Forum Klix.ba

Ljudi da li se iko susreo sa pojačanim OKP-om kada je u pitanju anksioznost i to go*no?

Ja. Evo brojim korake mislim da sam obisao planetu vec 6 puta.

bull21 wrote:Ljudi da li se iko susreo sa pojačanim OKP-om kada je u pitanju anksioznost i to go*no?

Sa OKP-om da, ali kod mene je jos uvijek blag oblik.
Koje simptome imas konkretno?

Aurelia Bronski wrote:

bull21 wrote:Ljudi da li se iko susreo sa pojačanim OKP-om kada je u pitanju anksioznost i to go*no?

Sa OKP-om da, ali kod mene je jos uvijek blag oblik.
Koje simptome imas konkretno?

Ne bih u detalje da ulazim ali imam problem sa onim ako ne uradim XX onda će XY osoba doživjeti neku nesreću ili nešto(neću dalje u detalje). Imam još neke simptome ali oni su manje bitni jer mi ovaj, gore spomenuti, predstavlja najveći problem i najviše mi svakodnevno stvara problema - od najmanjih stvari pa do nekih većih.

bull21 wrote:
Ne bih u detalje da ulazim ali imam problem sa onim ako ne uradim XX onda će XY osoba doživjeti neku nesreću ili nešto(neću dalje u detalje). Imam još neke simptome ali oni su manje bitni jer mi ovaj, gore spomenuti, predstavlja najveći problem i najviše mi svakodnevno stvara problema - od najmanjih stvari pa do nekih većih.

Nisam ni mislila na detalje, ovo je dovoljno.
Prvo pitanje - jesi li isao doktoru? (izvini ako si negdje napisao a nisam uocila)

OKP se najbolje "lijeci" kognitivno bihevioralnom terapijom ali za to trebas posjetiti psihologa koji ce te usmjeriti i objasniti sve. Otidji, nemoj se ustrucavati, nece ti odmoci.

Sretno!

Aurelia Bronski wrote:

bull21 wrote:
Ne bih u detalje da ulazim ali imam problem sa onim ako ne uradim XX onda će XY osoba doživjeti neku nesreću ili nešto(neću dalje u detalje). Imam još neke simptome ali oni su manje bitni jer mi ovaj, gore spomenuti, predstavlja najveći problem i najviše mi svakodnevno stvara problema - od najmanjih stvari pa do nekih većih.

Nisam ni mislila na detalje, ovo je dovoljno.
Prvo pitanje - jesi li isao doktoru? (izvini ako si negdje napisao a nisam uocila)

OKP se najbolje "lijeci" kognitivno bihevioralnom terapijom ali za to trebas posjetiti psihologa koji ce te usmjeriti i objasniti sve. Otidji, nemoj se ustrucavati, nece ti odmoci.

Sretno!

U sustini ako ti i ne smeta i naviknes se, zavisi od slucaja do slucaja. Ja se navikao. NIkada necu zaboraviti brojiti, jedino ako me ne pukne stroke.

skuterumoj wrote: U sustini ako ti i ne smeta i naviknes se, zavisi od slucaja do slucaja. Ja se navikao. NIkada necu zaboraviti brojiti, jedino ako me ne pukne stroke.

Ja sam navikla na svoje sitne cake ali nisam nikada kao ovaj momak imala te opsesivne misli i doomsday scenarije. Kod mene je to vise neki skup sitnih "gluposti" tipa da moram prvo sve posloziti po stolu prije nego podjem raditi, kasike u ladici uvijek moraju biti okrenute na "ispravnu stranu" (onu kako ja kazem da je ispravno) i slicno. Ali ne povezujem postojanje haosa sa predstojecim belajem. Jednostavno se "samo" unervozim dok sve ne vratim na svoje mjesto. Btw. sad mi je mama "u posjeti" na neodredjeno vrijeme i ima da dvaput zviznem dok je tu jer ona sve gruha gdje joj je na ruku (zena voli budzake, cudo jedno) i onda ja hodam za njom i vracam sve na mjesto.

Aurelia Bronski wrote:

skuterumoj wrote: U sustini ako ti i ne smeta i naviknes se, zavisi od slucaja do slucaja. Ja se navikao. NIkada necu zaboraviti brojiti, jedino ako me ne pukne stroke.

