Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
convict wrote:
Da, i mene je ovo za Mostar začudilo na prvu, ali postoji vrlo logično objašnjenje. Čudi me da se Peđa nije odmah sjetio odgovora. Za Mostar nisu raspisani izbori!
Fakat nisu, ..., jesam se provalio.
A, zašto nisu? Do sada su uvijek bili istovremeno sa lokalnim izborima za sve ostale opštine i gradove u BiH.
convict wrote:
Da, i mene je ovo za Mostar začudilo na prvu, ali postoji vrlo logično objašnjenje. Čudi me da se Peđa nije odmah sjetio odgovora. Za Mostar nisu raspisani izbori!
Fakat nisu, ..., jesam se provalio.
A, zašto nisu? Do sada su uvijek bili istovremeno sa lokalnim izborima za sve ostale opštine i gradove u BiH.
Ustavni Sud FBiH, Statut, OHR... Duga prica, ali mislim da Mostar i nije bitan - zato jer bi opet dobili isti, kao i u proteklih nekoliko ciklusa. Jebiga, nisam ja kriv sto je tako.
Pedja,
Otkud samo 11 kandidata u TZ? Mislim neke poznajem, ok su, neke ne znam nikako, a ima par pravo tankih... Ali otkud da je u TZ duplo manje kandidata nego u Zenici ili sarajevskim opstinama?
convict wrote:
Da, i mene je ovo za Mostar začudilo na prvu, ali postoji vrlo logično objašnjenje. Čudi me da se Peđa nije odmah sjetio odgovora. Za Mostar nisu raspisani izbori!
Fakat nisu, ..., jesam se provalio.
A, zašto nisu? Do sada su uvijek bili istovremeno sa lokalnim izborima za sve ostale opštine i gradove u BiH.
Ne znam detalje, ali mislim da je u pitanju neka odluka Ustavnog suda, nešto oko statusa grada, broja opština, načina izbora i slično. Mislim da je prije 4 godine pravila postavio visoki predstavnik, a sad su se trebali "lideri" sami dogovoriti. Ne znam koliko mogu trajati trenutni mandati ako se ovi nastave ovako dogovarati.
madner wrote:Tanko, ali ima logike da se koncentrisete na one opcine gdje imate sanse.
A to su,kao i prije 4 godine, sarajevske opcine. Ostalo - mrka kapa. Kao što sam pretpostavljao, moje opcine ni na mapi
Pa dobro, to je logicno kada neko ko nije 100% na liniji nego samo 90% (Silos, homici) nema mjesta u istoj. Velike stranke imaju frakcije koje nemaju previse zajednickog ali se dogovore.
Izborni stab je odabrao 20-tak opstina u kojima cemo se pojaviti na izborima.
Vec sam pisao na ovom forumu o tome kako sam nezadovoljan, razocaran, i brojem opstina u kojima izlazimo i brojem kandidata (oko 80, ja mislim).
Odluka je, koliko znam, donesena nakon ozbiljne analize rezultata prethodnih izbora, aktivnosti opstinskih odbora u prethodne dvije godine i, naravno, finansijskih sredstava koja imamo na raspolaganju.
(Nas cijeli budzet za kampanju je dnevni utrosak "velikih" partija).
p.k.
Uz dužno poštovanje mislim da kriterija nije bilo , bar ne na ovaj način , treba neko iz stranke priznati konačno da su se poslije izbora 2010-e pogubili konci , jednostavno ljudi koji su držali kontakte sa Općinskim i Kantonalnim odborima (gosp. Šero) nikad više nisu nazvali nikoga da kažu šta i kako dalje . Na HO-RUK su ukinuti Kantonalni odbori bez adekvatne alternative , bez nekog valjanog objašnjenja , konkretno u mom slučaju se pojavio spisak članstva iz 2008-e godine ( period od 3 godine je negdje nestao ) . Ljudi sa pravom pitaju zašto nema liste u nekim mjestima . Ja pričam ljudima okolo kako je to taktika da ne izlazimo jer ima nekih problema sa spiskovima i nećemo da učestvujemo u farsi šta drugo mogu....pozdrav i puno sreće....
Pedja Kojovic wrote:Sabina Ćudić: O odlasku i ostanku u Sarajevu
Piše: Sabina Ćudić
U posljednjih nekoliko godina postala sam poluprofesionalni promoter povratka i dolaska u Sarajevo. Do te mjere, da sam ove godine na ručku u Washingtonu uvjeravala svog američkog prijatelja koji živi u tom gradu i radi za Svjetsku banku, da sa porodicom preseli u Sarajevo (u kom nikada nije bio). Ubrzo mi je, na moju veliku radost, stigao e-mail u kom se pomalo raspitivao o mogućnostima zaposlenja u Sarajevu i međunarodnim školama za njegovog sina.
Ipak, moja uža specijalnost su prijatelji i poznanici koji razmišljaju o odlasku iz Sarajeva. Moja procedura za njihovo izliječenje polako postaje rutina. Prvo ih iznenadim riječima podrške, kao što su “Sve znam, i ja razmišljam na sličan način!” Zatim dodam nekoliko “opštih mjesta” kao što su nacionalizam, prljavština i neizvjesnost (kako bi uspostavili zajedničku polaznu tačku i izgradila povjerenje kod žrtve mog zadatka). Strateški idem dalje, i ponudim personalizovanu pohvalu odluke, za odabir baš te zemlje u koju žele zauvijek odseliti. “Ah znam onaj osjećaj kada izađes na ulicu u New Yorku i osjetiš slobodu da budeš ono što želis biti a ne što se očekuje od tebe” (ne znam šta tačno ovo znači, ali djeluje), ili “Naravno da je Evropa bolja opcija. Engleska/Danska/Švedska nudi mir, dostojanstvo i stabilnost koju američki način i stil života ne mogu ponuditi. Pogotovo za djecu.”
