Prvi Pride u BiH: Sarajevska lekcija Zagrebu, Beogradu i Splitu
KADA je početkom travnja objavljeno da će se u Sarajevu u nedjelju, 8. rujna, održati prva bh. Povorka ponosa netko neupućen u situaciju i političke odnose u Bosni i Hercegovini bi prateći isključivo zapadnohercegovačke portale mogao pomisliti kako je taj dio države Meka za LGBT zajednicu. Portali poput Dnevnik.ba i Poskoka su dali značajan prostor najavi prvog Prajda u BiH, a još više pažnje su posvetili prvim sarajevskim homofobnim reakcijama, osuđujući ih kao netolerantne.
Onaj tko ih ne poznaje pomislio bi da je riječ o iskrenim podržavateljima LGBT prava i nastojanja LGBT zajednice, no istina je nažalost drugačija i kompleksnija te ilustrira da organiziranje prvog Prajda u BiH s jedne strane sa sobom nosi skup sličnih izazova s kakvim su se susretali i organizatori u susjednim zemljama, ali s druge da postoji i niz specifičnosti koje proizilaze iz unutarnjeg rasula BiH i odnosa među etnonacionalističkim elitama triju konstitutivnih naroda, koje su ujedno u permanentnom sukobu u vezi uređenja BiH i u permanentnom savezu u vezi pljačke institucija i ljudi u BiH.
Kako su zapadnohercegovački portali otkrili LGBT prava
Naime, nisu zapadnohercegovački portali i prominentni zagovornici trećeg entiteta s hrvatskom većinom skočili na noge zbog homofobnih incidenata u Sarajevu jer je u njihovom dijelu BiH LGBT ljudi žive u slobodi i ravnopravnosti, pa su zgroženi kada ih se diskriminira, nisu skočili ni zato što su iskreno gay friendly, jer da jesu to su mogli godinama prije dokazivati, nego su skočili jer ti homofobni incidenti narušavaju reputaciju onoga što hrvatski nacionalisti i HDZ BiH nazivaju “političko Sarajevo”.
Karakteristično u vezi sintagme “političko Sarajevo” je da je mnogi od onih koji forsiraju ujedno i smatraju da je ratni zločinac Slobodan Praljak “heroj i ljudina” te kao ključni problem situacije u BiH smatraju što je za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda izabran Željko Komšić, i to glasovima Bošnjaka, a ne predsjednik HDZ BiH i zagrebački počasni doktor Dragan Čović. Toj je opsesiji sve podređeno, pa i borba za LGBT prava u BiH, za koju ih uopće nije briga. Još gore, oni bi najsretniji bili da prva bh. Povorka ponosa završi krvoprolićem, kako bi dobili još materijala za demoniziranje “političkog Sarajeva”.
Je li Sarajevo doista "zadnja homofobna utvrda u regiji"?
Dok se od Poskoka i sličnih to moglo očekivati, jer je posve u skladu s njihovim dosadašnjim javnim djelovanjem, razočaranje je bilo pročitati kolumnu velikog bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca Josipa Mlakića u tjedniku Express od 19. travnja posvećenu prvom Prajdu u BiH, u kojoj je Sarajevo proglasio “zadnjom homofobnom utvrdom u regiji, pa čak i u Europi”. On često funkcionira kao glas razuma u toksičnoj bosanskohercegovačkoj javnosti, no ovaj put se pridružio hajci na “političko Sarajevo” preko leđa LGBT zajednice, koja mu nikad nije bila predmet interesa i o kojoj nije pokazao neko veliko znanje.
Mlakić je u tekstu poželio “svaki uspjeh” prvoj bh. Povorci ponosa, i konstatirao da ona “ima mnogo širi društveni značaj za zemlju negoli se to na prvi pogled čini”, što je točno, ali je i možda najveći problem s kojim se prvi Prajd u BiH susreće - njemu se pokušava natovariti da čarobno riješi niz nagomilanih problema u bosanskohercegovačkom društvu i u nacionalnim odnosima, pri čemu se konkretni problemi i životi LGBT ljudi guraju u drugi plan.