Ja sam navikla na svoje sitne cake ali nisam nikada kao ovaj momak imala te opsesivne misli i doomsday scenarije. Kod mene je to vise neki skup sitnih "gluposti" tipa da moram prvo sve posloziti po stolu prije nego podjem raditi, kasike u ladici uvijek moraju biti okrenute na "ispravnu stranu" (onu kako ja kazem da je ispravno) i slicno. Ali ne povezujem postojanje haosa sa predstojecim belajem. Jednostavno se "samo" unervozim dok sve ne vratim na svoje mjesto. Btw. sad mi je mama "u posjeti" na neodredjeno vrijeme i ima da dvaput zviznem dok je tu jer ona sve gruha gdje joj je na ruku (zena voli budzake, cudo jedno) i onda ja hodam za njom i vracam sve na mjesto.

Tipicni compulsive obsessive disorder. Nista strasno, jedino ako podju da lete po kuci u raznim smjerovima e onda

skuterumoj wrote:Tipicni compulsive obsessive disorder. Nista strasno, jedino ako podju da lete po kuci u raznim smjerovima e onda

Kako je hodza u potoku vidio moracu kupiti plasticni escajg i papirne tanjire jer ce nesto da leti...u najgorem slucaju jedna od nas dvije
Ma da, poprilicno blaga verzija OKP-a, ne brine me uopste.

Aurelia Bronski wrote:

skuterumoj wrote:Tipicni compulsive obsessive disorder. Nista strasno, jedino ako podju da lete po kuci u raznim smjerovima e onda

Kako je hodza u potoku vidio moracu kupiti plasticni escajg i papirne tanjire jer ce nesto da leti...u najgorem slucaju jedna od nas dvije
Ma da, poprilicno blaga verzija OKP-a, ne brine me uopste.

Jos ljepse vidjeti fino slozeno.

Aurelia Bronski wrote:

skuterumoj wrote: U sustini ako ti i ne smeta i naviknes se, zavisi od slucaja do slucaja. Ja se navikao. NIkada necu zaboraviti brojiti, jedino ako me ne pukne stroke.

Ja sam navikla na svoje sitne cake ali nisam nikada kao ovaj momak imala te opsesivne misli i doomsday scenarije. Kod mene je to vise neki skup sitnih "gluposti" tipa da moram prvo sve posloziti po stolu prije nego podjem raditi, kasike u ladici uvijek moraju biti okrenute na "ispravnu stranu" (onu kako ja kazem da je ispravno) i slicno. Ali ne povezujem postojanje haosa sa predstojecim belajem. Jednostavno se "samo" unervozim dok sve ne vratim na svoje mjesto. Btw. sad mi je mama "u posjeti" na neodredjeno vrijeme i ima da dvaput zviznem dok je tu jer ona sve gruha gdje joj je na ruku (zena voli budzake, cudo jedno) i onda ja hodam za njom i vracam sve na mjesto.

Ma ovo je užas. Javlja se kada sam pod jakim stresom (a zadnjih nekoliko je*enih godina sam pod dobrim stresom). Još ako je kakav belaj (bolest ili šta slično) a da nemam nikakvog uticaja... za poluditi. Imam i ja svojih caka ovih manjih, navikne se čovjek na njih bez problema ali ovo... ugh.

@Aurelia Bronski: Nisam išao doktoru još. Posljednji posjet je završio loše obzirom da me doktori vozaju i jednostavno nemam više živaca da im idem. Bez obzira na to, uskoro planiram da odem do psihologa i vidim šta i kako. Da se razumijemo - nisam od onih što ih je stid reći da su bolesni i što bježe od doktora. Hvala i sretno i tebi!

Vrlo je korisno imati ovakav jedan forum kod nas, a pročitao sam foruma i foruma na ovu tematiku, od naših regionalnih, i dalje sve što je na engleskom jeziku. Očito je da je najvažniji momenat onaj kada shvatimo odnosno doznamo sami sa sobom, jednom introspekcijom, koji je uzrok ili uzroci promjene u našem ponašanju odnosno reagiranju, a potom kako da se nosimo sa tim na dnevnoj ili već kojoj periodičnoj bazi nam se to dešava.

