Bosna i Hercegovina (1940-1946)

[julisiz es grant]

Ovaj mi ne liči na Herenčića sa drugih slika, on je bio onako podebeo i glavat, a takvog ga je opisao i Milan Basta u svojim memoarima o "pregovorima" o predaji snaga NDH u dvorcu u Blajburgu.

Da, moguće je. Našao sam na internetu samo jednu poveznicu na njegovo ime sa slikom.

Ni ja ne mogu da nađem ovu sliku po kojoj ga ja znam na netu, ali je ista objavljena u "Tko je tko u NDH" i u jednoj od knjiga iz Krizmanove tetralogije o NDH i ustašama. Ovo je na slici vjerovatno legionar neki, jer ima i NDH i njemačke oznake na uniformi, ako ja dobro vidim.

[julisiz es grant]

Ma naći ćemo ga ... prije ili poslije.

Evo ga



To sam skenirao iz Krizmanove knjige "NDH između Hitlera i Musolinija", drugog dijela njegove četverodijelne monografije o Paveliću, ustaškom pokretu i NDH. Herenčić je, kako se vidi, gore desno. Pošto je ista fotografija objavljena u Zagrebu 90-ih, pod odrednicom o Herenčiću u leksikonu "Tko je tko u NDH", naklonjenom NDH, dakle dijametralno suprotno od Krizmana, pretpostavljam da je autentična.

[julisiz es grant]

A slike savezničkog bombardovanja koje si postavio snimljene su za vrijeme operacije Ratweek (Nedelja pacova) koja je izvedena u prvoj sedmici septembra 1944. sa ciljem da se unište željezničke komunikacije širom Balkana i tako oteža povlačenje grupe armija E iz Grčke. Operacija je bila uspješna i jako je pomogla partizanima, koju su upravo otpočinjali bitku za oslobođenje Srbije.
Više o ovoj operaciji u ovom tekstu, str. 35 i dalje:

http://www.au.af.mil/au/awc/awcgate/acsc/97-0150a.pdf

[Seawolf]

Za Cerovljane nisam siguran da pripadaju ovdje , ali nekom logikom idem da su Cerovljani kod Bosanske Gradiške u pitanju. Čim je napadaju...

Nisu ovo Cerovljani kod Bosanske Gradiške, nego željeznička stanica Cerovljani (Donji Cerovljani), kod Hrvatske Dubice, na pruzi Sisak - Novska, na par kilometara od ušća Une u Savu.

Ali nema veze, neka fotografija, tu je i BiH, sa druge strane rijeke Une.

Kad smo već kod ovih Južnoafrikanaca (16. eskadrila SAAF-a), koji su od septembra 1944-e do kraja rata, žarili i palili iz svojih Beaufighter-a, salvama raketa od 27 kg (60 lbs), po komunikacijama, pozicijama PAA i kasarnama širom BiH, Hrvatske i Slovenije, evo fotografije njihovih aviona, negdje iznad brdovitog Balkana:

[sinuhe]

Slike bombardovanja Banjaluke 20.9.1944 su iz Druge banjalucke operacije. Vjerovatno su gadjali ili Kastel ili most ali neprecizno. Ljetos je izvadjena jedna bomba kraj mosta. Kraj mosta se vidi i stara zgrada opstine zapaljena u Prvoj banjaluckoj operaciji januara 1944.

[Seawolf]

Slike bombardovanja Banjaluke 20.9.1944 su iz Druge banjalucke operacije. Vjerovatno su gadjali ili Kastel ili most ali neprecizno. Ljetos je izvadjena jedna bomba kraj mosta. Kraj mosta se vidi i stara zgrada opstine zapaljena u Prvoj banjaluckoj operaciji januara 1944.

U Flight-Log-Book, koji je postavio @Sarajmen, piše da je avion W, iz sastava 16. eskadrile SAAF, salvom od 8 raketa težine 27 kg gađao kasarnu i ostvario direktan pogodak.

[sinuhe]

Edit: Ipak ima tu neka zgrada koje danas nema. Ja se zagledao u taj dim

[asurbanipal]

Tema na kojoj je u fokusu počinjeni ratni zločin nad civilnim stanovništvom, uglavnom žene i djeca sa područja Prebilovci 1941. godine, link:
http://forum.klix.ba/evo-nase-dece-preb ... 64s25.html

Na strani broj 87, knjige u pdf formatu se može saznati više informacija o ovom zločinu, link za knjigu:
http://znaci.net/00003/559.pdf

