Naša stranka, sve što ste željeli da pitate a niste imali ko

[Pedja Kojovic]

volta dzontra

Nisam se osvrtao na taj dio teksta koji citirate.
O uvodjenju opcije "Bosanci i Hercegovci" kao opcije pri izjasnjavaju i zasto sam ja protiv toga sam pisao jako mnogo na ovom forumu.
A bosher, kao i svi, ima pravo na svoje misljenje o tome i pravo da ga iznese.
(Vrlo je cesta situacija da ljudi imaju najbolje motive i teze slicnom politickom cilju ali to rade razlicitim argumentima.
Moje je misljenje da argumenti boshera stete cilju koji on zeli dostici).

p.k.

[StupskaBitanga]

Bavite se E.G umjesto da se bavite ovim Ustavom kakav predlaže NS
Pedja molim Vas objasnite mi termin visoko osamostaljene jedinice

[bosher]

bosher

Mozda tek od skora pratite ovu temu ili nas rad pa niste imali ovu informaciju.

Pokrecuci inicijativu vezanu za Ostale (i na nivou KS i FBIH) svaki smo se put, izmedju ostalog, upravo i pozivali na to da je ECHR integralni dio Ustava.( I na presudu Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda kojom je uspostavljen presedan da su
preambule nasih ustava normativnog karaktera - s obzirom da se EHCR nalazi u preambuli).
Vise o tome mozete procitati na mom blogu na R....S........ba.
Nazalost, to nije jedina kontradikcija u nasim ustavima ili zakonima.
O tim "legalnim kontradikcijama" bi se morao ocitovati Ustavni sud FBiH, ali je cak i Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH u koliziji sa Ustavom FBiH. (A o nepostojanju "kolizione norme" da i ne pricamo).

Mi ne vjerujemo da se sadasnje ustavno stanje u BiH moze popraviti kozmetickim intervencijama.
Zbog toga smo u saradnji sa CJP prof. Sarcevica izradili prijedlog ustavnih principa cije kljucne dijelove mozete procitati na prethodnim stranicama ovog foruma i cija ce promocija, putem javnih tribina, u organizaciji Evropske komisije krenuti krajem avgusta.

p.k.

pedja...ECHR nije samo integralni dio ustava i to je greska koju pravite...ECHR je IZNAD SVAKOG ZAKONA po tom ustavu, PA I IZNAD SAMOG USTAVA!...ako se nesto direktno primjenjuje znaci da je sve drugo ispod toga i da se mora usaglasiti sa time...
za ovu stranicu, mislim blog...nisam skontao..pokusat cu googlati vase ime pa valjda naletim...
dalje, u bosni nije takva situacija da mozete ici onom filozofijom, "mislim globalno djelujem lokalno", i ako se fokusirate na konaton satrajevo i federaciju necete nista uraditi...vi kao liberalna stranka treba da razmisljate i djelujete drzavno, na tom nivou...ne treba vam sjediste u drzavnom parlamentu da bi djelovali na drzavnom nivou, jednostavnom kritikom i prijedlozima vrsite pritisak na drzavne politicare a pore3d toga i stvarate s tim radom izbornu bazu koja vas na kraju moze ubaciti u drzavni parlament...
i da se vratim na ono sa ECHR, kada pocnete pricati o njenom pravom znacenju a ne samo o prisutnosti u ustavu (ustvari i vi i ja znamo da je to i dalje ustavni akt) i kada budete poceli ECHR koristiti s namjerom i zbog koje je ubacena u annex4 tek tada ce te otkljucati vrata gradjanskog uredjenja, jer ni konstitutivna grupa ni etnovjersko politicko zastupanje nisu u skladu sa istom...
i za kraj, sa vase stranice sam citao taj prijedlog ustavnih principa...pedja, kada mrtvog konja uzmete sminkati samo jos sebe mozete ubjediti da je spreman za trku...ja sam upoznat sa dr sarcevicevim renomeom i poznavanjem ustavne kategorije kao materije, ali i kada najboljem strucnjaku date lose parametre on je jednostavno vezan i samo sto moze uraditi potvrditi to lose...jedino rijesenje je preko ECHR negirati i ponistiti annex4, zatraziti Ustav R BiH da se izvuce iz opstrukcije i na njegovim osnovama sa dr sarcevicem spremati amandmanski paket koji ce Ustav R BiH usaglasiti sa moderniom svjetskim demokratskim kretanjima...

[Pedja Kojovic]

bosher

Mislim da bi najbolje bilo da prvo pogledate sve sto sam na tu temu napisao ovdje na ovom forumu i blogu.
(Vas entuzijam izgleda kao da ste tu cinjenicu sa ECHR tek otkrili )


p.k.

[zavrzlama]

bosher

Mozda tek od skora pratite ovu temu ili nas rad pa niste imali ovu informaciju.

Pokrecuci inicijativu vezanu za Ostale (i na nivou KS i FBIH) svaki smo se put, izmedju ostalog, upravo i pozivali na to da je ECHR integralni dio Ustava.( I na presudu Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda kojom je uspostavljen presedan da su
preambule nasih ustava normativnog karaktera - s obzirom da se EHCR nalazi u preambuli).
Vise o tome mozete procitati na mom blogu na R....S........ba.
Nazalost, to nije jedina kontradikcija u nasim ustavima ili zakonima.
O tim "legalnim kontradikcijama" bi se morao ocitovati Ustavni sud FBiH, ali je cak i Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH u koliziji sa Ustavom FBiH. (A o nepostojanju "kolizione norme" da i ne pricamo).

Mi ne vjerujemo da se sadasnje ustavno stanje u BiH moze popraviti kozmetickim intervencijama.
Zbog toga smo u saradnji sa CJP prof. Sarcevica izradili prijedlog ustavnih principa cije kljucne dijelove mozete procitati na prethodnim stranicama ovog foruma i cija ce promocija, putem javnih tribina, u organizaciji Evropske komisije krenuti krajem avgusta.

p.k.

Ovo je napisano prije dvije godine...

Nase je misljenje da je stvaranje efikasnije i produktivnije drzave moguce i u okviru Daytona. Mi mislimo da gradjani i gradjanke BiH u ovom trenutku nisu u stanju donijeti racionalnu odluku o tome u kakvoj drzavi zele da zive jer je medjuetnicki rat ostavio mozda neizljecive posljedice na nase drustvo.

da li ovo znaci da je NS dosla tobe i shvatila sustinu problema BIH drzave ili ste zaboravili sta ste izjavili prije dvije godine....Ako ste dosli tobe imate moju podrsku....