Ja sam po svom skromnom ubjeđenju, imao prvi napad panike u snu, i to tako što sam sanjao da imam infarkt a pored mene supruga i sin, i ja se hvatam sa grudi u snu, srce mi lupa, nemam zrak, ogromna količina straha me poljeva, i ja se budim kao iz košmara. Ispričam to ujutro suprugi, i na tome ostane to sve. Ali ipak taj san je ostavio dubokog uticaja na mene. Prije toga, imao sam dosta stresnih situacija na poslu, kojeg sam na kraju napustio iz razloga da ne bih odlijepio i nekome glavu sa ramena otkinuo, a onda i neke stresne situacije kada sam dobio sina, gdje je u par navrata supruga se uspaničila da nam dijete ima neki šok, pa sam se usrao od straha noseći dijete malo do ambulante, kao nikad do tad u životu. Sinu hvala Bogu nije bilo ništa, ali je mene taj pretrpljeni strah i stres izgleda načeo pravo.

Tako da mislim da je kod mene taj stres imao veliki uticaj da poslije tih epizoda doživim taj napag panike u snu, izražen veoma realno. Nakon tog sna, nekih tr mjeseca poslije, ja sam nekoliko dana bio veoma nervozan i svadljiv, nisam mogao nikako da smirim te neke ispade nervoze, da bih samo jedan dan u Maju, kada je vrijeme bilo proljetno promjenljivo, za stolom u kuhinji, odjednom, opalio me napad panike, za koji sam ja tada mislio da je infarkt i da je to kraj. Prvo sam osjetio mučninu, pa onda pritisak, pa onda trnjenje desne ruke, pa bol u grudima, nedostatak zraka, panika, strah, ludilo. Mislio da sam je to kraj, usrao sam se od straha, pogledam u dnevnu sobu, sin mi gleda crtane, pogledam u ženu, ona zbunjena, ustanem i kažem nisam dobro, istrčim na balkon, uhvatim se za ogradu, počnem da duboko dišem, jedva to ide, kašljem, radim čučnjeve, totalno izbezumljen, prestravljen.

Uspijem se nekako smiriti, vrati mi se dah, noge mi krenu klecati kao ih nemam, blijed kao zid, odemo do ambulante, tamo me znaju, znaju da se bavim raznim sportovima, zbunjeni ljudi, kontaju šta je meni sad, zdrav, sportaš, sve uredno, urade mi EKG, pritisak, sve u redu, dadnu mi nešto za smirenje, ja se smirim, počnem se tresti kao od groznice. Doktorica me pošalje u bolnicu da me tu još malo pregledaju, u bolnici isto sve OK, ali me ostave na praćenju, i ja tako iz svog doma, odjednom na intenzivnoj. Niko da mi kaže poslije tih pregleda i urednih nalaza, da sam imao napad panike, ja još uvijek pod dojmom da sam imao neki predinfarkt.

Sutra opet svi nalazi, sve OK, i hajde na mjerenje kapaciteta srca, na traku, ja na traku stao, otrčim mini maraton, iako sam se od straha još uvijek usrao na traci, ali sam istrčao, doktorica mi kaže, ti si zdrav ko stijena pucaš, ali uradi opet sve nalaze, abdomen, srce, hormoni, sve.
Ja tako i uradim, u godini dana dva puta radio gastroskopiju, ultrazvuh abdomena, nisam UZ srca radio jer sam odradio tu traku, svi nalazi u redu.