Pratio sam tu temu, @julisiz je iznio dosta korisnih informacija. Što se tiče Skoke, odlična je knjiga koja govori o stradanju Srba u Hercegovini, a spomenuo je i zločin nad muslimanima koji su počinili četnici, kao i jamu Čavkaricu. Treba samo istaći da je autor previdio s par imena, jer iz pouzdanih izvora znam za jednu osobu spomenutu u knjizi, da uopšte nije pripadala ustaškom pokretu i da je ta osoba bila u partizanima. Uglavnom, to ne umanjuje karakter i značaj knjige i smatram je vrlo korisnom, pogotovo kada govori o naredbodavcima i glavnim počiniocima zločina i pokolja nad srpskim stanovništvom Hercegovine. Također, korisnim smatram i knjige kao što je NOB u Hercegovini, ima nekoliko dijelova i može se naći na stranici znaci.net. Istakao bih također rad od velikana jugoslovenske historiografije, stručnjaka za Istoriju Jugoslavije u XX. vijeku, prof. dr. Branka Petranovića,

Srpski narod u ustanku http://www.znaci.net/00001/92_4.pdf

A od novijih radova za tu oblast, istakao bih i rad od Davora Marijana sa hrvatskog instituta za povijest, pod nazivom Lipanjski ustanak u istočnoj Hercegovini 1941., koji obrađuje prve dane od dolaska NDH vlasti, kao i prve sukobe, ustanak i zločine koje su počinile ustaše.

[Nekako s proljeća]

Adil Zulfikarpašić “Put u Foču”: O susretu sa Titom, o četnicima, klanju muslimana…

Srce mi je zakucalo od uzbuđenja, kad sam čuo da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo, da su ga zaklali četnici. Kako je do toga došlo, nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama, pa niti u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se pričalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović, zapovjednik odreda, Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji puta prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca se oko nas gonjala i molila nas da im damo koju olovku.


Ja sam rođen u ovome gradu, odrastao sam zajedno sa Srbima. Između muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foči nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugdje smo bili izmješani kao prijatelji. Postojala su doduše muslimanska i srpska kulturna društva, ali na njihove priredbe mi smo išli i oni su dolazili na naše. Škole su bile zajedničke, igrališta su bila zajednička. Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat osnovano je četničko udruženje. Članovi su dobili puške, ponekad paradirali u srbijanskim uniformama, a ponekad i prijetili. Za sedam mjeseci vlasti Države Hrvatske od tridesetosam hiljada muslimana iz fočanskog sreza ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi u ustaše. To zbog toga, što se operiralo sa protusrpskim parolama. I to su bili uglavnom odbačeni elementi i lumpenproletarijat koji nikako nije mogao predstavljati muslimane. Za sedam mjeseci na teritoriji Foče izvršeno je 20-30 hapšenja; možda su svi ti bili strijeljani. Njih su sproveli u Sarajevo. To je izazvalo ogorčenje u redovima muslimana. Znam, da su mnogi ugledni ljudi intervenirali da ih se oslobodi. Ni jedan ugledni građanin Foče nije ničim odobrio ustaške postupke. U Foči niko nije bio strijeljan, niko opljačkan, nikom se nije izvršila premetačina.Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepša. Kuće koje nisu bile spaljene bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napuštene. Ali ljudi su se kretali. Susretao sam partizanske patrole i građane. Teško sam ih raspoznavao, svi su bili promijenjeni. Kod Grujičića kafane stajala je velika povorka muslimanskih žena i djece i po neki čovjek. Držali su u rukama lonce. Očito nešto se dijelilo. Htio sam da govorim sa nekim. Sjahao sam s konja i oprostio se od mojih saputnika.

– Ja ću doći malo kasnije.

Teško sam prepoznavao lica. Ona su me gledala tupo i bezizražajno. Bez oduševljenja i mržnje. Vidjelo se da su preživjeli strašan užas.

– Šta čekate? – pitao sam. – Dijele nam kašu od suhog voća!

Iz redova se izdvojila Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, naša simpatizerka. Jedva sam je prepoznao. Njeno puno lice utonulo je. Sjaj očiju ugasio. Kao da je ostarila. Pozvao sam je da pođe sa mnom. – Čekaj da primim kašu, majka mi je gladna, a ni ja nisam dugo jela. – Pođi samo, kod mojih kurira ima nešto za mene, pa ću ti dati. Molim te ispričaj mi, kako je sve to bilo. – Šta da ti pričam, vidiš i sam: Čovjek ne zna odakle da počne. Pored nas su nekoliko starih muslimana vukli mrtvace. Konja nisu imali, nego su neki vukli a neki gurali.

– Vidiš, ovako već deset dana, otkako su došli partizani, ljudi skupljaju po ulicama i kućama i sahranjuju ih. Došli smo na Ćehotinski most. – Sve se to dogodilo iznenada. Talijani su se jednog dana uznemirili. Priprema se napad partizana, govorilo se. U zoru je domobranska četa sa ono malo ustaša napustila Foču i povukla se prema Brodu, jer su im Talijani rekli, da neće braniti, nego će biti predana četnicima. Talijani su otišli jedno poslije ponoći prema Čajniću za Pljevlje, a četnici su isto jutro došli. Ujutru svi mještani Srbi bili su sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je fočanski prota Jovičić. Svi muslimani morali su predati kljućeve radnji i duplikate kućnih ključeva. Ali nitko nije otključavao, vrata su se obijala. Veče nakon toga počelo je klanje. Po moga oca i brata došao je Dejan Kocović sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Dok su ih vezali, nas je ona počela tuci da kažemo, gdje imamo zlato. Bože, to nije vjerovati, da prva naša komšinica, s kojom smo bili čitavo vrijeme tako dobro, je u stanju tako nešto uraditi.

