimio za njemačke producente sa Marijom Shrader i koji se zove “Love life”, biti prikazan u našim krajevima. To je zaista sjajna ljubavna priča o jednoj mladoj Židovki i starijem gospodinu, najboljem prijatelju njenoga oca. Uskoro u Americi kreću Battlle in Seattle, Quorantin iThe Code.

*Da li biste za ovu priliku izdvojili neka posebna iskustva, neke ljude, neka snimanja, ono zbog čega ste pomislili: e, sve ovo vredi!
Da. Radio sam sa Stenli Kjubrikom. Proveo sam dva mjeseca u toj nevjerojatnoj filmskoj laboratoriji i naučio neke stvari o kojima se ne može govoriti u novinskim intervjuima. O tome se treba pisati u knjizi. I to ću vjerojatno jednog dana i učiniti. Glumio sam sa Vanesom Redgrejv i to je nešto nemjerljivo s bilo čime što sam doživio na sceni. Ponovo ona savršena interakcija koju sam prepoznavao igrajući Oslobođenje Skopja s mojom Ingom Apelt, ili Karamazove s mojim najdražim kazališnim partnerom Brikom Krivokapićem.


Istina o mome životu: Do posljednjeg daha
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ


*Napisali ste autobiografiju sličnog naslova kao Luis Bunjuel i istog naslova kao Godarov film: čemu tolika žurba, zbog čega već dajete formu svojoj ostavštini?
Knjiga Do posljednjeg daha nije imala namjeru da bude biografska. Ona to, u stvari, i nije, iako ima mnogo autobiografskih elemenata. Knjiga je bila, prije svega, potreba da progovorim o svome «slučaju» u bivšoj Jugoslaviji i o svemu što se i kako događalo iz moje perspektive deset krvavih godina u našoj zemlji. Moja knjiga je, dakle, bila moja potreba da kažem istinu o mome životu, jer su se tolike izmišljotine valjale tih godina o meni i mome „slučaju“. Htio sam ljudima dobre volje dati objašnjenja, najintimnija osjećanja, razmišljanja…
Sudeći po tome da je knjiga u Srbiji doživjela pet izdanja i bila najprodavanija knjiga, mislim da sam u tome uspio. No, sada pišem svoju novu knjigu koja se zove Green Card i koja će biti, za razliku od prve, mučne i malo patetične, koja će biti, vjerujem, mnogo zabavnija, ležernija i, samim tim, literarnija. A govorit će, uglavnom, o našem američkom životu i o mojim filmskim dogodovštinama.

*Osnovali ste teatar na Brionima, sad je to već potpuno etablirano pozorište u koje pozivate umetnike iz cele bivše zemlje.
Teatar Ullysses, koga smo 2001. Lenka i ja osnovali s našim prijateljem Borislavom Vujčićem, a koji je na našu veliku nesreću i žalost prije tri godine preminuo, postao je nakon osam godina djelovanja - kako i sami kažete – važan teatarski projekat u Hrvatskoj. Nismo na početku imali valjanu podršku niodkoga, sem od nekih starih prijatelja, među koje brojim, dakako, Ivicu Račana i moga pobratima Duška Ljuštinu koji nam je beskrajno pomagao sa svojim kazališnim iskustvom. Čini se da se on tih godina posebno zainatio da mene na neki način «vrati» u hrvatski teatar. Bilo je neopisivo teško. Od zluradih napisa po žutoj, a bogami i ozbiljnoj štampi, po čijim je napisima ispadalo da ja to, eto, sa svojom porodicom i nekim prijateljima u stvari ljetujem na «lukzuznim Brijunima», do ne znam kakvih već napisa punih izmišljotina i sitnih podvala. Mi nismo trošili vrijeme da se prepiremo i dopisujemo sa zluradim novinarima, nego smo mukotrpno i savjesno radili svoj teatar u ne baš sjajnim i komfornim uvjetima. I redale su se naše predstave: Kralj Lear, Medeja, Marat-Sade, Hammlet, Play Becket, Core Sample, Krležine Balade, Pijana noć-1918, Tesla, Kaligula, 1968-a...
Danas, s ponosom možemo reći da su naše predstave postale važan događaj u Hrvatskoj. Publika nas je prihvatila i prepoznala. Gotovo svaka naša predstava je rasprodana i traži se karta više, a to je za mene jedan od najvažnijih elemenata kazališta. Umorili su se i oni koji su nekada loše pisali, pa zadnjih godina uglavnom dobivamo sve same pohvale. A što se tiče moje Lenke, ona je zaista izuzetno talentirana redateljica. Istina je da sam zbog nje počeo ponovo igrati u teatru, jer je moja ljubav, a i vjera u teatar bila posustala i nekako sam se potpuno okrenuo filmu. No, nisam joj ja „poklonio“ taj teatar, ona ga je „osvojila“.

*Kako vidite političke i životne prilike u Hrvatskoj i Srbiji...
Nitko nije prorok u svojoj zemlji. Treba prepustiti filosofima da filosofiraju o našoj stvarnosti, prošlosti i budućnosti. Profesionalni političari, a bogami i poneki nacionalni „pisci“, počinili su neviđena zla svojim političkim angažmanima i idejama.
A narod ko narod. Poslušan i neposlušan, zaluđen i lakovjeran, dobar ali i okrutan, uglavnom nesretan na ovoj planeti kojom jezdi kroz Svemir i kroz Historiju.
Tko može sa sigurnošću iz horoskopa pročitati sudbinu malih naroda. Ta oni su uvijek bili topovsko meso u vjerskim ili ekonomskim ratovima i obračunima velikih naroda i velikih svjetskih kultura. Eto, prošao je još jedan krvavi rat na prostorima na kojima žive južni Slaveni, razbijena je još jedna utopija velike južnoslovenske države, podignute su nove barikade i granice i stvorene nove male države, da bi se ovih poslednjih godina natjecale i utrkivale koja će prije biti primljena u veliku, obećanu Evropu a kada će, eto, već za koju godinu, sve granice biti ukinute i ponovo će ti južnoslovenski narodi živjeti jedni do drugih i jedni s drugima, grad do grada i selo do sela, sa svojim sličnim, da ne kažem, ponegdje i ponekad, istim jezicima i običajima, i ponovo će se oriti grlene i gorštačke pjesme od Dalmacije do Makedonije i razbijati čaše na našim balkanskim pijankama. I tko zna što će biti s tim našim narodima utopljenim u megapolise svjetskih metropola i kako će se oni snalaziti u raspodjeli ekonomskih moći i malverzacijama velikih kapitalistickih trustova koji će gospodariti čitavim svijetom. Tko zna koliko će se čuti naši jezici u internacionaliziranoj Evropi u kojoj će se svi poslovi zaključivati na njemačkom, engleskom i, možda, francuskom.
A možda je i sudbina malih naroda da se jednoga dana utope i nestanu u velikim narodima. Možda će nova germanizacija na ovim prostorima biti napokon, do kraja, uspješno ostvarena. Uostalom, neka moja ijonovska razmišljanja ovdje prestanu. Treba o tim stvarima pitati ljude poput našega Sokrata, slovenskog filosofa Žižeka.

*Gde se najopuštenije osećate kad dodjete u bivšu domovinu ?
U Istri. Ima u tome mentalitetu neke historijske pameti koja je nasljeđena od davnina i koja najtočnije osjeća poruke Ujevićeve pjesme „Pobratimstvo lica u svemiru“.


Mali narodi su uvijek bili topovsko meso
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ


*Vaš nekadašnji prijatelj Ljubiša Ristić ovog je leta, ponovo, posle duge pauze, radio u Budvi. Kakav je danas vaš odnos prema Ljubiši Ristiću?
Ljubiša i ja smo, po onome gdje i kako živimo, svako na svojoj planeti, a po onome što jedan o drugom pamtimo, po našem unutrašnjem životu, po našim srodnim dušama, po umjetničkim sklonostima, mi smo i dalje braća po duhu. Beskrajno mi je drago što je ponovo u teatru, u carstvu koje mu pripada i u koje se najbolje na svijetu razume. Kad već govorimo o ideologiji, ja nisam bio organizirani komunista, jer sam zarana otkrio koliko je kukolja u tome žitu klijalo. No, po svojim nazorima sam istinski socijalista. Dakle, ipak lijevo. Želio bih živjeti u svijetu u kome bi ljudi bili ravnopravniji i u kome ne bi bilo nesreće, gladi, neimaštine, riječju, u sretnijem svijetu.

*Konačno dođosmo do uloge Vase Ladačkog i snimanja jednog filma u Srbiji posle puno godina.
Pa, čini se da sam ja ipak „zaslužio“ svoje lice kad me je Đorđe Balašević odabrao da igram njegovog i našeg legendarnog junaka Vasu Ladačkog. Uistinu sam uživao u snimanju tih scena na obalama Tise i u nekoj čarobnoj i moćnoj tišini kukuruznih i žitnih polja.
I u Đorđevoj pjesmi i sadašnjoj njegovoj filmskoj poeziji koja će, nadam se, uskoro zaživjeti pravim životom na velikom filmskom platnu. Snimajući Rani mraz, taj čudesni Balaševićev film na dnu Panonskog mora, prisjetih se i sjajnog filma Život je lep Bore Draškovića, i jednog predivnog i najtužnijeg filmskog pogleda Sonje Savić, i raskošne pojave Paje Vujisića i Dragana Nikolića, Milene Dravić, Ljube Tadića i Fabijana Šovagovića, i opet Žike Pavlovića i Makavejeva. I, nekako, prođoše me trnci od siline i ljepote prave filmske umjetnosti.

http://www.e-novine.com/sr/intervju/clanak.php?id=16906

[pesak]

...

[black]

"Nadati se usprkos svakoj nadi" je visoka mudrost koju je do sada dosegla samo ljubav.
Bijelu magiju zelje nece nitko nauciti iz tudjeg iskustva ma koliko svjedocanstvo i primjer bili ocigledni,
ma koliko snazno bilo cudo tudjeg zivota. Oni mogu sluziti samo kao poticaj, kao prijedlog, nikad kao primjer,
jer kao sto postoje opci zakoni kojima smo svi podlozni, tako postoje i individualni.
Upravo je covjek jedninstven, neusporediv i nezamjenjiv.
Ja ne mogu stici do srece po Vasem tragu, niti Vi po mojem jer mi dolazimo iz razlicitih smjerova vjecnosti.
Nase jezgre bica zastrte su zivotom, medjusobno stranim.
Ni dvije rijeci nemaju isto znacenje za dvoje ljudi, jos manje isto iskustvo.
Kad se sjeverni medvjed veseli, tigar dobiva ozebline...



"Zablude zivota" Prentice Mulford

[black]

Kako ponovo sabrati raspršene okrajke čovjeka kada više i ne znamo šta je čovjek? Je li čovjek Božije djelo ili je sve, pa i čovjek Bog djelo čovjeka? Je li čovjek smisao i svrha svijeta ili tek puka slučajnost ovoga svijeta? Je li čovjek dvonožni sisar obdaren sposobnošću mišljenja i govora ili je čovjek životinja koja pravi oruđa? Je li čovjek ukras svijeta ili rak-rana na zdravom tijelu prirode? Je li bitna značajka čovjeka svijest ili podsvijest, volja ili vjera, rad ili igra? Je li čovjek biće koje "pjesnički prebiva u svijetu" ili stroj koji misli? Je li čovjek društveno biće ili tužni usamljenik u svemiru? Je li čovjek tek most ka natčovjeku ili je grabežljivi majmun? Je li čovjek najljepši izdanak života ili ćorsokak života? Je li "čovjek čovjeku vuk" kao što tvrdi Plaut, ili "ništa od čovjeka silnije nije" kako misli Sofoklo? Je li čovjek kraj vremena ili je početak vječnosti? Je li, doista, čovjek mjera svih stvari ili je nijekanje svake mjere? Bezbroj bi se sličnih pitanja moglo postaviti, a nijedan nas odgovor ne bi zadovoljio, jer tragična usudnost ljudskog života sastoji se i u tome da svaki naš odgovor izaziva mnoštvo novih pitanja.

[black]

Kako biti dobar čovjek
Aleksandar Hemon
Dani, 19.09.2008.

Ljudi su bolji od svojih naroda, a kamoli od svojih nacionalnih stranaka

U zadnjih nekoliko sedmica prešao sam oko 1.800 kilometara diljem Bosne, sve po putevima zbog kojih se ovih dana ujutro budim sretan što sam živu glavu izvukao. Glavni razlog mojih putešestvija je to što sam dobio zaduženje da pišem o obrazovanju u Bosni i Hercegovini, o temi nad kojom bi i motorna pila proplakala. Imam, naravno, mnogo utisaka i bilješki koje ću mjesecima sređivati, ali ono čega sam postao još svjesniji jeste moralni i etički jaz između običnih ljudi i onih koji su na vlasti. Pričao sam, tako, s policajcem koji mi je oprostio prekoračenje brzine zato što imam američku vozačku koju bi mi morao oduzeti, a to bi meni zakomplikovalo život. Pričao sam s Kozarčaninom, koji je preživio Keraterm i koji mi je rekao: "Ovdje se uvijek zajedno živjelo." Pričao sam s učiteljicom koja čitavu noć nije mogla spavati jer nije znala kako će reći jednom svom učeniku da napusti razred jer počinje vjeronauka. Taj jaz između instinktivne nesebičnosti i dobrote običnih ljudi i isto tako instinktivne sebičnosti i grabežljivosti vlastodržaca potrese me svaki put kad dođem u BiH. Ovdje je svijet, barem sudeći po nasumičnim uzorcima, dobar i velikodušan, dok su oni na vlasti korumpirani, beskrupulozni i lišeni bilo kakvog osjećaja odgovornosti prema većoj društvenoj zajednici.

Pa ipak, nekako naši dobri ljudi na svakim izborima biraju isti šljam, biraju iste barabe za koje je teško iskopati mrvu poštovanja. Da su im komšije, nikad u životu ne bi s njima kafu popili, ali ih nekako puste da im vode državu, da im upropaštavaju djecu svojim javašlukom, pohlepom i prevarama. Kako je moguće da tolike količine ljudske dobrote i ljudskog zla postoje na istom mjestu u isto vrijeme?

Jedno od objašnjenja je na vlastitoj grbači provjerena činjenica da postoje historijski ili društveni uslovi koji aktiviraju ono najgore u ljudima. Tako su prve hefte rata komšije i kumovi jedni drugima rezali vratove, a pjesnički polusvijet je počeo sebe da zamišlja kako svoj narod kroz genocid vodi u spasenje. Tako je, recimo, Queer Festival aktivirao takvu krvoločnu mržnju da je jasno da dobar dio Sarajeva, a i šire, ništa u ratu nije naučio, pa je neki mladi pobornik militantnog sarajevskog heteroseksualizma na internetu uskliknuo: "Bolje biti fašista nego homić!"

Vrlo je malo ljudi koji su u istom životu samo dobri ili samo zli. Otud je osjećaj društvene zajednice neophodni moralni blok za potencijalno zlo koje se meškolji u skoro svakom pojedincu. Stabilno, demokratsko društvo u kojem se djeca od prvog dana uče kako da budu građani (a ne nacionalni subjekti), kako da žive u zajednici s drugima ustanovljava te moralne blokove, ustanovljava apriorno, aksiomatsko poštovanje prema drugim pojedincima. Takvo društvo ovdje nikad nije zaživjelo, a neće ni zaživjeti sve dok je temeljni princip ove etnokleptokratije suverenitet naroda a ne pojedinca. Zato se nacionalne partije u svojim izbornim kampanjama trse da brane i čuvaju prava svojih naroda, a ne pojedinaca. Jebeš pojedince, lako ćemo s njima, a i nema ih puno.

Samo što ih ima puno. U svakom čovjeku i ženi, u svakom pasivnom nacionalnom subjektu obitava etičko biće koje svakodnevno prolazi kroz muke i donosi odluke koje se tiču vlastitog postojanja u ovom svijetu, u ovakvoj zemlji. To etičko biće prethodi i nadilazi nacionalno biće, bolje je od njega, ako ni zbog čega drugog a ono zato što je nacionalno biće šarena ideološka laža koja se ovih dana unutar djece, naprimjer, konstruiše uz pomoć tzv. nacionalne grupe predmeta. Ljudi su bolji od svojih naroda, a kamoli od svojih nacionalnih stranaka.

Zbog toga, čini mi se, ljudi instinktivno brane tu vlastitost od opresivnih, neizbježno nasilnih snaga koje haraju politikom, čak i ako za iste te snage glasaju. A svoju vlastitost brane tako što stvaraju autonomne zone u kojima se okruže ljudima koje vole, stvarima koje su im važne, u kojima uživaju i koje im hrane dušu: familija, posao (ako ga ima), raja, ista kafa i cigareta svakog jutra na istom mjestu, tu i tamo malo cuge, malo meze, malo derneka. A onda nešto što gali i dubine duše: pjesma, knjiga, film, molitva, fudbal. Čak i mnoge javne ličnosti, svijet koji je uspješan u svojoj oblasti, operiše na isti način: okupi se ekipa, žive i rade zajedno, derneče, vole se, dijele jutarnju kafu, a onda se zajedno bore s nedostatkom para i s tim vezanim neizbježnim ponižavajućim kompromisima, bore se protiv kolega iz iste struke koji im podmeću nogu, pošto nema para i prostora za sve, bore se protiv političkih struktura koje, ni svjesno ni nesvjesno, ne podnose postojanje autonomnih pojedinaca. Bilo da su u pitanju tzv. obični građani ili tzv. javne ličnosti, logika je ista: svakodnevno se od naleta agresivne društvene stvarnosti mora braniti ta lična autonomna zona, u krajnjoj instanci neodbranjiva - vlast ti jaše na grbači čak i kad na vikendici s rajom okrećeš nevino janje. Štaviše, janje je slađe upravo zato što ti neko jaše na grbači.

Unutar te autonomne zone ljudi su pošteni, dobri, velikodušni, ali kad iz nje istupe, a moraju da bi je odbranili, postaju drugačiji, gori, kako zbog sveopšte etičke zagađenosti, tako i zbog toga što će sve učiniti da tu zonu odbrane. Ljudi potkradaju državu kako bi svoje dijete mogli poslati u školu koja će ih učiti da ne valja potkradati državu. Ljudi će glasati za istu partiju zato što misle da bi neka nova bila gora, a u ovome se nekako snalaze. Pošto im se čini da društvo, ta dogovorna zajednica, samo nasrće na tu relativno udobnu autonomnu zonu, logika postojanja i opstajanja zahtijeva da se od društva drže podalje - vlast je uvijek tuđa vlast, država ne pripada običnim ljudima, pa izgleda da su narod i vjera vječni i stabilni. U cilju zaštite vlastite dobrote, ljudi će glasati za zločince. U cilju zaštite vlastitog skučenog etičkog prostora, ljudi će ostatak svijeta prepustiti pljačkašima i siledžijama.