Nastavim sa urednim životom, malo odmorim od sporta, kad ono jednu noć, u dva sata, budi me lupanje srca u grlu, napetost u stomaku, nadimanje, užasne misli, opet napad panike, ustanem, izađem na balkon, opet dozivanje, i na kraju nakon sat vremena dozivanja, gledanja u ogledalo na šta lićim, popijem lexilium, legnem i on mi bukvalno odveže stomak, i ta napetost nestane, misli se povuku, i ja zaspim.
Nakon toga, stalno sam imao manje neke napade, svi su bili vezani za nadimanje u stomaku, bolovi na lijevoj strani grudi, trnci u rukama, zamućenje vida, nestanak konekcije sa samim sobom na sekundu, neke totalno blesave senzacije.
Onda opet jednu noć isto, ja opet dozivam se, pa onda lex da me uspava.
I onda odem psihologu, poznanica mi je, porazgovaramo, opišem stanje, ona mi sa svoje strane da svoje mišljenje, i tako, fino mi preporuči da odem i psihijatru, ja odmah isti dan odem i njemu, isto poznanik, popričamo, on mi da neku totalno blagu terapiju, i ja onda krenem da se kod kuće postepeno liječim.
Na internetu nađem brdo podataka, mišljenja, metoda, skinem videa metoda disanja, joga, vježbe razne, knjige, pročitam sve, isprobam sve, i uz tu terapiju krenem da se ne samo borim s tim, nego da živim s tim, u smislu da sam svjestan da to imam, ali da kroz tu svjesnot mogu da ga umanjim, i na kraju skroz eliminiram. Dosta sam uspio, osim na većim promjenama vremena, kada me pronosa poprilično. Ili mi se stomak nadima i pritisne mi dijafragmu koja mi onda stvara pritisak na srce pa ja imam osjećaj da će me nešto zdrmati, ili me nosa u glavi kao da sam puknut nečim, ili me crne misli spopadaju same od sebe odjednom.
Sada veoma rijetko imam neke malo ozbiljnije simptome, nemam više napada panike, i jedini mi je problem ovo sa mislima, uz onu poznatu derealizaciju, ili ponekad depresiju. Nervira me ovaj prenos iz anksioznosti u depresiju, to nikako da provalim i da na vrijeme reagiram.
Suštinski, pokušavam stalno da predosjetim okidače, ili da su od mene samog, ili od moje okoline, ili vremenski faktori, i da onda skontam modus kako da se što bolje pripremim za reakciju na to.
Ona metoda u kojoj sam sebi čovjek kaže, hajde, opali me najbolje što znaš sa simptomima, koji onda prođu kroz mene, i ja onda osjetim da to nije smrtonosno, su meni pomogli, znači direktno i svjesno upuštanje i suočavanje sa tim osjećajima i mislima.
Neku noć nisam mogao spavati, kao nekad u vakat paničnih napada, i nisam se pokušavao nekim disanjima smirivati, jer iz iskustva znam da to ne pije vode kada simptomi navale, pa sam uzeo lex, i fino sačekao da mi odveže čvor u stomaku, i u lagano krčanje stomaka sam zaspao.
Moram dodati da već duže vrijeme zaspim na slušalicama uz muziku za spavanje, koju sam također na youtube našao.
Moram dodati i to da sam vjernik, musliman, i da mi je ovo sve uticalo da u vjeri odem u onu pozitivniju stranu, jer ako negativnost anksioznosti načne nečiju duhovnost, religioznost, što je jedna od jačih crta karaktera kod vjernika, onda čovjek pogotovu ode u brigu i depresiju, i samo mu je smrt pred očima, što je strašan osjećaj. Srećom, hvala Bogu, nekako sam se uspio prebaciti na pozitivu i u tom smjeru, iako bude napada crnjaka i u tom segmentu.

Do 40te godine, svaki stres mi se odražavao na želudac, a sada kako sam napunio 40, kako mi se ovo izdešavalo, želudac više ne reaguje kao prije, nego mi se svaka reakcija dešava kasnije, i to kroz ove neke senzacije koje se najviše pojavljuju u vidu crnih misli. Onaj dan kada mi se desio svjesni napad panike, je ostavio dubok trag na meni, i još uvijek se nisam sasvim dozvao od toga, iako sam sasvim svjestan svih dešavanja oko svega ovoga po pitanju anksioznosti i napada panike.

Nastavio sam da se bavim sportom istim intenzitetom kao prije, nezaposlen sam još uvijek, i ne znam kako bih sada ovakav mogao uopšte raditi u nekoj firmi u nezdravoj atmosferi, imam nekog prevodilačkog posla kod kuće što radim, i kroz to se malo smirujem, jer je rad definitivno jedna od boljih terapija, uz sport, pozitivno druženje, razgovor sa ljudima koji su imali slične probleme, uglavnom, čovjek ne smije se zatvarati u sebe.

Jedem zdravo, ako mi se nešto jede "nezdravo" pojedem, ne sekiram se plaho, kad osjetim da pomalo gubim kontrolu, pokušavam da se mirno regulišem, ne uspijem svaki put, ali pokušavam. I ono što je veoma važno, sve dok vaša neposredna okolina ne shvati vašu problematiku, imaćete problema sa društvenim segmentom oporavka, ali ne treba ovome ni pridavati pretjeranu pažnju, jer se ono hrani pažnjom, već treba lagano prihvatati, i liječiti se obrutnim procesom koji nas je doveo do ovoga.

Eto, nadam se da će neko uspjeti nešto pozitivno uzeti od mene, kao što sam ja čitajući uzeo neke stvari k sebi na uvid i praksu.