– Dobro, a što je sa Vladom Hadživukovićem, Vasilijem Sunarom, Slavkom Mazićem i ostalim uglednim Srbima, koje smo mi muslimani držali prijateljima i zaštićivali ih od ustaša.

Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili plan strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jejićem bio za preuzimanje radnji. Eto dali smo sve. U Foči nećeš naći nijednu muslimansku kuću, koja ima rezerve odijelo ili više da se presvuče ili kilu brašna da ispeče kruh. Naše pokućstvo je razvučeno. Ali najstrašnije su bile noći. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noći su išli po kućama i onda je počinjalo silovanje i tučnjava. Samo si čuo pomaganje i vidio vatru. U bivšem srezu i sudu napravili su bili zatvor. Tamo su mučili prije klanja. Ali i na trgovima i na ulicama moglo se vidjeti najstrašnijih stvari. Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrti. Tragovi po snijegu i psi otkrivali su ljude. Tu veče čuli smo pucnjavu, nisu ih dovodili u grad, ubijali su ih na licu mjesta.

– Mi smo imali u gradu jednu grupu simpatizera, koja je štampala letke i dijelila naš materijal. Što je bilo sa njom? – Enesa Čengića i oca mu zaklali su prvu noć, neke su poslije pobili, a neke povješali. Uglavnom izuzev Fajka Kurspahića, koji je negdje bio sakriven svi su pobijeni. Srpski dio te grupe je ovdje, sad radi u propagandnom odjelu kod partizana.

– A kako su se oni držali?

– Pasivno, neki od njih imao je četničku kokardu.

– Jesu li uspjeli ti koljači pobjeći ili smo neke pohvatali?

– Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kocović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljaća. Ništa nije učinjeno da se kazne. Zbog toga sam se obradovala, kad sam te vidjela.

– Otidi molim te do moje majke i sestara, reci da sam ovdje i da ću doći čim svršim u Vrhovnom štabu.

Činilo mi se kao da jašem ulicama nekog tuđeg grada, između tuđih ljudi, nakon strašnog pohoda Džingis Kana ili Avara. Nisam mogao da shvatim što se dogodilo u mom rodnom mjestu.

Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi, da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon nekog vremena izišao je Strajo Kocović, bradat, obučen je bio u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio samo je čudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.

– Šta ovaj radi kod Tebe? pitao sam Tita. – To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tosovićem u Čelebiće da mobiliziraju još jedan odred. Tebe trebam hitno, – rekao mi je. – Dobro je, da si već došao. Sjutra rano ćeš sa Feridom Čengićem i članom Vrhovnog štaba Lolom Ribarom ići na pregovore u Curevo. Tamo su neka muslimanska sela odbila da predaju oružje. Oni su nam poslali parlamentarce, da nam jave da oni nas neće dirati, ali da im oružje treba za borbu protiv četnika. Međutim, mi smo četnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a najzad ne možemo trpiti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših. Putem će ti ostalo objasniti Lola.

Drugi muslimani su ovdje prema nama pasivni. Ti si iz ugledne muslimanske obitelji, ti moraš pokušati pokrenuti muslimanske mase da se opredijele za nas. Čuo sam, tebi su četnici zapalili kuću i ubili brata, to će upravo biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirnicu.

Razmotrićeš sve mogućnosti sa Feridom i podnijeti mi plan čim se vratiš iz Cureva. Idi da se odmoriš, jer u toku sjutrašnjeg dana se morate vratiti nazad. Otišao sam svojima. Teško sam poznao sestre, toliko su se promijenile, izgledale su tako prestravljene. Majka je isto bila oslabila. Sav namještaj su nam opljačkali. Moju majku su silili da kaže gdje ima zlato. – Sinoć sam ga dala komandantu. – Kako se zove? Ona je rekla neko ime i opisala kako izgleda. Opet su dolazili, ali ona je uvijek rekla isto. Sergije Mihajlović je bio naredio, da se taj komandant, što prije nađe, jer je htio da dobije svoj dio od pljačke poznate muslimanske porodice. Tu noć nisam oka sklopio, slušao sam strašne priče o četničkoj strahovladi. Moja obitelj se krila poslije po tuđim kućama. Naše komšije Milan Hadžić i Savo Niković nisu im dozvolili da se sakriju kod njih nego su ih nagovarali, da mirno čekaju kod kuće. Krili su se po muslimanskim siromašnim kućama, gdje četnici nisu imali velikog interesa da zalaze. Nisu mi znali reći, ko je ubio brata. Nađen je mrtav na Drini opljačkan, revolverski hitac više desne obrve dokončao mu je život. Pokopan je tek nakon odlaska četnika.