Nakon što izgradim “siguran prostor” u kom oni mogu nesputano da kude Sarajevo, te brane i hvale svoju odluku (često uvjeravajući sami sebe dok sam ja tu samo neophodni privid publike, kako ne bi naglas pričali sami sa sobom), polako i samouvjereno počinjem odašiljati tanke ali precizne strijele sumnje koje tjeraju sugovornike na preispitivanje vlastitih argumenata za odlazak. I tu, kada nastane stanka i uzdah nakon njihovog strastvenog izlaganja, ležerno spomenem kako dakako, za one kojima su porodica i prijatelji važna, nemaju drugog izbora no živjeti u Sarajevu.
Prije nego li i uspiju otvoriti usta da se usprotive, nastavim o neizmjernoj kvaliteti odnosa koji imamo sa našim porodicama, trajnoj nemogućnosti da uvjerimo naše mame da ne želimo i treći tanjir njihovog sataraša, o zdravoj atmosferi i okruženju za našu sadašnju i buduću djecu. O spontanim i čestim okupljanjima prijatelja bez kojih “ja ne bih mogla živjeti”, ali Bože moj, eto očito postoje ljudi koji mogu zamisliti život bez prijatelja, i ja tu njihovu odluku poštujem (lažem). Razgovor začinim podsjećanjem na naša druženja u ratnom Sarajevu (“Sjećaš se prstena koji smo napravile od gelera?”); zatim subverzivnom pohvalom sistema (“Sjećaš se kada te je policajac zaustavio kod Mostara, i kada je saznao da nemamo novca da platimo kaznu, dao nam pet maraka!”) i anegdotama iz komšiluka (“Ne znam, ali ja ne bih mogla bez moje stare komšinice koja gotovo svako jutro otvori vrata i kaže “Nećeš valjda takva u grad.”)
Nakon ovih emotivnih ucjena, počnem govoriti o cijenama vrtića u inostranstvu, stopi razvoda, broju dana godišnjeg odmora, globalnoj financijskoj krizi, stambenim kreditima na sedamdeset godina, proporcionalno uporedivim zaradama u Sarajevu (hodajući sam zavod za statistike o negativnim pojavama u Americi i Zapadnoj Evropi). Svjesno se poslužim logičkim greškama kao što su “Istina, mi imamo nacionalizam, ali oni imaju rasizam!” (jer bi nam od te spoznaje kao trebalo biti lakše). Razgovor završim sa neobaveznim, “Naravno, ti znaš najbolje”.
Doživljavala sam te razgovore kao svojevrsnu akupunkturu, kojom liječimo taj opaki virus koji pogađa mlade, obrazovane, sposobne i ambiciozne ljude, i čini da požele trajno napustiti BiH. Ključ uspjeha za ovu proceduru je da strastveno vjerujete u ono što govorite. Ja vjerujem, ponavljam ja sebi. Ali počinjem se pitati sa kojim pravom uvjeravam svoje prijatelje i prijateljice kada nam se protivnički argumenti rugaju sa svih strana. Mirnodobsko Sarajevo se ruga ratnom Sarajevu koje je zapravo nudilo veću nadu.
Svaki dan kada prođem pored sedam kontejnera smještenih direktno na uskom, nezaobilaznom trotoaru u mojoj ulici, iz kojih nerijetko kulja dim, poželim zatvoriti oči i zamisliti se u švedskom selu. Dobra strana kontejnera je što se oni vrlo lako mogu izmjestiti. Loša strana ljudi je ta da ih je jako teško uvjeriti da se kontejneri trebaju izmjestiti. I naravno, ti kontejneri su samo mali simbol krupnijih problema u našoj zajednici: protraćenih sredstava koja su bila namijenjena za izmještanje i nadkrivanje kontejnera, što nas dovodi do zloupotrebe budžeta, namještanja tendera, korupcije, primitivizma i bahatosti lokalne vlasti, pa sve tako do državnog vrha. Također su podsjetnik da za stanje naših haustora, ulica, kontejnera, parkova, pa čak i škola, ne možemo kriviti Dayton, Dodika, pa čak više ni rat. Već sami sebe. I to nam ne prija. Ako ćemo pak čašu promatrati kao polu-punu, onda je to i dobra strana situacije u kojoj se nalazimo. Ta obvezujuća spoznaja da se park i školsko dvorište mogu očistiti, urediti, te, što je najvažnije, održavati i osigurati. Ne radi se o razbijanju atoma. Radi se o umjerenoj količini zdravog razuma, odlučnosti, strategije i velikoj količini borbe protiv apatije.
Anketiram građane i građanke Novog Sarajeva sedmicama. Pitam ih šta im smeta, i koja riješenja oni predlažu. Nudim im opcije. Da li je to prljavština, bespravno parkiranje, nedostatak trotoara, bespravno izgrađeni objekti, bahata lokalna mafija. Da li žele snažniju eko policiju, biciklističke staze, efikasniji rad općinskih inspekcija? (“Zar one postoje?”, kaže jedan mladić.) Oni često sliježu ramenima, kao da žele reći ono što mi je jedna starica prije nekoliko dana rekla ma, kao da žele reći ono što mi je jedna starica prije nekoliko dana rekla “Sve mi smeta, a istovremeno mi više ništa ne smeta, odustala sam…” Nije li to definicija apatije? Ali i znak ogromnog uspjeha onih na vlasti. Postigli su da u beskrajnoj šumi stvari koje nam smetaju, više ne vidimo pojedinačno drvo. Ne vidimo odakle početi. I onda se gotovo panično hvatamo za gore navedene argumente. O porodici i prijateljstvu. I privatnoj sferi. Jer u javnom prostoru nam ne ostaje mnogo. Trudimo se što brže proći pored zapaljenih kontejnera i gladnih pasa lutalica kako bi što prije došli kući i utješili se domaćim satarašom. I govorili sebi kako je upravo tu, sa porodicom i prijateljima, unutar četiri zida, najljepše.