Svima želim najbolji oporavak od ove smetnje ćim prije, i stabilan i sretan život

Svaka cast druze!!!! Ostani nam pozitivan.

bull21 wrote: Ma ovo je užas. Javlja se kada sam pod jakim stresom (a zadnjih nekoliko je*enih godina sam pod dobrim stresom). Još ako je kakav belaj (bolest ili šta slično) a da nemam nikakvog uticaja... za poluditi. Imam i ja svojih caka ovih manjih, navikne se čovjek na njih bez problema ali ovo... ugh.

Okidac za moj OKP je bila trauma u 8. godini zivota (smrt roditelja). Tad sam pocela sa "sitnim" opsesijama da bi posle preraslo u nesto mnogo napornije. S vremenom se stabilizovalo (ili sam se ja jednostavno navikla pa to ni ne primjecujem) ali i sada npr. u periodima velikog stresa bas uzme maha. Ovaj vikend mi je bas bio jedan od "onih", slomila sam se fizicki ali mi je psihicki (haman) bolje (samo sto mi koljeno bridi, qq).

solufash wrote:Vrlo je korisno imati ovakav jedan forum kod nas, a pročitao sam foruma i foruma na ovu tematiku, od naših regionalnih, i dalje sve što je na engleskom jeziku. Očito je da je najvažniji momenat onaj kada shvatimo odnosno doznamo sami sa sobom, jednom introspekcijom, koji je uzrok ili uzroci promjene u našem ponašanju odnosno reagiranju, a potom kako da se nosimo sa tim na dnevnoj ili već kojoj periodičnoj bazi nam se to dešava.

Ja sam po svom skromnom ubjeđenju, imao prvi napad panike u snu, i to tako što sam sanjao da imam infarkt a pored mene supruga i sin, i ja se hvatam sa grudi u snu, srce mi lupa, nemam zrak, ogromna količina straha me poljeva, i ja se budim kao iz košmara. Ispričam to ujutro suprugi, i na tome ostane to sve. Ali ipak taj san je ostavio dubokog uticaja na mene. Prije toga, imao sam dosta stresnih situacija na poslu, kojeg sam na kraju napustio iz razloga da ne bih odlijepio i nekome glavu sa ramena otkinuo, a onda i neke stresne situacije kada sam dobio sina, gdje je u par navrata supruga se uspaničila da nam dijete ima neki šok, pa sam se usrao od straha noseći dijete malo do ambulante, kao nikad do tad u životu. Sinu hvala Bogu nije bilo ništa, ali je mene taj pretrpljeni strah i stres izgleda načeo pravo.

Tako da mislim da je kod mene taj stres imao veliki uticaj da poslije tih epizoda doživim taj napag panike u snu, izražen veoma realno. Nakon tog sna, nekih tr mjeseca poslije, ja sam nekoliko dana bio veoma nervozan i svadljiv, nisam mogao nikako da smirim te neke ispade nervoze, da bih samo jedan dan u Maju, kada je vrijeme bilo proljetno promjenljivo, za stolom u kuhinji, odjednom, opalio me napad panike, za koji sam ja tada mislio da je infarkt i da je to kraj. Prvo sam osjetio mučninu, pa onda pritisak, pa onda trnjenje desne ruke, pa bol u grudima, nedostatak zraka, panika, strah, ludilo. Mislio da sam je to kraj, usrao sam se od straha, pogledam u dnevnu sobu, sin mi gleda crtane, pogledam u ženu, ona zbunjena, ustanem i kažem nisam dobro, istrčim na balkon, uhvatim se za ogradu, počnem da duboko dišem, jedva to ide, kašljem, radim čučnjeve, totalno izbezumljen, prestravljen.

Uspijem se nekako smiriti, vrati mi se dah, noge mi krenu klecati kao ih nemam, blijed kao zid, odemo do ambulante, tamo me znaju, znaju da se bavim raznim sportovima, zbunjeni ljudi, kontaju šta je meni sad, zdrav, sportaš, sve uredno, urade mi EKG, pritisak, sve u redu, dadnu mi nešto za smirenje, ja se smirim, počnem se tresti kao od groznice. Doktorica me pošalje u bolnicu da me tu još malo pregledaju, u bolnici isto sve OK, ali me ostave na praćenju, i ja tako iz svog doma, odjednom na intenzivnoj. Niko da mi kaže poslije tih pregleda i urednih nalaza, da sam imao napad panike, ja još uvijek pod dojmom da sam imao neki predinfarkt.