Omer-beg Čengić, koji je iskljućen iz kadetske škole radi srbstva, uhvaćen je i zaklan na pragu kuće. Nisu mu pomogla odlikovanja ni njegova zagrijanost za srbstvo, jer je bio musliman.

Salih-efendija Hasić je bio predsjednik općine, Veliko-Srbin i jenesovac, zaklan je zajedno sa bratom.

Ujutro mi je kurir doveo konja. Jahali smo prema Brodu. Sedam kilometa uz Drinu bilo je sedam kilometara pored mrtvaca i zgarišta. Odatle prema Curevu ista slika. Nakon dva sata jahanja kurir nam je rekao da smo se priblizili Curevu. Nakon još deset minuta jahanja, sa brijega su nas upozorili da stanemo. Počeli smo se dovikivati. Naprijed nismo smjeli sa oružjem. Pošto smo im rekli, da smo došli na pregovore, dozvolili su da ja, Ferid Čengić i Lola Ribar bez pratioca i oružja uđemo u selo. Mi smo za svaki slučaj sakrili bombe i u džepove uzeli otkočene pištolje. Dočekao nas je jedan mladić i poveo u štab. Preko leđa imao je staru lovačku pušku. U jednoj maloj seoskoj kući sa jednom prostorijom dočekalo nas je nekoliko muslimana. Bili su u prostim seljačkim odijelima, kao da su se tek sa njiva vratili. Kada smo ušli, oni su ustali na noge.

Dobro došli!

Selam Alejkum, rekao sam. Oni su me samo malo oštrije pogledali, nisu mi ništa odgovorili.

Ovo vam je sin Huseinbega, a ja sam Čengić sa Vihovica, reče Ferid.

Ma čuli smo za vas da ste u partizanima, – reče jedan. – Pa lijepo, sa kakvim nam dobrom dolazite?

Rekao sam im naše mišljenje. Ustao je jedan visok, koštunjav seljak, srednjih godina da nam odgovori.

Braćo – počeo je nesigumim ali odlučnim glasom.

Čitav kotar je poklan. Nećete naći nijednog muslimanskog sela, koje nije zapaljeno, ljudi pobijeni, žene osramoćene, djeca poklana. A bez ikakva razloga. U Donjem Curevu su čitavo selo sa ljudima zapalili. Čitav kraj je smrdio od ljudskog mesa nekoliko dana. I mi, da nas četnici ne pokolju, sabrali smo oružje i odlučili izginuti ko ljudi, a ne dati se zaklati kao janjci. Mi se protiv vas partizana nećemo biti. Nitko od nas neće napustiti selo ni sa oružjem ni bez oružja. A ni u kakvu politiku mi se ne miješamo. Mi branimo živote naše djece i žena. Zar da mi damo oružje vama?! Nekoliko kilometara odavde su četnici. Oni to i čekaju i poklaće nas kao ovce.

– Mi ćemo dati jednu četu, da čuva vaše selo, – rekao je Lola Ribar.

– Da se ne bi mučili, ostavite vi nama naše oružje i nas na miru. Mi ćemo se sami braniti kako možemo.

– Šta će se dogoditi, ako se vi morate povući sa ovoga terena? Rat je, vi niste jučer ovdje bili, a možda nećete ni sutra? – upitao je jedan starac.

Ribar je počeo da govori da mi nećemo trpiti, da na našem terenu itko ima vojne formacije osim nas.

– Mladiću, ovo je naš teren stotine godina, ovdje su naši domovi. Mi ćemo na ovoj zemlji ostati. Ne dirajte nas i nećemo vas dirati. Zaludu trošimo vrijeme.

Oprostili smo se i pošli.

Na kosi je stajala jedna žena sa puškom i osmatrala. Nas je poveo isti mladić do kraja sela.

– Imaš li koji metak, beže? pitao me je da ne čuju drugi. – Nemam metaka, ali daću ti dvije bombe, – rekao sam mu glasno i izvadio mu ih. Zatražio sam i od Lole i od Ferida po jednu i dali smo mu.

– A je li i ovo musliman? – pitao je za Ribara. – Ja sam Srbin, – rekao je Lola.

– Svaka ti čast, mladiću. Ama reci ti meni, zašto nas kolju ovdašnji Srbi.

– To su srpske ustaše, – rekao je Lola.

– Vala ustaše vako nisu radili!

Jašući ispod Cureva kroz srpsko selo, iskupili su se seljaci da nas pitaju.

– Jeste li bili u ustaškom gnijezdu? Šta kažu Turci? Imaju li oružja i municije? Jesu li se ukopali? Ima li ih mnogo? – pitali su nas.

– Oni nisu ustaše, nego pošteni ljudi, – rekao je Ribar – Imaju i topove i mitraljeze, ne pitaj! Ribar se složio s mojim mišljenjem, da se ostavi oružje Curevcima, ali sam vidio da niti on ni Ferid neće to kod Vrhovnog štaba energično podržati.