[Innovation]

Pa zar je kod nas bio "medjuetnicki rat"?

[ultima_palabra]

Iako se naježim na slučaj vile sa Koševa, pogotovo jer mi je Slobodan Kovačević simbol djetinstva i Mejtaša, mislim da se ovdje primjenjuju dupli standardi.
Naime, predsjednica skupštine kantona je žena čiji sin negira genocid javno istupajući, veliča ratne zločince, ta se žena nikada nije ogradila od tih i takvih izjava bića kojeg je odgojila. I čini se, to ne smeta.
E.G., koju osobno baš i ne gotivim, niti je smatram baš toliko , baš, baš.. kad je riječ o elokvenciji i sposobnostima, ali se ovdje demonizira radi čina koji nije ona uradila.

A kako mi dupli standardi uvijek smetaju, nisam odolila da se ne javim

Ikad čula za ovu temu? http://www.klix.ba/forum/nebojsa-malic- ... 84810.html

[KatarinaKosaca]

Ikad čula za ovu temu? http://www.klix.ba/forum/nebojsa-malic- ... 84810.html

I čula i čitala, i zato i kažem da se primjenjuju dupli aršini.

[ultima_palabra]

Ikad čula za ovu temu? http://www.klix.ba/forum/nebojsa-malic- ... 84810.html

I čula i čitala, i zato i kažem da se primjenjuju dupli aršini.

Pa ne bih rekao, sad kad gledam stavovi većine forumaša se podudaraju u oba slučaja Mada slučajevi nemaju ništa zajedničko, osim porodične povezanosti.

[dr.gog]

evo sta nasa stranka treba da usvoji za svoj program...svaka prica mimo ovoga je izdaja Domovine!

http://www.keepandshare.com/doc/2402806 ... -470k?da=y

Otkad nam se niste javili...jestel to čekali kraj rata i ispunjavanje najcrnjih slutnji dr Borogovca ?

[Pedja Kojovic]

zavrzlama

Ja ne vidim kontradikciju.
Tacno je da bi drzava mogla biti efikasnija i u okviru ovakvog ustavnog ustroja ali se problemi koji iz njega proizlaze ne mogu rijesiti "kozmetickim" intervencijama".
Najvaznija odluka u pogledu ustavnih reformi bi bila saglasnost politickih subjekata za vracanje u okvir medjunarodnog ustavnopravnog standarda i terminologije. Nas prijedlog ustavnih principa upravo zbog toga pocinje definisanjem ustavnopravnih termina koje koristi.

p.k.

[Pedja Kojovic]

Sabina Ćudić: O odlasku i ostanku u Sarajevu


Piše: Sabina Ćudić
U posljednjih nekoliko godina postala sam poluprofesionalni promoter povratka i dolaska u Sarajevo. Do te mjere, da sam ove godine na ručku u Washingtonu uvjeravala svog američkog prijatelja koji živi u tom gradu i radi za Svjetsku banku, da sa porodicom preseli u Sarajevo (u kom nikada nije bio). Ubrzo mi je, na moju veliku radost, stigao e-mail u kom se pomalo raspitivao o mogućnostima zaposlenja u Sarajevu i međunarodnim školama za njegovog sina.

Ipak, moja uža specijalnost su prijatelji i poznanici koji razmišljaju o odlasku iz Sarajeva. Moja procedura za njihovo izliječenje polako postaje rutina. Prvo ih iznenadim riječima podrške, kao što su “Sve znam, i ja razmišljam na sličan način!” Zatim dodam nekoliko “opštih mjesta” kao što su nacionalizam, prljavština i neizvjesnost (kako bi uspostavili zajedničku polaznu tačku i izgradila povjerenje kod žrtve mog zadatka). Strateški idem dalje, i ponudim personalizovanu pohvalu odluke, za odabir baš te zemlje u koju žele zauvijek odseliti. “Ah znam onaj osjećaj kada izađes na ulicu u New Yorku i osjetiš slobodu da budeš ono što želis biti a ne što se očekuje od tebe” (ne znam šta tačno ovo znači, ali djeluje), ili “Naravno da je Evropa bolja opcija. Engleska/Danska/Švedska nudi mir, dostojanstvo i stabilnost koju američki način i stil života ne mogu ponuditi. Pogotovo za djecu.”

Nakon što izgradim “siguran prostor” u kom oni mogu nesputano da kude Sarajevo, te brane i hvale svoju odluku (često uvjeravajući sami sebe dok sam ja tu samo neophodni privid publike, kako ne bi naglas pričali sami sa sobom), polako i samouvjereno počinjem odašiljati tanke ali precizne strijele sumnje koje tjeraju sugovornike na preispitivanje vlastitih argumenata za odlazak. I tu, kada nastane stanka i uzdah nakon njihovog strastvenog izlaganja, ležerno spomenem kako dakako, za one kojima su porodica i prijatelji važna, nemaju drugog izbora no živjeti u Sarajevu.
Prije nego li i uspiju otvoriti usta da se usprotive, nastavim o neizmjernoj kvaliteti odnosa koji imamo sa našim porodicama, trajnoj nemogućnosti da uvjerimo naše mame da ne želimo i treći tanjir njihovog sataraša, o zdravoj atmosferi i okruženju za našu sadašnju i buduću djecu. O spontanim i čestim okupljanjima prijatelja bez kojih “ja ne bih mogla živjeti”, ali Bože moj, eto očito postoje ljudi koji mogu zamisliti život bez prijatelja, i ja tu njihovu odluku poštujem (lažem). Razgovor začinim podsjećanjem na naša druženja u ratnom Sarajevu (“Sjećaš se prstena koji smo napravile od gelera?”); zatim subverzivnom pohvalom sistema (“Sjećaš se kada te je policajac zaustavio kod Mostara, i kada je saznao da nemamo novca da platimo kaznu, dao nam pet maraka!”) i anegdotama iz komšiluka (“Ne znam, ali ja ne bih mogla bez moje stare komšinice koja gotovo svako jutro otvori vrata i kaže “Nećeš valjda takva u grad.”)

