Mustafa Busuladzic
Image
Mustafa Busuladzic rodjen je 1. aprila 1914. u Gorici kod Trebinja, a strijeljan je 29. juna 1945. godine, sto znaci da je imao svega 31 godinu kada je
ubijen. U tom kratkom zivotu on je ipak izrastao u vrhunskog intelektualca. Po zavrzenoj osnovnoj skoli upisao se u medresu u Travniku, gdje je zavrsio
tri razreda u Elci Ibrahim-pasinoj Fevziji, a nastavio je skolovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje je i maturirao. Jos kao medreslija
objavljivao je izuzetno zrele i kvalitetne radove u »Islamskom svijetu«, »Novom Beharu«, »Islamskom glasu«, »Muslimanskoj svijesti«, »Obzoru«, »Svijesti«,
»Kalendaru Islamskog svijeta«, »Kalendaru Narodne uzdanice«, »El-Hidaji«, »Glasniku VIS -a«, »Kalendaru Hrvata«, »Vecernjoj posti«, »Nasoj domovini« i
drugim publikacijama. Nakon toga upisao se na Vilu islamsku serijatsko-teolosku skolu u Sarajevu, gdje je diplomirao 1940, godine. Kao student bio je predsjednik
Udruzenja studenata. Iza toga je proveo dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijenta- listike. Jedno je vrijeme na radiostanici Rima bio spiker
za hrvatski jezik. Tada je bio suradnik italijanskih casopisa »Mono Arabo« i »Orijente Moderno«.
Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor na Serijatskoj gimnaziji, a honorarno je radio u Zenskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehnickoj skoli.
U profesorskoj karijeri pokazao se odlicnim pedagogom i metodicarem. Pored prosvjetnog i pedagoskog rada mnogo je pisao i prevodio. Njegov je publicisticki
rad obiman. Pored orijentalnih (arapskog i turskog) dobro je poznavao njemacki, francuski i italijanski jezik. Bio je odlican govornik. M. Busuladkic jedan
je od najvecih ovovjekih boraca za islam i muslimane na ovim prostorima. U svom kratkom zivotu ucinio je za muslimane u Bosni i Hercegovini vise od mnogih
koji su znatno duze zivjeli. Bio je pisac, prevodilac, publicist, kriticar i recenzent, govornik i mislilac, poliglot, a nadasve borac i pregalac za islam,
cijem je razvoju na ovom tlu posvetio cio svoj zivotni vijek. Dr. Muhamed Hadkijahic (1918.-1986.) rekao je o Busuladzicu sljedece: »Mene je posebno cudilo
njegovo poznavanje jezika. Mustafa je tako tecno govorio svaki od tih jezika, i zato je moja ocjena da smo izgubili dva velika covjeka: hadzi Mehmed-ef.
Handzica i Mustafu Busuladzica.
Handzic je ucenjak kakav se nije rodio u posljednjih sto godina, vrlo je bio znacajan za muslimane Bosne i Hercegovine, no smatram da je Busuladzic jos
i znacajniji zato sto je, pored velike ucenosti, poznavao i evropske jezike.« Prof. Hazim Sabanovic odulevljeno Mustafa Busuladiic cio je svoj zivot posvetio
borbi za napredak muslimana. Powto su svi muslimani braca, nije mogao a da ne opise tesko stanje muslimana u carskoj Rusiji, koje se jos vise pogorsalo
kad su na vlast dosli komunisti. A kakvo je bilo i ostalo stanje muslimana u tom boljsevicko-komunistickom kazamatu, to su tek donekle objelodanili sami
jugoslavenski komunisti nakon rezolucije Informbiroa 1948. U najnovije doba desavanja s Cecenima upotpunosti su razotkrila krajnje surovi, beskurpulozni,
zlocinacki boljsevicki rezim naocigled cijelog svijeta. Kamo srece da je Busuladziceva knjiga »Muslimani u Sovjetskoj Rusiji« otvorila oci Bosnjacima jos
rane 1943. godine, pa se ne bi poveli za komunistima, nego bi pravovremeno poduzeli sve mjere i pravilno se organizirali, kako nas ne bi zadesilo ovo sto
se kod nas sada desava. Da zlo bude jos vece, neki nazovi-muslimani ni dan-danas ne vide korijene svega zla. Ocajavaju, snebivaju se i ne znaju sta da
rade. Sjecajuci se tragicne smrti Mustafe Busuladzica, zeljeli bismo da probuditi uspavane i otvoriti oci onima koji svjesno ili nesvjesno zatvaraju oci
pred istinom. Komunisti su ubijali islamske vodje, a i druge aktivne muslimane, jos prije nego sto su dosli na vlast.