Prelazeći raskrsnicu sa mojim trogodišnjim bratićem, na putu ka Vilsonovom šetalištu pored nas prozuja jarko žuti motor kroz crveno svjetlo. Pita me trogodišnjak: “A što on ovako vozi? Kada padne, plakat’ će.”
“Ne znam, ali znaš li ti da Švedska ima jednu od najvećih stopa krađe bicikala u Evropi, a?”, odgovaram ja spremno, preventivno ga uvjeravajući da ostane. Jer računam na njega, da zajedno sređujemo ulicu.
fino napisano, ali i po pitanju odlaska ljudi ne treba generalizirati...mi smo malo previse politizirali normalnu pojavu da ljudi zele otici gdje misle da ce im biti bolje, gdje imaju bolje sanse na razvoj i napredovanje u karijeri ili strucno usavrsavanje...sasvim je normalno da mlad covjek zeli da pokusa u nekoj vecoj zemlji, u nekoj vecoj kompaniji, ...da vidi svijeta...i po meni bi to trebali propagirati, a ne politizirati i koristiti u predizborne svrhe...kako eto mladi odlaze...jadni mi ...propascemo...istovremeno ne uocavajuci da se veliki broj tih mladi i vraca ... ali to bas ne pali pred izbore u kampanjama...
cim neko ode odmah je prica ...eto mladi odlaze, politicari su krivi za to i generalizacijom se zamagli problem...naravno problem su oni koji odlaze, a to ne zele..., ali nemaju drugog izbora nego da odu negdje drugo...sto je u sustini normalno...ako me ne ide ovdje mozda negdje drugo krene...ako mi je ovdje mozda ofirno raditi neki posao tamo negdje mi nece biti...ako sam ovdje na minimalcu, a negdje drugo dobijem pet puta vise logicno je otici...velika je stvar imati i sansu da negdje odes...
i razlozi za odlazak nisu samo do politicara...ne branim ih ....nego svodjenjem problema samo na tu ravan ne vidimo prave uzroke odlaska koji mogu biti i drustveni, tehnoloski, ekonomski....nastankom eu mnogo ljudi iz istocne evrope je otislo na zapad pa niko od toga ne pravi dramu ili neki veliki problem....
i tito je problem nezaposlenosti 70-tih rjesavao slanjem hiljada radnika u njemacku i to dogovorom na drzavnoj razini...isto je bilo i sa nesvrstanim....libija, irak,....
mislim da mobilnost radne snage ne bi smjeli shvatati tako tragicno...jer kod nas je boze moj tragedija ako neko iz sarajeva ode raditi u neko drugo mjesto, odmah postaje predmet zaljenja, kao da je ne znam sta se desilo...
a i rjesenje svih drugih problema je uglavnom u postovanju zakona, koje uglavnom imamo ....ali ih ne postujemo...ne vidim rjesenje u pojedinacnom intervjuisanju gradjana...sta im smeta i slicne stvari...uvijek ima nesto sto nekom smeta...
madner wrote:Tanko, ali ima logike da se koncentrisete na one opcine gdje imate sanse.
A to su,kao i prije 4 godine, sarajevske opcine. Ostalo - mrka kapa. Kao što sam pretpostavljao, moje opcine ni na mapi
Pa dobro, to je logicno kada neko ko nije 100% na liniji nego samo 90% (Silos, homici) nema mjesta u istoj. Velike stranke imaju frakcije koje nemaju previse zajednickog ali se dogovore.
dje si frontasu nisam te prepozno
najgori su mi ovi koji eto patriotizam razumiju kao solidariziranje sa vlastitim govnima.
convict wrote:
Da, i mene je ovo za Mostar začudilo na prvu, ali postoji vrlo logično objašnjenje. Čudi me da se Peđa nije odmah sjetio odgovora. Za Mostar nisu raspisani izbori!
Fakat nisu, ..., jesam se provalio.
A, zašto nisu? Do sada su uvijek bili istovremeno sa lokalnim izborima za sve ostale opštine i gradove u BiH.
Nebitno za provalu (iako čak ne vidim neku nelogičnost da se stavi lista i za Mostar, bez obzira da li će izbori biti sada ili za godinu dana, psihološki bi to bilo dpbro)), nego ima li za Stolac, Jablanicu, Ljubuški....konstatacija o zaboravljenom ( ili preteškom jugu) opet ostaje.
palermo wrote:nego ima li za Stolac, Jablanicu, Ljubuški....konstatacija o zaboravljenom ( ili preteškom jugu) opet ostaje.
Nema to veze sa jugom.
NS-a nema ni u Bosni, osim u većim gradovima.
Što NS ima ponuditi, a da je različito od SDP-a?
Prije je to bilo prihvaćanje Daytona, a koliko vidim
sada ni to nije.
palermo wrote:nego ima li za Stolac, Jablanicu, Ljubuški....konstatacija o zaboravljenom ( ili preteškom jugu) opet ostaje.
Nema to veze sa jugom.
NS-a nema ni u Bosni, osim u većim gradovima.
Što NS ima ponuditi, a da je različito od SDP-a?
Prije je to bilo prihvaćanje Daytona, a koliko vidim
sada ni to nije.
Možda neće ponuditi koaliciju sa SDA? Ups , sigurno neće.
Možda neće ponuditi koaliciju ni sa SBB?. Ups ni ovo neće.
Možda neće ponuditi koaliciju ni sa SDP-om? Ama to je raskinuto još prije dvije godine. Razlog - tričava potencijalna gradska televizija vrijednosti jedva koji miliončić...
Dakle NS uistinu nema šta ponuditi. Niti jedan kadrovik NS dosada nije obnašao vlast niti je postavljen u odbor , niti je direktor , niti dopresjedavajući...da ne kažemo da su NS-ovci guverneri,gradonačelnici,premijeri i sl?