Tito je na referat pozvao Ribara, dok sam ja morao sa Feridom i nekoliko mještana komunista, muslimana, da razmotrim pitanje angažiranja muslimanskih masa.

– Mi nismo bili dovoljno energični, rekao mi je Ribar, kad se vratio od Tita.

Ujutro se vratio fočanski odred Straja Kocovića, pojačan dvjema četama pratećeg bataljona Vrhovnog štaba, koje su imale bacače, teške mitraljeze i jedan mali brdski top.

– Ti ćeš opet sa mnom danas u Curevo, ide sa nama i Rade Hamović, koji će rukovoditi napadom, ako ne prihvate ultimatum.

– Ja ne mogu, neka pođe Ferid. – Tito je tako odredio! Otišao sam Titu i rekao da ja sa Strajom, koji je klao po Foči ne mogu ići, pogotovo u akciju za razoružanje ljudi, koji brane svoje živote od razbojnika.

Mjesto mene je otišao Ferid Čengić.

Curevci su predali oružje uz časnu riječ i obećanje, da će im se oružje vratiti, ako se partizani budu povlačili sa terena. Dotle će selo čuvati od eventualnih napada četnika desetina partizana, koju je selo dužno hraniti. Osim oružja je moralo dati 150 goveda i 300 ovaca.

Na referatu o angažiranju muslimana predložio sam Vrhovnom Štabu slijedeće:

lzdati javni proglas u kome će se osuditi četnicko klanje nad nevinim muslimanskim življem u Foči.

Organizirati posebnu komisiju koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji uopće nije iz Foče. Imenovati novi narodni odbor koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.

Ukinuti sadašnji sud, koji mjesto da sudi četničke koljače i da dade satisfakciju muslimanima, osudio 12 muslimana na smrt. Među njima narodnog opozicionara beogradskom režimu prije rata, predsjednika općine u Ustikolini Suljbega Čengića, za koga mi je Moša Pijade rekao, da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na suradnju.

Imenovati narodni sud, koji će suditi sve koljaće i organizatore klanja, koji se nalaze na partizanskoj teritoriji. Takav pravedni stav prema muslimanima stvoriće povjerenje muslimanskih masa prema partizanskom pokretu i oni će se opredijeliti za nas. Po mom mišljenju za to je bio zgodan momenat. Ustaše su se bile kompromitirale kao pomagači i sluge okupatora. Četnici su svojim zločinima izazvali mržnju svih ljudi, a pogotovo muslimana, na kojima su počinili tako strašan zločin. Ako mi ovo propustimo, Pavelić ce iskoristiti priliku da se prikaže kao jedini branilac hrvatskih života u istočnoj Bosni, a mi ćemo se kompromitirati, da smo sankcionirali jedan od najgnusnijih zločina u povijesti Bosne. I možda zauvijek izgubiti domaće mase na ovom području.

Sa mnom je bio i Ferid Čengić, koji se nije usudio na pitanje Tita potvrditi da po svim stvarima dijeli moje mišljenje.

Na tome savjetovanju Vrhovnog Štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović-Milutin i Milovan Đilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao, da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog Štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:

– Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom, da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagači. Mi imamo šnajdersku, šuštersku i druge radione; muslimani neće da nam rade; tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno naše simpatizere i članove partije mi ćemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.

– Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.

– Ja mogu od srca da se angažiram samo na ovom planu, koji sam podnio, – rekao sam Marku.

Čekao sam dva dana odluku Vrhovnog štaba. Niko me nije zvao. Izgleda, bio sam nepodesan za politički rad u mome rodnome mjestu. U to vrijeme iskoristio sam priliku, da se upoznam sa događajima, koji su prohujali preko ovih krajeva.

Pravio sam zabilješke o razgovorima sa ljudima muslimanima i katolicima, koji su klani i Srbima četnicima koji su klali. Pogledao sam sva zgarišta i mjesta gdje su četnici vršili klanja i obišao četnički zatvor, u kome su zidovi bili poprskani krvlju i mozgom. Pogledao okolna srpska i muslimanska sela. Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

– Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne date da istrijebimo Turke?

– Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Daćemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.

Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tužili, niti se na nas nešto obraćali. Jedanput šetajući uz Drinu sreo sam jednu muslimanku, koja mi je prišla.

– Ja sam majka Ibra Muftića, on je sa tobom išao u školu i družio se s tobom.

– Da, da, sjećam se. Šta je s Ibrom?

– Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mlađeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaže: – Ostavite nju neka živi i neka priča kakva sudbina je zatekla Turke.

– A tko je to učinio?

– Popadić Ranko i Zecević. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadić je vaš -, komandir.

Otrčao sam u komandu mjesta, Čolaković Rodoljub i Risto Tosović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio, da se ovi koljači uhapse.

Čolaković i Tosović nisu nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao:

– Kada bi mi hapsili koljaće među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.

– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljačka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajući se.