Pritom je ironično da su jedina dva grada u BiH u kojima bi se uopće moglo krenuti u organiziranje prvog Prajda Sarajevo i Tuzla, u dijelu Federacije BiH s većinski bošnjačkim stanovništvom, dok u (zapadnom) Mostaru i u ostatku zapadne Hercegovine - gdje dominiraju Hrvati i tepaju si da su oni “najeuropskiji konstitutivni narod” - apsolutno nema šanse da se nešto tako pokuša. Baš obratno, riječ je o području BiH u kojemu kulturno i politički dominira ekstremno homofobna Katolička crkva, u kojem javno mnijenje oblikuju antigej fanatici poput fra Marija Knezovića, u kojem nema niti jedne jedine LGBT udruge ili javnog događaja koji ima LGBT predznak. O Mlakićevom Uskoplju da ne govorimo.
Ignoriranje bh. Povorke ponosa u Republici Srpskoj
Sve te reakcije su nažalost izraz političko-propagandnog spletkarenja, sebičnosti i/ili sljepila, a nikako iskrene podrške prvoj bh. Povorci ponosa i LGBT ljudima u BiH, koja bi podrazumijevala da se baš njih stavi u prvi plan i da se prepusti javni prostor glasovima LGBT ljudi. Svaki LGBT čovjek provede svoj život, između ostaloga, slušajući stavove heteroseksualnih masa o LGBT ljudima, što je nevjerojatno zamarajuće, a Prajd služi, između ostaloga, tome da LGBT ljudi osvoje jedan dan u godini koji je primarno posvećen njima.
Znakovito je pak da se u Republici Srpskoj prva bh. Povorka ponosa većinom ignorirala, posve u skladu sa stavom da sve što se događa u Sarajevu nema veze s manjim entitetom, pa se čak nije ni jamralo da je riječ o unitarističkom događaju koji promovira jedinstvo LGBT zajednice u BiH.
U sarajevskoj javnosti je prva bh. Povorka ponosa izazvala podijeljene, pa i žestoke homofobne reakcije, ali nije bila popraćena masovnim homofobnim nasiljem, demoliranjem grada i pokušajem linča sudionika poput prvih Prideova u Beogradu, Zagrebu i Splitu, što se definitivno treba računati kao uspjeh.
Vlada Kantona Sarajevo odradila je dobar posao s osiguranjem
Prijetnja nasiljem, lomljenjem kostiju i prolijevanjem krvi, najstrašnija je poruka koju homofobno društvo može poslati svojim LGBT sugrađanima te izaziva duboke traume i strah od izlaganja za svoja i ljudska prava općenito, a to je jučer u Sarajevu izostalo, što je golemi plus. To ne znači da se homofobno nasilje nad LGBT ljudima u BiH više neće događati, dapače predvidljivo je da veća vidljivost u početnoj fazi proizvodi više nasilja čiji je cilj zgurati LGBT ljude u “njihova četiri zida”, ali je važan simbol i vjetar u leđa ako prvi Pride prođe bez nasilja.
Zato treba naglasiti da je izostanak nasilja na prvoj bh. Povorci ponosa i veliki uspjeh nove koalicijske vlade Kantona Sarajevo (KS), koju predvodi lijevo-liberalna i građanski orijentirana Naša stranka, jer teško je zamisliti da bi policija napravila jednako dobar posao da je u KS-u na vlasti i dalje SDA Bakira Izetbegovića. Čak i one stranke vladajuće koalicije koje nisu podržale održavanje prve bh. Povorke ponosa, već su pozivale organizatore da sve otkažu, nisu učinile ništa konkretno da bi eskalirale atmosferu ili potaknule na nasilje prema sudionicima Pridea.
Homofobija i glupost, ali uz pozive na nenasilje
Zapravo je iznenađujuće kako se na jedan demokratski i nenasilan način kanalizirala homofobna energija protiv Povorke ponosa u Sarajevu: u glavnom gradu BiH dan prije je održana Porodična šetnja u kojoj se slavilo tradicionalnu obitelj kao protutežu LGBT pravima, a isti je dan održan i mali protuskup, koji je također prošao bez značajnih incidenata. Svi oni koji su godinama u Zagrebu morali marširati pored podivljalih homofoba koji su Povorku ponosa gađali kamenjem, pepeljarama, bocama i čak pokušali na nju baciti molotovljev koktel rado bi potpisali da su takvi, kao što je učinjeno u Sarajevu, sklonjeni na drugu lokaciju i tamo rekli što imaju reći. U Zagrebu je godinama bilo normalno da homofobi dobiju priliku zagađivati samu Povorku ponosa, dok je u Sarajevu to od početka onemogućeno, što sugerira da se nešto naučilo na greškama susjednih metropola.