Nakon ovih emotivnih ucjena, počnem govoriti o cijenama vrtića u inostranstvu, stopi razvoda, broju dana godišnjeg odmora, globalnoj financijskoj krizi, stambenim kreditima na sedamdeset godina, proporcionalno uporedivim zaradama u Sarajevu (hodajući sam zavod za statistike o negativnim pojavama u Americi i Zapadnoj Evropi). Svjesno se poslužim logičkim greškama kao što su “Istina, mi imamo nacionalizam, ali oni imaju rasizam!” (jer bi nam od te spoznaje kao trebalo biti lakše). Razgovor završim sa neobaveznim, “Naravno, ti znaš najbolje”.
Doživljavala sam te razgovore kao svojevrsnu akupunkturu, kojom liječimo taj opaki virus koji pogađa mlade, obrazovane, sposobne i ambiciozne ljude, i čini da požele trajno napustiti BiH. Ključ uspjeha za ovu proceduru je da strastveno vjerujete u ono što govorite. Ja vjerujem, ponavljam ja sebi. Ali počinjem se pitati sa kojim pravom uvjeravam svoje prijatelje i prijateljice kada nam se protivnički argumenti rugaju sa svih strana. Mirnodobsko Sarajevo se ruga ratnom Sarajevu koje je zapravo nudilo veću nadu.
Svaki dan kada prođem pored sedam kontejnera smještenih direktno na uskom, nezaobilaznom trotoaru u mojoj ulici, iz kojih nerijetko kulja dim, poželim zatvoriti oči i zamisliti se u švedskom selu. Dobra strana kontejnera je što se oni vrlo lako mogu izmjestiti. Loša strana ljudi je ta da ih je jako teško uvjeriti da se kontejneri trebaju izmjestiti. I naravno, ti kontejneri su samo mali simbol krupnijih problema u našoj zajednici: protraćenih sredstava koja su bila namijenjena za izmještanje i nadkrivanje kontejnera, što nas dovodi do zloupotrebe budžeta, namještanja tendera, korupcije, primitivizma i bahatosti lokalne vlasti, pa sve tako do državnog vrha. Također su podsjetnik da za stanje naših haustora, ulica, kontejnera, parkova, pa čak i škola, ne možemo kriviti Dayton, Dodika, pa čak više ni rat. Već sami sebe. I to nam ne prija. Ako ćemo pak čašu promatrati kao polu-punu, onda je to i dobra strana situacije u kojoj se nalazimo. Ta obvezujuća spoznaja da se park i školsko dvorište mogu očistiti, urediti, te, što je najvažnije, održavati i osigurati. Ne radi se o razbijanju atoma. Radi se o umjerenoj količini zdravog razuma, odlučnosti, strategije i velikoj količini borbe protiv apatije.
Anketiram građane i građanke Novog Sarajeva sedmicama. Pitam ih šta im smeta, i koja riješenja oni predlažu. Nudim im opcije. Da li je to prljavština, bespravno parkiranje, nedostatak trotoara, bespravno izgrađeni objekti, bahata lokalna mafija. Da li žele snažniju eko policiju, biciklističke staze, efikasniji rad općinskih inspekcija? (“Zar one postoje?”, kaže jedan mladić.) Oni često sliježu ramenima, kao da žele reći ono što mi je jedna starica prije nekoliko dana rekla ma, kao da žele reći ono što mi je jedna starica prije nekoliko dana rekla “Sve mi smeta, a istovremeno mi više ništa ne smeta, odustala sam…” Nije li to definicija apatije? Ali i znak ogromnog uspjeha onih na vlasti. Postigli su da u beskrajnoj šumi stvari koje nam smetaju, više ne vidimo pojedinačno drvo. Ne vidimo odakle početi. I onda se gotovo panično hvatamo za gore navedene argumente. O porodici i prijateljstvu. I privatnoj sferi. Jer u javnom prostoru nam ne ostaje mnogo. Trudimo se što brže proći pored zapaljenih kontejnera i gladnih pasa lutalica kako bi što prije došli kući i utješili se domaćim satarašom. I govorili sebi kako je upravo tu, sa porodicom i prijateljima, unutar četiri zida, najljepše.

Prelazeći raskrsnicu sa mojim trogodišnjim bratićem, na putu ka Vilsonovom šetalištu pored nas prozuja jarko žuti motor kroz crveno svjetlo. Pita me trogodišnjak: “A što on ovako vozi? Kada padne, plakat’ će.”
“Ne znam, ali znaš li ti da Švedska ima jednu od najvećih stopa krađe bicikala u Evropi, a?”, odgovaram ja spremno, preventivno ga uvjeravajući da ostane. Jer računam na njega, da zajedno sređujemo ulicu.

[pemanapemani]

Sabina Ćudić: O odlasku i ostanku u Sarajevu


Piše: Sabina Ćudić
U posljednjih nekoliko godina postala sam poluprofesionalni promoter povratka i dolaska u Sarajevo. Do te mjere, da sam ove godine na ručku u Washingtonu uvjeravala svog američkog prijatelja koji živi u tom gradu i radi za Svjetsku banku, da sa porodicom preseli u Sarajevo (u kom nikada nije bio). Ubrzo mi je, na moju veliku radost, stigao e-mail u kom se pomalo raspitivao o mogućnostima zaposlenja u Sarajevu i međunarodnim školama za njegovog sina.

Ipak, moja uža specijalnost su prijatelji i poznanici koji razmišljaju o odlasku iz Sarajeva. Moja procedura za njihovo izliječenje polako postaje rutina. Prvo ih iznenadim riječima podrške, kao što su “Sve znam, i ja razmišljam na sličan način!” Zatim dodam nekoliko “opštih mjesta” kao što su nacionalizam, prljavština i neizvjesnost (kako bi uspostavili zajedničku polaznu tačku i izgradila povjerenje kod žrtve mog zadatka). Strateški idem dalje, i ponudim personalizovanu pohvalu odluke, za odabir baš te zemlje u koju žele zauvijek odseliti. “Ah znam onaj osjećaj kada izađes na ulicu u New Yorku i osjetiš slobodu da budeš ono što želis biti a ne što se očekuje od tebe” (ne znam šta tačno ovo znači, ali djeluje), ili “Naravno da je Evropa bolja opcija. Engleska/Danska/Švedska nudi mir, dostojanstvo i stabilnost koju američki način i stil života ne mogu ponuditi. Pogotovo za djecu.”