Tako je ubijen Esad Karadozovic, kao jedan od vodecih organizatora pokreta »Mladi muslimani«. Trojicu Mladih muslimana strijeljali su u Vitezu, nakon sto
su ih u Janjicima, blizu Zenice, izveli iz voza (Asafa Serdarevica, Nurudina Gackica, Sakiba Nilica i jos neke saradnike »Merhameta«), a bili su »krivi«
samo zato sto su bili nabavili zito za izbjeglice. A kada su upali u Sarajevo, komunisti su pozurili da medju prvima uhapse Mustafu Busuladzica. Vojni
ga je sud brzo osudio na smrt, skupa s Atifom Hadzikadicem, direktorom Trgovacke akademije i tadasnjim gradonacelnikom. Vojni zatvor i vojni sud bili su
smjesteni u bivsoj Osman-pasinoj vojarni, koju su kasnije nazvali kasarna »Marsal Tito«. Tu je odmah bilo zatvoreno vise uglednih gradjana muslimana, a
i drugih koji nisu bili po mjeri novog komunistickog rezima. Ovaj sud tada je uglavnom izricao smrtne kazne. Rijetki su bili postedjeni, iako su stari
ljudi maltretirani.
Tako je tu bio i knjizevnik Edhem Mulabdic, kojeg su kao psa vodili da puzuci na koljenima ise zatvorske hodnike. To je vidio i kasnije pricao Ismet-ef.
Gavrankapetanovic, Munirov otac, koji je takoder bio pritvoren. Abdulah Skaka bio je tada zatvorski brijac, pa je kao cestit covjek prenosio poruke porodicama
zatvorenih. A da se to ne bi otkrilo, njemu je svake veceri dolazio njegov rodak Mehmed-ef. Mujezinovic, koji je kroz nocne kapidzike obilazio zabrinute
porodice zatvorenih. Kasnije je ovaj sud bio nesto blazi, pa su, iako nevini, osudjivani na zatvorske kazne Nedzib Sacirbegovic, Alija Izetbegovic, Esref
Campara i drugi 1946., kao i Vahid Kozaric, Ibrahim Trebinjac, Ismet Kasumagic i drugi 1947. godine. Neki su pricali kako je Busuladzic, uoci pogubljenja,
cijelu noc ucio Kur’an. Evo sta kaze Abdulah-ef. Skaka o rastanku s rahmetlijom: »Predao mi je Kur’an i tespih da predam njegovom sinu. Posto mu je sin
bio sasvim mali, to sam taj Kur’an predao Mustafinom bratu. Poveli su ga navecer. Bio je miran. Odveli su ga Atifom Hadzikadicem, a uz njih su bila i dva
nemuslimana, neki brijac Prudelj i Ante Jurin. Odveli su ih prema Zeljeznickoj stanici. Kasnije se saznalo da su strijeljani u Velesicima iza Zeljeznicke
stanice. Njihov pratilac, neki Ivica, trazio je da ih zakolje, ali je to sprijecio sudija Sefko Hadziomerovic, pa su ih strijeljali. Neki mjestanin nasao
je naocale i izresetan fes Busuladzica, sto je predao njegovoj sestri i supruzi kada su dokle da obidju grob.« Sestra i supruga rahmetlije, ne znajuci
da su vec pogubili Mustafu, dosle su mu u posjetu i umjesto da im bar to saopce na primjeren nacin, osoro su ih vratili, bas sudija, izjavivsi: »Sta hocete?!
Pognjavili smo ih kao pascad! « Kad su obilazile grob, coban im je pricao da je na njegove oci izvrseno strijeljanje, ali vjerovatno to nije tacno jer
je strijeljanje izvrseno nocu.
Tako su, eto , postupali oni koje su neki nazivalioslobodiocima Sarajeva. Neka im aAllah plati njihov zlocin dzehenjemskom vatrom, a nama neka rasvijetli
razum i ukaze na pravi put. I neka sve nevine zrtve, a posebno rahmetli Mustafu Busuladzica, nagradi najvisim deredzama Dzenneta. Rahmetullahi alejhi
Prof. Ismet Kasumagic
---------
tekst o rahmetliji iz casopisa saff
Život: O Mustafi Busuladžiću, mladomuslimanskom šehidu, govore njegova supruga, njen brat i Mustafin unuk Mustafa Busuladžić
RANA ZVIJEZDA DUGE NOĆI
"Sjedio je i učio Kur'an. Kažu da je cijelu noć pred pogubljenje učio. Ja znam da je u zatvoru dovršio 19 hatmi i počeo 20. Toga se sjećam", polagahno nam je, ali ipak usplahireno govorila Zehra-hanuma, supruga rahmetli Mustafina. "Išla sam tražiti njegov mezar. Ali, nisam našla"
Piše: Tarik Lazović
Ako mogu ubit' tebe, tvoje knjige neće moć', naš Mustafa, rana zvijezdo duge noći... Možda se to dogodilo upravo ovdje, gdje moja noga kroči, možda, pak, malo više, negdje iznad škole. A moguće, opet, da je i gore, više u brdu, gdje se sada šepure nakićene trospratnice…, razmišljam osvrćući se oko sebe. Zaključujem: u to je vrijeme ovdje bilo sasvim dovoljno mjesta na kojima bi se, daleko od ljudskih očiju, moglo obaviti taj mučki čin.