Jesu li ? Nisu . Da li će biti ? Zavisi od građana BiH . Da li će se ponašati negativno kao svi ostali ovih dvadeset godina? Neće. Kako znamo ? E pa ne znamo ali moramo vjerovati ljudima. A bolje vjerovati onima koji žive od vlastitog rada sve ove godine.
Tako da ta sličnost SDP - NS pije vode možda jedino u Oslobođenju. Na ulici , na poslu , U ODGOVORNOSTI , sličnosti nema. Ali mi je drago čuti da se SDP "loži" na NS..to znači da je NS uspjela pa makar u Sarajevu !!!
Sarajevo pa Kanton pa Federacija pa Država.....
Ne pružam prst prema gore jer ću dugo NS-ovcima pamtiti Ganić Eminu.
NS...
insomnia78 wrote: Mislim super je to sve i divno ali lako je uhljebljen pametovati i pricati ljudima o ostanku.
De ispricaj to sve nekome ko je u tridesetima, bez zdravstvenog osiguranja, bez dana radnog staza, u stanu sa starcima.
palermo wrote:nego ima li za Stolac, Jablanicu, Ljubuški....konstatacija o zaboravljenom ( ili preteškom jugu) opet ostaje.
Nema to veze sa jugom.
NS-a nema ni u Bosni, osim u većim gradovima.
Što NS ima ponuditi, a da je različito od SDP-a?
Prije je to bilo prihvaćanje Daytona, a koliko vidim
sada ni to nije.
Ja sam već 2 puta ovdje JAVNO pitao Peđu da me uputi u eventualnu općinsku organizaciju NS Jablanica, ali ništa on... Da li ima, ko je predsjednik, kakvo je stanje, itd...
tvsabina wrote:Možda neće ponuditi koaliciju sa SDA? Ups , sigurno neće.
Možda neće ponuditi koaliciju ni sa SBB?. Ups ni ovo neće.
Možda neće ponuditi koaliciju ni sa SDP-om? Ama to je raskinuto još prije dvije godine. Razlog - tričava potencijalna gradska televizija vrijednosti jedva koji miliončić...
Dakle, po tebi, jedina je razlika što NS neće koalirati.
Pa dobro kako onda namjerava doći na vlast na bilo kojem nivou?
Ili da budu vječita opozicija, što je svakako najudobnija pozicija?
Ne znam.
Nazovite centralu radnim danom pa ce vam reci sve sto vas zanima.
p.k.
odgovor pošten. Samo što nije primjeren. Vi ste na većoj poziciji u Našoj stranci i trebalo bi da znate da li postoji ili ne postoji općinska organizacija u nekom gradu. Sad sam provjerio ove izborne liste i na jedinici 126 nemate nikoga... Ni Jablanica ni Konjic. Krajnje je vrijeme da se te stvai promijene ako mislite postati stranka čitave BiH, ili ćete se zadovoljavati samo KS i još par opština. Naravno, ja sam stajališta da, ako nema adekvatnih i pravih kandidata da je bolje da nema nikoga, ali sam siguran da se to može promijeniti. Ima mladih ljudi npr. iz ova 2 grada koji bi mogli nešto napraviti. U ovakvim slučajevima mi je uzaludno pratiti vaš rad ako ne mogu za vas glasati...
Potpuno se slazem s vama.
Na prvim smo izborima izasli u preko 50 opstina koliko se sjecam.
Prijava na izbore je bila u iskljucivoj nadleznosti opstinskih odbora.
I ja sam nezadovoljan cinjenicom da je veliki broj njih bio nedovoljno organizovan i discipliniran
da bi se pripremio za lokalne izbore.
Peđa Kojović: Nećemo da budemo nacija koju povezuje Skype
Datum i vrijeme: 4.8.2012. u 17:11h
By: Rijad Durkić
More Sharing ServicesPodijeli Share on facebookShare on twitterShare on googlebuzz Share on email
Peđa Kojović zanimljiv je sagovornik. Novinar i publicista, godinama je živio u Americi, a povratkom u domovinu politički se angažirao i na prošlim izborima ušao u Skupštinu Kantona Sarajevo. O svakoj temi ima stav, a nikad ga se nije bojao izreći. Rado se odazvao pozivu našeg portala da zajedno prodiskutujemo neke goruće teme.
Gospodine Kojoviću, interesantno ljeto je u toku. Pregršt dešavanja. Da smo neutralni posmatrači bilo bi zanimljivo pratiti. Ovako smo samo zabrinuti. Kako komentarišete trenutnu političku situaciju u zemlji dodatno pogoršanu potresima koje uzrokuju pokušaji promjene vlasti?
Da, da se ne događa nama bilo bi zanimljivo, kako sam napisao u jednom svom blogu na Radio Sarajevu. Međunarodne finansijske organizacije, jer mi čak i nemamo svoj adekvatan sistem ekonomskih indikatora, kažu da smo ponovo zaronili u recesiju, da je projektovani privredni rast od 1% za sljedeću godinu preoptimističan. Strane i domaće investicije su u drastičnom padu, vlast se eksterno i interno zadužuje da pokrije svoje tekuće troškove, odnos duga i nacionalnog bruto proizvoda liči na sinopsis za grčki scenario. Otplate već potrošenih kredita se počinju servisirati sljedeće godine i to će sasvim sigurno značajno onemogućiti državna kapitalna ulaganja i drastično smanjiti fondove koji se sada koriste za kupovinu vremena i socijalnog, pa time, i političkog mira. „Humanitarna ekonomija“, zasnovana na eksploatisanju osjećaja krivnje međunarodne zajednice i donacijama, na koju smo bili priključeni od rata do danas, se gasi, jer se donatori, dijelom zbog globalne ekonomske krize, a dijelom zbog osjećaja da smo „korumpirana rupa bez dna“, okreću svojim problemima. To je trenutni ekonomski BiH pejsaž.