Nakon što izgradim “siguran prostor” u kom oni mogu nesputano da kude Sarajevo, te brane i hvale svoju odluku (često uvjeravajući sami sebe dok sam ja tu samo neophodni privid publike, kako ne bi naglas pričali sami sa sobom), polako i samouvjereno počinjem odašiljati tanke ali precizne strijele sumnje koje tjeraju sugovornike na preispitivanje vlastitih argumenata za odlazak. I tu, kada nastane stanka i uzdah nakon njihovog strastvenog izlaganja, ležerno spomenem kako dakako, za one kojima su porodica i prijatelji važna, nemaju drugog izbora no živjeti u Sarajevu.
Prije nego li i uspiju otvoriti usta da se usprotive, nastavim o neizmjernoj kvaliteti odnosa koji imamo sa našim porodicama, trajnoj nemogućnosti da uvjerimo naše mame da ne želimo i treći tanjir njihovog sataraša, o zdravoj atmosferi i okruženju za našu sadašnju i buduću djecu. O spontanim i čestim okupljanjima prijatelja bez kojih “ja ne bih mogla živjeti”, ali Bože moj, eto očito postoje ljudi koji mogu zamisliti život bez prijatelja, i ja tu njihovu odluku poštujem (lažem). Razgovor začinim podsjećanjem na naša druženja u ratnom Sarajevu (“Sjećaš se prstena koji smo napravile od gelera?”); zatim subverzivnom pohvalom sistema (“Sjećaš se kada te je policajac zaustavio kod Mostara, i kada je saznao da nemamo novca da platimo kaznu, dao nam pet maraka!”) i anegdotama iz komšiluka (“Ne znam, ali ja ne bih mogla bez moje stare komšinice koja gotovo svako jutro otvori vrata i kaže “Nećeš valjda takva u grad.”)

Nakon ovih emotivnih ucjena, počnem govoriti o cijenama vrtića u inostranstvu, stopi razvoda, broju dana godišnjeg odmora, globalnoj financijskoj krizi, stambenim kreditima na sedamdeset godina, proporcionalno uporedivim zaradama u Sarajevu (hodajući sam zavod za statistike o negativnim pojavama u Americi i Zapadnoj Evropi). Svjesno se poslužim logičkim greškama kao što su “Istina, mi imamo nacionalizam, ali oni imaju rasizam!” (jer bi nam od te spoznaje kao trebalo biti lakše). Razgovor završim sa neobaveznim, “Naravno, ti znaš najbolje”.
Doživljavala sam te razgovore kao svojevrsnu akupunkturu, kojom liječimo taj opaki virus koji pogađa mlade, obrazovane, sposobne i ambiciozne ljude, i čini da požele trajno napustiti BiH. Ključ uspjeha za ovu proceduru je da strastveno vjerujete u ono što govorite. Ja vjerujem, ponavljam ja sebi. Ali počinjem se pitati sa kojim pravom uvjeravam svoje prijatelje i prijateljice kada nam se protivnički argumenti rugaju sa svih strana. Mirnodobsko Sarajevo se ruga ratnom Sarajevu koje je zapravo nudilo veću nadu.
Svaki dan kada prođem pored sedam kontejnera smještenih direktno na uskom, nezaobilaznom trotoaru u mojoj ulici, iz kojih nerijetko kulja dim, poželim zatvoriti oči i zamisliti se u švedskom selu. Dobra strana kontejnera je što se oni vrlo lako mogu izmjestiti. Loša strana ljudi je ta da ih je jako teško uvjeriti da se kontejneri trebaju izmjestiti. I naravno, ti kontejneri su samo mali simbol krupnijih problema u našoj zajednici: protraćenih sredstava koja su bila namijenjena za izmještanje i nadkrivanje kontejnera, što nas dovodi do zloupotrebe budžeta, namještanja tendera, korupcije, primitivizma i bahatosti lokalne vlasti, pa sve tako do državnog vrha. Također su podsjetnik da za stanje naših haustora, ulica, kontejnera, parkova, pa čak i škola, ne možemo kriviti Dayton, Dodika, pa čak više ni rat. Već sami sebe. I to nam ne prija. Ako ćemo pak čašu promatrati kao polu-punu, onda je to i dobra strana situacije u kojoj se nalazimo. Ta obvezujuća spoznaja da se park i školsko dvorište mogu očistiti, urediti, te, što je najvažnije, održavati i osigurati. Ne radi se o razbijanju atoma. Radi se o umjerenoj količini zdravog razuma, odlučnosti, strategije i velikoj količini borbe protiv apatije.
Anketiram građane i građanke Novog Sarajeva sedmicama. Pitam ih šta im smeta, i koja riješenja oni predlažu. Nudim im opcije. Da li je to prljavština, bespravno parkiranje, nedostatak trotoara, bespravno izgrađeni objekti, bahata lokalna mafija. Da li žele snažniju eko policiju, biciklističke staze, efikasniji rad općinskih inspekcija? (“Zar one postoje?”, kaže jedan mladić.) Oni često sliježu ramenima, kao da žele reći ono što mi je jedna starica prije nekoliko dana rekla ma, kao da žele reći ono što mi je jedna starica prije nekoliko dana rekla “Sve mi smeta, a istovremeno mi više ništa ne smeta, odustala sam…” Nije li to definicija apatije? Ali i znak ogromnog uspjeha onih na vlasti. Postigli su da u beskrajnoj šumi stvari koje nam smetaju, više ne vidimo pojedinačno drvo. Ne vidimo odakle početi. I onda se gotovo panično hvatamo za gore navedene argumente. O porodici i prijateljstvu. I privatnoj sferi. Jer u javnom prostoru nam ne ostaje mnogo. Trudimo se što brže proći pored zapaljenih kontejnera i gladnih pasa lutalica kako bi što prije došli kući i utješili se domaćim satarašom. I govorili sebi kako je upravo tu, sa porodicom i prijateljima, unutar četiri zida, najljepše.

Prelazeći raskrsnicu sa mojim trogodišnjim bratićem, na putu ka Vilsonovom šetalištu pored nas prozuja jarko žuti motor kroz crveno svjetlo. Pita me trogodišnjak: “A što on ovako vozi? Kada padne, plakat’ će.”
“Ne znam, ali znaš li ti da Švedska ima jednu od najvećih stopa krađe bicikala u Evropi, a?”, odgovaram ja spremno, preventivno ga uvjeravajući da ostane. Jer računam na njega, da zajedno sređujemo ulicu.