Ali šta ako bi sve te autonomne zone prihvatile postojanje dogovorne zajednice koja bi upravo štitila te autonomne zone, koja bi garantovala i poštovala suverenitet pojedinca u njenom centru? U tom slučaju bi se živjelo u istinskoj demokraciji, a ne ovom šugavom, kokošarskom dejtonluku.

[black]

Ko o čemu ja o Rašu
Marko Vešović, Dani 19.9.2008.


Javio mi se telefonom predratni znanac, prilično načitan, koji mi veli, i ja mu vjerujem, da u ratu nije imao ništa s Karadžićevim Srbima. Javio se da mi Ratkovićevu nagradu čestita glasom nalik peruški kojom mi je Darinka, kad sam bio mali, na opekotinu nanosila melem od žumanjka. Dodao je da je nagrada dospjela u prave ruke, jer nikad nije sumnjao da sam veliki talenat, što se vidjelo iz moje prve knjige pjesama iz koje pamti mnoge stihove, a najdraži mu je: Obrnuti svijete, kao s upijača. Uz to, svaka osoba kojoj svraka nacionalizma nije mozak popila zna da sam pošten čovjek. Stoga nije slučajno što je meni pripala čast da s te nagrade skinem ljagu. Još jednom čestita.

Ti si gori od njih, velim ja. Od koga to, pita on. Od Karadžićevih Srba. Koji su, uostalom, ginuli. Kako to misliš, iščuđava se on. Fino. Ti spadaš u stotine hiljada troprstih dvonožaca koji su im šutke prišli i čekali da oposle krvavu rabotu, kako bi mogli da u miru, čistih ruku, uživaju plodove njihovog klanja, kao Mile Dodik, sultan iz Laktaša, zvani Radovan Drugi. Javljaš se nakon 16 godina: čekao si da Raša uhapse a meni daju nagradu kako bi preda mnom mogao paradirati svojim besprijekornim moralom i finim poznavanjem književnosti, otac te očinski.

Moj prijatelj Sead Sadiković iz Bijelog Polja javlja mi se e-mailom:

Juce je stiglo pismo kojim Radovan Karadzic clanove Savjeta Ratkovicevih veceri poezije obavjestava da vraca nagradu koja mu je, za knjigu Slovenski gost, "kao znak podrske i ohrabrenja, dodeljena 1993. godine, dakle u vreme kad se u Bosni i Hercegovini srpski narod borio za opstanak. Izrazavam zaljenje sto vracam nagradu divnog srpskog pesnika Rista Ratkovica, od koga sam ucio sta je poezija, u sto se lako može uveriti svak ko je citao Ratkovica ako zaviri u knjigu Slovenski gost. Na ovaj korak sam primoran zbog toga sto je nagrada osramocena kad je dodeljena Marku Vesovicu, poznatom srpskom izdajniku, sinu Velimira Vesovica koji je 1948. godine izdao Josipa Broza i zasluzeno dobio metak u celo.

Taj Vesovic je, u vreme kad se Srbima u Bosni i Hercegovini ponavljala 1941. godina, stao na stranu Zelene transverzale i naneo mnogo zla srpskom narodu koji ga je rodio, odnjivio i podigao, cak je poznato da su mu Srbi kupili kaput kad je go i bos dosao na studije u Sarajevu. U dane kad su se u Bosni i Hercegovini Srbi borili, sa mnom na celu, da ne nestanu kao Hazari, Vesovic se upisao u janjicare Alije Izetbegovica. Kajem se danas sto sam onda, kad sam ga na sarajevskom aerodromu zarobio - ne Vesovica nego Izetbegovica - postupio kao demokrata i pustio ga, umesto da mu priredim pravedno sudjenje i obesim ga kao ratnog zlocinca. Taj izdajica - ne Izetbegovic nego Vesovic - kao ratni huskac je pridoneo da bude likvidirano 12 000 Srba u vremenu kad sam Sarajevo držao u opsadi, te nije cudno sto se za njega odavno raspituju u haskom Tribunalu. Stoga sam prinudjen da vratim ne samo nagradu nego i novac koji sam tom prilikom dobio, a ne kao Jevrem Brkovic i Sreten Perovic, dukljanske poturice koji su, kad mi je dodeljena Ratkoviceva nagrada, u znak protesta svoje nagrade vratili a pare zadrzali".

"Dragi Sejo", otpisao sam, "točno je da sam, u doba kad je Rašo bio Vožd, što znači onaj kome svi žele da se dopadnu, od koga svi žude odobravanje, među svim sarajevskim Srbima jedini ja znao kakvo je to ništavilo, stoga priznajem da jesam huškao zelene beretke da brane Sarajevo: 'nećete zar dopustiti', govorio sam, 'da ona pička s Durmitora uzme prestonicu', čime sam pridonio likvidaciji 12.000 Srba koji bi sad bili živi da je Rašo osvojio Sarajevo, ali me tješi jedno: da je zakleti demokrata ušao u grad čije je ime, tvrdio je s Trebevića, izvedeno od riječi štala, danas u njemu ne bi bilo Bošnjaka ni da ga puškom gađaš, kako bi rekli Crnogorci."

Nakon prvog Rašovog pojavljivanja pred kamerama u Hagu, razgovarao sam s prijateljima koji su ga otprije znali i došli smo do zaključka da je Rašo od 1989. godine do danas opisao golem krug i vratio se na polaznu tačku: postao je ista pizda kakva je bio prije no što je postao Vožd. O toj pizdi sam pisao u sarajevskoj štampi, ali su me ljudi čitali s nevjericom, nije im valjda išlo pod kapu da se iz pizde može iščauriti onoliki krvolok. Sad znaju da ništa nisam izmišljao. Vječita mu robija ne gine, mada je zaslužio da triput bude obješen, ali se vara ko misli da smo zaboravili koliko mu je bjelosvjetska ološ pomagala. Jedna od najsramnijih rečenica koje sam čuo od 1992. godine do danas ponavljala se u saopštenjima UNPROFOR-a: "Srpsko granatiranje civila u Sarajevu je srpska odmazda za pokušaj Bošnjaka da probiju opsadu." Bosanska Armija je, dakle, pokušavala da dovede u pitanje neotuđivo Rašovo pravo, koje mu je priznavao sav svijet, da Sarajevo godinama drži u opsadi, stoga je razumljivo što bi paljanski pravednik raspalio po civilima, u sasvim legitimnom gnjevu, izazvanom pokušajem mudžahedina da ga liše prava koje mu i po ljudskoj i po božjoj pravdi pripada.

[ShishMima]

Kafka, tata mata pornografa

R.J


Budući da je njegovo djelo nastalo kao plod ili sinteza više različitih i oprečnih utjecaja (nijemi film, religija, društveni mehanizmi), naravno da se Franz Kafka može čitati i na određenoj perverznoj razini. Upravo je ta razina ključni okidač i nenadoknadiva karika, možda i najbitnija, za razumijevanje njegovog djela. I tu su uključeni, govoreći općenito i Freud, Edip, Mediteran, Mitteleuropa.

To je ona karika koja nas uvodi u podzemni svijet inicijacije, jer naravno bez perverzije, to jest ovog ili onog oblika seksualnosti, nema daljnjeg napretka, nema pomaka.

Riječ «sublimacija» tu savršeno dobro i precizno pogađa i opisuje stvar, međutim ta je riječ potpuno zatvorena. Ona, kao takva, okreće smisao, iako ga dobro gađa u sasvim suprotnom smjeru. I zato nije dobra. Ona je tek početak, ulazna kapija u Kafkin dohovni posjed. Taj je posjed slavlje ili muka seksualnosti.

Primjeri:

- Zamak i Pierre Louys (La femme et le pantin,, kasnije i zaista odličan Bunuelov film) primjeri su beskrajnog odlaganja seksualnog čina koji proizvodi razne posljedice.

- Pranje Brunhelde u Americi, antologijska scena pornografije.

- Bičevanje u Procesu, u kožnoj mesarskoj pregači (ako se dobro sjećam) – kazna.

- Skaredne sličice koje Jozef K. nalazi na stolu kod glavnog suca, umjesto sudskih spisa.

- Mašina za ubijanje u Kažnjeničkoj koloniji.

Nakon ovih primjera, gotovo u svakoj Kafkinoj rečenici možemo pronaći aluzije na sado mazohizam, ili druge oblike perverzije/seksualnosti.

Dolazimo i do pitanja Mediterana, kao također bitne odrednice. Freud je, na primjer, kako jednostavna istina, bio čitav u interpretaciji Mediterana. To jest, ranog Mediterana i njegovih mitova/priča. Kad sam prvi put došao u Beč, bio sam vrlo iznenađen, naime moja očekivanja su bila potpuno iznevjerena. Imao sam nevjerojatan osjećaj da se nalazim u Dubrovniku. Ne mogu to opisati bolje nego ovako: odnos širine ulica i visine zgrada u centru Beča je mediteranski odnos. Isti odnos visine i širine. Svjetla i sjene. Sigurnosti i prijetnje. Sreće i straha. Prema tome, jednostavno zvuči, Mitteleuropa je pravi Mediteran, ali onaj pravi, rani Mediteran.

U Kafkinom slučaju, jednostavno nemoguće je izbjeći seksualnost, jer je ona jako prisutna, ali magično nevidljiva. Kao u društvu. Zato se napisalo toliko ozbiljnih studija, toliko više ili manje osvještene nelagode u kulturi. Seksualnost je implicitno prisutna u Kafkinom pismu, a tu konačno možemo govoriti o europskoj mistici, koja vodi završetku, završnoj fazi, a ona je opet individualna. Mogli bi čak reći – subjektivna.

Knjiga za plažu

Jer, koliko se sjećam čitao sam Proces treći i zadnji put prije dvanaest godina na plaži, dok je sunce pržilo. Nisam tada znao za termin ''knjiga za plažu'' – koji se danas ironično koristi – mislio sam da je upravo to najbolje štivo i odlična knjiga za plažu. Dok su se oko mene sunčala druga uzavrela tijela.

Ta «sublimacija» - u konačnici smiješan pojam – koji je možda Kafka otkrio (kao najvidljiviji u njegovu slučaju) vodio ga je zapravo u seksualnost, u seksualni logos u odnosu prema kulturi, to jest civilizaciji, u konačnom smislu uskrate ili ostvarenja seksualnih želja. Kao konačne uskrate ili prepuštanja ljudskoj istini, koja vodi u potpuno oslobađanje – ako je ono ikada moguće – a o čemu govori Preobrazba, o popuštanju nagonima koji nas mogu (ali ne moraju) dovesti do ispunjenja.

Tek u pravoj i vlastitoj seksualnoj ekstazi biće može «odletjeti», kao kukac, kao što je – pretpostavljam – implicirao Kafka. I to je bit zapadne mistike.

Tek je ispunjena ili «sublimirana» seksualnost put prema dubljem ispunjenju osobe.

Što uopće znači uklopiti se u društvo, u bilo kojem obliku? Uklopiti se u perverziju.

Stoga, iako se Kafka ozbiljno izučava i čak uči u školi, čini se da on stoji na suprotnoj, možda mističnoj, strani.

[shitpifter]

Vraćeno

U jednoj staroj dugačkoj baraki, sagrađenoj još u vrijeme austro-ugarske vladavine na našim prostorima, živjelo je četvero ljudi. Ta baraka je bila u vlasništvu državnog preduzeća za održavanje gradskih zelenih površina "Park", a odmah uz nju je bilo podignuto dugačko i široko skladište, koje je služilo kao garaža Parkovih vozila i alatnica.
Stara baraka je bila pregrađena vrlo tankim zidom od betonskih blokova, pošpricanih nakon ugradnje grubom maltom i okrečenih prskanjem, što je trebalo ispasti kao španski zid, ali je ispalo totalno bezveze. U jednoj polovini je živio samac Šerif, alatničar pomenute alatnice, a u drugoj Mirhad, Semiha i mala Adila - porodica Altiparmak. Altiparmakovi su tu živjeli zahvaljujući tome što je Mirhad radio u preduzeču "Sarajevošume", bratskoj firmi firme Park, na izdavanju robe u jednom skladištu. Bili su gola bijeda, i ovo je bio jedini krov nad glavom koji su sebi mogli priuštiti - jer je bio džaba.
Šerif je bio nizak, taman i brkat. Velike stomačine i pozamašne ćelavice, na poslu pod gasom, poslije posla mrtav pijan. Pored ovih ne baš sjajnih okolnosti, Šerif je imao i naročitu prgavu i poganu narav - mrzio sve i svakoga, pa stoga ne čudi činjenica da nije imao nigdje nikoga, osim svojih komšija koje je mrzio cijelim svojim bićem. Sa četristo i kusur maraka plate je mogao živjeti, doduše ne baš najkvalitetnije, ali bože moj, međutim, on je ipak živio kao zadnji jado na planeti. Svi živi su digli do njega ruke, pa čak i on sam. Nije se kupao, nije se presvlačio, novac je samo trošio na hranu i cugu. Sve što je imao je bio stari krevet sa posteljinom crnom od prljavštine i pogani, i portabl televizor koji je hvatao samo jedan program kako valja. Imao je još i tranzistor na kom bi pijan tražio sebi stanicu sa kakvim narodnjacima. Sve mu je bilo prljavo i prašnjavo kao da tu niko ne živi stoljećima, nije čak uklanjao ni mišiji izmet kog je bilo posvuda. U tuš kabinu je odavno uvalio plastično bure za kiseljenje kupusa, a šolja mu je bila zasrana do daske, ali on je svakako uglavnom srao vani, u paradajz koji je sam sadio i zbog kojeg je vječno optuživao komšije za krađu.
Šerifov posao je bio da svakog jutra dovuče natovaren motokultivator sa prikolicom raznim alatom na dogovoreno mjesto, poslije čega bi negdje pijuckao pivo i ljutu čekajući da opet vrati alat u alatnicu i tamo ga složi kako već treba da se složi. Drugi zadatak mu je bio da pazi da ko ne provali i pohara skladište, koji je on obavljao tako što bi sjeo ispred, navio tranzistor i cugao dok se ne komira.
Narod ga je mrzio iz opravdanih razloga. Šerif se ni sa kim nije pozdravljao ljudski i nikom nije pružao ruku. Čak i kad bi platu dobio, on bi mrsio brojeći pare, stalno ponavljajući da sa lopovima nikad ne možeš biti načisto. Malobrojni dalji komšiluk, van Parkovog dvorišta, je uvijek imao probleme sa njim, i česti su bili fizički sukobi sa Šerifom. Od tuče, naravno, nije prezao, i često bi mu povod za tuču bila glupost koju bi Šerif pomislio tipa: "Peder, vidi ga kako puši cigaru!", il tako neka nebuloza. Osim ljudi, mrzio je i životinje i biljke. Ponekad bi ga njegov vlastiti paradajz tako iznervirao da bi ga Šerif svog nogama polomio. Komšijine kokoške je, čim bi ove zašle na zemlju ispred njegove polovine barake, tukao vitkim prutom, tako brutalno da bi im jednim udarcem skidao šaku perja. Mravima je ostavljao komade hljeba posutog šećerom, samo da bi ih, kada bi se ovi iskupili, mogao odjednom pobiti na stotine. Punio je krtičnjake vodom, pse tukao nogama, a mačke gađao kamenjem. Sve kukce je neumoljivo ubijao, i to najčešće plamenom ili smrskavanjem. Najveća poslastica, ipak, Šerifu bijahu miševi i pacovi. Stalno je izmišljao nove načine kako da ih tamani, a nijedan od njih nije uključivao mišomor, kojeg je bilo na bacanje u skladištu. Šerif je radije namamljivao štakore da upadnu u duboko bure, koje bi on pri dnu osigurao poliranim metalom - da se ne mogu popeti i da ne mogu progristi, a onda bi im nalivao tek toliko vode da ovi moraju stalno plivati, te ih tako puštao da crknu. Pored toga, stavljao im je posude sa smjesom brašna i cementa, od čega bi se miševima i štakorima stisnuo stomak i oni bi ugibali u strašnim mukama. Dok mu se nije sjebala vazušna, Šerif je golubove i druge ptice vješto pogađao isključivo u glavu, a problem mu nije predstavljalo ni kakvo visoko gnijezdo, zbog kojeg se on bio kadar uspeti samo da ga upropasti, ili bi ga gađao dijabolama dok se ne bi raspalo.
To bi, ukratko, bili razlozi zbog čega je taj Šerif bio sam na svijetu.
Mirhad je bio mrcina od 190 i kusur cenata i 110 kila. Faca mu je bila ružna da te bog sačuva, pogužvana, nagrđena ožiljcima, nikakva. On je u petnaestoj godini, povrh svega, izgubio lijevu ruku skoro do lakta - odsijekla mu je brenta kad se on zajebavao sa presijecanjem nekakvih ostataka. Srednju školu nije pohađao i bio je glup ko kurac, ali je zato mogao popiti za petoricu, što je stalno i radio. U tridesetpetoj godini mu se posreći da je u obilazak opštine stizao nakav revizor sa razvijenog zapada, a nije bilo niti jednog zaposlenog invalida, pa su mu uvalili službu skladišnog radnika. Taj prokleti revizor se oduševio jednorukim Mirhadom i njegovom voljom (naravno, lažno), što je osiguralo Mirhadu stalni posao, jer se vizita stranačka dešavala svake godine. Sad kad je imao poprilično pristojnu platu (duplo veću od Šerifove), on pomisli da bi mogao i da se oženi. Semihu je bukvalno kupio za petsto maraka, ona je bila umno poremećena Ciganka i njeni su jedva čekali da je se riješe. Odmah je napumpao, i rodila se Adila - jedina ponavljačica prvog osnovne u posljednjih deset generacija njezine osnovne škole. Mirhad je Semihu svakodnevno tretirao batinama, i ona je bila kriva za sve što Mirhadu u datom trenu nije odgovaralo, pa makar to bilo i prejako sunce ili kiša koja ne staje već dva sata.
Mirhad je imao stojadina, u tako lošem stanju da su ljudi, kada bi vidjeli Mirhada koji ide na posao, uvijek mislili da ga vozi na otpad. Radio je od sedam do tri, a kući bi se vraćao predveče ili u gluho doba noći, ovisno od toga koliko bi se napio. Pola plate je trošio na kuću, a pola na sebe, a i tako je govorio da one troše previše, i stalno je tukao ženu ako bi ova kupila nešto što njemu nije po volji.
Nekad bi mu u goste dolazio brat. Njih dvojica bi se odvezli u kakvu birtiju da se napiju. Kad su imali para, jedan od njih dvojice bi se s vrata dreknuo: "Konobar! Daj nam dvaput po deset i mezu!" - "Ćegaš dvaput po des? Ćevapa?" - "Čuj ćevapa! Piva bolan!", pa bi se stali smijati kao idioti. Vraćali bi se kod Mirhada u gluha doba noći, pa bi obojica guzili i tukli Semihu, a sve se obično završavalo tučnjavom između njih dvojice, ili, naravno, sa komšijom Šerifom.
Osim braće Altiparmak, Semihu nema ko nije guzio. Momčići iz okolnih kuća su većinom, ako nisu bili religiozni, skidali na njoj junf za kakvu minornu naknadu. Šerif je drmao kad god nije bilo Mirhada, a čak su i neki radnici sa građevine u blizini jedan čitav dan svršavali po njoj na smjene. Mirhada je za nju bolio kurac, i često bi joj i on govorio: "Kurvo jedna! Boli me kurac! Dao sam ti pare, a mesa nikad ni za kurac u kući! Jebi se za njega ako treba, ne zanima me, rodi!", što je uboga Ciganka doslovice shvatala, pa su je poznavali i okolni mesari, kao i drugi koji su razmjenjivali svoje prozvode za Semihinu pičku, usta, a poneko i za dupe.
Sve u svemu, Altiparmakovi su bili jedna luda porodica i velika greška.
Gotovo da nije bilo dana kad se Šerif i Mirhad bar nisu zaletili jedan na drugog. Šerif je imao prednost zbog šake više, ali Mirhadov batrljak je u datim okolnostima postajao prednost - kad god su se uhvatili u klinč, Mirhad stisne Šerifa uz oznojeno tijelo, pa ga sve onom skraćenom rukom, oblog i čvrstog završetka, izdegeneči u glavu ko zadnjeg levata. Ni Šerif nije ostajao dužan - on je napadao Mirhada sa slabije, lijeve srane, i pogađao ga u glavu dok je ovaj refleksno dizao batrljak,ali bez efektivnog blokiranja. Kad bi uzeo sve te njihove bitke, može se komotno reći da su bili bare-bare, obojica i bili i dobili.
Jednog subotnjeg prijepodneva Mirhad odluči da kolje pijevca. Semiha ga je držala, a on mu sa uživanjem sjekirom odfikario glavu na starom panju. Bezglava živina se rastrča dvorištem i doskakuta do Šerifovih otvorenih vrata, iz kojih izleti njegova noga obuvena u cokulu i deganžira mrtvaka desetak metara. Šerif je stao na prag smrknutog, do pola namazanog pastom za brijanje, lica. Zurio je u Mirhada koji mu je uzvraćao istom mjerom, a onda ga počeo ignorisati i posvetio se cigari, gestom pokazujući ženi da donese ubijenog. Kad je uvidio da nema ništa od sukoba, Šerif se vratio u kuću da se obrije do kraja.
Pola sata kasnije je izašao da se posveti svom povrtnjaku. Plijevio je mladi luk kad začu iza sebe poznat glas: "Komšijaaa! Oooo komšijaaa! Šta to siješ komšija!?" Šerif podeže pogled i ugleda Mirhada kako nogama i batrljkom pridržava pijevca, a desnicom ga čerupa. Pored je Semiha ložila vatru ispod obješenog kazana. "A šta tebe, dođavola, zanima šta ja sijem! Eto, sijem KURČEVE!", odbrusi Šerif s mržnjom. "E nek ti kurčevi onda i niknu! Svakako ga i nemaš! Vidi ti njega! Bezobraznik! Sto godina ima, a momak! Ni žene ni djeteta, a laje kad ga pogledaš! Sramota! Baš sramota!" - "Imam ja djece, zar ne vidiš da ti je Adilica ista ja! Ja sam joj babo, al ti je izdržavaj,meni ne smeta! A žena mi, majmunčino, ne treba, kad već jebem tvoju Semihu čim zamakneš za prvi ćošak! Juče sam je dero i to na tvom rođenom krevetu, volu rogati, uškopljeni!" - "Ih budalo brkata! Da ne čistim ovog pijetla sad bi usto da ti opalim koji šamar! Ti da možeš da guziš ne bi skapavo u toj prljavštini već bi, ko svak normalan našo ženu! Rak dabogda dobio jezika,kad tako pogano laješ keru kurčevi!!!" - "III-jaa Rogonja! Prrrr! CCCC! IIII-jaaa Rogonja! Prska! Ojca! Prrrr! Marš u štalu ko svaki drugi normalni vo, šta si se navio tu, bolje ti provjeri da ti Semiha nije već zalegla na tuđa jaja!" - "Ne boj se ti za nju firgo jadni! Bolje ti je kontaj šta da pojedeš! Ti Šerife ko zec da si jebote! Samo te biljke tamaniš, jedeš li mesa ikad jebote! Ne znam kako možeš, ja bez mesa ne mogu, vala, nikako!"