"Zapravo, nikad nije utvrđeno gdje je pogubljen, niti gdje je pokopan. Zna se da je odveden negdje iza sarajevske željezničke stanice. Nikad se više o njemu nije ništa saznalo", pojašnjavao mi je čovjek identičnog imena i prezimena koje je nosio čovjek čije sam mjesto pogubljenja pogledom tražio po sada već izraslom sarajevskom naselju Velešići.
Unuk Mustafe Busuladžić
"Selam alejkum","Alejkumu selam!" Čvrst stisak ruke i prijazan osmjeh mlađeg čovjeka guste brade nagovještavao je ugodan razgovor. Nisam ga morao vući za jezik. "Dedo je bio vrstan intelektualac. Išao je ispred svoga vremena. To ga je koštalo života. On je mnogo prije upozorava na katastrofalnu opasnost komunizma i besramnog ateizma. Mnogo prije nego što su ga naši očevi osjetili na svojim leđima," govori Mustafa Busuladžić unuk Mustafe Busuladžića, intelektualca i profesora, jednog od osnivača mladomuslimanskog pokreta, kojeg je komunistički režim pogubio 1945. godine.
"Siguran sam da će ti oni više reći. Niko mu nije bio bliži od njegove supruge, a i njen brat je malo mlađi od rahmetli dede, ali je sve veoma dobro upamtio", pojašnjava dok smo prolazili vijugavim zaobilaznim putem ka Zenici.
"Nana je, ubrzo nakon što je dedo ubijen, otišla kod svojih. Takvo je bilo vrijeme. Nije smjela mnogo žaliti. Sve su uradili da se što prije sve zaboravi."
"Sarajevo nijemo strijepi crni dan, odvedoše nam Mustafu u zindan, kopa mezar, briše čelo ledeno, šta će biti sa islamom voljenim..."
"Sjedio je i učio Kur'an. Kažu da je učio cijelu noć pred pogubljenje. Ja znam da je u zatvoru dovršio 19 hatmi i počeo 20. Toga se sjećam", polagahno, ali ipak uspl-ahireno govori Zehra-hanuma, supruga rahmetli Mustafina, a nana ovoga Mustafe što sjedi do mene u omalehnom stanu nedaleko od Sejmenske džamije.
Fes - probušen, naočale - slomljene
"Poslije sam mu tražila mezar. Ali, nisam našla… Sinko, puno sam toga poboravila. Starost, pa šta ćeš".
"Našli su mu fes i naočale. Fes - probušen, a naočale - slom-ljene. Njegove su sestre to uzele. Mislim da je kod njih."
Govorljiviji je bio Zehra-hanumin brat Muhamed Šestić.
"Mustafa je, ustvari, bio namjerio otići na Zapad, jer je bio svjestan opasnosti od partizana. Bio se i dogovorio sa sandžačkim muftijom da krenu. Ali, kako mi je kasnije pričao jedan hodža iz Kaknja, uz njega se upetljao jedan što ga je stalno nagovorao da idu što prije u Sarajevo. Vjerovatno je bio poslan da ga nagovori da dođe kako bi ovi izvršili ovo što su spremili. I, eto, on se vratio u Sarajevo. Odmah su ga ovi uhapsili i brzo, po kratkom postupku, osudili i strijeljali", pojašnava Muhamed, čiji je otac Omer, odnosno Mustafin punac, i sam bio ugledan u ulemskim i trgovačkim krugovima tog vremena.
"Njih dvojica, moj otac i Mustafa, upoznali su se u Beču"- nastavlja moj sugovornik, profesor historije, čovjek koji je obišao više od 70 zemalja u kojima žive muslimani.