Sabina

Jednog dana će nada (i sve šta ta "pojava" nosi sa sobom) pobijediti apatičnu baru sa krokodilima zagrezlim u raznorazne -izme, nadajmo se. Apsurd, ali eto.

[-LIBERO-]

Procitah Sabinin tekst sa ogromnim osmijehom na licu. Bukvalno sam sebe prepoznao u vecini ovoga sto ona pise. Osjecam se, vec odavno, kao hodajuci punkt za razna lobiranja. Od ostanka u ovoj zemlji, do razbijanja apatije i razbijanju stava da su svi politicari i stranke isti...pa sve do lobiranja za pojedine politicke ideje i stavove.

I nevezano za ovaj tekst, koji je odlican, Sabina

[pemanapemani]

Samo da dodam nesto, nevezano za jako lijep tekst kojeg je Sabina napisala...

Nekad mi se cini da je lako biti optimistican i pozitivan sa rijesenim zivotnim pitanjima, narocito onim egzistencijalne prirode. Sa nekim elementarnim minimumom je lako palamuditi (da se tako izrazim).
Ako se godinu dana laktas po raznoraznim konkursima (preko 90% nastimanim, ne samo kada su u pitanju drzavne sluzbe), a istovremeno gubis vrijeme na postdiplomskom studiju bez dana iskustva u struci, onda je slika dijametralno suprotna. Ni besplatan rad nikome nije interesantan, jer niko ne zeli da posveti malo vremena i pokaze/objasni/uvede/nauci. Bezbroj promasaja koji razvijaju nesigurnost, ubijaju volju i zelju, degradiraju i ono malo optimizma sto je ostalo.

Zadnji primjer je konkurs (jedan od rijetkih u ovoj godini gdje ta famozna "stela" ne igra ulogu) na koji se prijavi preko 200 kandidata (tacnije, tih 200 je uzi izbor, prijava je bilo vise), a prima se dvoje, eventualno troje... I kolika je tu sansa za zaposlenjem, ako su svi oni zavrsili fakultete, govore jedan strani jezik i imaju potrebno predznanje?

Tačno, od riječi do riječi.


Usput se prijavljuješ na sve moguće konkurse nevezane za struku, gdje te novopečeni "bizmismeni" sa neviđenim entuzijazmom skidaju sa neke stvari, a u pitanju je posao skladištara, čuvara, domara itd. Onako, usput ti pokažu da si pravi idiot što si se školovao.

[convict]

Odličan tekst Sabina, ali život je prekratak da bi prošao u nadi i čekanju da se nešto popravi. Ja za svoju djecu nisam siguran da neće morati u neki novi rat kad postanu punoljetni, a te emotivne elemente ona vjerovatno neće dijeliti sa mnom, kao što ni ja svoje roditelje ne razumijem kad pričaju o radnim akcijama na primjer. Najviše zbog njih, ja sam na izlaznim vratima, čeka se samo kvalitetna prilika.

[Seawolf]

Gospodine Kojović,

Upravo sam pregledao liste kandidata Naše stranke za lokalne izbore u oktobru.

Pitanje: Da li N.S. ima ijedan opštinski i/ili regionalni odbor južno od planine Ivan?

Gdje su nestali kandidati koje ste na opštim izborima 2010-e, kandidovali za skupštinu Hercegovačko-neretvanskog kantona? Nije zar svih 12 kandidata sa te liste bilo iz Nove socijalističke partije.

Gdje je nestalo 10 kandidata, koji su bili kandidati Naše stranke na listi za Skupštinu grada Mostara, na lokalnim izborima prije četiri godine. Da li vas je obeshrabrio loš rezultat, tada u Mostaru (682 glasa, odnosno 1,55%), pa je donesena odluka da se povučete iz borbe u tom dijelu države?

Kako može stranka koja pretenduje (i zaslužuje, na kraju krajeva, svojim programom) da se zove bosanskohercegovačkom, propustiti da kandiduje svoje kandidate za skupštinu trećeg (ili četvrtog) po veličini grada u državi?

[convict]

Gospodine Kojović,

Upravo sam pregledao liste kandidata Naše stranke za lokalne izbore u oktobru.

Pitanje: Da li N.S. ima ijedan opštinski i/ili regionalni odbor južno od planine Ivan?

Gdje su nestali kandidati koje ste na opštim izborima 2010-e, kandidovali za skupštinu Hercegovačko-neretvanskog kantona? Nije zar svih 12 kandidata sa te liste bilo iz Nove socijalističke partije.

Gdje je nestalo 10 kandidata, koji su bili kandidati Naše stranke na listi za Skupštinu grada Mostara, na lokalnim izborima prije četiri godine. Da li vas je obeshrabrio loš rezultat, tada u Mostaru (682 glasa, odnosno 1,55%), pa je donesena odluka da se povučete iz borbe u tom dijelu države?

Kako može stranka koja pretenduje (i zaslužuje, na kraju krajeva, svojim programom) da se zove bosanskohercegovačkom, propustiti da kandiduje svoje kandidate za skupštinu trećeg (ili četvrtog) po veličini grada u državi?

@Seawolf, gdje se mogu pogledati te liste. Peđa je davno obećao da će objaviti kandidate (bar za načelnike), ali zasad ništa.

[Pedja Kojovic]

convict

Liste su, navodno, objavljenje juce ili tako nesto na web portalu CIK-a.
Ja sam mislio da ce ce nasi kandidati imati press-konferenciju prije toga.
Malo su komplikovano slozene da bih izdvojio nase i postavio ih ovdje.(Poslace mi spiskove iz stranke pa cu ih postaviti onda).

p.k.

[insomnia78]

Sabina Ćudić: O odlasku i ostanku u Sarajevu


Piše: Sabina Ćudić
U posljednjih nekoliko godina postala sam poluprofesionalni promoter povratka i dolaska u Sarajevo. Do te mjere, da sam ove godine na ručku u Washingtonu uvjeravala svog američkog prijatelja koji živi u tom gradu i radi za Svjetsku banku, da sa porodicom preseli u Sarajevo (u kom nikada nije bio). Ubrzo mi je, na moju veliku radost, stigao e-mail u kom se pomalo raspitivao o mogućnostima zaposlenja u Sarajevu i međunarodnim školama za njegovog sina.