- "I sirotinjo jedna, to ti je prvo meso od kurban-bajrama štoćeš pojest, a odma si našo da sereš nešto! Ja bolan tog tvog krepanog pijetla ne bi okusio ni za dvjesta maraka! A i on ti je garant kljucno Semihicu u kokicu, he-he-he!" - "A ja ti ga ne bi dao ni da ga pomirišeš, pa taman i kad bi to značilo da eš se izliječit od raka!" - "Rak ti stego Adilu đubre sakato! Šta se ti tu nešo bolan dižeš, pa ti nemaš ruke, ti si bolan pola čovjeka!" - "Zato te ja sa ovo pola ruke isprebijam svaki put ko da ih imam deset!" - "Ti isprebijaš! Hahahhahah! Pa ti nisi u stanju ludu Ciganku da sačuvaš od dječijeg kurca, a kamoli da nekog isprebijaš! Hahahahah! E! Znaš ti onu pjesmu što Semiha pjeva? Ne vraćaj se Mirho iz kafane, da mi mjesec sa Šerifom ogleda tabane! Hahahhahah!" - "Jebem ja tebi i žive i mrtve! Eto! Jes' sad čuo cigane prljavi! JEBEM JA TEBI I ŽIVE I MRTVE! I TEBE JOŠ POSADIM NA VR' HRPE, PA VAS SVE NASADIM NA JEDAN OGROMAN KURAC!!!", urlao je Mirhad, konačno u potpunosti iznerviran. Šerif odbaci svoj alat, pa krenu ka Mirhadu,odlučan da uvredu krvlju opere. I Mirhad odloži pjevca, pa ustade spreman da se bije.
Pošaketaše se sa distance, Šerif bi uspješniji. Onda se uhvatiše u klinč - sad je Mirhad predvodio poznatom tehnikom. Gombali su se, strašno psujući relikvije, bogove i članove familije. Semiha je urlala neartikulisanim krikom, a Adila je kroz smijeh imitirala mater.
Najzad se oslobodiše i stadoše opet na distancu. Šerif udahnu koji put da povrati dah, pa se zaleti kao bijesan na Mirhada. Mirhad instinktivno podiže batrljak i sakri se iza njega, a desnicu ispali iz sve snage ispred sebe... Pogodio je omalenog Šerifa posred čela, te ga tako nokautirao i prosuo na travu koliko je dug i širok.
Kad bi jedan od njih dvojice u njihovim sukobima bio nokautiran, tučnjava bi prestajala. To je bilo neko nepisano i neizgovoreno pravilo koje su obojica poštovali. Šerif je tegobno jaukao na travi, a Mirhad je srao s visine: "Jesam li ti reko, cigane prljavi, da ima da te izujem iz cipela! Kad ćeš jednom naučit da ti nema fajde zalijetati se na jačeg i pametnijeg! Jednom kontrom sam te obaljestio za tri mjeseca! Hi glupane glupi! Pičkice jedna olinjala! Ti bi mi se tuko, a mesa ne jedeš! Ne moreš se pobit ko čoek ako paseš ko ovca čitav život! Budalo!", pa se vratio poslu koji je prethodno radio, pjevajući naku kafansku pjesmu.
Semiha je izlila jedno vedro hladne vode na Šerifa da dođe malo sebi, a ovaj je odgurnu grubo čim se malo pridiže. Ojkao je i puhao kao kakava stara baba koju sve žive i mrtve kosti bole dok je pokušavao sjesti. Zagnjurio je lice u dlanove i ostao tako desetak minuta, a onda se bolećivo i sporo pridiže na kratke noge. Mirhad je uzeo da raspiruje vatru ispod kazana, sve prateći povrijeđenog šta radi. Šerif je hodao sporim i teškim korakom, stružući tabanima po čvrstoj zemlji.

Njegov komšija je tiho psovao, spreman da odreaguje ako bi se ovaj probao šta osvetiti, ali opreza mu brzo nesta kad ustanovi da je Šerifova motorika trenutno nikakva. Okrenuo se prema kući i počeo da se dere: "Semihaaa! Semihaaa! Hajde jebo te bog, ne pravim ovo za ponedeljak! Semihaaa! Bržeee bona jebem ti sveee!", a čim horozu leđa okrenu nestade Šerifove omamljenosti, te on poskoči hitro i dohvati ručak Altiparmakovih pa zasprinta koliko ga noge nose.

Mirhadu nije puno trebalo da skonta šta se dešava, odmah se dade u divljački trk za kradljivcem. Šerif ga je vozao tamo-vamo po dvorištu, ali njegove kratke noge naspram Mirhadovih prirodnih štula bijahu apsolutno bespomoćne. Kuće - štaće, morade se otarasiti mesa jer je Mirhad bio opasno blizu. Šerif okrenu van avlije, pa spiči što je brže mogao makadamom koji je vodio do asfaltiranog puta. Ti manevri su mu dali određenu prednost, ali Mirhad je opet izuzetno motivisano trčao za njim.

Baš tada ispred njih dvojice izleti hrpa uličnih pasa koji su pošli da vide ima li šta da se objeduje na obližnjem kontejneru. Šerifu je svanulo kad ih je ugledao, te on hitnu onog jadnog, mrtvog i golog pijevca pravo među njih, a ovi se prestravljeni dadoše u divlji trk. Naravno, odnijeli su i horoza.

Mirhad vrisnu ko žena kad vidje šta se desilo. Prestade vijati Šerifa pa okrenu za onim psima, u lažnoj nadi da će se domoći svoje imovine. Šerif iskoristi situaciju i pobježe da se sakrije i pronađe oružje koje će moći obuzdati Mirhadovu bijesnu narav. Uskočio je u gusto grmlje, prethodno se naoružavši letvom koju je našao u trulom lišću, i stao da posmatra šta će se desiti.

Bijesni komšija stade da se dere: "UBIĆU TE CIGANEEE!!! ZAKLAĆU TEEE!!! JEBEM TI SVE ŽIVO I MRRRTVO!!! JEBO TE BOOOOG!!!", a onda, van sebe od ludosti, zatrča se i uskoči bosonog (papučeo je bio skinuo kad je ganjao Šerifa) pravo u Šerifov paradajz i poče da ga gazi silovito i bijesno.

Šerif je virio iz grmlja. Shvativši šta se dešava, on ustade sa onom letvom, odlučan da brani biljku, ali odmah zastade i zaškilji kako bi bio siguran u ono što je vidio. Razulareni je urlao, skakao, šutao i rukom čupao povrtnjak tako bijesno da je na sve strane frcala ljepljiva zemlja... samo što to nije bila zemlja, već svježa govna Šerifova!

Mirhad je bio toliko kurčeve sreće da je uskočio baš u dio obrađene zemlje koji je Šerif intenzivno đubrio posljednjih mjesec dana, i pri tome je koristio različite vrste izmeta, što ljudskog, što životinjskog porijekla. Još po belaju, petom uleti u jedan izuzetno svjež komad sranja i okliznu se, a kad se diže na noge Šerif ugleda govnima zasran Mirhadov batrljak, što mu je bilo neobično mnogo smiješno.

"HAHAHAHAHAHAHAH! AHHAHAHAHAHAH! HAHAHAHAH! MIRHAAADEEE!!! KOMŠOOO!!! NE MLATI TOLKO!!! BATRLJAK ĆEŠ ZASRAT!!! MIIIRHOOO!!! HAHAHAHAHAHHAHAHA!!!", derao se sada Šerif veselo i razdragano. Šerif ne shvati odmah šta mu Šerif priča, već kad je vidio ovoga kako mu se smije, stade još žešće po onim govnima da gaca. Tek kad je ispucao određenu količinu energije nakupljene bijesom, Mirhad poče osjećati užasan smrad uzburkalih govana. Još kad vidje i Šerifa gdje se valja od smijeha i dobacje mu da ne mlati jer će zasrati batrljak, on posta svjestan prave situacije. Grozničavo je istupio iz zasranog vrta te počeo tu da se kreće kao muha bez glave. Nije bio načisto sa sobom dal da prvo uleti u komšijinu kuću da se sveti, il da se pere, il da zaganja Šerifa. Ipak, slatki smijeh najljućeg neprijatelja ga isprovocira najviše, te on poduze luđački juriš na brkatog susjeda.

Ovaj ga je dočekivao do suza nasmijan. Nije se pomjerio ni milimetra, osjećajući sigurnost zbog letve u ruci koju je stiskao. Mirhad se približavao opasnom brzinom, ispuštajući sa prodornim krikom i pjenu na usta. Šerif je letvu čvrsto držao iza sebe skrivenu, i čekao da priđe Mirhad dovoljno blizu, da se ne može zaustaviti pred njegovom batinom. Kad se to dogodilo, on je trznu i prebi popola od komšijinu glavu, na što ovaj pade i prokliza na prsima metar po makadamu. Ostao je da leži, nesposoban da se digne jer ga je Šerif baš propisno odalamio.

Bacio je ostatak letve pored umrtvljenog i pošao prema svojoj kući, pjevušeći neku pjesmu i radujući se cigari i rakijici koju će sad drmnuti pred kućom. Jadna Semiha kukajući potrča da vidi šta joj je sa mužem, a Šerif je uhvati kad su se mimiolazili i na silu joj spuca poljubac u usta, pa nastavi da je ljubi po dojkama, al se ona ote, ostavljajući njega da se bezobrazno smije. "Pu majku vam ološku! Fuj kakva ste vi gamad, vi, Altiparmakovi! Bože sačuvaj!", prokomentarisa, pa najzad ode veseo po rakiju da proslavi pobjedu.

Od tog događaja je prošlo pola godine. Život je rekao kao i prije, pjevca više niko nije spominjao, osim kad bi se nešto posvadili. Tada bi Šerif rekao: "Šta je, jednoruki majmune, ko da ti nešto mesa fali! A meščini ni kokoške ti nisu sve na broju, ko da ti je pjevca neko ukro! Da ga Semiha nije dalanekom jebaču svom dok si ti zarađivo? Ih budaletino sakata!", a ovaj je njemu odogovaro najgorim psovkama kojih se mogao sjetiti.

Šerif je ednom bazao jednom stočnom pijacom koja se održavala na crno, na poljani u blizini njegove barake. Zagledao je životinje, vlasnike i posjetitelje radznalo, krijepeći se povremeno dugim gutljajima loše jabukovače iz plastične flašice od kole. Krave, telad,volovi, ovnovi, ovce, koze i druge životinje mu ne bijahu interesantne, ali kad stiže do štanda sa ćuranima, on se zaustavi dačuje šta to prodavac - cigo priča jednoj mušteriji. "Uzmi braco slobodno! Garantujem ti nećeš se pokaješ! Ovaj ćuran goji na petnes kilo ko od šale! A sve jede braco moj! Sve! Nema šta nije u stanju da provari! Imaš koncentrat - daš mu koncentrat, imaš kukuruz - daš mu kukuruz, imaš žito - daš mu žito, nemaš ništa - on ćeprka po zemlji pa opet nađe nešto! Provereno! Uzimaj braco odma, garantujem ti , bog nek mi dušu uzme odma ako te lažem! Petnes kilo ko od šale!"

Najzad, sva ova priča zainteresova pomalo i Šerifa te on iz pozadine upita glasno: "A kolko para ti je taj ćuran cigo?" - "Evo petnes marki, ko god da je pito! U Sloveniju su petnes-dvaes euro! Nema bolje od ove, garantujem!" - "Ih! Petnes marki za to govno! Ma cigo ti si malo blesav! Na ti deset marki i udaraj se nogom u guzicu od sreće!", reče Šerif koji je istupio u prvi red. "A ne mogu gazda bogami da ga tako jevtino dam! Pa mene su oni koštali deset marki, kako ja da prodam sad po ista cena! Ne mogu gazda bogami! Evo ćetrnes ću ga dam, marka od mene, al ne može manje! Moram i ja u kuću da unesem pare! Šest dece imam!" - "Ti si ovo, mangupe, kupio negdje po pet maraka, zato drži deset i ne blebeći bezveze! Hajde makni se da proberem, nemam čitav dan!" - "Malo je gazda deset! Pa i ja jedem lebac, od ćeg da ga kupim pobogu? Pa onda sam ih 'ranio, dovuko, pazio, sve sam im ja radio! Ja sam im i otac i mati! Ćetrnes marki, me može manje nikako!" - "Sad kažeš da si ih kupio po deset, sad da si ih uzgojio! Hajde cigo bogati, ne laži i ušuti! Da vidim tog tu! De bježi!" - "Au gazda, pa sramota je! Evo kad si navalio toliko, daj mi trines marki i nosi ga, đavo da vas nosi obojcu! Kuku meni propašće mi i kuća i deca i žena! Sviju baš briga! Ti cigo umri, a tebi evo pet marki za ćurku! E sramota bre ljudi! Pre kad sam u Sarajvo dolazio ljudi ne daju da spustiš cene! Gospoda! A sad! Sad bi svi pet marki da dadu i-i-i gotovo!" - "Evo tog ću! Hajde, cigo, dosta si srao uhvati mi tamo onog i drži ove pare! I deset ti je previše! Eh mangupe! Ko da ja ne znam vašu rabotu! Ciganska posla! Hi!" Prodavac je pošao da uhvati ćurana kojeg je Šerif pokazao, kukajući kako ne može da ga dadne za manje od trinaest maraka. Kad ga uhvati i prinese Šerifu, on proba opet, videći narandžastu deseticu u kupčevoj ruci: "Evo ga gazda, al ja njega ispod dvanes marki ne dam, pa ti prićaj šta oćeš! Žena i deca mi gladna kući, a ja da prodajem ćurke đaba ovde! E ne može! Neće moći vala!"

Srao je tako dok je Šerif uzimao svog ćurana u ruke, odbijajući da uzme deseticu koju mu je ovaj pružao. "Uzmi bolan nemam čitav dan!!!", dreknu Šerif, i cigo najzad uze. Šerif krenu svojim putem, a cigo ga je pratio riječima: "Hajde daj jedanes bar! Jao ćoveka! Pa ovaj veći cigan od mene! Jedanes marki ne da za ćurku! Sramota! Pre kad sam dolazio u Sarajvo niko te i ne pita da se snizi cena! Kolko je tolko je, ako mu se sviđa - kupi, ako ne - neće ni da pita! A vidi ovog! Beda! Sramota!", a kad se Šerif dovoljno odmače, "Jebem mu mater lopovsku bezobraznu, sve mu u kuću pocrkalo dabogda a on osto živ! Ajmo narode ćurke, ćurke! Petnes kilo goji ko od šale! Jedno kilo - jedna marka! Petnes marki! Amerićka vrsta! Otporan na sve bolesti! Ajmo ljudi!..."