"Mustafa je, kako su mi pričali, još od rane mladosti imao sklonost ka nauci, te je brzo završio Višu šerijatsku školu u Sarajevu, a potom je otišao na specijalizaciju u Italiju. Tamo je, tokom školovanja, radio i kao spiker na radiostanici, što će mu komunisti prišiti kao najveći zločin. Za to se vrijeme uspio povezati sa vodećim autoritetima u islamskom svijetu, palestinskim muftijom i Šekibom Arslanom, koji je, inače, bio i prijatelj sa mojim ocem", nastavlja Muhamed. "Po povratku se zaposlio kao profesor na Višoj šerijatskoj školi. Predavao je većini pripadnika mladomulimanskog pokreta", nadovezuje se unuk Mustafa, trudeći se da sve pojasni. "To su mu komunisti spočitavali kao veze sa nacistima. Međutim, on nije imao tih veza. On je samo upozoravao na komunizam, tada rastuće bezboštvo…
Posebno je interesantno da je on bio drugi potpisnik upozorenja i peticije suprotstavljanja nacističkom ubijanju
Srba u Sarajevu, koju su tada potpisali muslimanski intelektualci. On se, zapravo, suprotstavljao svakom nasilju, ali i nasilju nad vjerom, što su mu komunisti uzeli kao zločin."
"Posljednji put grad pogleda bijeli, bistrim okom sve munare izgrli, pucali su preko prsa ćafiri,
rujni sabah sarajevski zamiri."
"Dolazili su, pretresali, nešta tražili", uključuje se Zehra-hanuma. "Najviše su gledali knjige i tražili nekakve spise. Odnijeli su osam stotina knjiga iz naše kuće; nikad ih više nismo vidjeli… A Mustafa je, sinko, mnogo čitao, po vascijelu noć…"
"On je bio naročito cijenjen zbog širokog obrazovanja. Pored vjerskog znanja, bio je i vrstan poznavalac zapadne filozofije. Pojedine dijelove iz knjiga je znao i napamet", nadopunjuje Muhamed. "U tome je bila i najveća opasnost po komuniste, u njegovom znanju, naučnom radu i sjajnom kontaktu sa omladinom. Predavanja koja je on držao bila su naročito posjećena."
Ulica i nišan
Iza Mustafe Busuladžića je ostalo mnogo pisanih tragova. Pisao je za sve tadašnje značajne časopise, objavljivao naučne radove, ali njegovo životno djelo "Životopis Muhammeda, a. s." još je samo u rukopisu.
"Srećom, sačuvano je, ali mislim da nije i dovršeno. Čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci", pojašnjava Mustafa dok se sporemamo na povratak u Sarajevo. "U Sarajevu jedna ulica nosi ime vašeg supruga, a na šehidskom mezarju Kovači su predvidjeli da dodijele mjesto svim mladomuslimanskim šehidima kojima se ne zna za mezar. Vremena se mijenjaju", kažem Zehra-hanumi.
"Lijepo je to čuti", odgovora sa blagim smješkom. "I ulica i nišan. Lijepo je to..."
"Kako danas živite?", pitam obraćajući im se obome.
"Penizionerski", odgovoraju.
"Posjeti li vas ko, obiđe li vas, sjete li se?" "Slabo", odgovara Muhamed. "Oni koji bi se mogli sjetiti rahmetli Mustafe, uglavnom su pod zemljom, a od ovih mlađih slabo ko uopće zna. I prije se niko nije želio sjećati. Svi su htjeli što prije zaboraviti. Moralo se živjeti."
"Noć je prošla, propali su zlotvori, pocrkali manji neg' se rodili.
Svako pita gdje je mezar Mustafin."
Trag truda i žrtve
"Rekao sam ti, oni se ipak dosta toga sjećaju, iako su već duboko u godinama i uprkos tome što su se svi trudili da zaborave", objašnjava mi Mustafa dok smo se vraćali ka Sarajevu. "Evo. moj otac, univerzitetski profesor, ne govori mnogo o tome. Zapravo, to je njemu bilo opterećenje u životu. On je morao biti duplo bolji od svih kako bi postigao ono što jest."
Mustafa, tokom rata pripadnik Armije RBiH, sada je glavni sinoptičar u Federalnom meteorološkom zavodu i asistent na Univerzitetu u Tuzli.
"Mi mlađi nismo to toliko osjetili kao opterećenje. Kad sagledam situaciju, osjetim se ponosnim, ne samo zbog toga što je moj dedo, nego zbog činjenice da je ovdje gdje živimo ostao trag njegovog truda i žrtve, pa čak i više od toga..."
"Ako mogu ubit' tebe,
tvoje knjige neće moć',
naš Mustafa,
rana zvijezdo duge noći."
------------------------
http://www.saffbih.com/2002/broj68/mustafa.htm
http://forum.klix.ba/sjecanje-na-rahmet ... s1750.html