S druge strane, čini se da u vladajućoj većini ne postoji politička volja da se svemu ovome što sam naveo pogleda u oči i da se građanima jasno kaže gdje smo i šta nam je činiti da probamo izbjeći „perfektnu oluju“ prema kojoj potpuno nespremni, i čini mi se, relativno bezbrižno, plovimo u susret. Svi politički subjekti se u svojim analizama slažu sa dijagnozom da je BiH ovakva kakva je teško održiva, svi se manje više slažu da bi se terapija trebala sprovoditi ustavnim i ekonomskim reformama, ali kad dođu na vlast nemaju političke hrabrosti da krenu u te procese. Na taj način, zadržavajući status quo, oni svjesno, ili nesvjesno, rade direktno protiv BiH, jer postojanje državnog aparata koji nije u stanju da ispunjava osnovne funkcije građani s pravom dovode u pitanje.
Što se tiče rekonstrukcije vlasti, nama je od početka bilo jasno da ako je SDA u vlasti od reformi nema ništa. SDA je najvećim dijelom uzrok problema s kojima se danas suočavamo i apsurdno je bilo misliti da oni mogu i hoće učestvovati u njihovom rješavanju. Njihovo izbacivanje iz vlasti nakon 20 godina bi se moglo posmatrati kao pozitivan iskorak, ali je taj napredak, nažalost, anuliran povratkom HDZ-ova u vlast. Osim toga, izgleda da se SDP upustio u rekonstrukciju vlasti bez osnovne, pravne i matematičke analize. Prvi dio mandata su proveli izbacujući HDZ-ove iz vlasti i legitimirajuci izbor Komšića, a postoji realna mogućnost da ostatak mandata provedu vraćajući HDZ-ove i delegitimirajući Komšića. Ta avantura u koju su uvukli zemlju ima na sveukupnu socijalno ekonomsku situaciju ima isti efekat kao, recimo, gašenje požara kerozinom.
Kako vidite razvoj situacije oko vlasti u Federaciji?
Da Predsjednik Budimir ima imalo demokratske kulture i osjećaja odgovornosti ponudio bi svoj mandat na raspolaganje Domu naroda koji traži njegovu smjenu i napravio pošten, moralan, potez, kao što je to uradio recimo potpredsjednik Kebo. Ali, nažalost, očigledno je da Budimir to nema i da će se protiv onoga što je neizbježno boriti svim silama. S druge strane, autoritet svake, pa i naše entitetske, vlade proizlazi iz zakonitosti i moralnosti načina na koji je došla i u skladu s kojim vrši, sprovodi, vlast. Oni koji u nedostatku potrebne većine pribjegavaju pravnom nasilju ili kupovini parlamentarnih glasova neće kada preuzmu pozicije imati autoritet koji je neophodan za spovođenje teških, ali neizbježnih društvenih reformi koje od nas zahtijeva i naša ekonomska situacija i proces euroatlanskih integracija. Nekoliko slučajeva tog pravnog nasilja će se krajem ovog mjeseca naći pred Ustavnim sudom FBiH. To će biti prilika da vidimo ne samo kakvim je političkim pritiscima izložen naš sudski sistem, nego i da li može da ih izdrži. Politička kriza koju generira SDP-ovo koaliciono i ideološko lutanje i sebični interesi njegovih partnera maksimalno testira izdržljivost sistema i strpljenje građjana.
U cijelokupni haos „savršeno“ se uklopio odlazak Željka Komšića iz SDP-a?
Da, tako da sada imamo situaciju da dva od tri člana Predsjedništva BiH, nisu predstavnici vladajuće koalicije. Ja mislim da razumijem njegove razloge. Sporazum HDZ-SDP jeste, kako su rekli iz SDP-a „korak naprijed“, ali, po mom mišljenju, u potpuno pogrešnom pravcu. Etnička demokratija je i dovela ovu zemlju na rub ambisa i svaki daljni korak u tom pravcu može biti poguban. Mi smo za problem Sejdić – Finci ponudili dva rješenja, jedno u okviru postojećeg ustavnog okvira, gdje smo u Kantonu Sarajevo inicirali promjenu Ustava i Ostale izjednačili u pravima sa tzv. konstitutivnima ne praveći daljne međuetničke podjele i drugo, koje predstavlja novi ustavni okvir koji bi BiH uredio na način koji je proevropski, demokratski i razuman. Četiri federalne jedinice i dva distrikta, Sarajevo u predratnim granicama i Brčko. Predlažemo jednog, indirektno biranog, Predsjednika sa simboličnim ovlastima i parlament sa predstavničkim domom i vijećem federalnih jedinica. Zaštitu vitalnog interesa, u našem prijedlogu ustavnih principa, usmjeravamo na Ustavni sud. Hoću da kažem da za problem Sejdić-Finci postoji više rješenja i zašto nas se tjera da pod prijetnjom probijanja arbitrarnog EU roka prihvatimo ono o kojem nismo imali priliku javno diskutovati i koje se ne čini dobro za zemlju u kojoj živimo. Etničko izjašnjavanje prilikom popisa, po sporazumu SDP-HDZ, postaje obavezno, etnije se stimulišu da se teritorijalno koncentrišu, a Ostali i dalje ostaju faktički neravnopravni. Meni je jasno da je najveći dio toga tražio HDZ, ali mi nije jasno da je SDP to prihvatio i sada ispašta jer brani moralno neodbranjivu politiku.
Komšića se povezivalo i sa Našom Strankom?