Dok je nosio ćurana Šerif ga je već zamišljao pečenog, onako sa mladim krompirom u tepsiji kako se cvari u vlastitom soku. Veliki, debeli ćuran od petnaest kila! I šarena salata pored njega, i naravno pivo, perfektno ohlađeno. Voda mu je pošla na usta, pogledao je u svog nakaradnog crvenoglavog prijatelja, koji je još uijek bio beba, i rekao: "Ti ćeš meni narast na dvaes kila za tri mjeseca, jelde? Uh! Kakoću te samo prožderat! Nisi ni svjestan!", a ćuran ga je samo zbunjeno gledao.

Kad je stigao kući zatvorio je ćurana u stan dok mu ne pripremi stanište vani. Ćurkin stan se sastojao odčvrsto zabodenog kolca u zemlju, dodatno učvršćenog kamenjem. Onda mu je jednu nogu zavezao debelim silkom, tako jako da mu je urezao vrpcu u meso,pa o sve pojačao špagom. Druge krajeve je zavezao za kolac, čime je ćuranovo kretanje bilo bukvalno ograničeno na kružnicu radijusa jedan metar. Pustio ga je da vidi kako će se snaći, a ovaj je stao odmah da kljuca nešto po zemllji. "Jebo majku, da ne prekine vezicu? Trebo bi ja ovo još malo osigurat!", mislio se Šerif, pa otišao u kuću da vidi šta još ima. Našao je jedan stari, hrđavi lanac, masivan i debeo. "Odlično! Nije moglo bolje!", pomisli,pa izađe i priveza jadnu ćurku dodatno i sa tim. Šerif je naročito bio zadovoljan lancem zbog više razloga: prvo - teže je bilo ukrasti ćurana, i drugo - lanac je bio potežak, što znači da će ćuran više da napinje mišiće da bi se kretao, što znači daće bolje razviti mišićnu masu, što konačno znači da će imati bogatije meso. Odmah mu je ponudio obilje hrane, smijući se veselo i radujući svjetloj budućnosti.

Proces gojenja potraja duže od tri mjeseca. Puno duže! Mladi ćuran se razvio poprilično, ali još uvijek nije bio teži od šest-sedam kila, a već je stigla i zima. Šerif nije imao druge nego damu namjesti kod sebe u stanu. Skovao mu je boks dirketno na podu, a da ovaj ne bi preskako i izlazio van dozvoljenog prostorčića Šerif mu je podrezao krila.

Nema čime ga nije hranio. Od koncentrata, raznih ukradenih sjemenki sa posla, ostataka njegove hrane, svježeg i trulog voća i povrća, pa sve do štakorovine, glista, crva, golubova i čega sve ne. Iznenadio se kad je vidio koliko ćuran voli da ćopa crijeva, i to direktno iz štakora rasporenog trbuha, što je predstavljalo duplo zadovoljstvo za Šerifa.

U proljeće je ćuran već bio spreman za klanje, ali Šerif htjede da mu nabaci još koju kilu. Skontao je fazon da mu miješa svinjsku mast u koncentrat pomiješan sa koštanim brašnom, od čega je ćuran fakat dobro uznapredovao. Početkom ljeta je imao skoro sedamnaest kila, i bio je velik kao jagnje. Šerif ga je svaki dan posmatrao i zamišljao kako cvrči rumen u tepsiji, pečen sa mladim krompirom, a pored tepsije čontra šarene salate i gajba hladne pive. Savršenstvo!

Nije više mogao odugovlačiti. Debela ćurka je vapila za klanjem, pečenjem i proždiranjem. "Nema šta više da se čeka! Ima u njemu skoro dvaes kila! Ko tele bogte! U nedelju, kad se vratim iz grada poslije podne, ima da ga koljem pa kud puklo da puklo! Jebiga, nemam rerne, ali nasadiću ga na kolac!Ima da ga ko janje izvrtim! A krompir ću peć direktno u žaru! Hiiihihi!!! Divote!", razmišljao je.

Osvanula je i ta nedelja. Šerif se probudio odmoran i u odličnom raspoloženju. Protegao se i žurno obukao, želeći što prije da posvršava sve poslove, kako bi što prije počeo sa ritualom pripremanja obroka života. Kroz glavu mu je prolazilo kako ga je kupio, hranio, zajebavao, ponekad tukao, i nije mogao a da se ne kezi radosno kao da je uhvatio boga za kurac.

Provirio je kroz prozor da vidi kakvo je vrijeme napolju. Bio je divan, sunčan dan. Osim toga, ugledao je i Altiparmakove kako sjede na gajbama i kafenišu. Adila se igrala na zemlji sa jednim pilićem, a Mirhad, Semiha i Mirhadov brat su srklai iz okrnjenih, rapar fildžana. "Eheheh! Super! Taman su se iskupili! Hehehhe!", šeretski reče Šerif, pa se zarovi u hrpu drangulija i skula nabacanih u jednom ćošku barake. Kopao je par minuta, a onda izvukao nekakav prastari mobitel istrgnute antene, prljav kao da je bio zakopan godinama. "Znao sam da je tu negdje!", uzviknu, pa stade da ga čisti od debele prašine. Kad ga je malo dobeo u red, on ga namjesti na uho, pa izađe iz barake i sjede na staru stolicu uz vrata, neobraćajući pažnju na komšije.

"Alo! Pa kolko ti to treba da se javiš?", hinio je razgovor, "A jebla ti sebe, spavaš kad te god nazovem! Hahahha! Ne mogu ti sad doć, moram otić po one pare. Ma ono što sam ti reko, što mi je burazer poslo iz Austrije. Ejh! Odma kupi! Kupim ti kurac! Hahhahah! Znam da može i to! Ako budeš dobra, onda ću ti i lizat! Hahhaha! Jelde? Hahhah! Nego čuj bona! Doću ti ja večeras, al imam specijalno iznenađenje! Haaa! Nije to! Al biće i tog naravno! Ima da te tucam dok ti pička popola ne pukne! Hahahah! Ćuran bona! Ja! Taj, baš taj! Jeste! Ma jok bona, ja ću ga ovde ispeć i sve, pa ću ga samo donjet kod tebe! Ti kupi gajbu piva i da mi ga oladiš kako valja! Jes čula! Hhahahhah! Hajde onda! Ih! Čuj hoćeš da te derem u šupak! Aaaa! Pa ti baš napaljena jutros! Nema druge, večeras ima da te derem kao zadnju kurvu, a prošli put znaš da nisi mogla sjedit pet dana poslije! Hahhaha! Ima da ti ga mećem među te ogromne sise dok te ne zalijem svu! Uhh! Hajde, šuti sad! Diće mi se kurčina, a moram po te pare u banku! Ništa onda, zovem te kad da dođeš po mene, tamo negdje oko šest-sedam. Jel imaš benzina? Nemoj da pješačim sa ovom ćurketinom! Može! Može! Hajde! Cmok! Vidimo se onda kasnije, ljubim te!"

Onda je, tobože, prekinuo razgovor na mobitelu, pa pjevušeći ušao natrag u kuću, gdje se počeo keslati kao blesav, jer je krajičkom oka primijetio zavidne oči familije Aliparmak. Čak je prebacio i kosu preko ćele i počešlajo ono što mu je ostalo od kose, da bi izgledao važnije pred komšijama. Na oči je nabio nekakve sunčane naočale, nađene prije desetak godina pored kontejnera u gradu. Izašao je takav ispred, pa uperio pogled ka nebu, a ustvari gledajući komšije koje su ga posmatrale bolesnomu zavideći. Čim im je okrenuo leđa, na licemu je sam od sebe došao blaženi osmijeh. Danas se osjećao kao šampion svijeta!

U gradu se zadržao malo duže nego što je planirao, znate već, piće vamo, piće tamo - ode sat vremena! Ipak, još uvijek nije bilo kasno, i on se, malčice pijan, vraćao noseći u rukama tamnu kesetinu punu piva, mladog krompira, i još nakih stvarčica koje su mu falile za pripremu ćurke. Zviždukao je melodiju nekakve sevdalinke, dok su ga u stomaku i mudima golicale hiljade malih leptirića.

Kad je kročio na makadam koji je vodio do barake osjetio je fin miris u zraku. Instinktivno mu se javiše sumnje, te on znemireno pruži korak. Što je bio bliži,miris je bio intenzivniji, a njegova nervoza sve gora i gora. Ne mogavši više izdržati, on potrča da vidi dali je ćuran još uvijek privezan sa strane barake. Nije čak ni kročio kroz kapiju, nego je naslonio oko na rupu u ogradi od trulih dasaka. Skenirao je prostori ustanovio: "Nema ga! Majko mila nema ga!" Nevjerujući vlastitom oku, nadajući se da rupa nije okrivala dovoljno vidika da ga ugleda, oon pojuri kroz kapiju i dotrča kod ćuranovog kočića. "Nema ga! Bog te jebo nema ga!", sa užasom mu je odzvanjalo u glavi. Miomiris pečenog mesa ga je nenormalno snažno uzbuđivao. Potrča ispred kuće.

"Oooo komšija! Hajde bujrum! Evo mi ćurana ispekli,mislim da je ostalo ono meso oko šupka, pa zamezi malo! Hahahahhahah!", povika mu Mirhad, do ušiju masan, tanjira punog kostiju ispred sebe. Njegov brat se nadoveza: "Hajde komšija, spusti tu kesetinu i založider se malo! Reče mi brat da ti ne jedeš mesa inače nikako, pa ti uzmider ovaj šupak od ćurana pa se najedi! Jebiga, mi to ne jedemo, al i to ti je meso! Samo ti navali! I ove koščice sve oglođi lijepo, možda ti se posreći da je negdje ostala kakva mrvica! Hahahha!" Onda Mirhad izvuče masnom šakom iz džepa pokvareni mobitel na koji je Šerif folirao da priča, pa kaza: "A mi smo ti htjeli zvat i tu tvoju sisatu kurvu, reko da nam puši kurčeve za malo mesa, ali ovo tvoje kino pokvareno! jutros je baš fino radilo, vidimo mi raspričo se ti! Hahahhaahh!" Mirhadov brat iz džepa izvadi takođe nekakav prastari mobitel, samo što je ovaj fakat radio, pa reče Šerifu: "Nema veze komšo, jebo telefon, kupićeš ti drugi! ionako ti je sad burazer iz Austrije poslo pare, a do da, evo, možeš nazvati tu svoju sisulju samog telefona, al moraćemo je brat i ja guzit! Al daćemo vam mesa za to! Da probaš malo i pravog, da ne jedeš samo kosti i šupak! Hahahh!" Mirhad ga prekide: "Ej! Eto ti i ta glava ćuranova, pa i nju ti pojedi ako možeš, vidi što ima tu krijstu ogromnu, ima garant dva zalogaja!", dernjao se pokazujući prstom na odrubljenu ćuranovu glavu, obješenu da visi sa razjedenog oluka ispred Šerifovih vrata. Smijali su mu se grhotom, plakali od smijeha.

Šerif je zurio u njih neko vrijeme. Kese mu ispadoše iz ruku, pive izvaljaše zajedno sa krompirom. Najprije nije mogao da se pomjeri, ni da progovori od šoka. Onda je konačno zaurlao plačući od bijesa: "JEBEM VAM SVE ŽIVO I MRTVO DA VAM JEBEM!!!...", pa se zaletio kao lokomotiva na njih dvojicu. Imao je želju da im pregrize vratove, da im iskopa oči, da im raspori trbuhe kao štakorima. Međutim, oni su očigledno računali na njegovu reakciju, pa su pored nogu ostavili po grabovu motku da se mogu obračunati sa oštećenim. Iako je Šerif kipio od najgoreg mogućeg, koljačkog bijesa, protiv motki nije mogao ništa. Dočekaše ga kišom udaraca, tako da on prije nego je i napao pošteno, morade se pozabaviti blokiranjem. Izbubali su ga ko vola u kupusu, a jedan Mirhadov udarac posred glave ga konačno nokautira. Ležao je na podu, ubijenog boga u sebi, anih dvojica ga uhvatiše, pa odnesoše ispred njegovog kućnog praga i tu ga ritnuše na zemlu kao vreću govana. "Ovaj transport će vas koštati ovih piva što ste donjeli, hvala što putujete Altiparmak tursom, hehehhe!", reče Mirhadov burazer koji se sageo i pokupio pive iz tamne kese, nakon čega se burazeri vratiše u svoj komad avlije i nastaviše bučno smijati, ispijajući Šerifovo pivo i štipajući Semihu za sise i dupe.


Za više mog literarnog nedjela posjetite goreporn.blogger.ba!

[pesak]

Poezija bunta i otpora (1):
Miodrag Stanisavljević
Objavljeno: Čet, 02. 10. 2008. 16:50

SRBI PIŠAJU NA SARAJEVO
Pesnik: Miodrag Stanisavljević
PHOTO: VERA VUJOŠEVIĆ



Breht je 1937. godine napisao pesmu „U mračna vremena”: „Neće se govoriti: Onda kad se orah povijao na vetru,/Nego: Onda kad je mazalo potlačio radnike./Neće se govoriti: Onda kad je dete pločastim belutkom pravilo na brzaku 'žabice',/Nego: Onda kad su pripremani veliki ratovi./Neće se govoriti: Onda kad je žena ušla u sobu,/Nego: Onda kad su velike sile sklopile savez protiv radnika./A neće se govoriti ni: Vremena su bila mračna,/Nego: Zašto su njihovi pesnici ćutali?” Kad su ovde nastupila mračna vremena, srpska književna scena se podelila na tri dela. Jedan deo pisaca intenzivno je radio na širenju mraka, stavljajući svoja pera u službu Miloševićevog režima. Tako je Dobrica Ćosić postao kreativni direktor, a Matija Bećković vodeći copywriter srpskog nacionalizma. Drugi deo književnika je mudro ćutao, baš kao u Brehtovoj pesmi, kao da ih se ne tiču pustoš i rasap koji su se oko njih širili. Zatvoreni u kulu od slonovače, pretvarali su se da ne osećaju miris baruta i ne čuju jezive krike žrtava. Treći, najmalobrojniji deo pisaca nije zatvarao oči pred užasom koji je nasrnuo sa svih strana. Oni su hrabro pisali o onome što su videli, suprotstavljajući se zlu i spasavajući čast srpske književnosti. Jedan od njih bio je i Miodrag Stanisavljević. U okviru rubrike „Poezija bunta i otpora”, e-novine će vas podsećati na poeziju koju su tokom devedesetih pisale „ruke časnih ljudi i pouzdanih svedoka”. Priredio: Tomislav Marković


STANISAVLJEVIĆ, Miodrag Miša (Požega, 20. II 1941 – Beograd, 16. VIII 2005), pisac, pesnik, dramaturg, kritičar, satiričar, izuzetna pojava u novijoj srpskoj književnosti, čovek koji je svojim moralnim stavom izazivao pravu „pometnju u ludilu jednoumlja”. Diplomirao je na grupi za jugosvetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bio je urednik Vidika, a potom član redakcija filmskog časopisa F i Filmografa. Od sredine sedamdesetih pa sve do čistke koju je sproveo Milorad Vučelić 1992, radio je u redakciji Dramskog programa TV Beograd. U poeziji je prešao put od rane lirske faze (Pisma Aleksandra Roša), preko eksperimentisanja formom i jezikom tokom osamdesetih (Novi ritmovi, I, II) do angažovane poezije devedesetih (Jadi srpske duše). Pisao je pesme i drame za decu, prevodio je Pasternaka i Brodskog. Kao dugogodišnji kolumnista Republike napisao je seriju briljantnih kritičkih i analitičkih tekstova bez kojih se danas ne može razumeti doba Miloševićeve vlasti niti srpska kultura u to vreme (Golicanje oklopnika, Svaštalice, Elanmortal, Katarza i katarakta). Da bi preživeo, tokom devedesetih se bavio rukodelstvom, praveći hoklice, reparirajući nameštaj, ramove, dečje sanke i poslužavnike, koje je potom prodavao na Bulevaru ili kod Palilulske pijace. Živeo je, radio i umro mimo javnosti, iako je, zapravo, bio jedan od najznačajnijih aktera srpske kulture. Književne institucije su mu poslednji put dodelile nagradu za poeziju davne 1989, kada je priznanje „Milan Rakić”, na osnovu procene žirija (Vasa Pavković) morao da podeli sa Rajkom Petrovim Nogom. Nakon toga je zauvek ekskomuniciran iz zvanične srpske literature. Za novinarsku etiku i hrabrost, 2000. je postao laureat nagrade „Dušan Bogavac”. Miodrag Stanisavljević je u srpsku književnost prvi uveo teme Omarske, rata u Bosni, krivice i odgovornosti, o čemu je pisao na izuzetan, nov način. Kada se jednog dana bude postavilo pitanje etike srpske književnosti, njegovi tekstovi biće nezaobilazni. Biće to Die Stunde Null, odakle će naša književnost, htela ona to ili ne, morati iznova da računa svoje književno vreme. Godinu dana nakon njegove smrti, u izdanju Res publike i Informatike, objavljena su Stanisavljevićeva Sabrana dela u pet knjiga.
(Beton br. 13, 20. februar 2007, http://www.elektrobeton.net)

Srpsko-hrvatski rat (1)

Na ledini leže
pobijeni Srbi.
Angel Ujedinitelj
sa njih tera muve.

U dvorištu leže
mrtvi Hrvati.
Posipaju ih krečom u prahu
– počeli su se crvati.

Treba ih – gušter velio –
ograditi u ruševinama,
ostaviti ih da se vijaju
dok se do poslednjeg ne poubijaju.
Međusobno.
I u nama.

(Književne novine, septembar 1991)

Srpsko-hrvatski rat (2)

Isturač brade, vepar ritski, njuši
Podunavlje. 500.000 cevi traže metu.
Iz probušenog stomaka silosa
curi zrnevlje. On češe čekinje butne.
Pali cigarilos danski. (Damski?)

Oni što kažu „sipuća kiša”
ubili su petoricu onih što kažu „rosulja”.
Ona svejedno pada, a uostalom
po podne se pretvara u sneg.

Bomba zvana „krmača”
e-ks-pl-o-dir-a.
Selo napušteno sravnjujemo.
Ubijanje kuća – pričaju soldati –
prati naročiti civil cigala, maltera
i kalcifikovanog vremena.

Dva akademika i jedan vladika
veslaju ka Ratnom Ostrvu.
Neku spodobu
u šuplju topolu zacementiraše.
On viče: Vrnite čun,
ja sam knez svih Srba
tamošnjih i onih tu.

Ubice s vencima od školjki
(ušnih) otpevaju mu:
za tvog smo se zemana
onako baš alavo
mladih života nasosali!
Hvala ti onoliko kneže!
Živela amnestija!

(Književne novine, april 1992)

Srpsko-hrvatski rat (3)

Prošetao, radoznao žuto,
Samodržac jutru mrk
zemlje tanin Srbije
do čudne države u kojoj
svi se zovu „Van”.

Sačuvaj me bože, rekao,
eolsko-neonskih zemalja,
vratio se u psima opevane
predele anahronije –
čigra njegva tu se još vrti,
popovi i pesnici
poduhuju u njen rub.