Sutra opet svi nalazi, sve OK, i hajde na mjerenje kapaciteta srca, na traku, ja na traku stao, otrčim mini maraton, iako sam se od straha još uvijek usrao na traci, ali sam istrčao, doktorica mi kaže, ti si zdrav ko stijena pucaš, ali uradi opet sve nalaze, abdomen, srce, hormoni, sve.
Ja tako i uradim, u godini dana dva puta radio gastroskopiju, ultrazvuh abdomena, nisam UZ srca radio jer sam odradio tu traku, svi nalazi u redu.

Nastavim sa urednim životom, malo odmorim od sporta, kad ono jednu noć, u dva sata, budi me lupanje srca u grlu, napetost u stomaku, nadimanje, užasne misli, opet napad panike, ustanem, izađem na balkon, opet dozivanje, i na kraju nakon sat vremena dozivanja, gledanja u ogledalo na šta lićim, popijem lexilium, legnem i on mi bukvalno odveže stomak, i ta napetost nestane, misli se povuku, i ja zaspim.
Nakon toga, stalno sam imao manje neke napade, svi su bili vezani za nadimanje u stomaku, bolovi na lijevoj strani grudi, trnci u rukama, zamućenje vida, nestanak konekcije sa samim sobom na sekundu, neke totalno blesave senzacije.
Onda opet jednu noć isto, ja opet dozivam se, pa onda lex da me uspava.
I onda odem psihologu, poznanica mi je, porazgovaramo, opišem stanje, ona mi sa svoje strane da svoje mišljenje, i tako, fino mi preporuči da odem i psihijatru, ja odmah isti dan odem i njemu, isto poznanik, popričamo, on mi da neku totalno blagu terapiju, i ja onda krenem da se kod kuće postepeno liječim.
Na internetu nađem brdo podataka, mišljenja, metoda, skinem videa metoda disanja, joga, vježbe razne, knjige, pročitam sve, isprobam sve, i uz tu terapiju krenem da se ne samo borim s tim, nego da živim s tim, u smislu da sam svjestan da to imam, ali da kroz tu svjesnot mogu da ga umanjim, i na kraju skroz eliminiram. Dosta sam uspio, osim na većim promjenama vremena, kada me pronosa poprilično. Ili mi se stomak nadima i pritisne mi dijafragmu koja mi onda stvara pritisak na srce pa ja imam osjećaj da će me nešto zdrmati, ili me nosa u glavi kao da sam puknut nečim, ili me crne misli spopadaju same od sebe odjednom.
Sada veoma rijetko imam neke malo ozbiljnije simptome, nemam više napada panike, i jedini mi je problem ovo sa mislima, uz onu poznatu derealizaciju, ili ponekad depresiju. Nervira me ovaj prenos iz anksioznosti u depresiju, to nikako da provalim i da na vrijeme reagiram.
Suštinski, pokušavam stalno da predosjetim okidače, ili da su od mene samog, ili od moje okoline, ili vremenski faktori, i da onda skontam modus kako da se što bolje pripremim za reakciju na to.
Ona metoda u kojoj sam sebi čovjek kaže, hajde, opali me najbolje što znaš sa simptomima, koji onda prođu kroz mene, i ja onda osjetim da to nije smrtonosno, su meni pomogli, znači direktno i svjesno upuštanje i suočavanje sa tim osjećajima i mislima.
Neku noć nisam mogao spavati, kao nekad u vakat paničnih napada, i nisam se pokušavao nekim disanjima smirivati, jer iz iskustva znam da to ne pije vode kada simptomi navale, pa sam uzeo lex, i fino sačekao da mi odveže čvor u stomaku, i u lagano krčanje stomaka sam zaspao.
Moram dodati da već duže vrijeme zaspim na slušalicama uz muziku za spavanje, koju sam također na youtube našao.
Moram dodati i to da sam vjernik, musliman, i da mi je ovo sve uticalo da u vjeri odem u onu pozitivniju stranu, jer ako negativnost anksioznosti načne nečiju duhovnost, religioznost, što je jedna od jačih crta karaktera kod vjernika, onda čovjek pogotovu ode u brigu i depresiju, i samo mu je smrt pred očima, što je strašan osjećaj. Srećom, hvala Bogu, nekako sam se uspio prebaciti na pozitivu i u tom smjeru, iako bude napada crnjaka i u tom segmentu.