To su medijske špekulacije koje su, doduše, bazirane na činjenici da su razlozi njegovog odlaska vrlo slični programskim opredjeljenima Naše stranke. Ako će daljni politički angažman Komšića biti „građanizacija“ političkog života u BiH i demontiranje Izetbegovićevog koncepta iz 90-tih da će Bosnom vladati njeni narodi putem svojih etničkih stranaka onda ćemo mi tijesno sarađivati bez obzira da li će Komšić ući u našu ili neku drugu stranku ili će djelovati kao vanstranački lider građanskog bloka.
Je li osnivanje nove stranke rješenje ili već imamo dovoljno stranaka?
To su pitanja za gospodina Komšića. Ja vjerujem da on ovih dana i liježe i ustaje s tim pitanjem.
Naša Stranka zaokružuje jedan izborni ciklus, četiri su godine prošle od osnivanja. Je li trenutna pozicija zadovoljavajuća ili ste mišljenja da se moralo napraviti više?
U te četiri godine mi smo od, de facto, jedne ideološki neprofilisane NGO organizacije ili, ako hoćete pokreta revolta, postali politička stranka sa jasnom socijalno-liberalnom ideologijom i predstavnicima u svim zakonodavnim nivoima u FBiH. Gledano iz sadašnje perspektive sasvim je jasno da smo mnogo toga mogli uraditi bolje i brže, ali lakše je biti general poslije bitke. Ipak, mi smo zadovoljni činjenicama da smo postali finansijski stabilni i da smo ideološki i kadrovski mnogo jači nego prije 4 godine. Time smo, ja mislim, nakon dvodecenijske dominacije narodnjačkih i socijaldemokratskih partija stvorili uslove da jedna moderna, proevropska socijalno-liberalna stranka ima uticaj na sudbinu zemlje.
Postoji li u ovoj državi opozicija ili je SDP-ov ulazak u vlast nakon prošlih izbora potpuno urušio ili ugušio taj politički blok?
Opoziciju u zemlji, po mom mišljenju, nije urušio, kako kažete, SDP-ov ulazak u vlast nego nepostojanje politički nezavisnih i novinarski kvalitetnih medija, politička kontrola nad akademskom i kulturnom zajednicom i obrazovni sistem koji je napravljen s namjerom da proizvodi buduće glasače nacionalnih partija. Javnost je postala apatična, apolitična, jer je godinama zapljusnuta medijskim izvještajima o skandalima i političkom kriminalu čiji vinovnici ne samo da nisu sankcionisani nego su promovirani kao socijalni uzor. Mi smo i prije formalnog osnivanja stranke znali da će nas nacionalističke stranke i njihovi mediji odmah svrstati u svoje prirodne neprijatelje, ali nas je iznenadila blokada onih medija koji su se javno dičili drugačijom ideološkom orijentacijom. Medije spominjem jer su nezavisni i profesionalni mediji vitalni za postojanje i efikasnost zdrave opozicije.
Lokalni izbori su veliki izazov. Šta Vi i stranka kojoj pripadate očekujete od oktobarskih izbora?
Očekujemo da ponovimo rezultate iz 2008., a nadamo se prijatnom iznenađenju.
Osim što ste politički aktivni, mnogi su primjetili da politiku doživljavate mnogo modernije nego prosječan bh političar. Aktivni ste na forumima, društvenim mrežama. Koliko objektivno danas može intelektualac napraviti u ovakvom okruženju?
Ja pišem blog o svom radu u SKS i Domu naroda kako bi glasači znali ne samo kako je Naša stranka glasala po pojedinim pitanjima nego i zašto smo tako glasali. Trudim se takođe da to radim na način koji će demistificirati pojam političara i posao parlamentarca i nadam se da demonstriram čitaocima da se ovim poslom možete baviti na principijelan i častan način. Vi tek kada se upustite u forumske i diskusije po socijalnim mrežama vidite koliki je nivo frustriranosti građana. S druge strane shvatite koliko mladih i pametnih ljudi, sa dobrim idejama, abstinira iz političkog procesa jer su izgubili nadu u sistem koji ih godinama jednostavno ignoriše. Cilj mog angažmana je da ih vratim u politički proces, da ih motivišem da izađu na izbore, skupe građansku hrabrost i zaokruže nove ljude koji mogu donijeti promjene.
Pokušavam da ih ubijedim da apolitičnost u situaciji u kojoj se naša zemlja nalazi ne postoji, da je nemoralna. Odgovornost i za sadašnje i za buduće stanje u našoj zemlji jednim velikim dijelom snose oni građani koji iz ovog ili onog razloga uopšte ne izlaze na glasanje.
Dramski ste pisac, kako ocjenjujete stanje u bh teatru i općenito kulturi? Kako napraviti kulturnu politiku koja bi bila prosvetiteljska, a ne u službi ento nacionalnih elita?
Mislim da je to odlično formulisao moj prijatelj i suborac Danis Tanović kada je rekao da vlast namjerno guši umjetnost i kulturu u našoj zemlji jer slute njihov terapeutski učinak na društvo i njihovu državotvornu sposobnost. Vlast koja finansira „Čevljansku koridu“, a ne Ars Aevi, šalje jasnu poruku o svojoj vrijednosnoj opredjeljenosti. Ali uprkos trudu i novcu koji je vlast uložila da sistematski uništi umjetnost i kulturu mi danas imamo jednu od najtalentovanijih, najzanimljivijih, generacija mladih umjetnika, u rasponu od Dubioze kolektiva i Frenkija do Šejle Kamerić i recimo, Anura Hadžiomerspahića.
Bili ste i sami žrtva nasilja kada ste podržali Queer festival. Bio je to prvi i poslednji festival te vrstu u Sarajevu. Možemo li konstatovati da se nasilje uvijek isplati u ovoj zemlji?