Pomalo paradoksalno, pozivanje na nenasilje prema bh. Povorci ponosa bilo je sastavni dio skoro svake relevantne osude same povorke. Homofobije i gluposti u tim napadima nije manjkalo - najviše se svojim mahnitim priopćenjem punim teorija zavjere i jeftine dramatike istaknulo udruženje Mladi muslimani - ali se i naglašavalo da se Sarajevo ne smije 8. rujna pretvoriti u bojno polje, što se ispoštovalo. Možda je najbolji primjer te ambivalentnosti bilo javno očitovanje Islamske zajednice (IZ) BiH, koja je pozvala muslimanske vjernike da ne sudjeluju na Povorci ponosa u Sarajevu, nazivajući je teškim grijehom.
Hutba Islamske zajednice
U svim bosanskohercegovačkim džamijama u petak je nakon vjerskog obreda pročitan stav vijeća muftija o najavljenoj prvoj bosanskohercegovačkoj Paradi ponosa koja će se u Sarajevu održati u nedjelju. Pozivajući se na odredbe iz Kurana, u poruci se navodi kako islam afirmira brak muškarca i žene te obitelji "potiče na formiranje braka i očuvanje vrijednosti braka, potomstva i obitelji kao osnovne ćelije ljudskog društva".
Jasno je navedeno kako homoseksualnost smatra "grijehom i razvratom i kao takvu zabranjenom".
"Shodno tome i povodom najavljenog okupljanja pozivamo vjernike i vjernice da se distanciraju od promocije velikih grijeha. Također, skrećemo pažnju vjernicima da nijednom pojedincu, ma tko bio, nije dopušteno nasilje prema bilo kojem čovjeku zbog njegovog osobnog uvjerenja i orijentacije", naveli su u zajedničkoj poruci (hutbi) islamski vjerski službenici.
Nitko nije htio biti muslimanska verzija biskupa Košića ili vladike Amfilohija
Posljednja rečenica ove poruke očito je imala utjecaja na praktične muslimanske vjernike, pa nije bilo napada poput onoga na pokušaj organizacije Queer festivala u Sarajevu prije desetak godina. Nitko realan i nije mogao očekivati da će IZ podržati Povorku ponosa, kao ni da će se odjednom preokreti stav islamske teologije o homoseksualnosti, ali jasna i glasna poruka o tome da “nije dopušteno nasilje” zapravo je mnogo više od onoga što kroz godine u Hrvatskoj u vezi LGBT prava poručuje hrvatska Katolička crkva.
Ne može se naći ni primjere imama koji su mjesece pred Povorku ponosa sustavno huškali protiv nje, što je godinama bila uobičajena praksa svećenika i popova u Hrvatskoj i Srbiji. Ne može se ni izdvojiti neki muftija koji bi u svojoj homofobnoj maniji bio ekvivalentan biskupu Košiću ili vladiki Amfilohiju. U osnovi, može se reći da je IZ odigrala pametnije te da nije dozvolila da njene vodeće strukture budu odgovorne za krvoproliće, čime se ni Srpska pravoslavna crkva ni Katolička crkva u Hrvata ne mogu pohvaliti.
Povijesni događaj
Prva bh. Povorka ponosa, događaj koji je na bezbroj načina mogao završiti loše, zbog svega navedenog se itekako treba kvalificirati kao trijumf i povijesni događaj, ali čije značenje ne treba precjenjivati. Prva Povorka ponosa bilo gdje je povijesna, no ona nije čarobno rješenje svih problema LGBT zajednice, a kamoli cijelog društva. Ona je, kada maknemo sve mistifikacije u stranu, jedan aktivistički alat od njih mnogo njih, alat koji učinke proizvodi samo kroz repeticiju i pripadajuće navikavanje. Nepatvoreni uspjeh jučerašnje sarajevske Povorke ponosa bit će u cijelosti razumljiv tek kada se s desete bh. Povorke ponosa pogleda unazad i kada se konstatira da sada više ne treba ni toliko policije za osiguranje marša, kao i da su protuprosvjednici odavno odustali te da na dan Pridea žive svoje živote, umjesto da ograničavaju tuđe, i bave se svojim poslovima.
Građanski i proeuropski orijentirani Sarajlije jučer i danas definitivno imaju razloga za zadovoljstvo, jer su pomoću prve bh. Povorke ponosa pokazali da Sarajevo nije spomenuta “zadnja homofobna utvrda u regiji, pa čak i u Europi”. Sarajevo je ipak svjetski poznati grad bremenit poviješću, čega su njegovi stanovnici itekako svjesni (često i previše), pa je u osnovi bilo očekivano da će se htjeti predstaviti u što boljem svjetlu u kontekstu prvog Pridea, kao što su prije par godina besprijekorno ugostili i papu Franju na Koševu. Drugim riječima, kada hoće, Sarajevo može.