Tada sam shvatio, da sam nemoćan. Plivati uz bujicu meni samome bilo je nemoguće. To nisu bili dani mojih sumnja, to su bili momenti, kada sam bio na rubu definitivnoga prekida i tada mi je sinula u glavu misao da napustim redove partizana. Ali ja sam znao, ako tu namjeru pokažem, biti ću nemilosrdno srijeljan. Da pobjegnem? Tada se nije moglo birati. Oko mene bili su samo ustaše, četnici i Nijemci.

Možda sam trebao svoj stav zatajiti. Ne protiviti se stavu Vrhovnog štaba i tek sa čvrste pozicije jednog komandnog položaja nastojati učiniti, što se može. Ali ja sam tada smatrao za svoju dužnosti, da upozorim na pogreške pokreta i komande.

(“Godišnjak”, broj 4, Beč, 1957.)
Izvor: http://www.ntv.ba/adil-zulfikarpasic-pu ... muslimana/

[Nekako s proljeća]

Bombardovanje na području Bosne i Hercegovine, Bihać April 1944.

Desnim klikom može se uvećati u ogromnoj veličini.Izvor : http://www.461st.org/Missions/Missions.htm

[Nekako s proljeća]

Bosna i Hercegovina

Od 08.01.1944. do 05.01.1945., na ciljeve na teritoriji Bosne i Hercegovine saveznički strategijski bombarderi su bacili oko 3.400 tona bombi.
U Misijama je učestvovalo više od 1.385 aviona (341 RAF-ov). Oboreno je 6 američkih i jedan RAF-ov.
Bombardovali su ciljeve na teritoriji 17 gradova/naselja (u zagradi je broj strategijskih/taktičkih napada):
Banja Luka (6/0), Bihać (4/1), Bosanska Gradiška (1/0), Bosanska Krupa (1/0), Bosanski Novi (1/0), Doboj (3/0), Drvar (1/0), Fojnica (1/0), Livno (1/0), Maglaj (0/1), Mostar (3/0), Prijedor (2/1), Rogatica (1/1), Sarajevo (9/1), Travnik (0/1), Višegrad (6/0) i Zenica (2/1).
Po broju napada prednjači Sarajevo, zatim Banja Luka, Višegrad, Bihać, Mostar itd. Broj napada i količina bačenih bombi:
1. Sarajevo - 9 napada, 332 aviona, 1.013 tona bombi. Oborena su 3.
2. Višegrad - 6 napada, 136 aviona, 466 tona bombi.
3. Mostar - 3 napada, 248 aviona, 419 tona bombi. Oborena su 4.
4. Bihać - 4 napada, 103 aviona, 269 tona bombi.
5. Zenica - 2 napada, 153 aviona, 214 tona bombi.

Na teritoriji BiH izvršeno je samo jedno noćno bombardovanje (Sarajevo M/Y, 4.11.1944., jedan avion).
Na zahtjev partizanskih jedinica po jednom su bombardovani ciljevi na teritorijama Banja Luke, Bosanske Krupe, Bosanskog Novog, Drvara, Livna, Prijedora i Rogatice, dva puta na teritoriji Višegrada i tri puta na teritoriji Bihaća (Zavalje i Žegar, 29.05.1944., upisani su kao dvije misije).




BANJALUKA, YUGOSLAVIA. THE GERMAN BARRACKS, A KEY COMMUNICATIONS CENTRE, UNDER ATTACK FROM ROCKET FIRING BEAUFIGHTER AIRCRAFT PRIOR TO CAPTURE BY YUGOSLAV PARTISANS.
Izvor: https://www.awm.gov.au/collection/128317/

Banjaluka, Yugoslavia. 12 October 1944. Aerial view from a Bristol Beaufighter aircraft during the attack on the castle with smoke rising. At the request of Yugoslav Partisan forces, South Africa Air Force Bristol Beaufighter aircraft of the Balkan Air Force attacked a castle being used as an enemy stronghold, key Yugoslav communications centre. The Partisans themselves marked the exact target with squares of red cloth. Sixty-four rocket projectiles from the Bristol Beaufighters fired the German citadel. Soon after the air attack the Partisans captured the town. They claim 3000 Germans killed and 2000 prisoners taken
Izvor fotografije sa opisom: https://www.awm.gov.au/collection/MED1916/

Banja Luka nakon bombardovanja

Saborna crkva Svete trojice, teško oštećena u njemačkom bombardovanju 11. aprila 1941. godine i minirana avgusta 1941. godine po naredbi ustaških vlasti

Izvor: http://www.mycity-military.com/slika.ph ... 20ww22.jpg

[Nekako s proljeća]

Sarajevo, Yugoslavia. C. 1944-12. Bombs bursting across the railway line and marshalling yards at Sarajevo during an attack by a force of RAF Liberator, Halifax and Wellington aircraft.
Izvor: https://www.awm.gov.au/collection/SUK13471/

Sarajevo, Yugoslavia. C. 1944-12. More bombs go down to join those already bursting across the railway line and marshalling yards at Sarajevo during an attack by a force of RAF Liberator, Halifax and Wellington aircraft.
Izvor: https://www.awm.gov.au/collection/SUK13472/

Napad 301. BG, 08.09.1944

[Nekako s proljeća]

Napad na željeznički most u Doboju, 20.11.44., 450 BG

Slika pogodaka posle napada 450 BG na železnički most u Doboju, 20.11.44.