Na spisku neetičkih djelatnosti koje se, kao što kažete, „uvijek isplate u ovoj zemlji“ nasilje je sigurno negdje pri vrhu rang liste. Pri tome ne mislim samo na ratno i političko nasilje nego i na stvarno nasilje, na ulici, kada ti kabadahija na sred ulice priđe i ponudi ciglu na prodaju. Nevjerovatno je, barem meni, da se ljudi koji su zajedno preživjeli rat tako surovo odnose jedni prema drugima u miru. Zato vjerujem da postoji veza između političkog i nasilja u životu. Veza je uzročno-posljedična, a odnos je, po mom mišljenju, direktno proporcionalan.
Ljudi koji su drugači u manjim sredinama, bilo da se radi o političkim neistomišljenicima, ljudima druge seksualne orijentacije podvrtgunti su brutalnoj torturi. Kako prisiliti državu da pomogne tim ljudima?
Država smo mi. Mi smo krivi što se to događalo i što se još događa. Vidite, u predržavnom stanju čovjek ima maksimalnu ličnu slobodu, ali je prisiljen da sam traži i sprovodi pravdu zbog povreda koje mu neko drugi nanese. U državnoj zajednici pojedinac se odriče nekih sloboda, a zauzvrat mu država pruža zaštitu. Država koja nije u stanju osigurati to pravo svim svojim subjektima gubi moralno uporište, jednostrano raskida socijalni ugovor na osnovu kojeg je nastala. Zaštiti jedne od drugih je jedna od glavnih klauzula u tom ugovoru. Ali da se vratim na vaše pitanje, država se mora ponašati u skladu sa Ustavom, a u našem Ustavu piše da se to, brutalna tortura, ne smije raditi. Državom upravljaju stranke koje su na vlasti i ako građani smatraju da one iniciraju i dopuštaju nasilje mogu ih u oktobru skinuti s vlasti.
U Hrvatskoj postoji tzv. druga Hrvatska koju obilježavaju intelektualci koji su se okupljali oko Feral Tribuna, u Srbiji postoji "druga Srbija" okupljena oko Biljane Srbljanović i ljudi sa Peščanika, postoji li ovdje "druga BiH" ili je ona toliko mala da nije vrijedna pomena?
Naravno da postoji. Po pravilu, sve što postoji u Srbiji i Hrvatskoj postoji i ovdje, ali sve što postoji ovdje ne postoji u Srbiji i Hrvatskoj. Naša specifičnost je što za razliku od regionalnog i evropskog okruženja naše javne ličnosti, ljudi iz akademske zajednice, stranački, i generalno, svaki politički, angažman svrstaju u nečasne rabote koje su nedostojne njihovog intelekta, talenta i vremena. Najveći dio naše intelektualne elite uzdiže apatiju, cinizam i abstinenciju na moralni pijedestal. Strankama na vlasti to odgovara pa takvo njihovo ponašanje nagrađuju. Ogadi građanima politiku pa vladaj je najuspješnija politička doktrina u posljednjih 20 i nešto godina. Naravno, bez kontrole nad medijima ta bi strategija bila neizvodljiva. Zato u tim medijima nećete vidjeti, čuti ili pročitati stavove onih koji napadaju sadašnji sistem. Naša „druga Bosna“ su, ja mislim, mladi. Oni sve kontaju. Jeste li gledali „Hyperamnesia“ Selme Spahić?
U Hrvatskoj su se uoči i nakon Split Pridea ljudi privođeni zbog komentara na facebooku, komentara koji su pozivali na nasilje, u BiH ljudi javno pozivaju na zločine, a reakcija države je šutnja. Kako sankcionisati govor mržnje u našem javnom prostoru?
Privremeno rješenje je zakonima, a dugoročno glasovima birača.
Imali ova država realnu šansu ili je šansa ostala iza nas?
Ja vjerujem da ima. Zapravo, mislim da bi bilo arogantno vjerovati da zemlja od hiljadu godina, sa tako burnom, bogatom istorijom i kulturom nestane zbog nekoliko infantilnih i kriminalnih političara. Pitanje je, po meni, samo sljedeće; kakvu BiH želimo? Nacionalne stranke su nam u prethodnih 20 godina u praksi demonstrirale kakvu one državu žele. To je država od koje koristi ima nekoliko političara i njihova stvarna i ideološka porodica, a iz koje većina građana, pogotovo mladih, želi da odseli. Mi se borimo da ono što ih privlači vani, a to je društvo jednakih šansi i lične slobode, napravimo ovdje da bi se i oni koji su već otišli vratili. Nećemo da budemo nacija koju povezuje Skype.
Pedja Kojovic wrote:Da Predsjednik Budimir ima imalo demokratske kulture i osjećaja odgovornosti ponudio bi svoj mandat na raspolaganje Domu naroda koji traži njegovu smjenu i napravio pošten, moralan, potez, kao što je to uradio recimo potpredsjednik Kebo. Ali, nažalost, očigledno je da Budimir to nema i da će se protiv onoga što je neizbježno boriti svim silama.
Ne razumijem, sta je to uradio potpredsjednik Kebo?
pročitao sam vaš intervju, koji ste dali gospodinu Durkiću i sa svim se slažem, sem sa slijedećim:
Pedja Kojovic wrote:
Da Predsjednik Budimir ima imalo demokratske kulture i osjećaja odgovornosti ponudio bi svoj mandat na raspolaganje Domu naroda koji traži njegovu smjenu i napravio pošten, moralan, potez, kao što je to uradio recimo potpredsjednik Kebo. Ali, nažalost, očigledno je da Budimir to nema i da će se protiv onoga što je neizbježno boriti svim silama.
Ne mislim da bi gospodin Budimir trebao ponuditi svoj mandat na raspolaganje Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Nije mi jasno da tako kažete vi, čiji je glas na zadnjoj sjednici Doma naroda, praktično sačuvao gospodina Budimira na toj poziciji. I neka ste tako uradili. U tome imate moju podršku. Kao što ste imali i onda kada ste bili protiv toga da gospodin Budimir bude Predsjednik Federacije, ma kako to izgledalo kontradiktorno.
