Nakon što je probao razne ideologije i u svaku se razočarao, u posljednje vrijeme agituje za srpsko-bošnjačko pomirenje. Hrvati su mu bolna tačka u posljednje vrijeme.
Sad mu sunce sviće iz Crne Gore, a ostaje da se vidi da li će ga i Crna Gora razočarati.
VUK BAČANOVIĆ: Mostarska katarza
Ima tome već tri godine kako sam iz Beograda, ogorčen i razočaran, doselio u Mostar. Sa nabrijanim stavovima o “realnosti na terenu” i mogućnosti postepenog popravka i pripitomljavanja etničkih nacionalizama, pa taman i po cijenu razdruživanja BiH. Previše se mržnje nagomilalo, promišljao sam i možda je bolje da svaki narod u BiH stvori svoju federalnu jedinicu ili čak nezavisnu državu, pa će onda, eventualno, proraditi dijalektika koja će neku od narednih generacija natjerati na prevazilaženje podjela i ponovno ujedinjenje.
I sve to, od konsocijacije, konfederalizacije i mirne disolucije tako lijepo zvuči kada se pročita u stručnom časopisu, napiše i obrazloži. Tada će stvari, vrlo je jasno predočeno, biti funkcionalnije. I nesumnjivo da bi bile.
Ali i košmari su vrlo funkcionalni. A njihovu funkcionalnost čovjek najbolje doživi kada se probudi u goloj vodi od funkcionalnosti koju je upravo doživio. A sve je počelo kada je jedna od mladih nada hrvatske političke misli banula u društvo, ispostaviće se kasnije, sličnih sebi, jednog od mostarskih kafića i izgovorila sljedeću misao: “U NDH je učinjena greška. Nije trebalo na Srbe udarati. Nego na muslimane!” Bilo je to vrijeme kada sam pisao za dva hrvatska portala.
...
I počeo sam doživljavati funkcionalnost košmara u kojem se ispostavilo da gotovo niko od ljudi koje sam smatrao popravljenima u odnosu na prošlost, a njihove stavove pomirljivima, ne misli ništa pretjerano drugačije od mislioca o pogrešno izabranoj grupi za istrjebljenje.
Jer nije trebalo samo genetski otpad, to jest domaće muslimane, već i migrante sadistički prebijati i mučiti, graditi zidove, granice i barikade protiv “džihaidsta”, protiv onih koji žive u smrdljivim i neurednim orijentalnim gradovima. Jer Europa je napadnuta i treba stati na njen branik. Dobar prijatelj mi je rekao da je njegova kćerka maturantkinja imala inicijativu da se organizuje zajdničko matursko večer škola iz istočnog i zapadnog Mostara. Što se tiče mostarskih “džihadista” čiji je dio grada u ratu 1993-1994 sravnjen kao Hirošima, pristanak je dalo gotovo 100 posto roditelja. Od onih koji brane Europu jedva nekoliko procenata. Tada sam shvatio da svijet u kojem leži moje srce počinje na mostarskoj Musali, uspinje se uz Brankovac i preko Sarajeva završava u Balkanskoj ulici u Beogradu.
...
Jer samo mjesec dana prije nego što će HOS-ovske ustaške horde spaliti i minirati Hram Svete Trojice u Brankovcu, spaliti Vladičanski dvor sa jednom od najvrijednijih biblioteka u cijeloj Jugoslaviji, oskrnaviti i zapaliti crkvu Rođenja Presvete Bogorodice iz 16. vijeka i u logorima mučiti i pogubiti na stotine nevinih ljudi, srpski rezervisti su opustošili gotovo čitavu istočnu obalu Neretve, porušili minarete gotovo svih džamija, te na gradskoj deponiji strijeljali 114 nevinih civila koje su, gladne i isprepadane izvukli iz skloništa.
...
Sve to dok se sa talasa Srpskog radija Mostar svakodnevno ponavljala jeziva rečenica: “Shvatite da nekadašnji Mostar više ne postoji”. Ostaće zabilježeno i to da je zaštićeni svjedok-pokajnik „C17“ (bivši pripadnik „crvenih beretki“), u Haškoj sudnici, u procesu protiv Miloševića o epilogu tog demonizma posvjedočio sljedeće: „Perišić nas je početkom juna postrojio na mostarskom aerodromu i kratko rekao: „Vojska se povlači. Dobili smo Derventu, Bosanski Brod i cijeli Posavski koridor…dok Hrvatima ostavljamo dolinu Neretve. Srbi koji žele da ostanu, od vojske mogu da dobiju samo oružje…“
Što neće zasmetati ustašama koje su i Stari most i kompletan stari grad sravnile sa zemljom da godinu dana kasnije nastave ponavljati istu tu rečenicu. Ne samo zbog mržnje prema “džihadistima”, nego i iskrene želje da se uništi jedan od centara jugoslovenske civilizacije.
...
Iscjeljujuća je to svjetlost koju čovjek u Mostaru ujutro po prvi put ugleda ponad Brankovca i Bjelušina, a koju ovih dana ne može a da, u mislima, ne poveže i sa našom Crnom Gorom koja je prva srušila košmarnu zloću antijugoslovenske konsocijacije i poslije toliko vremena vratila iskreni bratski zagrljaj u politiku. Koji grli sve svetinje, ali i ono najbitnije, svetinju našeg zajedničkog samopogaženog dostojanstva. I kako samo želim da, slijedeći narednih godina svoju prirodnu i uhodanu putanju od Musale, preko Bentbaše za Balkansku ulicu, da gledam sve te svoje međaše i putokaze, ali još i dalje i Dalmaciju i Hrvatsku kako bivaju Crnom Gorom iscjeljene, Crnom Gorom obnovljene, Crnom Gorom oživljene.
Napomena: Neka ostane zabilježeno da ovaj tekst nije samo analiza već i opis autorove lične katarze.
https://preokret.info/index.php/2020/09 ... a-katarza/