Izvor: http://www.mycity-military.com/Drugi-sv ... WII_9.html

[Nekako s proljeća]

Livno, 29.05.44., 48. misija 459. BG


Mostar
Prvi napad bio je 15.12.1943
Drugi napad dogodio se 08.01.1944
Treći napad, 9.1.1944.
Četvrti napad, 14.1.1944.



Peti napad bio je 02.04.1944.

[Nekako s proljeća]

Sarajevo, 07.11.1944


19.12.44

[Nekako s proljeća]

Zenica,
Prvi napad bio je 20.11.1944
Treći napad, 23.11.1944



Četvrti napad bio je 04.12.1944

[Nekako s proljeća]

BOSNIA, KAKANJ-COAL MINE/CABLE CAR PICTURE POSTCARD 1940

AK BOSNIA DRVAR OLD POSTCARD 1940

AK BOSNIA DRVAR OPSTINA SKLADISTE ODIJELA KRALJA ALEKSANDRA ULICA OLD POSTCARD

AK BOSNIA BOSANSKA DUBICA BRACA PEZIC OLD POSTCARD 1940


AK BOSNIA bihac 1940

EUROPE BOSNIA BIHAĆ THE CHURCH AND THE BRIDGE PARTLY DAMAGED OLD POSTCARD 1940.




AK BOSNIEN UND HERZEGOWINA BOSNIA BANJA LUKA GRISBACH I KNAUS , OLD POSTCARD 1940






EUROPE BOSNIA BANJA LUKA GOVERNOR'S ADMINISTRATION PARTLY DAMAGED OLD POSTCARD 1940.

AK BOSNIEN UND HERZEGOWINA BOSNIA ILIDZA HOTEL SRBIJA ,NAKLADA HAMDIJA KOPCIC,,OLD POSTKARTE 1940

VRELO Bosne


Bosnia KASINDO Sarajevo Ilidza Clinical center old PC us 1940 / 1853

EUROPE BOSNIA MOSTAR CITY AREA THE MONUMENT OLD POSTCARD 1940

EUROPE BOSNIA LAKTAŠI 1940. JAMMED OLD POSTCARD

EUROPE BOSNIA BOSANSKA DUBICA PANORAMA OLD POSTCARD 1940

EUROPE BOSNIA GLAMOČ OLD POSTCARD 1940

EUROPE BOSNIA BOSANSKI NOVI VIEW TO THE CITY OLD POSTCARD 1940.

EUROPE BOSNIA ČAJNIČE PANORAMA Nr. 235 OLD POSTCARD 1940

EUROPE BOSNIA TRAVNIK OLD POSTCARD 1940

EUROPE BOSNIA SARAJEVO ALEKSANDER STREET Nr. 433-1937 OLD POSTCARD 1940

BOSNIA AND HERZEGOVINA - Jahorina (Pale), Dom viteskog Kralja Aleksandra I., year 1940


BOSNIA AND HERZEGOVINA - Široki Brijeg, old postcard - year 1940

1940 GRACANICA BIH, BOSNIA I HERZEGOVINA, old photo postcard

[julisiz es grant]

Ova slika objavljena je u Dedijerovom zborniku "Genocid nad Muslimanima" i ispod nje piše "Nurija (žensko, op. jeg) Bukva, izbjeglica sa Romanije", a ovdje stoji prognani Srbi sa Kozare.
Iako je nemoguće potvrditi, činjenica da je zapis u Dedijerovoj knjizi vjerodostojniji može se izvesti iz nekoliko opask: -
-navedeno je konkretno ime i prezime osobe na slici
-dio nošnje (šalvare) upućuje da se zaista radi o muslimanki
-okolo se nalazi nekoliko muškaraca sa fesovima (za stranca, ali i mnogog Srbina po defaultu ustaše, ali lako moguće da su u stvari izbjeglice, jer ne vidimo da su naoružani).
Zato sam uvijek skeptičan prema slikama iz WW2 u Jugoslaviji, gdje je označena nacionalnost žrtava na slici, npr. "poklani Srbi", iako se ni po čemu na fotografiji ne može utvrditi je li riječ o Srbima, Muslimanima, Ciganima i dr.
S druge strane, rijetke slike Muslimana žrtava četničkih pokolja koje su objavljene, obično sadržavaju ime i prezime žrtve u opisu slike (nekoliko primjera takvih fotografija imamo u pomenutom Dedijerovom zborniku, kao i sličnom zborniku Smaila Čekića na istu temu, koji na naslovnici upravo ima ovu spornu fotografiju).