Dočekali ga njegovi ratnici
s čakljama i torbuljinama,
proterali smo, velili mu,
pet (do šest) njinih sela
sa naših – to oblik kaže – brda.

A u Beogradu, mandal-gradu,
korzoom šetaju daždevnjaci
s beretama i bajunetima
podruku s poetesama
maznim (mazni mu bombu!)

A on im velio:
iskorišćena da je svaka
sunčana prilika za zločin
imali bismo Drusnu Srbiju
i ne bi nam se Veliki Pohod
pretvorio u zahod.

(Književe novine, april 1992)

Sve se sliva u naš levak

Mi nemamo vojnih problema. Samo jezičkih.
„Oslobođenje” ili „pad”, na primer.
Ili, kako opisati sedefne prelive nemoći,
šikljanje peska iz stisnute šake
u vreme Pogančevog rata.

Na dvoru se otvara šampanjac
za jednu vonjavu – glava šarena – pobedu.
Ljubičasti nekrofil, u ruševinama,
drži prvu sednicu vlade.

Kao što gušter svoj plavičasti
jezik hitne na muvu – dograbićemo ih,
recituje dvorski pesnik.
Dvadeset oligarha aplaudira mu.

Evropa je mlitava, naše oružje sofisticirano,
sve se sliva u naš levak
– tolkuje glavni Rasudnik. Doista,
mi vojnih nemamo problema, a logičke
rupe – popunjavaju leteće grupe.

Poljsko ludilo je češće
al ludilo brđana uvek je krvoločno
– mni, gledajuć Potpredsednika,
romanopisac-čokotorezac.

Između paperjastih rečenica
(„Opsađuj dok ne crknu!”, „Ucmekaj na stepeništu!”)
pleše vojvoda šupkoljubac.
Nafrakana smrt žuri na televiziju.
(Potajno radi za oba propagandna štaba.)

Doista, mi nemamo problema sa našim kohortama
a i opravdanja su nam sve povozitija.
Ja sam državotvoran, peva rošavo stvorenje.
Ozimi grbavac otpeva mu. Iz svakog beščašća
poleću i naše verzije. One će biti seme
nove posleratne umetnosti.

Sve sliva se u naš levak.
Instrumenti su – javljaju – registrovali
trepet stomačnih mišića onih što nas ne vole,
u južnom delu grada.
Leteće grupe već su se zaputile tamo...

(Književne novine, decembar 1991)

Zimska bajka

U lakmus fašizmus Srbiji
u ponoć stiže ljubičasta ljubavnica
astma. Šapuće mi: da bi ojačali i srasli s telom
zapadni pipci naše oktopodalne, naše Velike,
traže mnogo nafte, zrnevlja i ulja dušinog.

U mimohodu – borac za srpstvo.
U džepu mu bomba (ba!),
čelične kuglice
migolje se, migolje.
Zelen-sinji eksploziv
boja njegovih očiju.

U primus socijalzmus Srbiji
prekuvavam soc. Nemam cukera ali ne zakeram.
Umesto brašnom jutros su nas obradovali
otkrićem da su nam preci stari Tribali.

Mladi komunist ulicom
gricka veliku perecu.
Valja se, rekli mu, jer je Savindan.
Skokovima ruskog u parku hrta divi se.
Sutra će, mni, i rus-medved tako.

U lakmus fašizmus primus socijalizmus Srbiji
spavam. Oksalni kristali izbijaju mi kroz kožu.
Pauk crn, od četiri „S”, gleda me iz sobinog roglja.
Rusku ljubav, šapće mi, povoljno kupio sam.
I mrndža nešto o srpstvu i veri u boga.

(Književne novine, april 1993)



Sarajevo u plamenu
PHOTO: OSLOBOĐENJE


Srbi pišaju na Sarajevo

Srbi pišaju na Sarajevo
upoređujući
parabole mokraće
s parabolama granata.

Zašto, upitah jednog raskrečenog,
satirete taj grad?

Taj grad je istorijska greška
i mora biti zbrisan
– velio mi pljesnuvši po dupetu top.

I dok ponavlja „zemlja srpska, zemlja srpska”
pljuvačkom mi lice prska
– ne on
nego nezgodan suglasnički sklop.

(Republika, maj 1994)

Muve

U podne osobito bockavim
zelenotrbim svojim muvama
razgaćeni velio Tirančić
(rečima biranim):

Hajte, lepe nesnosnice moje,
odzujite do Bosne,
do Bosne mog ličnog vrta smrti,
tamo mnogo mrtvaka istegnutih
a nepronađenih leži.

U repuhu kraj potoka naći ćete ih,
ili na proplanku u bujadi,
il ispod gljiva-suncobranki.

Donesite mi malo malce
na svojim maljavim nožicama
vonja i gusta mrcovskog
da liker zarni napravim,
da ga na sto iznesem
kad mi u goste dođu
akademici i crnorisci.

(1994)

Tirančić smišlja zahvalnicu narodu

Lepi trojedni narode, najlepši
izjutra kad pokuljaš
iz kloaka-naselja,
iz javnog furgonskog prevoza,
– hvala ti.

Lepahni moj narode,
osećam nežnost prema tebi
dok čekaš u redovima
u kišo-misleno jutro
za trougao mleka, romb brašna, krug masti.

Narode koji jedeš klovna čorbe,
budalu kupusa, ludaka krompira,
soleći ih kristalima plavila,
ne zebi, nećeš skapati od gladi
muve, zapazio sam, umiru tek u decembru.

Hiljadu puta ti hvala.
Omogućio si mi ostvarenje davnog sna.
Uvek sam sebe zamišljao kao debeljuškastog kana,
pokoritelja stepskih naodića.
Ostao bih večno kancelarijski detlić.
Ti si me umuvao u istoriju.
Ako niko drugi gušteri će
dok se budu sunčali na ruševinama gradova
hvaliti moje ime.

(1994)

Rođenje Republike

Konačno imamo našu Zasebnicu.
Niko to nije mogao sprečiti:
mi smo državotvorni narod.
Za razliku od naroda-vancaga
mi znamo tajnu purpurne rose.

Predeli koje smo oslobodili
prosto su preporođeni:
černozjom se puši,
u stenama žice metala pevaju,
gušteri trčkaraju, žapci skaču,
pozdravljaju vlast našu.

Radost je velika, gradi se mnogo
a najviše česme-krajputnice.
Neki vele da su to Česme Ubica
što je s najvišeg mesta demantovano
jer kod nas lošoj savesti mesta nema.

Svi koje smo pobili punopravni su građani Republike.
Ne rade ništa, šetaju ulicama, sede na klupama.
Deluju skoro veselo
ta bleda stvorenja nameštenih kostiju, zakrpljenih rana.
Imaju samo, umesto osmeha
mlaziće krvi u uglovima usana.

(1994)


Tirančić i romanopisac-čokotorezac
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ




Omarska

Omarska.
Smrt voli lepa imena.

Karlične kosti dobre su za uzengije.
Okrutnosti Cigana prema ragama
uvek se divila gospođa Genetičarka.
Raspali ga po gubici, Joška.

Sve mlade Muslimanke
– naredio je General –
ima da nose na haljama
V-izrez sve do pupka
– moj pobednički znak.

Pobeda je božiji dar narodu nebeskom
a ko sa životima pobeđenih ne ume da se sprda
pobede nije ni dostojan.

Omarska.
Od butnih kostiju može da se napravi durbin.
Smrt voli lepa imena.

(1994)

Crnorizac P.

Crnorizac P. bio je veliki
stručnjak za određivanje starosti memle
njuhom istančanim – retko bi se
prevario za vek ili dva.

Bejaše veliki podvižnik.
Iskorenio je običaj igranja „trule kobile”
među kaluđerima (doista sablažnjiva slika).
Propisao je nijansu cigle za gradnju crkava
i sastav legure za zvona.

Svakog se jutra svađao sa đavlom
koji bi mu obnoć zaturio čarapu desnu,

izvrnuo rukav na mantiji, u mrtvi
čvor vezao pertle
– sve da bi ga usporio u delima
od nacionalnog interesa.

Zločini, progoni, lupeštva
graktali su mu pod prozorom.
On je vodio teološke raspre
sa svojom prestarelom ruskom hrticom:
da li su „božja deca” svi
ili su neki ipak malo manje to?

Kukci gradojedci jutros su otišli na sever
(u trščacima su otkrili neki nenačet grad).
On im je mahao – šapom svoje hrtice.
Velikom – velio joj – Pravoslavijom
još ćeš se razmahati ti.

(1994)

Bog dobre prilike
Nebojši Popovu

Mi smo narod najstariji! rekao je Mazalo.
Mi smo okot plavetnila! rekao je Natpop.
Pesnici, dotrpeznici, zunzali su o nacionalnom osećanju.
i sve je doista obuzelo jedno osećanje
isto posle toliko vekova:

Osećanje dobre prilike, osećanje dobre prilike,
krećemo u zoru, krećemo u zoru,
biće lako, biće lako,
slabo su naoružani, slabo su naoružani.

Našem orahu treba prostora za senku, rekao je Polkovodac.
Naši su orasi krošnjeviti! rekao je učeni kepec.
Njihove kuće poružnjuju brda!
Njihova muzika rasteruje zečeve i ribe!
Oni peku glinu, muče svetu zemlju!
Tako su govorili pametari ali glavno je ostalo neizrečeno:

Prilika je sjajna, prilika je sjajna,
slabo su naoružani, slabo su naoružani,
krećemo u zoru, krećemo u zoru,
iznenadićemo ih, iznenadićemo ih.

Popovi su zapalili borove iglice
i zapevali pesme u slavu Boga.
Većina je međutim čula glas svog starog boga,
boga dobre prilike:

Prilika je kajsijin svet,
prilika se propustiti ne sme,
plenu se radujte, plenu se radujte,
omotajte vesla u krpe,
iznenadite ih!

(1994)

Pesma ratnih zločinaca

1.
Pucati, pucati na sve,
na ljude, kokoške, pse.

Pucati na svrake i na koze.
Praznu ali još toplu
postelju probosti nožem.

Pucati u odblesak
prozorskog stakla,
i u škrip „pevca”
vrh odžaka.

Pucati u boju divljeg maka
i u zveket mahuna zrelog graška.

Pucati u treperav vazduh jula
i u otužni miris đula.

Život koji nije nastao u znaku krsta
nek zbrišu pritisci kažiprsta.



Život koji nije nastao u znaku krsta nek zbrišu pritisci kažiprsta: Radovan Karadžić
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ


2.
Prolaze ratni zločinci
– šapću za nama pločnici.
Poznaju se po bršljan-usnama
i sasušenim bobicama lica.

Mi smo umorni kosci a ne šetači-lutani.
Kroz ljudsku travu
napravili smo Veliki Prokos.
Opevaće nas gavrani.
Il sveta ptica kos.

Dolaze ljudske zveri
– šapću gradski gušteri
bežeći u zidne fuge.
Odaju ih pokret ruku odviše masni
i vonj kuge.

Gušteri cinkaroši!
Samo onaj kret ruke
ima punoću i prisnost
samo onaj koji se
završava Ubistvom.

U njinim tetivama
– šapću gugutke platanske
namere bez peska
i snovi bez probuda se stane.

O gugutke usrane,
san i pokret su isto
i oboje se nežno
dovršavaju Ubistvom.

(1994)

*Sve pesme preuzete su iz knjige „Jadi srpske duše” koja se pojavila 1995. godine u izdanju Beogradskog kruga

http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=17482

[ena78]

Za sve one koji nisu u prilici citati dane i koji se sjecaju i postuju Sonju Savic!
Suvisna je svaka moja rijec spram Serbedzijine tanane i vrlo duboke price o Sonji, gdje je pokusa opisati svaku valeru njene krhke, avangardne dushe!
Sonji sretna plovidba u vjecnost a vama ugodno citanje!
Pozz!


In memoriam: Sonja Savić (1961-2008)



Posljednji tango u Beogradu

Najveća filmska zvijezda bivše Jugoslavije Sonja Savić umrla je prošle sedmice u svom beogradskom stanu. U maju 1996. razgovarala je sa suradnicom našeg magazina - već tada je zapravo bilo posve jasno da je Sonja Savić žrtva rata zato što je, kako je ispričala Tamari Nikčević, naivno vjerovala da treba do kraja ostati umjetnik, bez obzira na to što su čak i pomoćni filmski radnici, koristeći gužvu, uspjeli da stvore čitave imperije trgujući oružjem, naftom, cigaretama i tuđim životima. Dani prenose tekst objavljen prije 12 godina u beogradskom Profilu i donose reakcije na smrt Sonje Savić njezinog filmskog partnera Radeta Šerbedžije



"Kada se obuče - muško, kada se svuče - riba i po" - spremno su odgovarali muškarci
"Da, znam, ovde se ljudi pitaju - gde je Sonja Savić, a sve se nadaju da će me jednoga dana naći kako nemoćna ležim u kupatilu s iglom u veni. Gotovo cela moja generacija je mrtva" - kaže rezignirano glumica Sonja Savić.

S petnaest je godina napisala monodramu. Bila je to priča o pubertetskim danima ćerke jugoslovenskog ambasadora koju korumpirana, neobrazovana majka upoznaje sa svojim ljubavnikom - bogatim poslovnim čovjekom "liberalnih" shvatanja i pedofilskih sklonosti, koji, nakon izvjesnog vremena, djevojčicu uvodi u svijet seksa i narkotika. Nakon što je uhapšena u jednoj policijskoj raciji, Sonjina junakinja počinje da se liječi od zavisnosti i, iako mlada, već zrela, sabirajući svoj dotadašnji život, ponavlja riječi koje su ujedno zaključak i moto cijele drame - sam i slobodan, sam i slobodan, sam i slobodan…

Odakle petnaestogodišnjoj djevojčici takve teme?!

"Odakle takva tema celom društvu - to je pitanje! Većina ljudi, bez obzira kom socijalnom sloju pripadali - emocionalni su ovisnici, a ta je vrsta zavisnosti gora od narkotičke. Da su rođeni 1925. ili 1935, bili bi alkoholičari. Kao što su nekada seoske lude bili alkoholičari, danas su gradske lude - narkomani. Odakle narkomanija? Možda su uzrok tome veliki magnati koji proizvode oružje, ratove i žene se lepoticama izrazitih oblina. Ko zna?! Ali, čudo jedno kako se odmah misli da opisuješ sopstveni život! Nisam diplomatsko dete, a o diplomatskoj deci imam najbolje mišljenje. Upravo su ta poročna diplomatska "deca komunizma" donela prve suštinske i važne stvari u ovaj grad. Ponosim se što sam poznavala neke od njih. To su sjajni, hrabri ljudi koji su prvi pljunuli na koncept države i potpuno svesno, možda i iz protesta, ulazili u neke vrste ovisnosti. I tačno je - ima u mojoj generaciji ljudi koji su koristili narkotike (neko bi rekao - drogirali se, ali je to jako ružna reč), kao što u generaciji mog oca ima alkoholičara. Govorim o ljudima sjajne inteligencije, često najbriljantnijim primerima generacije, koji nisu pripadali toj feudalno-mačističkoj grupi koja hoće da zapuši usta svakoj ženi. Oni su časni socijalni gubitnici od kojih sam učila mnoge stvari, najveće žrtve mitomanije i korupcije našeg društva. Uvek su me uvažavali, štitili i nikada me nisu uvlačili u nešto što ne odgovara mojoj ličnosti."

Generacija mrtvih pjesnika Cijela ta Sonjina mrtva generacija, cijelo to društvo današnjih "časnih socijalnih gubitnika", rođenih između 1959. i 1961, djeca su američkih kredita i socijalističkog blagostanja. Te prve TV generacije Južnih Slovena, ti samonikli proizvodi urbanih sredina, potpuno isti kao njihovi američki ili britanski vršnjaci, odrastali su uz Hendriksa, Morisona i Džegera, gutali Intervju Endija Vorhola, obožavali pozorište i film, vjerovali u protok informacija, bolji život, u to da civilizacija nikada više neće računati na toljagu, motiku, udarac u potiljak ili krvnu žrtvu.

Ali, kakva je to samo bila zabluda!

Sonja Savić, nekadašnja najveća zvijezda jugoslovenskog filma, danas djeluje istrošeno, utučeno i razočarano. Ni nalik onoj ljepotici za kojom su milioni Jugoslovena uzdisali u tami bioskopskih dvorana.

U jugoslovensku javnost je unijela pometnju onoga trenutka kada je odlučila da se, potpuno prirodno i ležerno, naga prošeta ispred filmske kamere. Lokalne moralistkinje, koje su se svlačile mnogo češće, srećom - daleko od pogleda publike - bezuspješno su se trudile da ospore svu Sonjinu zavodljivost, erotičnost i senzualnost. Tvrdile su da "gotovo da nema grudi i tu tako potrebnu požudnu zadnjicu", gotovo "da i nije žena".

"Kada se obuče - muško, kada se svuče - riba i po" - spremno su odgovarali muškarci.

Osim ljepote, Sonji Savić su, ma koliko to nevjerovatno zvučalo, neki osporavali i talenat. Drugi su je smatrali "jedinom istinskom naslednicom velike Milene Dravić". A zašto onda nije uspjela kao mnoge druge njene manje lijepe i manje talentovane koleginice?!

Možda zato što je bila isuviše pametna za glumicu - odgovaraju njeni prijatelji.

"U prvi razred osnovne škole, moja je generacija krenula 1968. Zaista ima istine u toj šali: što nisu dali studentima, dali su nama. Nekako nas je pratio duh inovacije društva - humanizovanje, približavanje analitičkom zapadnjačkom kulturološkom nasleđu oplemenjivanja pojedinca, potreba da se uči, da se razume, da se šire sposobnosti i oplemenjuje volja… Nije bilo delinkvencije, prevremenog seksualnog zrenja. Tek smo se kasnije zaljubljivali. Sećam se da smo u petom osnovne jedni drugima govorili kako je pitanje farmerki zapravo pitanje našeg političkog opredeljenja. U Radio Beogradu, u dečijoj dramskoj grupi koju je vodio Bata Miladinović, tumačili smo paralelno društvo i socijalnu pravdu. Znam, danas kada je sve devastirano, takve stvari zvuče neverovatno. Ali, tako je bilo."

Sonjina generacija je, kažu, bila izuzetno talentovana. Od njih se očekivalo da će, ulaskom u slušaonice beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, "izvesti revoluciju u drami". Sa profesorom Minjom Dedićem su čitali Strindberga i Ibzena, slušali klasičnu muziku, ali i pratili savremene muzičke tokove, svakodnevno odlazili u Kinoteku i istoriju pozorišta i filma "imali u malom prstu". Bili su mladi, daroviti, željni života i slave. I?! Gdje su danas svi ti ljudi? Gdje su nestali?

Iako je i prije nego što će upisati Akademiju Sonja Savić iza sebe imala jednu filmsku ulogu (Leptirov oblak), njena filmska karijera počinje 1982. godine, saradnjom sa Mišom Radivojevićem. Za ulogu u filmu Živeti kao sav normalan svet nagrađena je Caricom Teodorom, najvećom glumačkom nagradom na Filmskom festivalu u Nišu. Nakon toga, filmovi se redaju: Nešto između, Šećerna vodica (Zlatna arena u Puli), Davitelj protiv davitelja, Balkanski špijun, Život je lep Bore Draškovića, za koji je osvojila nagradu na čuvenom Filmskom festivalu u Veneciji.

