Naoružaj se. Osmisli, projektuj, proizvedi i za "ne daj Bože", osiguraj se, pripremi se, i onda do mile volje pjevaj: "samo da rata ne bude". I dao Bog da je pjevaš generacijama i generacijama! I veća je vjerovatnoća da će je onda dječica na priredbama i pjevati godinama u miru!“Samo da rata ne bude” jedna je lijepa antiratna balada Đorđa Balaševića. Pjeva se, već standardno i u dužem periodu, u izvedbi djece školskog uzrasta na raznim manifestacijama u organizaciji Bošnjaka u Federaciji BiH. Za to vrijeme u manjem entitetu najavljuju osnivanje rezervnog sastava policije, čime bi se ustvari napravile snage koje su i 1992. godine započele rat. “Samo da rata ne bude” jedna je lijepa pjesma, a hvala Bogu da je SDA žestoko odgovorila priopćenjem i upozorila Srbe da odustanu, inače će morati odgovoriti organizacijom rezervnog sastava u Federaciji BiH. Sasvim logično, jer na formiranje rezervnog sastava policije ne možete odgovoriti Balaševićem.
“Samo da rata ne bude” jedna je lijepa antiratna balada Đorđa Balaševića, ali ja je nisam pjevao 1996. godine na njegovom koncertu u Mariboru. Išla mi je na živce, uključivši i sve one upaljače u rukama suznih djevojčuraka. U jednu sam bio i zaljubljen. Kada sam je ugledao kako se uz stihove “računajte na nas” njiše s upaljačem u rukama, odljubio sam se. Ne volim patetiku, nikako je ne volim, iako bi neko takvu priliku dobrano iskoristio jer patetika računa na žensku slabost.
Bilo mi je važno otići na taj koncert, osjećao sam tada da je to neka vrsta odgovora ili pobune prema tadašnjoj politici u Hrvatskoj, onoj kojoj je Balašević bio nepoćudan izvođač, iako u njegovim pjesmama nije bilo ništa sporno. Lijepa je to pjesma, ali je posve besmisleno izvoditi je nakon rata. Ono što je najgore, a žalosno je i tragično je, bilo je besmisleno izvoditi je i prije rata.
Konkretno, 1991. godine u sarajevskoj Zetri održava se koncert “Yutel za mir”, a jedan Bošnjak i jedan Srbin iz Istočne Bosne nalaze se na koncertu i zajedno pjevaju antiratne pjesme. Šest mjeseci nakon koncerta, kolega Srbin vodi kolegu Bošnjaka na strijeljanje. Nalaze se na obali Drine, mladi Bošnjak je uz svog brata i oca. Preplašen, izluđen, u potpunoj nevjerici. Ide svom kraju, ide u Drinu da ga odnese. Iza njih se nalaze njegov kolega Srbin u pratnji dvojice četnika. U rukama su im automatske puške. Toliko su puta zajedno jeli, veselili se, pjevali protiv rata, a sada ga vodi na strijeljanje. Božijim određenjem, to nije bio kraj, jer s druge obale zapucali su pripadnici Teritorijalne odbrane, što je obitelj dovedena na strijeljanje iskoristila, skočila u Drinu, preplivala i spasila se. Ovo je posve istinita i proživljena priča. Bezbrojne druge nisu imale sretan završetak.
A koliko morbidan i koliko genocidno ciničan moraš biti da sagradiš most na Drini i nazoveš ga “Bratoljub”? Most je to koji su izgradili Srbi, završen je prije dvije godine te povezuje BiH i Srbiju na pravcu Bratunac – Ljubovija, tačno na mjestu gdje se u Drugom svjetskom ratu, baš kao i 1992. godine, vršio genocid nad Bošnjacima. Bez obzira na to, potrebno je vjerovati u dijalog, ulagati u njega, ali, bogati, da se načas zaklonimo od patetike i onog “bratski” u dijalogu. Pjevati antiratne pjesme također je nešto pohvalno, jer time pokazujemo da težimo miru i da ga zagovaramo. Ali, kada taj osjećaj preraste u patetiku, što je čest slučaj, tada se pokazuje nedopustiva razina slabosti, snishodljivosti i uspavanosti. A kao što rekosmo, patetika računa na slabost koju će neko iskoristiti ne bi li vas zaskočio. Na djevojčurak koji je opijen ljubavnom baladom zaskače nabrijani tinejdžer, a Bošnjake na Drini zaskaču neobrijani četnici.
Ima i Neretva, tamo su neki drugi vuci, nošeni vjetrovima s Dinare, ali oni nisu dio ove priče iako su i oni nekad pjevali “računajte na nas”. Neko bi mogao reći da je Alija Izetbegović također zamajavao narod izrekavši: “Mirno spavajte, rata neće biti.” Međutim, prema pouzdanim i dokazanim informacijama, Alija je znao da će rata biti, ali je kupovao vrijeme da isti taj narod naoruža. Ne zaboravimo da u trenutku dok je Sarajevo već opkoljeno, dok su tenkovske cijevi uperene prema glavnom gradu, većinom Bošnjaci izlaze na ulice s Titinom fotografijom u rukama, po njima “dejstvuju” srpski snajperi, a oni protestiraju protiv rata i provaljuju u Skupštinu BiH. Šta reći nego da su bili potpuni i beznadežni naivci. Da je Alija kojim slučajem rekao “rata će biti”, bez ikakve sumnje bio bi napadnut od samih Bošnjaka koji su buncali “đe će nas naša armija”, dok je ta ista srpska vojska već imala uperene cijevi u Sarajevo. I to je Alija dobro znao, zato je i poručio uspavanima da “mirno spavaju”, dok su se budni naoružavali.
I tako, dok bošnjačka djeca pjevaju “svakoj bajci naude – da rata ne bude”, na društvenim mrežama, kao iz kakvog horora, iskaču snimci srpske djece koja uz pratnju i dirigiranje sveštenika pjevaju: “Сви Четници иду брат до брата / И слушају Ђујић команданта/ Сви Четници љуту битку бију / Сви се боре за своју Србију. / Они иду савет да потраже / Од српскога Ђенерала Драже / Њима Чича мудар савет даје / Како Српска колевка да траје. / Храбра срца они у бој крећу…”
U svakom slučaju, pokazalo se da se rat ne zaustavlja pjevanjem Balaševićevih pjesama već posjedovanjem sile. I zato, svim Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, domovinskim zemljama, dijaspori, kao i svim drugima koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svoju domovinu, želimo sretan 15. april, koji se obilježava kao Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine.
F. M. B.
Ima stvarno ludih rješenja.