[Seawolf]

...
BON,COUPON FOR FOOD-BOSNIA END HERZEGOVINA SFRJ ( meat,sugar,bread,tobacco,fat.) VERY RARE abaut YEAR 1946

...

Ova "Potrošačka karta" je, naravno, iz 1963-e, ili čak koju godinu novija.

[julisiz es grant]

...
BON,COUPON FOR FOOD-BOSNIA END HERZEGOVINA SFRJ ( meat,sugar,bread,tobacco,fat.) VERY RARE abaut YEAR 1946

...

Ova "Potrošačka karta" je, naravno, iz 1963-e, ili čak koju godinu novija.

Ne znam odakle ti ta ideja, ali jasno je da nema veze sa stvarnošću. Kartice za namirnice su ukinute početkom 50-ih.
Ili zaista misliš da će ti neko povjerovati da je Jugoslavija bila takva država da su ljudi u njoj 18 godina nakon rata (godinu dana nakon što su osnovani Indexi, da se bolje shvati kontekst vremena) osnovne životne namirnice dobivali u ograničenoj količini i za ovakve kartice, a ne za gotov novac?
Mislim da ni ustaška emigracija u to vrijeme ne bi tvrdila takvu glupost.

[Seawolf]

...
BON,COUPON FOR FOOD-BOSNIA END HERZEGOVINA SFRJ ( meat,sugar,bread,tobacco,fat.) VERY RARE abaut YEAR 1946

...

Ova "Potrošačka karta" je, naravno, iz 1963-e, ili čak koju godinu novija.

Ne znam odakle ti ta ideja, ali jasno je da nema veze sa stvarnošću. Kartice za namirnice su ukinute početkom 50-ih.
Ili zaista misliš da će ti neko povjerovati da je Jugoslavija bila takva država da su ljudi u njoj 18 godina nakon rata (godinu dana nakon što su osnovani Indexi, da se bolje shvati kontekst vremena) osnovne životne namirnice dobivali u ograničenoj količini i za ovakve kartice, a ne za gotov novac?
Mislim da ni ustaška emigracija u to vrijeme ne bi tvrdila takvu glupost.

A da pogledaš naziv države i nazive njenih federalnih jedinica, navedene na potrošačkoj karti?!

[julisiz es grant]

U ustavu iz 1963. stoji da se zemlja zove SFRJ, ali vjerujem da se ime počelo koristiti nekada ranije, a ustav je to samo ozvaničio (jer se Ustav ne donosi svake godine). Prosto je nemoguće da su ove kartice zašle dublje u 50-te godine, a o 60-im nema ni govora.

[julisiz es grant]

U filmu "Život sa stricem" ima scena gdje lik koga glumi Branislav Lečić navodi uredbu Savezne vlade o novom platnom prometu, kojom se ukidaju bonovi za prehranu (to su ove kartice). Kao datum stupanja na snagu uredbe navodi se 1.11.1951.
Naravno, film nije dokumentarac i datum ne mora biti tačan, ali sigurno nije ni daleko od istine, može biti koji mjesec gore-dolje.
Evo, na videu, poslušati šta govori od 43:56

[Seawolf]

Grb Narodne Republike / Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine nije mijenjan u periodu od 1946-e do početka 90-ih, ali grb Federativne Narodne Republike Jugoslavije / Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jeste. I to upravo prilikom proglašenja Ustava 1963-e, kada je i naziv FNRJ, promijenjen u SFRJ.

Gore prikazana Potrošačka karta je vrijednosni papir (ili kopija vrijednosnog papira) i bilo bi nemoguće da se na vrijednosnom papiru napiše neformalni naziv države koja ga je izdala, odnosno naziv koji će se formalizovati Ustavom nekada u budućnosti. To bi bilo isto kao da postoji novčanica štampana prije 1963-e, a na kojoj je kao naziv države napisan SFRJ.

Prema tome, prikazana Potrošačka karta je štampana najranije 1963-e, a naravno da je sasvim moguće da se radi o primjercima koji nikada nisu korišteni za svoju namjenu. Bilo bi interesantno istražiti zašto su štampane takve potrošačke karte, nakon promijene naziva države 1963-e, ali to izlazi izvan okvira ove teme.

[asurbanipal]

Čitao sam davno pomenutu knjigu od Dedijera, uslikao njenu naslovnicu i ovu ženu što je bila bačena i preživjela 72 dana u jako dobokoj jami Čavkarica u Planoj kod Bileće. Hadzera je umrla sredinom januara 2014. u svojoj 93-oj godini života. Nije mi knjiga pri ruci trenutno da bih to obradio kako treba i objavio, a imam namjeru. Čitao sam i njeno svjedočanstvo ali i ljudi koji su svjedoci tog zločina a koji su joj pomogli da preživi. A svjedočanstvo koje postoji i uključuje obje strane je svakako vrijedno pažnje.

Imam tu knjigu. Reci šta treba da stavim ?