Junakinja prvog jugoslovenskog mekog pornića Jugoslovenski se film više bez Sonje Savić nije mogao zamisliti, iako ona tvrdi da je u pitanju "samo floskula".

"Nisam glumila u svim filmovima, već samo u onima koji su punili bioskopske sale" - kaže.

Nakon Une, koji je bio najavljen kao prvi jugoslovenski meki pornić ili, kako filmadžije tvrde - naš odgovor na Bertolučijev Posljednji tango u Parizu - uveliko se pričalo o romansi između glavnih glumaca - Sonje Savić i Radeta Šerbedžije. Ni to joj mnoge žene nisu mogle oprostiti. Sonja se dugo branila, ali je na kraju priznala:

"Ako su svi toliko zainteresovani, priznajem: zaljubila sam se u Radeta Šerbedžiju. Nužno je zaljubiti se i u svakom kadru sam bila zaljubljena koliko je to bila Una u profesora Mišela Babića."

Imala je dvadeset i dvije godine, bila na vrhuncu slave i, osim o ulogama, nagradama, knjigama koje čita i svojim životnim stavovima, novinarima je pričala o načinu na koji liječi svoje duge depresije.

Uporedo sa euforijom koja je vladala oko njenih filmskih ostvarenja, Sonjin rad u pozorištu nikada nije bio dovoljno shvaćen. Sa Egonom Savinom je radila Magbeta, ali premijera nikada nije održana. U okviru iste pozorišne grupe, nazvane Nova osećajnost, došao je Beketov komad Ne ja, pa Ona će doći u režiji Ljubiše Ristića. Predstave su igrane vrlo kratko i pamte ih samo strastveni obožavaoci pozorišta.

Bez obzira na uspjeh kod publike i broj izvođenja, Sonja Savić je ponosna na Železni džez, predstavu koju je radila sa avangardnom pozorišnom trupom Kugla glumište. I dok su, kako kaže, njene kolege sa klase - Bule Goncić, Olivera Ježina, Zoran Cvijanović, Branimir Brstina, Žarko Laušević (u čitulji u Politici svi, zajedno sa profesorom Dedićem, potpisani kao "ožalošćena porodica"…) olako kršile obećanja da se "nikada neće pripitomiti" i polako počeli da igraju u državnim pozorištima, Sonja Savić je to do kraja odbijala. Nije, kaže, pristajala na kompromise.

"Ljudi nisu imali gde da žive. Morali su. Ja sam ostala da tragam. Možda sam pronašla sebe, ali danas nemam ništa. Oni su stekli bar nešto, ja - ništa!"

Dugo ekploatisana u filmovima i medijima, dugo u centru pažnje, Sonja je Savić odjednom nestala. U Americi je boravila dva puta po šest mjeseci, a beogradska je čaršija pričala kako se tamo "leči od narkomanije i ko zna još od čega".

Mene više nema "Iz perspektive intelektualca, Amerika je fantastično društvo. Pogotovu Njujork. Predivan grad koji se ne boji stranaca, megalopolis u kojem dobijaš onoliko koliko poneseš sa sobom. Sva vrata su ti otvorena. Možeš slobodno da posećuješ biblioteke, muzeje… St. Vladimir je najveći institut za istoriju Vizantije, 1954. iz Pariza preseljen u Njujork. Tu sam našla ogromnu biblioteku sa ortodoksnim knjigama oca Džona Majndorfa. Bio je fantastičan čovek. Njegova knjiga Vizantijsko bogoslovlje mi je pomogla da sopstvenoj veri priđem na pravi način".

Po povratku iz SAD, Sonja Savić dobija nekoliko manjih uloga, ali slava i publicitet koji su je nekada pratili, ovoga puta izostaju. Očajna i ogorčena na filmadžije koji su se u međuvremenu obogatili "valjajući oružje, naftu i cigarete", Sonja Savić se povlači u samoću i bijedu koju sve teže podnosi.

Uloga u filmu Gorana Markovića Urnebesna tragedija omogućila joj je da zaradi nešto novca, koji joj je poslužio da konačno završi Ubistvo na kraju grada, sopstveni film koji radi sa grupom Supernauti.

"Goran mi je rekao da mu je zamereno što mi je dodelio tu ulogu. I Miša Radivojević mi je skretao pažnju kako ljudi iz naše branše jako loše reaguju na sam pomen mog imena. A - ko su ti ljudi?! Zašto tako reaguju? Mene više nema! Otišla sam. Mogu da odahnu!"





Rade Šerbedžija za E-novine



Kaluđerica i isposnica



I kada je bivala radosna, oči su joj se tugom smiješile. Odviše plaha i nježna i nestvarna. Ranjena djetinjstvom, životu se gotovo izvinjavala što postoji. Ima tako nekih posebnih duša, koje su rođene s pradavnom mudrošću i koje su za života hodale među nama stvarnima, nevidljivo i nečujno…

Otud se i činilo da ona više lebdi nego korača beogradskim asfaltima…

Srna… Košuta…

Zanesena filmom, Ekaterinom Velikom i ruskim avangardistima…

Zaljubljena u Hemfri Bogarta, filmove Miše Radivojevića koje još nije snimio i svoga profesora Minju Dedića…

Sonja Savić, generalna sekretarica naše posebne i jedinstvene Partije u čiju smo se pamet, talenat, kreativnost, inteligenciju i nevinu ljepotu, životima zaklinjali…

Sonja Savić, o kojoj Aca Popović nije stigao da napiše roman, ali je filmska kamera s kojom je ona tako vragolasto cijeli svoj život očijukala, uspjela da zabilježi, ovjekovječi i oslika, poput Leonarda Da Vinčija, taj njen najtužniji osmijeh kojim nas je osvajala sa Velikih Ekrana.

Dobila je od života mnogo, ali je i zarana izgubila sve.

I samo ona zna kako. I samo ona zna zašto.

Kao da se i nije naročito trudila da zadrži ono što joj je po svemu pripadalo. Njezini koraci su uvijek lutali sporednim sokacima, tamo gdje velika svjetla ne dopiru do tajanstava samo njoj razumljivih, koja su je svojim opojnostima branila od suviše jasnog i ponekad prozaičnog života, ali su je isto tako zauvijek odvodili u čudesni i opasni labirint, u kome se na kratke mahove ugodno skrivala od svih i od svega, ali iz kojega, jedne noći, više nije mogla pronaći put povratka…

U biti svakog nadnaravnog umjetnika jest lutanje i disidentstvo. Kako bi inače dodirnuli one potpuno nepoznate i apstraktne obale Rijeka, kojima ni imena nisu poznavali…

Sonja je bila disident od rođenja. Uvijek protiv… Ali uvijek s razlogom… Nemirom svojim obilježena Antigona svoje generacije… Više rođena sestra no ljubavnica…

Kaluđerica i isposnica, u čijim su se tajnim izbama ispovijedala naša zaluđena srca.

Mora da je njena reinkarnacija bila loše sprovedena, jer se pojavila u svijetu u kome je već jednom davno živjela. Otud i taj najtužniji osmijeh… Jer sve je ona to već jednom prije, možda i prije hiljadu godina vidjela… I sve joj je to bivalo tako poznato i tužno i melanholično i ludo… I zato su se te oči tugom smješkale…

Zastrašujući rat koji je 90-tih prohujao kroz naše živote i svakog na svoj način ranio, izbrisao je i taj nezaboravni, tajanstveni smiješak sa Sonjinog lica.

Ta naša i njena duhovna tamnica odnijela je i sve uloge koje nam nije odigrala sa tim svojim najbjeljim licem i tim svojim najplavijim očima…

Antigona je zgrčenih pesnica i iskrivljenog lica do smrtnoga bola, progutala sve svoje suze i riječi…

Kaluđerica Sonja polako je napuštala sve što je nekad poznavala, dodirivala, voljela…

I sve dublje u tajanstvo tamnog labirinta odhodila.

Tamo je, osamljena i od svih i svega već odavna oproštena, još samo stare filmove gledala… sada ležiš na dnu vode… iznad tebe šaš i trava… kao leptir koji ode…kao dijete koje spava… i dok te ljulja val za valom… sanjam da si opet živa…

http://www.youtube.com/watch?v=TdysEj06 ... re=related

http://www.youtube.com/watch?v=m5Wr0KlA ... re=related

Dvije predivne pjesme, sa super ekipom u nekom ex sistemu vrijednosti.....No to je vec jedna druga prica...

[pesak]

Intervju: Don DeLilo, pisacObjavljeno: Čet, 02. 10. 2008. 18:08 VIŠE NE POZNAJEM AMERIKU

PHOTO: http://www.elpais.com

Don DeLilo je jedan od najznačajnijih američkih pisaca koji objavljuju u poslednjem kvartalu 20. veka. Njegov prvi roman „Amerikana“ objavljen je još daleke 1971. Na Njujork tajmsovoj listi 25 najboljih američkih romana u 20. veku (po glasovima pisaca) DeLilov roman „Podzemlje“ zauzeo je drugo mesto. Nazivaju ga američkim Džojsom, kako zbog neobične sintakse kojom istražuje granice i moć reči, tako i zbog minucioznih opisa likova i pejzaža kojima zadivljuje čitaoca. Na sprski su prevedena četiri njegova romana, a poslednji, „Padač“, objavljen je pre nekoliko meseci. Preveo sa engleskog: Nenad Župac

*Gospodine DeLilo, želeli bismo da obavimo razgovor sa vama, razgovor koji bi ličio na pitanja polaznika kurseva kreativnog pisanja – o tome kako pišete, kako razmišljate i kako ste napisali svoj novi roman Padač.


Obično zaboravim sve u vezi s romanom čim završim sa pisanjem. Ovaj put je drugačije. Bilo mi je potrebno skoro godinu dana da počnem da se osećam nekako slobodnim od Padača. Mislim da ga „nisam izbacio iz glave“ do dana današnjeg.

*Vi ste već pisali o političkim zaverama i atentatima u svojim delima.

Da, ali ovo u vezi sa 11. septembrom je potpuno drugačije. Još uvek sam pod stresom, baš kao i većina Njujorčana. Pre nekoliko meseci izbio je požar u Dojče banci u Njujorku, relativno bezopasan požar. Ali sam se strašno uznemirio kad sam video fotografije u novinama. (Napomena: U zgradi Dojče banke izbio je požar 18. avgusta 2007. Dva vatrogasca su poginula.)

*Da li ste posle 11. septembra pomislili ovakvu priču sam mogao da izmislim?

Ne, ne! Ali jedan moj prijatelj me pozvao telefonom tri dana posle 11. septembra i rekao mi, dok mu je glas podrhtavao, da je u vreme napada čitao moj roman Podzemlje. U njemu se nalazi opis Svetskog trgovinskog centra u magli. Nisam čak ni razmišljao o simbolici na koricama knjige. Ja zapravo nikad nisam hteo da napišem roman o 11. septembru. Imao sam sasvim drugačiju ideju i pisao sam drugi roman skoro pola godine, kad se ta slika odjednom stvorila u mojoj glavi: čovek hoda ulicama Menhetna posle napada i pogrbljeno se probija kroz oblak dima i prašine. Kasnije sam saznao da slična fotografija zaista postoji, ali tada to nisam znao. Ta slika se jednostavno stvorila u mojoj glavi. Počeo sam od ovog motiva, to je bilo sve što sam imao.

*Da li još uvek sećate trenutka kada se ta slika stvorila u vašoj glavi?

Bilo je to 2004. Nekoliko meseci kasnije počeo sam da pišem Padača. Dobro se sećam datuma: bio je to dan kada je Džordž Buš ponovo izabran za predsednika u novembru 2004. Bila mi je potrebna neka protivteža tom činu. Istražio sam, čitao članke i knjige o 11. septembru i tada sam otkrio fotografiju koju sam sve vreme imao u glavi. Na njoj je biznismen, sav od prašine i pepela, sa aktovkom u ruci. Fotografija se pojavila u mnogim novinama posle terorističkih napada. Pitao sam se: Ko je ovaj čovek? Koja je njegova priča? I šta će mu ta torba? Na ova pitanja sam pokušao da odgovorim uz pomoć mašte. Odjednom mi je na pamet pala ideja da ta torba uopšte nije njegova. Čija je to torba? Zašto je kod njega? Stvorio sam, kao neki detektiv, sopstveni zaplet.

*Kako izgleda vaša svakodnevna rutina kad pišete roman?

Ujutru, posle doručka, odem u sobu i pišem na pisaćoj mašini tri-četiri sata. Onda napravim pauzu, posetim svog izdavača ili odem po namirnice, kupim nešto za jelo. Ako sve bude kako treba, vratim se za pisaću mašinu po podne.

*Ko prvi čita ono što napišete? Vaša žena?

Da, ona čita prva rukopis, ali tek onda kada je potpuno završen. Čita ga naravno i moj urednik. Sramota je što je profesija urednika skoro izumrla u Americi. Zašto je tako? Urednici su veoma bitni, oni mogu da spasu karijeru pisca! Uzmimo moj slučaj kao primer. Ako bih danas ponudio rukopis svog prvog romana Amerikana nekom izdavaču – roman nikada ne bi bio objavljen. On ima oko 700 stranica, to je haotično i prilično zbrkano delo. Ali je jedan urednik rekao, ima nečega zanimljivog u tom haosu. A onda smo više puta zajedno pregledali tekst, imali duge razgovore, predložio mi je da nešto promenim i skratim. Taj roman je pretrpeo ozbiljne prepravke. To danas ne bi bilo moguće! Sramota!

*A kako ste postupili sa Padačem?

Što se tiče Padača – napisao sam dve trećine knjige za godinu dana; i tada sam sledio svoj instinkt. Onda sam ponovo preradio nefunkcionalne delove da bih stvorio novu strukturu, balans, ritam, da bi određeni elementi mogli da izbiju na površinu s vremena na vreme, posebno na značajnim mestima. Osećao sam se kao arhitekta koji projektuje zgradu. Hemingvej je rekao: „Sruči crno na belo!“ Crna slova na beo papir, onda će jedna rečenica pratiti drugu.

*Rekli ste „razmišljam rečenicu po rečenicu“.

Da. Razmišljam rečenicu po rečenicu, korak po korak. Čitajući svoje rečenice naučim nešto o likovima u romanu. Na neki čudan način, rečenice mi govore nešto o samoj knjizi. Samo dok pišem mogu da shvatim ono što želim da kažem. To kreće odatle. Isto mi se dešava kad raspravljam o politici. Često ne mogu da shvatim svoj stav o određenoj temi dok o njoj ne počnem da diskutujem.

*Da li je Padač politički manifest?

Ne, nije. Samo sam hteo da se pozabavim 11. septembrom rečenicu po rečenicu. Počeo sam ponovo da redovno glasam tek posle terorističkih napada. A i to je, priznajem, zasluga moje žene: ona me prosto natera da izađem iz kuće i odem do birališta na dan izbora.

*Vaše političko opredeljenje?

Ja sam nezavisan. To je sve što želim da kažem o tome.

*A zašto ne biste rekli još nešto?

Pa znate, ja sam odrastao u Bronksu, gde smo obično govorili: zato što te se to jebeno ne tiče!

*Zbog naših čitalaca, moraćemo da dodamo da ste se sada nasmejali.

Da, dopišite. Ne želim da se politički kompromitujem u javnosti.



PHOTO: EPA/NTV/VIDEOGRAB


*Šta mislite o današnjoj Americi?

Nalazimo se u čudnom položaju. Posle 11. septembra Amerikanci su podržavali vladu, nije bilo protesta zbog vojnih akcija u Avganistanu i nije bilo kritika na račun rata u Iraku. Pa čak i danas, iako se javno mnjenje okrenulo protiv vlade, pojedinac nema jak stav i ne protestuje kao, recimo, za vreme rata u Vijetnamu. Jedan od likova iz Padača je rekao, a i ja bih se složio s njim: Više ne poznajem Ameriku. Uzgred, kad sam završio ovaj fragment romana, osetio sam kako čovek ipak može žustrije da reaguje na ovakve događaje, naravno u okrilju literature. Kad pišete, možete da osvetlite unutrašnjost ovakvih događaja. Pisac može da opiše strah ili gubitak pojedinca dijalogom, snovima, razmišljanjima, što istoričar ili biograf ne mogu. Pisac ne mora ništa da dokazuje, makar ne mora da dokazuje na način na koji to mora pisac koji se bavi dokumentarnom prozom. Kako možete da objasnite istorijski dokaz snova? Ali zato kao pisac možete da predstavite drugačije istine, koje nisu nimalo manje vredne.

*Dva glavna lika Padača zovu se Kit i Lijana, par koji se razišao pre 11. septembra. Šta oni predstavljaju?

Kit i Lijana su glavni likovi, par koji živi odvojeno. Postoji takođe i drugi par, Lijanina majka Nina i njen dugogodišnji ljubavnik, Nemac Martin. I šta se dogodilo posle terorističkog napada? Kit i Lijana su se zbližili i obnovili svoju vezu, a Nina i Martin su upali u krizu i rastavili se. Ovde se vidi snaga terora: on menja naše živote.

*Ko je Kit?

Ironično, ali Kit postavlja sebi to pitanje posle terorističkih napada: Ko sam ja? Šta ja predstavljam? Odjednom, on shvata da voli svog sina i da želi da bude blizak s njim. Lijana je uvek želela da bude kao i svi drugi, dok se nije dogodio 11. septembar i ojačao je. Ona čita sve što joj padne pod ruku, a posebno čitulje i priče o poginulima u terorističkim napadima, koje se svakodnevno pojavljuju u novinama.

*Govorite o svojim likovima kao da ste živeli s njima.

Nije stvar u tome da li ih volim ili mrzim. Evo kako ja na to gledam: prešli smo određeni put zajedno i ja sam fasciniran stvarima koje sam iskusio s njima.

*Padač je postao knjiga o intimnosti.

Da. Pripovedam intimnu priču u središtu globalnog događaja. Ali, to je takođe postala i knjiga o sećanjima i o tome šta ona predstavljaju u našim životima. Pre desetak godina, učestvovao sam u okupljanjima Alchajmerovih pacijenata i zaista nisam znao da ću jednog dana pisati o tome. Na početku sastanka, svaki od učesnika ima dvadesetak minuta da zapiše neka sećanja iz svog života. Posle toga, oni daju jedni drugima to što su napisali i diskutuju. Učesnici su voleli ove sastanke – ja sam pretežno slušao i bio tihi posmatrač.

*Kako ste se odlučili da sarađujete sa Alchajmerom?