Ipak, moja uža specijalnost su prijatelji i poznanici koji razmišljaju o odlasku iz Sarajeva. Moja procedura za njihovo izliječenje polako postaje rutina. Prvo ih iznenadim riječima podrške, kao što su “Sve znam, i ja razmišljam na sličan način!” Zatim dodam nekoliko “opštih mjesta” kao što su nacionalizam, prljavština i neizvjesnost (kako bi uspostavili zajedničku polaznu tačku i izgradila povjerenje kod žrtve mog zadatka). Strateški idem dalje, i ponudim personalizovanu pohvalu odluke, za odabir baš te zemlje u koju žele zauvijek odseliti. “Ah znam onaj osjećaj kada izađes na ulicu u New Yorku i osjetiš slobodu da budeš ono što želis biti a ne što se očekuje od tebe” (ne znam šta tačno ovo znači, ali djeluje), ili “Naravno da je Evropa bolja opcija. Engleska/Danska/Švedska nudi mir, dostojanstvo i stabilnost koju američki način i stil života ne mogu ponuditi. Pogotovo za djecu.”

Nakon što izgradim “siguran prostor” u kom oni mogu nesputano da kude Sarajevo, te brane i hvale svoju odluku (često uvjeravajući sami sebe dok sam ja tu samo neophodni privid publike, kako ne bi naglas pričali sami sa sobom), polako i samouvjereno počinjem odašiljati tanke ali precizne strijele sumnje koje tjeraju sugovornike na preispitivanje vlastitih argumenata za odlazak. I tu, kada nastane stanka i uzdah nakon njihovog strastvenog izlaganja, ležerno spomenem kako dakako, za one kojima su porodica i prijatelji važna, nemaju drugog izbora no živjeti u Sarajevu.
Prije nego li i uspiju otvoriti usta da se usprotive, nastavim o neizmjernoj kvaliteti odnosa koji imamo sa našim porodicama, trajnoj nemogućnosti da uvjerimo naše mame da ne želimo i treći tanjir njihovog sataraša, o zdravoj atmosferi i okruženju za našu sadašnju i buduću djecu. O spontanim i čestim okupljanjima prijatelja bez kojih “ja ne bih mogla živjeti”, ali Bože moj, eto očito postoje ljudi koji mogu zamisliti život bez prijatelja, i ja tu njihovu odluku poštujem (lažem). Razgovor začinim podsjećanjem na naša druženja u ratnom Sarajevu (“Sjećaš se prstena koji smo napravile od gelera?”); zatim subverzivnom pohvalom sistema (“Sjećaš se kada te je policajac zaustavio kod Mostara, i kada je saznao da nemamo novca da platimo kaznu, dao nam pet maraka!”) i anegdotama iz komšiluka (“Ne znam, ali ja ne bih mogla bez moje stare komšinice koja gotovo svako jutro otvori vrata i kaže “Nećeš valjda takva u grad.”)

Nakon ovih emotivnih ucjena, počnem govoriti o cijenama vrtića u inostranstvu, stopi razvoda, broju dana godišnjeg odmora, globalnoj financijskoj krizi, stambenim kreditima na sedamdeset godina, proporcionalno uporedivim zaradama u Sarajevu (hodajući sam zavod za statistike o negativnim pojavama u Americi i Zapadnoj Evropi). Svjesno se poslužim logičkim greškama kao što su “Istina, mi imamo nacionalizam, ali oni imaju rasizam!” (jer bi nam od te spoznaje kao trebalo biti lakše). Razgovor završim sa neobaveznim, “Naravno, ti znaš najbolje”.
Doživljavala sam te razgovore kao svojevrsnu akupunkturu, kojom liječimo taj opaki virus koji pogađa mlade, obrazovane, sposobne i ambiciozne ljude, i čini da požele trajno napustiti BiH. Ključ uspjeha za ovu proceduru je da strastveno vjerujete u ono što govorite. Ja vjerujem, ponavljam ja sebi. Ali počinjem se pitati sa kojim pravom uvjeravam svoje prijatelje i prijateljice kada nam se protivnički argumenti rugaju sa svih strana. Mirnodobsko Sarajevo se ruga ratnom Sarajevu koje je zapravo nudilo veću nadu.
Svaki dan kada prođem pored sedam kontejnera smještenih direktno na uskom, nezaobilaznom trotoaru u mojoj ulici, iz kojih nerijetko kulja dim, poželim zatvoriti oči i zamisliti se u švedskom selu. Dobra strana kontejnera je što se oni vrlo lako mogu izmjestiti. Loša strana ljudi je ta da ih je jako teško uvjeriti da se kontejneri trebaju izmjestiti. I naravno, ti kontejneri su samo mali simbol krupnijih problema u našoj zajednici: protraćenih sredstava koja su bila namijenjena za izmještanje i nadkrivanje kontejnera, što nas dovodi do zloupotrebe budžeta, namještanja tendera, korupcije, primitivizma i bahatosti lokalne vlasti, pa sve tako do državnog vrha. Također su podsjetnik da za stanje naših haustora, ulica, kontejnera, parkova, pa čak i škola, ne možemo kriviti Dayton, Dodika, pa čak više ni rat. Već sami sebe. I to nam ne prija. Ako ćemo pak čašu promatrati kao polu-punu, onda je to i dobra strana situacije u kojoj se nalazimo. Ta obvezujuća spoznaja da se park i školsko dvorište mogu očistiti, urediti, te, što je najvažnije, održavati i osigurati. Ne radi se o razbijanju atoma. Radi se o umjerenoj količini zdravog razuma, odlučnosti, strategije i velikoj količini borbe protiv apatije.
Anketiram građane i građanke Novog Sarajeva sedmicama. Pitam ih šta im smeta, i koja riješenja oni predlažu. Nudim im opcije. Da li je to prljavština, bespravno parkiranje, nedostatak trotoara, bespravno izgrađeni objekti, bahata lokalna mafija. Da li žele snažniju eko policiju, biciklističke staze, efikasniji rad općinskih inspekcija? (“Zar one postoje?”, kaže jedan mladić.) Oni često sliježu ramenima, kao da žele reći ono što mi je jedna starica prije nekoliko dana rekla ma, kao da žele reći ono što mi je jedna starica prije nekoliko dana rekla “Sve mi smeta, a istovremeno mi više ništa ne smeta, odustala sam…” Nije li to definicija apatije? Ali i znak ogromnog uspjeha onih na vlasti. Postigli su da u beskrajnoj šumi stvari koje nam smetaju, više ne vidimo pojedinačno drvo. Ne vidimo odakle početi. I onda se gotovo panično hvatamo za gore navedene argumente. O porodici i prijateljstvu. I privatnoj sferi. Jer u javnom prostoru nam ne ostaje mnogo. Trudimo se što brže proći pored zapaljenih kontejnera i gladnih pasa lutalica kako bi što prije došli kući i utješili se domaćim satarašom. I govorili sebi kako je upravo tu, sa porodicom i prijateljima, unutar četiri zida, najljepše.