Sarajevo je i dalje homofobna sredina
S druge strane, bilo bi promašeno zbog jedne uspješne povorke ponosa proglasiti Sarajevo gradom koji je doista tolerantan prema svojim LGBT sugrađanima. Tu ima još mnogo posla, koji uključuje i suočavanje s homofobijom tzv. fine gradske raje u mitskim 1980-ima, na koje se i danas redovito u Sarajevu poziva. Naime, u vrijeme New Primitivesa, Nadrealista, sarajevske pop škole, Olimpijade, ranih filmova Emira Kusturice i dominacije Bijelog dugmeta - a to su samo neki od najpoznatijih elemenata fame o Sarajevu osamdesetih godina prošlog stoljeća - iz raje se isključivalo samo dvije kategorije: nacionaliste i pedere, koje se proglašavalo papcima. Fina gradska raja je definitivno bila u pravu u vezi prvih, koji su 1990-ih onda to i dokazali na najgori mogući način, ali je isto tako bila posve u krivu u vezi onih drugih. Masovna podrška prvoj bh. Povorci ponosa od strane “fine gradske raje” predstavlja i okajanje tog grijeha iz 1980-ih.
Sudeći po današnjim reakcijama u BiH, jedini koji su iskreno razočaran, pa i ljutiti zbog prve bh. Povorke ponosa bez nasilja i incidenata, isti su oni koji su se iz katoličkom homofobijom okovane zapadne Hercegovine predstavljali najvećim zagovarateljima LGBT prava. Već se širi narativ o “fake Prideu”, no gubitnici koji bi LGBT ljude iskorištavali za svoje uskogrudne nacionalističke ciljeve imaju pravo da se ljute ako već u porazu nemaju dostojanstva.
Podrška heteroseksualnih saveznika
Pored svega toga ne treba zaboraviti da je Povorka ponosa prvenstveno protest LGBT ljudi i njihovih podržavatelja. Lako je u cijeloj priči o tome je li Sarajevo ispalo bolje ili lošije od Zagreba ili Beograda zaboraviti na to, najvažnije. Na podršci heteroseksualnih saveznika treba zahvaliti, ali i njima treba biti jasno da oni u svojim životima već uživaju niz prava i privilegija o kojima LGBT ljudi, i u BiH i drugdje, mogu samo sanjati. I za koje se vrijedi boriti.
U Sarajevu i BiH već godinama postoji djelatan i uspješan LGBT aktivizam, kao i sve veća LGBT zajednica, napose u Sarajevu, koja s redovitom Povorkom ponosa dobiva priliku za još veće iskorake. Njima će podrška trebati i ostala 364 dana u godini, jer i dalje žive u homofobnoj sredini.
Čestitke organizatorima prve bh. Povorke ponosa
Zato se na kraju mora istaknuti da u cijeloj priči oko prve bh. Povorke ponosa najveće zasluge za njeno uspješno i mirno održavanje imaju njeni organizatori i organizatorice.
Jednosatna protestna šetnja i program pred parlamentom BiH bili su tek kulminacija njihovog višemjesečnog, često nevidljivog rada, koji je obuhvaćao sve, od komunikacije s medijima i nadležnim institucijama do ohrabrivanja i pripreme same LGBT zajednice za Pride. Ljudima koji nisu sudjelovali u takvom zahtjevnom pothvatu teško je uopće razumjeti o kakvom stresnom i odgovornom poslu je tu riječ i kolike žrtve zahtijeva. Ti većinom mladi ljudi različitih nacija i iz različitih dijelova BiH (što se u BiH nažalost i dalje mora spominjati kao relevantno) su pokrenuli promjenu i pružili Sarajevu priliku da ne ponovi pogreške poznatih gradova iz regije. Organizatori sarajevskog Pridea stoga su jedina prava adresa za sve čestitke, koje nedvojbeno zaslužuju, jer da nije bilo njih - ne bi bilo ničega.
Njima ostaje i najveći izazov kada se slegne prašine i nakon što se svedu računi prvog sarajevskog Pridea: organizirati drugu, treću, četvrtu, petu itd. bh. Povorku ponosa.
(iako mislim da je nakon ove parade porastao nivo homofobije )