To s Alchajmerom počela je moja tašta. Zbog toga je i moja žena počela da posećuje te sastanke-terapije. Bio sam zaista dirnut dok sam slušao te ljude kako pričaju jednu drugačiju priču iz njihovih života; njihova sećanja, trenuci, osećanja, stvari koje su današnji mas-mediji potpuno uništili. Ti sastanci održavali su se početkom devedesetih, ali sada, dok sam se mučio sa 11. septembrom i nekim kolektivnim sećanjima, ti sastanci su se nekako ponovo našli u mojoj glavi, pa sam ih literarno upotrebio, kao primer za to kako ponekad izbegavamo sopstvena sećanja: potrebno je da ih saopštimo jedni drugima.

*U svom romanu Mao II uporedili ste snagu terorističkog napada sa onim suštinskim uticajem romanopisca. To je delovalo skoro kao ljubomora.

To je tvrdio lik u romanu Mao II, a ne romanopisac Don DeLilo. Kada pišem i stavljam reči u usta svojih junaka, ne mislim o tome da li stojim iza tih reči ili ne.



PHOTO: EPA/TONY GUTIERREZ


*Dobro, recimo to onda na drugi način: postoje li sličnosti između terorista i romanopisca?

Terorista može da promeni svet, da utiče na njega na taj način – 11. septembar je užasan, strašan primer za navedenu tezu. Posle toga sve je drugačije – grad, ljudi, svet. Teroristički akt ima prostu, jednostavnu strukturu i to ga čini tako privlačnim. Terorista, pomoću ovog akta, dobija jedinstvenu ulogu koja ga razdvaja od ostatka čovečanstva. Kada sam video čuvenu fotografiju Muhameda Ata sa vozačke dozvole, nisam mogao da skinem pogled sa njegovih očiju. Kao da su njegove oči sadržale neko posebnu mudrost: jer Ata je znao da će to što poseduje američku vozačku dozvolu zauvek promeniti svet.

*I vi ste, takođe, isto to poželeli?

Normalno je da je direktno poređenje teroriste i romanopisca totalna glupost, tu se obojica slažemo, zar ne? Ali nekada je romanopisac takođe imao neki uticaj na mišljenje svojih savremenika, način na koji oni posmatraju svet, način na koji žive. Kafka i Beket su uspeli u tome. Kafkina dela zauvek su promenila način na koji posmatramo svet. Da li književnost još uvek ima tu moć? Ne, mislim da je književnost izgubila tu moć. I dalje se pišu veliki romani, ali oni više ne mogu da promene svet.


*A zašto ne mogu? Zašto ste toliko pesimistični?

Živimo u vremenu brzih mas-medija: televizije i interneta. Oni određuju naš tempo života, a ne knjige.

*Ali zar se kao romanopisac koji piše o velikim temama svog doba ne borite protiv toga?

Moje ideje su moje oruđe. Uplašio bih se kad bi moje knjige imale toliki uticaj. Ja nikada nisam želeo da promenim svet. Norman Majler je to želeo, zadao je sebi da promeni svest ljudi u našem vremenu. I mislim da je skoro uspeo, govorim o 60-im godinama prošlog veka. Ali ja? Ne. Ja nikada nisam tako nešto želeo. Nisam majlerovac.

*Ali vi takođe pišete romane da biste doprli do čitalaca, da im pokažete način na koji vi vidite svet.

Henri Džejms je jednom rekao da je sumnja strast pisaca. To je prilično istinito. Dok pišem roman, stalno sumnjam u svoje mogućnosti. Nekada više, nekada manje. Takođe, nikada nisam siguran da li će moja knjiga izazvati snažnu reakciju. Kada sam završio Podzemlje, da budem iskren, nisam se nadao nekom velikom uspehu. To je prilično komplikovan roman: 800 stranica, preko 100 likova – koga će to zanimati?

*Kad ga je pročitao, vaš agent vas je savetovao da napišete indeks imena.

Da, mislio je da je to dobra ideja.

*Mada ga niste poslušali. Ali Podzemlje je postalo internacionalni bestseler. Kritičari su rekli da je to američki odgovor na Uliks.

Niko nije bio više iznenađen od mene. Dao sam rukopis ne samo mom agentu, već i nekim prijateljima i kolegama. Pročitali su roman za manje od nedelju dana i sve reakcije bile su pozitivne. Ljudi su pročitali 800 stranica za nedelju dana! Ma i samo to je bio komliment kome se nisam nadao.

*Engleski Obzerver vas je nazvao „Meduza našeg vremena“ jer za predmet svojih romana uzimate teme kojih širi društveni krugovi postaju svesni decenijama kasnije.

I ja sam to pročitao o sebi.

*Napravili ste „kiselo lice“.

Namrštio sam se? Hmm.

*Ne dopada vam se taj citat.

Meduza nije bila baš previše srećna, zar ne? Iz toga sledi da ja nisam baš srećan pisac.

*Pa jeste li srećan pisac?

Ne verujem da postoji srećan pisac. Pisati je teško i frustrirajuće. Početak je uvek najteži deo, ali onda, obično negde na polovini knjige, pisac iskusi određenu radost: ono što je napisao odjednom poprima neki smisao, sve postaje jasnije, pisanje mu onda lakše ide.

*Da li ste vi Meduza?

Ne mislim previše o tome kako me drugi ljudi vide. Pisac bi trebalo da izbegava da igra ulogu koju mu javnost nameće. Ako u tome ne uspe, onda će se utopiti u tu sliku. I onda će pisac u njemu umreti. Vidite, ja nisam u stanju da prepoznam neki istorijski fenomen i da ga „ugradim“ u roman. Ja pišem nesvesno. S te strane, sličan sam umetniku koji slika ili vaja skulpturu, on odražava osećanja svog doba, bez mogućnosti da ga analizira.



PHOTO: EPA/BETH A. KEISER


*U svom prvom romanu Amerikana, koji je objavljen pre 36 godina, predvideli ste kako ljudi doživljavaju život danas, osećanja koja ovladavaju ljudima koji se predstavljaju na internet sajtovima poput Myspace ili televizijskim realiti-šouima – napisali ste da mnogi ljudi veruje da postoje samo ukoliko postoji neki video zapis o njima.

Baš juče sam dobio veoma pronicljiv mejl o mojim delima, u kome je naveden isti citat. Moram da priznam da sam odavno zaboravio sve u vezi s ovim citatom. Čudno, zar ne? A šta se to dešava u glavi pisca? Mogu da vam opišem jedino ono što se dešava u mojoj glavi. Kada je reč o drugim piscima, osećam se kao da rešavam slagalicu. Beskrajno je teško govoriti o pisanju. Kada se vidim sa svojim prijateljima piscima, radije razgovaramo o filmovima, politici, sportu, o svemu, samo ne o književnosti.

*Kad smo već kod toga, zar se ne oseća izvesno rivalstvo među vama?

Normalno je da bi razgovor onda bio jednostavniji. Razgovarati sa drugim piscima o njihovim knjigama ili o mojim knjigama, zahteva visok nivo diplomatije. Šta reći dobrom prijatelju čiji novi roman ste upravo pročitali i shvatili da je užasan? Ili ćete biti pristojni i pronaći nekoliko pozitivnih stvari i zadržati se na tome, ili ste toliko dobri prijatelji da iskrena kritika neće uništiti prijateljstvo. Nažalost, ovo drugo se zaista retko sreće.

*Da li ste vi optimista ili pesimista?

Ne razmišljam o sebi u tim kategorijama. Moji roditelji su emigrirali iz Italije, iz malog mesta Abruca; bili su obični ljudi koji su se nastanili u Njujorku, u Bronksu, gde sam ja odrastao. Došli su u Ameriku zbog posla i doživeli su da ova zemlja održi dato obećanje: ponudila im je nove perspektive, novo društvo u kome su pronašli posao i izvestan prosperitet. Jednom sam se zapitao zašto u mojim knjigama ima tako malo o mom detinjstvu u Bronksu i jedini odgovor koji sam mogao da pronađem jeste da sam, na određeni način, i ja pratio impuls svojih roditelja – zanimalo me društvo u celini, a ne samo tri-četiri ulice u kojima sam odrastao. Sigurno nije slučajno što se moj prvi roman zove Amerikana.

*Rođeni ste 1936. godine. Šta pamtite u vezi sa detinjstvom?

Molim vas da mi oprostite što ću ponovo navesti jednu sliku. Skoro sam video u novinama fotografiju sa bejzbol utakmice iz 1951. godine. Na vrhovima tribina (u originalu: bleachers – nepokriveni deo tribina gde su najjeftinija sedišta, prim. prev.) svaki gledalac je nosio odelo i kravatu. Ja sam bio potpuno zaboravio na to! Ovaj primer pokazuje koliko su mi beskrajno daleki, sa današnje tačke gledišta, dani mog detinjstva i moje mladosti. Moj otac je radio za osiguravajuću kompaniju i uvek je nosio odelo i kravatu, samo je onih dana kada je bilo ekstremno toplo nosio belu košulju sa kratkim rukavima.

*A kakav je bio mali Don DeLilo?

Uvek sam gluvario na ulici. Kao klinac stalno sam se pretvarao da sam radio-komentator bejzbol utakmice. Izmišljao sam utakmice satima i satima. Bilo nas je jedanaestoro u maloj kući, ali omalene prostorije nikada nisu bile problem. Uvek smo govorili italijanski i engleski zajedno, pomešano. Moja baka, koja je živela u Americi pedeset godina, nikada nije naučila engleski.

*Jedan prijatelj vas je nazvao „strastvenim usamljenikom“?

Počeo sam da budem usamljen otprilike u dvadesetoj godini i još uvek sam. Moguće je da je to reakcija na moje bučno i razuzdano detinjstvo, tokom koga nikada nisam bio sam.

*Šta je to što ste naučili u Bronksu za ceo život?

Poker.

*Da li dobro igrate?

Nekada sam bio sasvim dobar igrač, ali nisam igrao poker već dugo, dugo. Obično sam igrao poker jednom nedeljno, ali je nekoliko stalnih igrača umrlo, a jedan se odselio u drugi grad, pa sam morao da prestanem.

*Kit, lik u romanu Padač, takođe igra poker jednom nedeljno. To je jedino zadovoljstvo posle raskida sa Lijanom.

Tako je. Zapravo, znao sam jednog tipa koji se kao i Kit preselio u mali stan posle raskida sa ženom. Prvi komad nameštaja koji je kupio bio je zeleni sto za poker.

*Šta vas fascinira u igranju pokera?

Izazov. Morate biti pametni i hrabri, potpuno skoncentrisani na igru. A i iz nekog razloga, partija pokera vam pomaže da, na nekoliko sati, zaboravite sve probleme koji vas muče. Poker vam otkriva neke crte vašeg karaktera: Da li ste spremni da rizikujete? Da li lako možete da donesete odluke? Nije uvek prijatno saznati odgovore na ova pitanja. S te strane, poker je nemilosrdan.

*Jedno vreme, poker je bio svetski TV fenomen. Šta mislite: kako je postao toliko uspešan?

Mogu li da se složim sa Kitovim mišljenjem? On misli da je za uspeh pokera na televiziji zaslužna televizija, a ne poker. I u pravu je. Partije pokera na televiziji liče na sapunske opere ili rvanje, gde likovi odgovaraju zadatim klišeima. Vidite, televizija je takođe promenila i bejzbol, igru koja se zapravo sastoji od dugih pauza. Televizija je izmislila tehniku ponavljanja – riplej, i oni ponavljaju određene trenutke meča tokom tih pauza, čak i kad ta ponavljanja ne doprinose boljem razumevanju meča. Na kraju, televizijsko praćenje bejzbola sastoji se, iznad svega, od ripleja – mi ljudi smo izmislili te tehnologije i one moraju da budu iskorišćene i usavršavane.

*Gospodine DeLilo, rekli ste da ste kasno počeli da čitate knjige.

Da, to je tačno. Kao dete, uglavnom sam slušao radio. Knjige sam otkrio tek kao mladić: Hemingvej, Fokner, Tomas Vulf, romantične epove. A onda sam otkrio evropske pisce, pre svega Kamija.



PHOTO: EPA/JEFF CHRISTENSEN


*Kako su vaši roditelji reagovali kad ste im rekli da želite da budete pisac?

Bio sam prvorođeno dete, a u italijanskim porodicama ono ima mnogo više slobode od ostale dece. Roditelji se nisu mnogo protivili, možda baš zbog ovoga. Kada sam imao 28 godina, dao sam otkaz u marketinškoj agenciji jer sam želeo da postanem pisac. Jednog jutra sam se probudio i pomislio: danas dajem otkaz. Jedini problem bio je što tog jutra nisam mogao da nađem svog šefa. Međutim, našao sam ga po podne tog istog dana. Nije bio baš previše iznenađen. Rekao sam mu: „Odlazim i više se neću vraćati.“ Kad danas mislim o tome, verujem da je on znao mnogo pre tog trenutka da ću dati otkaz.

*I onda ste počeli da pišete svoj prvi roman?

Ne, dao sam otkaz 1965. Moj prvi roman objavljen je šest godina kasnije. U međuvremenu sam mnogo vremena provodio u bioskopima. Najviše sam voleo matine, zato što sam često bio potpuno sam u sali. Često sam ih posećivao.

*Jednom ste rekli da tada niste baš bili sigurni da ćete postati pisac, ali ste bili sigurni da ćete živeti život pisca, koji se sastoji od tri stvari...

... Kafa, cigarete i povremeno baciti pogled na svet. To me fascinira.

*Koji rezultat ste postigli čestrdesetak godina kasnije?

Već odavno ne pušim i radije popijem šolju čaja. Ali sve ostalo se nije promenilo.

*Intervju je originalno objavljen u Die Zeit magazinu 11. oktobra 2007, a na engleski ga je preveo Dam Pendebejt Filijus

http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=17491

[pesak]

Intervju: Don DeLilo, pisac
Objavljeno:

Čet, 02. 10. 2008. 18:08

VIŠE NE POZNAJEM AMERIKU

PHOTO: http://www.elpais.com

Don DeLilo je jedan od najznačajnijih američkih pisaca koji objavljuju u poslednjem kvartalu 20. veka. Njegov prvi roman „Amerikana“ objavljen je još daleke 1971. Na Njujork tajmsovoj listi 25 najboljih američkih romana u 20. veku (po glasovima pisaca) DeLilov roman „Podzemlje“ zauzeo je drugo mesto. Nazivaju ga američkim Džojsom, kako zbog neobične sintakse kojom istražuje granice i moć reči, tako i zbog minucioznih opisa likova i pejzaža kojima zadivljuje čitaoca. Na sprski su prevedena četiri njegova romana, a poslednji, „Padač“, objavljen je pre nekoliko meseci. Preveo sa engleskog: Nenad Župac

*Gospodine DeLilo, želeli bismo da obavimo razgovor sa vama, razgovor koji bi ličio na pitanja polaznika kurseva kreativnog pisanja – o tome kako pišete, kako razmišljate i kako ste napisali svoj novi roman Padač.


Obično zaboravim sve u vezi s romanom čim završim sa pisanjem. Ovaj put je drugačije. Bilo mi je potrebno skoro godinu dana da počnem da se osećam nekako slobodnim od Padača. Mislim da ga „nisam izbacio iz glave“ do dana današnjeg.

*Vi ste već pisali o političkim zaverama i atentatima u svojim delima.

Da, ali ovo u vezi sa 11. septembrom je potpuno drugačije. Još uvek sam pod stresom, baš kao i većina Njujorčana. Pre nekoliko meseci izbio je požar u Dojče banci u Njujorku, relativno bezopasan požar. Ali sam se strašno uznemirio kad sam video fotografije u novinama. (Napomena: U zgradi Dojče banke izbio je požar 18. avgusta 2007. Dva vatrogasca su poginula.)

*Da li ste posle 11. septembra pomislili ovakvu priču sam mogao da izmislim?

Ne, ne! Ali jedan moj prijatelj me pozvao telefonom tri dana posle 11. septembra i rekao mi, dok mu je glas podrhtavao, da je u vreme napada čitao moj roman Podzemlje. U njemu se nalazi opis Svetskog trgovinskog centra u magli. Nisam čak ni razmišljao o simbolici na koricama knjige. Ja zapravo nikad nisam hteo da napišem roman o 11. septembru. Imao sam sasvim drugačiju ideju i pisao sam drugi roman skoro pola godine, kad se ta slika odjednom stvorila u mojoj glavi: čovek hoda ulicama Menhetna posle napada i pogrbljeno se probija kroz oblak dima i prašine. Kasnije sam saznao da slična fotografija zaista postoji, ali tada to nisam znao. Ta slika se jednostavno stvorila u mojoj glavi. Počeo sam od ovog motiva, to je bilo sve što sam imao.

*Da li još uvek sećate trenutka kada se ta slika stvorila u vašoj glavi?

Bilo je to 2004. Nekoliko meseci kasnije počeo sam da pišem Padača. Dobro se sećam datuma: bio je to dan kada je Džordž Buš ponovo izabran za predsednika u novembru 2004. Bila mi je potrebna neka protivteža tom činu. Istražio sam, čitao članke i knjige o 11. septembru i tada sam otkrio fotografiju koju sam sve vreme imao u glavi. Na njoj je biznismen, sav od prašine i pepela, sa aktovkom u ruci. Fotografija se pojavila u mnogim novinama posle terorističkih napada. Pitao sam se: Ko je ovaj čovek? Koja je njegova priča? I šta će mu ta torba? Na ova pitanja sam pokušao da odgovorim uz pomoć mašte. Odjednom mi je na pamet pala ideja da ta torba uopšte nije njegova. Čija je to torba? Zašto je kod njega? Stvorio sam, kao neki detektiv, sopstveni zaplet.

*Kako izgleda vaša svakodnevna rutina kad pišete roman?

Ujutru, posle doručka, odem u sobu i pišem na pisaćoj mašini tri-četiri sata. Onda napravim pauzu, posetim svog izdavača ili odem po namirnice, kupim nešto za jelo. Ako sve bude kako treba, vratim se za pisaću mašinu po podne.

*Ko prvi čita ono što napišete? Vaša žena?

Da, ona čita prva rukopis, ali tek onda kada je potpuno završen. Čita ga naravno i moj urednik. Sramota je što je profesija urednika skoro izumrla u Americi. Zašto je tako? Urednici su veoma bitni, oni mogu da spasu karijeru pisca! Uzmimo moj slučaj kao primer. Ako bih danas ponudio rukopis svog prvog romana Amerikana nekom izdavaču – roman nikada ne bi bio objavljen. On ima oko 700 stranica, to je haotično i prilično zbrkano delo. Ali je jedan urednik rekao, ima nečega zanimljivog u tom haosu. A onda smo više puta zajedno pregledali tekst, imali duge razgovore, predložio mi je da nešto promenim i skratim. Taj roman je pretrpeo ozbiljne prepravke. To danas ne bi bilo moguće! Sramota!

*A kako ste postupili sa Padačem?

Što se tiče Padača – napisao sam dve trećine knjige za godinu dana; i tada sam sledio svoj instinkt. Onda sam ponovo preradio nefunkcionalne delove da bih stvorio novu strukturu, balans, ritam, da bi određeni elementi mogli da izbiju na površinu s vremena na vreme, posebno na značajnim mestima. Osećao sam se kao arhitekta koji projektuje zgradu. Hemingvej je rekao: „Sruči crno na belo!“ Crna slova na beo papir, onda će jedna rečenica pratiti drugu.