Do 40te godine, svaki stres mi se odražavao na želudac, a sada kako sam napunio 40, kako mi se ovo izdešavalo, želudac više ne reaguje kao prije, nego mi se svaka reakcija dešava kasnije, i to kroz ove neke senzacije koje se najviše pojavljuju u vidu crnih misli. Onaj dan kada mi se desio svjesni napad panike, je ostavio dubok trag na meni, i još uvijek se nisam sasvim dozvao od toga, iako sam sasvim svjestan svih dešavanja oko svega ovoga po pitanju anksioznosti i napada panike.

Nastavio sam da se bavim sportom istim intenzitetom kao prije, nezaposlen sam još uvijek, i ne znam kako bih sada ovakav mogao uopšte raditi u nekoj firmi u nezdravoj atmosferi, imam nekog prevodilačkog posla kod kuće što radim, i kroz to se malo smirujem, jer je rad definitivno jedna od boljih terapija, uz sport, pozitivno druženje, razgovor sa ljudima koji su imali slične probleme, uglavnom, čovjek ne smije se zatvarati u sebe.

Jedem zdravo, ako mi se nešto jede "nezdravo" pojedem, ne sekiram se plaho, kad osjetim da pomalo gubim kontrolu, pokušavam da se mirno regulišem, ne uspijem svaki put, ali pokušavam. I ono što je veoma važno, sve dok vaša neposredna okolina ne shvati vašu problematiku, imaćete problema sa društvenim segmentom oporavka, ali ne treba ovome ni pridavati pretjeranu pažnju, jer se ono hrani pažnjom, već treba lagano prihvatati, i liječiti se obrutnim procesom koji nas je doveo do ovoga.

Eto, nadam se da će neko uspjeti nešto pozitivno uzeti od mene, kao što sam ja čitajući uzeo neke stvari k sebi na uvid i praksu.

Svima želim najbolji oporavak od ove smetnje ćim prije, i stabilan i sretan život

@solufash, svaka cast

Najvaznije, znash sa cim i kako da se “boris”.

Koliko vidim svi drugi nalazi (EKG, krvna slika .... su OK) tako da si eliminisao “srcani” mozesh da se opustish.

Malo te bune “prelazi” iz anksioznosti u depresiju. Uzrok moze biti u samoj dijagnozi. Naime, poucen iskustvom, veoma lako se “dijele” dijagnoze, bez pravog uvida (shto u tvom slucaju ne mora biti, samo napominjem). To ne moraju biti “prelazi” nego dijagnoza "ankioznost+ depresija sa panicnim napadima” . Problem moze nastati kod klijenta/pacijenta zbog nepotpune dijagnoze jer ima simptome koji mu nisu napisani/objasnjeni nego samo uproshteni, bilo da se svedu na anksooznost (samo koristi CBT )na jednoj, ili samo depresija i koriste se medikamenti (na drugoj strani), pa neshto “ne radi" Dolazi do frustracija i nepovjerenja u terapeuta i samo terapiju. Znaci, na pocetku obratiti se strucnoj osobi koja je trenirana (bilo da je CBT, AKT, ATACMENT...ili neki drugi oblik terapije) . Isto vrijedi i za psihijatra, nisu ni svi medikamenti isti i ne reagujemo svi jednako shto dobar psihijatar moze da uoci.

Ti kao sportista dovoljno si aktivan opterecujesh svoje tijelo (pozitvno), tako da morash i da adekvatno odmarash. Narocito zbog depresije,duze lagane shetnje u prirodi (shuma, zelenilo...). Sa druge strane, nekom ko nije dovoljno aktivan i ko provodi vrijeme u kuci, samo prepisivanje medikamenata bez adekvatnog plana aktivnosti moze izazvati i druge medicinske probleme (povecan holesterol, pritisak, dijabetis...).