Prelazeći raskrsnicu sa mojim trogodišnjim bratićem, na putu ka Vilsonovom šetalištu pored nas prozuja jarko žuti motor kroz crveno svjetlo. Pita me trogodišnjak: “A što on ovako vozi? Kada padne, plakat’ će.”
“Ne znam, ali znaš li ti da Švedska ima jednu od najvećih stopa krađe bicikala u Evropi, a?”, odgovaram ja spremno, preventivno ga uvjeravajući da ostane. Jer računam na njega, da zajedno sređujemo ulicu.

Mislim super je to sve i divno ali lako je uhljebljen pametovati i pricati ljudima o ostanku.
De ispricaj to sve nekome ko je u tridesetima, bez zdravstvenog osiguranja, bez dana radnog staza, u stanu sa starcima.
Zivot prolazi a ljudi nemaju za osnovne potrebe a kamoli neki luksuz i onda gospodja sa platom koja bi bila dovoljna i vani pocne lobirati za ostanak.

s' moje sokocalo

[Pedja Kojovic]

seawolf

Izborni stab je odabrao 20-tak opstina u kojima cemo se pojaviti na izborima.
Vec sam pisao na ovom forumu o tome kako sam nezadovoljan, razocaran, i brojem opstina u kojima izlazimo i brojem kandidata (oko 80, ja mislim).
Odluka je, koliko znam, donesena nakon ozbiljne analize rezultata prethodnih izbora, aktivnosti opstinskih odbora u prethodne dvije godine i, naravno, finansijskih sredstava koja imamo na raspolaganju.
(Nas cijeli budzet za kampanju je dnevni utrosak "velikih" partija).


p.k.

[convict]

convict

Liste su, navodno, objavljenje juce ili tako nesto na web portalu CIK-a.
Ja sam mislio da ce ce nasi kandidati imati press-konferenciju prije toga.
Malo su komplikovano slozene da bih izdvojio nase i postavio ih ovdje.(Poslace mi spiskove iz stranke pa cu ih postaviti onda).

p.k.

Hajd' sreća pa ima nas simpatizera kojima nije mrsko i koji osim "save as" poznajemo i copy/paste. Dakle, najinteresantnije:

BANJA LUKA
1 RADOŠEVIĆ MIROSLAV
2 DOŠENOVIĆ JELENA
3 VIDOVIĆ GORAN
4 OSTOJIĆ DRAGANA

TUZLA
1 IKIĆ COOK DUŠICA LUKRECIJA
2 ALIĆ JASMIN
3 TOBUDIĆ SELMA
4 ZAHIROVIĆ SUVAD
5 DŽAMBIĆ SAMIR
6 PANDUR SANEL
7 MANDŽO SEJDO
8 SAVIĆ IVANA
9 AVDIĆ HAJRUDIN
10 MURADBEGOVIĆ RIA
11 VRANJEŠ MARIO

ZENICA
1 DUJMOVIĆ JOSIP
2 TADIĆ BILJANA
3 MEHMEDAGIĆ SEAD
4 JUSUFOVIĆ HISAM
5 SINANOVIĆ JASNA
6 PIVIĆ MUHAMED
7 HERCEGOVAC MUHAMED
8 ŠARIĆ ZDENA
9 DJEDOVIĆ SANELA
10 KURIDŽA SAVAN
11 BEGAGIĆ MELISA
12 POJSKIĆ EDIN
13 RAHMANOVIĆ MIRSAD
14 HANDANOVIĆ MERIMA
15 KLIČIĆ BEGAN
16 PINJIĆ MIRAD
17 ADILOVIĆ ADNAN

ILIDŽA
1 VRETO ELVIS
2 ŽILIĆ NIKOLINA
3 HODŽIĆ MIRSAD
4 OMERHODŽIĆ ARNELA
5 KARIĆ SAUD
6 JELIĆ MERISA
7 SINANOVIĆ DAMIR
8 KRAŠIĆ AIDA
9 BUJAK ADNAN
10 RAČIĆ AIDA
11 AVDIĆ ENES
12 KARIĆ SELMA
13 LELETA ELMEDIN
14 FEJZOVICH EMINNA MIRNA
15 BALIĆ SEAD
16 HODŽIĆ ARNELA
17 VRETO SENAD
18 ČOLPA MIRZA
19 AGANOVIĆ DINO
20 MAŠIĆ ALMINA
21 MUJEZINOVIĆ SENAD
22 MAŠIĆ ANES
23 DŽANO OZANA
24 BUNGUR AMAR
25 ARNAUT MUAMER
26 KARIĆ DŽENETINA
27 MULAOSMANOVIĆ SEMIR
28 HRKALOVIĆ ADIS
29 BEROVIĆ ELDINA

NOVI GRAD SARAJEVO
NAČELNIK/GRADONAČELNIK
1 ŠIŠIĆ AJLA
OPĆINSKO VIJEĆE/SKUPŠTINA OPĆINE/SKUPŠTINA GRADA
1 ĆOSIĆ VERNES
2 SPAHIĆ ENISA
3 KLUBIČKA BRANIMIR
4 POZDER NASIHA
5 MUJEZIN AMIR
6 TURKOVIĆ ARIJANA
7 ŠEHIĆ ISMAIL
8 KOVAČEVIĆ MILAN
9 ZULČIĆ DŽEVDET
10 TOPUZ AMELA
11 DAKIĆ DAVOR
12 HADŽIĆ NIHAD
13 ZUKIĆ-GEKO ZINAIDA
14 DURGUT NEDŽAD
15 SARAČEVIĆ DAMIR
16 ALISPAHIĆ BERINA-INA
17 JERKOVIĆ DUŠAN
18 AVDIĆ ALMIR
19 BIJEDIĆ AMELA
20 MARKOV BERISLAV
21 SERDAREVIĆ MERIM
22 LUKIĆ SONJA
23 SARVAN SALKO
24 SULJOVIĆ HAMDO