I, molim vas, uzmite u obzir moje mišljenje, kao mišljenje jednoga od pripadnika vaše izborne baze (na dva načina) i nemojte glasati za prihvaćanje ostavke gospodina Budimira ako on ponudi svoj mandat na raspolaganje.
Smatram da je ponašanje gospodina Budimira ispravno i principijelno. Na njega sigurno postoje vaninstitucionalni pritisci da odstupi sa funkcije koju obavlja, a on se (za razliku od gospodina Kebe) tim pritiscima uspješno odupire. Svaka čast.
Ja svakako ne bih trebao imati razloga da hvalim nekoga iz HSP-a, ako ne smatram da on to stvarno ne zaslužuje. Po političkom opredjeljenju sam socijalni liberal, po vjeroispovjesti sam ateista (eto, napisah i to, a ostadoh živ ... za sada), i daleko sam od bilo kakvog oblika konzervativizma, kakvoga ideološki zastupa HSP. Međutim, stoji činjenica, da se od svih političkih partija koje su od 1996-e zauzimale dio vlasti u Federaciji BiH, HSP pokazala kao partija koja je, relativno gledajući, dala u institucije vlasti, ponajbolje kadrove. Uz gospodina Budimira, to vrijedi i za gospodina Krajinu, koji je najbolji ministar finansija u federalnoj vladi, otkako ta vlada postoji. Doduše, u ne baš jakoj konkurenciji.
Kao sigurnom glasaču Naše stranke, mislim da vam uopšte ne bi štetila koalicija sa HSP-om. Ideološki se potpuno razlikujete, ali u političke koalicije i idu partije koje se međusobno ideološki razlikuju. Partije koje se ideološki podudaraju, najčešće u situaciji formiranja vlasti, oponiraju jedna drugoj.
Kao glasaču Naše stranke, želim da vaše kandidate u budućnosti vidim u institucijama izvršne vlasti u entitetu (naravno u nekoj malo daljoj budućnosti i na državnom nivou), a to je sa vašim sadašnjim izbornim nastupom (polovina jednoga kantona i po četvrtina u druga dva) neizvodivo bez koaliranja sa strankama koje imaju izbornu bazu u drugim dijelovima Federacije.
pročitao sam vaš intervju, koji ste dali gospodinu Durkiću i sa svim se slažem, sem sa slijedećim:
Pedja Kojovic wrote:
Da Predsjednik Budimir ima imalo demokratske kulture i osjećaja odgovornosti ponudio bi svoj mandat na raspolaganje Domu naroda koji traži njegovu smjenu i napravio pošten, moralan, potez, kao što je to uradio recimo potpredsjednik Kebo. Ali, nažalost, očigledno je da Budimir to nema i da će se protiv onoga što je neizbježno boriti svim silama.
Ne mislim da bi gospodin Budimir trebao ponuditi svoj mandat na raspolaganje Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Nije mi jasno da tako kažete vi, čiji je glas na zadnjoj sjednici Doma naroda, praktično sačuvao gospodina Budimira na toj poziciji. I neka ste tako uradili. U tome imate moju podršku. Kao što ste imali i onda kada ste bili protiv toga da gospodin Budimir bude Predsjednik Federacije, ma kako to izgledalo kontradiktorno.
I, molim vas, uzmite u obzir moje mišljenje, kao mišljenje jednoga od pripadnika vaše izborne baze (na dva načina) i nemojte glasati za prihvaćanje ostavke gospodina Budimira ako on ponudi svoj mandat na raspolaganje.
Smatram da je ponašanje gospodina Budimira ispravno i principijelno. Na njega sigurno postoje vaninstitucionalni pritisci da odstupi sa funkcije koju obavlja, a on se (za razliku od gospodina Kebe) tim pritiscima uspješno odupire. Svaka čast.
Ja svakako ne bih trebao imati razloga da hvalim nekoga iz HSP-a, ako ne smatram da on to stvarno ne zaslužuje. Po političkom opredjeljenju sam socijalni liberal, po vjeroispovjesti sam ateista (eto, napisah i to, a ostadoh živ ... za sada), i daleko sam od bilo kakvog oblika konzervativizma, kakvoga ideološki zastupa HSP. Međutim, stoji činjenica, da se od svih političkih partija koje su od 1996-e zauzimale dio vlasti u Federaciji BiH, HSP pokazala kao partija koja je, relativno gledajući, dala u institucije vlasti, ponajbolje kadrove. Uz gospodina Budimira, to vrijedi i za gospodina Krajinu, koji je najbolji ministar finansija u federalnoj vladi, otkako ta vlada postoji. Doduše, u ne baš jakoj konkurenciji.
Kao sigurnom glasaču Naše stranke, mislim da vam uopšte ne bi štetila koalicija sa HSP-om. Ideološki se potpuno razlikujete, ali u političke koalicije i idu partije koje se međusobno ideološki razlikuju. Partije koje se ideološki podudaraju, najčešće u situaciji formiranja vlasti, oponiraju jedna drugoj.
Kao glasaču Naše stranke, želim da vaše kandidate u budućnosti vidim u institucijama izvršne vlasti u entitetu (naravno u nekoj malo daljoj budućnosti i na državnom nivou), a to je sa vašim sadašnjim izbornim nastupom (polovina jednoga kantona i po četvrtina u druga dva) neizvodivo bez koaliranja sa strankama koje imaju izbornu bazu u drugim dijelovima Federacije.
Puno pozdrava
Bravo Pedja! Sjajan intervju. Svaku recenicu potpisujem... Sewolf ne slazem se, HSP i NS nemaju ama bas nista zajednicko...
šta drugo mogu....pozdrav i puno sreće....
Sewolf ne slazem se, HSP i NS nemaju ama bas nista zajednicko... 