*Rekli ste „razmišljam rečenicu po rečenicu“.

Da. Razmišljam rečenicu po rečenicu, korak po korak. Čitajući svoje rečenice naučim nešto o likovima u romanu. Na neki čudan način, rečenice mi govore nešto o samoj knjizi. Samo dok pišem mogu da shvatim ono što želim da kažem. To kreće odatle. Isto mi se dešava kad raspravljam o politici. Često ne mogu da shvatim svoj stav o određenoj temi dok o njoj ne počnem da diskutujem.

*Da li je Padač politički manifest?

Ne, nije. Samo sam hteo da se pozabavim 11. septembrom rečenicu po rečenicu. Počeo sam ponovo da redovno glasam tek posle terorističkih napada. A i to je, priznajem, zasluga moje žene: ona me prosto natera da izađem iz kuće i odem do birališta na dan izbora.

*Vaše političko opredeljenje?

Ja sam nezavisan. To je sve što želim da kažem o tome.

*A zašto ne biste rekli još nešto?

Pa znate, ja sam odrastao u Bronksu, gde smo obično govorili: zato što te se to jebeno ne tiče!

*Zbog naših čitalaca, moraćemo da dodamo da ste se sada nasmejali.

Da, dopišite. Ne želim da se politički kompromitujem u javnosti.



PHOTO: EPA/NTV/VIDEOGRAB


*Šta mislite o današnjoj Americi?

Nalazimo se u čudnom položaju. Posle 11. septembra Amerikanci su podržavali vladu, nije bilo protesta zbog vojnih akcija u Avganistanu i nije bilo kritika na račun rata u Iraku. Pa čak i danas, iako se javno mnjenje okrenulo protiv vlade, pojedinac nema jak stav i ne protestuje kao, recimo, za vreme rata u Vijetnamu. Jedan od likova iz Padača je rekao, a i ja bih se složio s njim: Više ne poznajem Ameriku. Uzgred, kad sam završio ovaj fragment romana, osetio sam kako čovek ipak može žustrije da reaguje na ovakve događaje, naravno u okrilju literature. Kad pišete, možete da osvetlite unutrašnjost ovakvih događaja. Pisac može da opiše strah ili gubitak pojedinca dijalogom, snovima, razmišljanjima, što istoričar ili biograf ne mogu. Pisac ne mora ništa da dokazuje, makar ne mora da dokazuje na način na koji to mora pisac koji se bavi dokumentarnom prozom. Kako možete da objasnite istorijski dokaz snova? Ali zato kao pisac možete da predstavite drugačije istine, koje nisu nimalo manje vredne.

*Dva glavna lika Padača zovu se Kit i Lijana, par koji se razišao pre 11. septembra. Šta oni predstavljaju?

Kit i Lijana su glavni likovi, par koji živi odvojeno. Postoji takođe i drugi par, Lijanina majka Nina i njen dugogodišnji ljubavnik, Nemac Martin. I šta se dogodilo posle terorističkog napada? Kit i Lijana su se zbližili i obnovili svoju vezu, a Nina i Martin su upali u krizu i rastavili se. Ovde se vidi snaga terora: on menja naše živote.

*Ko je Kit?

Ironično, ali Kit postavlja sebi to pitanje posle terorističkih napada: Ko sam ja? Šta ja predstavljam? Odjednom, on shvata da voli svog sina i da želi da bude blizak s njim. Lijana je uvek želela da bude kao i svi drugi, dok se nije dogodio 11. septembar i ojačao je. Ona čita sve što joj padne pod ruku, a posebno čitulje i priče o poginulima u terorističkim napadima, koje se svakodnevno pojavljuju u novinama.

*Govorite o svojim likovima kao da ste živeli s njima.

Nije stvar u tome da li ih volim ili mrzim. Evo kako ja na to gledam: prešli smo određeni put zajedno i ja sam fasciniran stvarima koje sam iskusio s njima.

*Padač je postao knjiga o intimnosti.

Da. Pripovedam intimnu priču u središtu globalnog događaja. Ali, to je takođe postala i knjiga o sećanjima i o tome šta ona predstavljaju u našim životima. Pre desetak godina, učestvovao sam u okupljanjima Alchajmerovih pacijenata i zaista nisam znao da ću jednog dana pisati o tome. Na početku sastanka, svaki od učesnika ima dvadesetak minuta da zapiše neka sećanja iz svog života. Posle toga, oni daju jedni drugima to što su napisali i diskutuju. Učesnici su voleli ove sastanke – ja sam pretežno slušao i bio tihi posmatrač.

*Kako ste se odlučili da sarađujete sa Alchajmerom?

To s Alchajmerom počela je moja tašta. Zbog toga je i moja žena počela da posećuje te sastanke-terapije. Bio sam zaista dirnut dok sam slušao te ljude kako pričaju jednu drugačiju priču iz njihovih života; njihova sećanja, trenuci, osećanja, stvari koje su današnji mas-mediji potpuno uništili. Ti sastanci održavali su se početkom devedesetih, ali sada, dok sam se mučio sa 11. septembrom i nekim kolektivnim sećanjima, ti sastanci su se nekako ponovo našli u mojoj glavi, pa sam ih literarno upotrebio, kao primer za to kako ponekad izbegavamo sopstvena sećanja: potrebno je da ih saopštimo jedni drugima.

*U svom romanu Mao II uporedili ste snagu terorističkog napada sa onim suštinskim uticajem romanopisca. To je delovalo skoro kao ljubomora.

To je tvrdio lik u romanu Mao II, a ne romanopisac Don DeLilo. Kada pišem i stavljam reči u usta svojih junaka, ne mislim o tome da li stojim iza tih reči ili ne.



PHOTO: EPA/TONY GUTIERREZ


*Dobro, recimo to onda na drugi način: postoje li sličnosti između terorista i romanopisca?

Terorista može da promeni svet, da utiče na njega na taj način – 11. septembar je užasan, strašan primer za navedenu tezu. Posle toga sve je drugačije – grad, ljudi, svet. Teroristički akt ima prostu, jednostavnu strukturu i to ga čini tako privlačnim. Terorista, pomoću ovog akta, dobija jedinstvenu ulogu koja ga razdvaja od ostatka čovečanstva. Kada sam video čuvenu fotografiju Muhameda Ata sa vozačke dozvole, nisam mogao da skinem pogled sa njegovih očiju. Kao da su njegove oči sadržale neko posebnu mudrost: jer Ata je znao da će to što poseduje američku vozačku dozvolu zauvek promeniti svet.

*I vi ste, takođe, isto to poželeli?

Normalno je da je direktno poređenje teroriste i romanopisca totalna glupost, tu se obojica slažemo, zar ne? Ali nekada je romanopisac takođe imao neki uticaj na mišljenje svojih savremenika, način na koji oni posmatraju svet, način na koji žive. Kafka i Beket su uspeli u tome. Kafkina dela zauvek su promenila način na koji posmatramo svet. Da li književnost još uvek ima tu moć? Ne, mislim da je književnost izgubila tu moć. I dalje se pišu veliki romani, ali oni više ne mogu da promene svet.


*A zašto ne mogu? Zašto ste toliko pesimistični?

Živimo u vremenu brzih mas-medija: televizije i interneta. Oni određuju naš tempo života, a ne knjige.

*Ali zar se kao romanopisac koji piše o velikim temama svog doba ne borite protiv toga?

Moje ideje su moje oruđe. Uplašio bih se kad bi moje knjige imale toliki uticaj. Ja nikada nisam želeo da promenim svet. Norman Majler je to želeo, zadao je sebi da promeni svest ljudi u našem vremenu. I mislim da je skoro uspeo, govorim o 60-im godinama prošlog veka. Ali ja? Ne. Ja nikada nisam tako nešto želeo. Nisam majlerovac.

*Ali vi takođe pišete romane da biste doprli do čitalaca, da im pokažete način na koji vi vidite svet.

Henri Džejms je jednom rekao da je sumnja strast pisaca. To je prilično istinito. Dok pišem roman, stalno sumnjam u svoje mogućnosti. Nekada više, nekada manje. Takođe, nikada nisam siguran da li će moja knjiga izazvati snažnu reakciju. Kada sam završio Podzemlje, da budem iskren, nisam se nadao nekom velikom uspehu. To je prilično komplikovan roman: 800 stranica, preko 100 likova – koga će to zanimati?

*Kad ga je pročitao, vaš agent vas je savetovao da napišete indeks imena.

Da, mislio je da je to dobra ideja.

*Mada ga niste poslušali. Ali Podzemlje je postalo internacionalni bestseler. Kritičari su rekli da je to američki odgovor na Uliks.

Niko nije bio više iznenađen od mene. Dao sam rukopis ne samo mom agentu, već i nekim prijateljima i kolegama. Pročitali su roman za manje od nedelju dana i sve reakcije bile su pozitivne. Ljudi su pročitali 800 stranica za nedelju dana! Ma i samo to je bio komliment kome se nisam nadao.

*Engleski Obzerver vas je nazvao „Meduza našeg vremena“ jer za predmet svojih romana uzimate teme kojih širi društveni krugovi postaju svesni decenijama kasnije.

I ja sam to pročitao o sebi.

*Napravili ste „kiselo lice“.

Namrštio sam se? Hmm.

*Ne dopada vam se taj citat.

Meduza nije bila baš previše srećna, zar ne? Iz toga sledi da ja nisam baš srećan pisac.

*Pa jeste li srećan pisac?

Ne verujem da postoji srećan pisac. Pisati je teško i frustrirajuće. Početak je uvek najteži deo, ali onda, obično negde na polovini knjige, pisac iskusi određenu radost: ono što je napisao odjednom poprima neki smisao, sve postaje jasnije, pisanje mu onda lakše ide.

*Da li ste vi Meduza?

Ne mislim previše o tome kako me drugi ljudi vide. Pisac bi trebalo da izbegava da igra ulogu koju mu javnost nameće. Ako u tome ne uspe, onda će se utopiti u tu sliku. I onda će pisac u njemu umreti. Vidite, ja nisam u stanju da prepoznam neki istorijski fenomen i da ga „ugradim“ u roman. Ja pišem nesvesno. S te strane, sličan sam umetniku koji slika ili vaja skulpturu, on odražava osećanja svog doba, bez mogućnosti da ga analizira.



PHOTO: EPA/BETH A. KEISER


*U svom prvom romanu Amerikana, koji je objavljen pre 36 godina, predvideli ste kako ljudi doživljavaju život danas, osećanja koja ovladavaju ljudima koji se predstavljaju na internet sajtovima poput Myspace ili televizijskim realiti-šouima – napisali ste da mnogi ljudi veruje da postoje samo ukoliko postoji neki video zapis o njima.

Baš juče sam dobio veoma pronicljiv mejl o mojim delima, u kome je naveden isti citat. Moram da priznam da sam odavno zaboravio sve u vezi s ovim citatom. Čudno, zar ne? A šta se to dešava u glavi pisca? Mogu da vam opišem jedino ono što se dešava u mojoj glavi. Kada je reč o drugim piscima, osećam se kao da rešavam slagalicu. Beskrajno je teško govoriti o pisanju. Kada se vidim sa svojim prijateljima piscima, radije razgovaramo o filmovima, politici, sportu, o svemu, samo ne o književnosti.

*Kad smo već kod toga, zar se ne oseća izvesno rivalstvo među vama?

Normalno je da bi razgovor onda bio jednostavniji. Razgovarati sa drugim piscima o njihovim knjigama ili o mojim knjigama, zahteva visok nivo diplomatije. Šta reći dobrom prijatelju čiji novi roman ste upravo pročitali i shvatili da je užasan? Ili ćete biti pristojni i pronaći nekoliko pozitivnih stvari i zadržati se na tome, ili ste toliko dobri prijatelji da iskrena kritika neće uništiti prijateljstvo. Nažalost, ovo drugo se zaista retko sreće.

*Da li ste vi optimista ili pesimista?

Ne razmišljam o sebi u tim kategorijama. Moji roditelji su emigrirali iz Italije, iz malog mesta Abruca; bili su obični ljudi koji su se nastanili u Njujorku, u Bronksu, gde sam ja odrastao. Došli su u Ameriku zbog posla i doživeli su da ova zemlja održi dato obećanje: ponudila im je nove perspektive, novo društvo u kome su pronašli posao i izvestan prosperitet. Jednom sam se zapitao zašto u mojim knjigama ima tako malo o mom detinjstvu u Bronksu i jedini odgovor koji sam mogao da pronađem jeste da sam, na određeni način, i ja pratio impuls svojih roditelja – zanimalo me društvo u celini, a ne samo tri-četiri ulice u kojima sam odrastao. Sigurno nije slučajno što se moj prvi roman zove Amerikana.

*Rođeni ste 1936. godine. Šta pamtite u vezi sa detinjstvom?

Molim vas da mi oprostite što ću ponovo navesti jednu sliku. Skoro sam video u novinama fotografiju sa bejzbol utakmice iz 1951. godine. Na vrhovima tribina (u originalu: bleachers – nepokriveni deo tribina gde su najjeftinija sedišta, prim. prev.) svaki gledalac je nosio odelo i kravatu. Ja sam bio potpuno zaboravio na to! Ovaj primer pokazuje koliko su mi beskrajno daleki, sa današnje tačke gledišta, dani mog detinjstva i moje mladosti. Moj otac je radio za osiguravajuću kompaniju i uvek je nosio odelo i kravatu, samo je onih dana kada je bilo ekstremno toplo nosio belu košulju sa kratkim rukavima.

*A kakav je bio mali Don DeLilo?

Uvek sam gluvario na ulici. Kao klinac stalno sam se pretvarao da sam radio-komentator bejzbol utakmice. Izmišljao sam utakmice satima i satima. Bilo nas je jedanaestoro u maloj kući, ali omalene prostorije nikada nisu bile problem. Uvek smo govorili italijanski i engleski zajedno, pomešano. Moja baka, koja je živela u Americi pedeset godina, nikada nije naučila engleski.

*Jedan prijatelj vas je nazvao „strastvenim usamljenikom“?

Počeo sam da budem usamljen otprilike u dvadesetoj godini i još uvek sam. Moguće je da je to reakcija na moje bučno i razuzdano detinjstvo, tokom koga nikada nisam bio sam.

*Šta je to što ste naučili u Bronksu za ceo život?

Poker.

*Da li dobro igrate?

Nekada sam bio sasvim dobar igrač, ali nisam igrao poker već dugo, dugo. Obično sam igrao poker jednom nedeljno, ali je nekoliko stalnih igrača umrlo, a jedan se odselio u drugi grad, pa sam morao da prestanem.

*Kit, lik u romanu Padač, takođe igra poker jednom nedeljno. To je jedino zadovoljstvo posle raskida sa Lijanom.

Tako je. Zapravo, znao sam jednog tipa koji se kao i Kit preselio u mali stan posle raskida sa ženom. Prvi komad nameštaja koji je kupio bio je zeleni sto za poker.

*Šta vas fascinira u igranju pokera?

Izazov. Morate biti pametni i hrabri, potpuno skoncentrisani na igru. A i iz nekog razloga, partija pokera vam pomaže da, na nekoliko sati, zaboravite sve probleme koji vas muče. Poker vam otkriva neke crte vašeg karaktera: Da li ste spremni da rizikujete? Da li lako možete da donesete odluke? Nije uvek prijatno saznati odgovore na ova pitanja. S te strane, poker je nemilosrdan.

*Jedno vreme, poker je bio svetski TV fenomen. Šta mislite: kako je postao toliko uspešan?

Mogu li da se složim sa Kitovim mišljenjem? On misli da je za uspeh pokera na televiziji zaslužna televizija, a ne poker. I u pravu je. Partije pokera na televiziji liče na sapunske opere ili rvanje, gde likovi odgovaraju zadatim klišeima. Vidite, televizija je takođe promenila i bejzbol, igru koja se zapravo sastoji od dugih pauza. Televizija je izmislila tehniku ponavljanja – riplej, i oni ponavljaju određene trenutke meča tokom tih pauza, čak i kad ta ponavljanja ne doprinose boljem razumevanju meča. Na kraju, televizijsko praćenje bejzbola sastoji se, iznad svega, od ripleja – mi ljudi smo izmislili te tehnologije i one moraju da budu iskorišćene i usavršavane.

*Gospodine DeLilo, rekli ste da ste kasno počeli da čitate knjige.

Da, to je tačno. Kao dete, uglavnom sam slušao radio. Knjige sam otkrio tek kao mladić: Hemingvej, Fokner, Tomas Vulf, romantične epove. A onda sam otkrio evropske pisce, pre svega Kamija.



PHOTO: EPA/JEFF CHRISTENSEN


*Kako su vaši roditelji reagovali kad ste im rekli da želite da budete pisac?

Bio sam prvorođeno dete, a u italijanskim porodicama ono ima mnogo više slobode od ostale dece. Roditelji se nisu mnogo protivili, možda baš zbog ovoga. Kada sam imao 28 godina, dao sam otkaz u marketinškoj agenciji jer sam želeo da postanem pisac. Jednog jutra sam se probudio i pomislio: danas dajem otkaz. Jedini problem bio je što tog jutra nisam mogao da nađem svog šefa. Međutim, našao sam ga po podne tog istog dana. Nije bio baš previše iznenađen. Rekao sam mu: „Odlazim i više se neću vraćati.“ Kad danas mislim o tome, verujem da je on znao mnogo pre tog trenutka da ću dati otkaz.

*I onda ste počeli da pišete svoj prvi roman?

Ne, dao sam otkaz 1965. Moj prvi roman objavljen je šest godina kasnije. U međuvremenu sam mnogo vremena provodio u bioskopima. Najviše sam voleo matine, zato što sam često bio potpuno sam u sali. Često sam ih posećivao.

*Jednom ste rekli da tada niste baš bili sigurni da ćete postati pisac, ali ste bili sigurni da ćete živeti život pisca, koji se sastoji od tri stvari...

... Kafa, cigarete i povremeno baciti pogled na svet. To me fascinira.

*Koji rezultat ste postigli čestrdesetak godina kasnije?

Već odavno ne pušim i radije popijem šolju čaja. Ali sve ostalo se nije promenilo.

*Intervju je originalno objavljen u Die Zeit magazinu 11. oktobra 2007, a na engleski ga je preveo Dam Pendebejt Filijus

http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=17491

[black]

Putuje sjenka
da nadje mjesto za sebe.
Zalud.
Nema distance.
Jedan podij za sve živote,
mizanscen za svakog glumca
maska za svako lice
kostim skrojen za svaku igru.

Kada se pogase svjetla,
zavjese spuste,
horovi ućute i zaspu šaptači,
ostaćeš mali sanjar
usamljen, stvarni ti
kojeg centrifuga uvijek vraća nazad,
na podij,
nazad iz čeznje
da nadje svoje, samo svoje mesto
negdje, bilo gdje, pored života..