CENTAR SARAJEVO
NAČELNIK/GRADONAČELNIK
1 SOMUN-KRUPALIJA LEJLA
OPĆINSKO VIJEĆE/SKUPŠTINA OPĆINE/SKUPŠTINA GRADA
1 MUSTAFIĆ EDIN
2 NIKOLIĆ VARJA
3 FAZLIĆ SAMIR
4 ZULFIKARPAŠIĆ AMRA
5 UK NIHAD
6 ROŽAJAC SUAD
7 KOSANOVIĆ SLOBODAN
8 ŠIMPRAGA JASNA
9 KRSTIĆ PAVLE
10 RAJIĆ ANTON
11 SALKETIĆ AIDA
12 MUMINAGIĆ AIDA
13 TOPIĆ MIROSLAV
14 KUSKUNOVIĆ AMELA
15 AFGAN NAIM
16 MURTIĆ AIDA
17 STEFANOVIĆ ALMIR
18 MEHMEDBAŠIĆ SLOBODAN
19 POROVIĆ NURKO
20 ŠKRIJELJ MIRSADA
21 HASKIĆ FUAD
22 PITA SUAD
23 PAUNOVIĆ JELENA
24 ABADAN ANESA

STARI GRAD SARAJEVO
NAČELNIK/GRADONAČELNIK
1 AGANOVIĆ ARIJANA
OPĆINSKO VIJEĆE/SKUPŠTINA OPĆINE/SKUPŠTINA GRADA
1 GREBO VEDRAN
2 KOLČAKOVIĆ MERSIHA
3 HANDŽIĆ VIBOR
4 DOBRAČA AIDA
5 MUJEZINOVIĆ EDIN
6 ČENGIĆ MAJDA
7 KARAHMET HARIS
8 MUJANOVIĆ MERIMA
9 BRANKOVIĆ ELMEDIN
10 KUPUSOVIĆ ADLA
11 LJUHAR ZLATAN
12 ALAJBEGOVIĆ MAJA
13 HADŽIBEGIĆ KEMAL
14 TUZLAK NEJLA
15 MARINKOVIĆ BORIS
16 BAROŠ JASMINKA
17 IVIĆ DARKO
18 HADŽIOSMANOVIĆ UŠTOVIĆ VESNA
19 LER BORIS
20 HAVERIĆ SANJA
21 BAROŠ IGOR
22 MEŠIĆ MEHMED
23 HAFIZOVIĆ ALIJA
24 HRUSTEMOVIĆ NIHAD

NOVO SARAJEVO
NAČELNIK/GRADONAČELNIK
1 ĆUDIĆ SABINA
OPĆINSKO VIJEĆE/SKUPŠTINA OPĆINE/SKUPŠTINA GRADA
1 BEŠLIJA VILDANA
2 PLEŠE ROBERT
3 PELEŠ STROIL BARBARA
4 SOMUN KERIM
5 MELANK MIOMIRKA
6 OSMANOVIĆ SABAHETA
7 KARLUŠIĆ STANKO
8 LJUBANOVIĆ SALIH
9 HAMZIĆ KEMAL
10 AVDUKIĆ AMILA
11 GUŠO SELMA
12 ŠUMAN ALMA
13 CVITANOVIĆ MARKO
14 HODŽIĆ DUŠANKA
15 TIKVEŠA NINA
16 IMAMOVIĆ SAMIR
17 HAKIREVIĆ SELMA
18 BOTONJIĆ ADMIRELA
19 JOVANČIĆ VEDRAN
20 KARIĆ AMIR
21 PAŠALIĆ LEJLA
22 VATRENJAK NERMINA
23 ŠEHOVIĆ SABINA
24 LASTRIĆ GORDANA
25 BEGOVIĆ AMEL
26 ČAUŠEVIĆ EMIR
27 FAJFRIĆ DARKO
28 SALIHOVIĆ ESMIR
29 DRAGNIĆ LEJLA
30 LAZAR SANJA
31 BUKARIĆ ŽELIMIR

[Seawolf]

Link na file sa potvrđenim listama kandidata svih stranaka:

http://www.izbori.ba/Documents/Izbori20 ... 12-bos.pdf

Kandidati Naše stranke su između 786-e i 795-e strane.

[Seawolf]

Prepoznao sam neke dobre i kvalitetne ljude, ali isto tako ima i onih za koje ne bi glasao ni u ludilu...

To je ljepota otvorenih listi. Davajući glasove kandidatima koje smatrate adekvatnim, istovremeno, glasate protiv onih drugih.

[convict]

Gospodine Kojović,

Upravo sam pregledao liste kandidata Naše stranke za lokalne izbore u oktobru.

Pitanje: Da li N.S. ima ijedan opštinski i/ili regionalni odbor južno od planine Ivan?

Gdje su nestali kandidati koje ste na opštim izborima 2010-e, kandidovali za skupštinu Hercegovačko-neretvanskog kantona? Nije zar svih 12 kandidata sa te liste bilo iz Nove socijalističke partije.

Gdje je nestalo 10 kandidata, koji su bili kandidati Naše stranke na listi za Skupštinu grada Mostara, na lokalnim izborima prije četiri godine. Da li vas je obeshrabrio loš rezultat, tada u Mostaru (682 glasa, odnosno 1,55%), pa je donesena odluka da se povučete iz borbe u tom dijelu države?

Kako može stranka koja pretenduje (i zaslužuje, na kraju krajeva, svojim programom) da se zove bosanskohercegovačkom, propustiti da kandiduje svoje kandidate za skupštinu trećeg (ili četvrtog) po veličini grada u državi?

Da, i mene je ovo za Mostar začudilo na prvu, ali postoji vrlo logično objašnjenje. Čudi me da se Peđa nije odmah sjetio odgovora. Za Mostar nisu raspisani izbori!