Shto se “napada"tice, savladao si “tehnike disanja” i kako kazesh : “ne pomazu, samo lex’. Znash kako da postupish u tim trenutcima sto je veliki “PLUS”. Ne znam da li si probao sa tushiranjem (onog trenutka kada “osjetish”) da bi mogao dobiti napad ?! I sam znash da si fizicki zdrav, da nije u pitanju srcani nego samo panicni tako da nemash straha da bi se neshto loshe moglo desiti. Naizmjenicno toplo/hladno , znash tehniku disanja dijafragmom, koncentrishesh se na “osjecaj vode na tijelu:’ Nekad se na taj nacin izgubi “grc” u stomaku. Ili, probaj ruke staviti pod tekucu /hladnu vodu, lagano polijevati vrat, koncentrisati se na to, disanje, znash i sam shta i kako trebash:-D . Naravno, ako su takve okolnosti da mozesh primijeniti. Ili disanje u kesu/ ruku (5 minuta, 6 udisaja/izdisaja u minuti) ako ne pomaze, znash da imash lex i da pomaze.

Na kraju, ne opterecuj se previshe da predvidish panicni (samo cesh svoje misli drzati stalno opsjednute tim) i ne citaj previshe literture, pronaci cesh sebi sve moguce i nemoguce simptome .

pozdrav i shto manje sekiracije

p.s. u tvojim godinama cesto ( ali nije pravilo) depresija/anksioznost moze izazvati neke popratne infekcije ili dermatitis. Prolazno je

Vrlo mi je lako bilo eliminisati srčani kada sam nakon 7 dana odmora od prvog paničnog napada sjeo na biciklo i odradio turu po brdima od 30km. Bio sam svjestan da to nije srčana neka fora, nego da je taj anskiozni poremečaj koji kao neka blaga vrsta paranoje, ili sihira što bi rekli ovi iz religioznog sektora, koji vrše misaonu agresiju na čovjeka, jer sam prethodno poremetio sve one fine normalne parametre, sve zahvaljujući situaciji u kojoj živimo, a i zbog moje emotivne prirode.
Mogu reći da je možda u neku ruku ovo sve uticalo na mene da se mijenjam u smjeru, u kojem sigurno u onom prijašnjem stanju u kojem sam mislio da se moram boriti sa svim problemima u životu kao da mi od njih život ovisi ne bih nikada mogao da se pokrenem, tako da možda ovo u nekom srednjem roku može dobro da mi dođe, jer ću poravnati reakcije prema prioritetima.
Disanje sam savladao, osjetim potencijalni mini napad već dosta ranije i reagiram odmah, ali sasvim opušteno. Koristio sam sve tretmane vodom, od tuširanja do umivanja, i običnog poljevanja po rukama, ili kvašenja vrata, masaže stomaka, ili ako vidim da nisam u stanju da time situaciju vratim u normalu, bez oklijevanja uzmem lex, i onda se smirim na taj način. Ali grčevita borba protiv ovog barem meni nije pomogla, jer se ONO samo hranilo više mojom pažnjom i akcijama.
Kada sam primjenio metodu suočavanja, i puštao da senzacije prođu kroz mene, da me bukvalno što se kaže obliju, tada sam shvatio da ovo nema veze sa nekom bolešću, i lakše sam se nosio sa tim.
U prvom stadiju normalizacije, pio sam povremeno tablete za spavanje, jer sam imao poremečaj spavanja zbog misli i nervoze, da bih poslije vremenom postepeno ih izbacio, kako sam osjetio da mi se normalni ciklus vraća. Isto tako, kada sam osjetio nervozu, crne misli, ili depresiju, pio sam adekvatne čajeve da bih na taj način prevazišao te simptome, a kada nisam mogao da na te načine se vratim u normalu, svaki put bi me lex smirio i odmorio. Pio sam Lunatu za spavanje, pa malo više od pola godine Eglonyl 2 puta dnevno, pa onda jednom i potom već evo nekoliko mjeseci ne pijem ga više. Lex mi je po potrebi, i do sada u periodu od godinu dana od prvog napada, popio sam samo jednu kutiju od 1.5mg, i to sve po potrebi.
Mislim da sam uspio da jednom kombinacijom promjene životnog stila u onom smjeru koji mi je pomalo nedostajao, i ove terapije, da se nekako održim na normalnom stadiju anksioznosti, i da sam sada relativno u niskom stupnju iste.
Ova protekla zima mi je bila najmanje aktivna kako znam za sebe, jer me anskioznost bacala u depru, pa nisam baš imao nekog elana za standardne sportske aktivnosti, ali sam zato skijao cijelu zimu, i tu sam se izvadio u tom smislu sporta.
Čovjek mora stvarno pozitivno da razmišlja, jer kad vidim neke ljude u svojoj okolini, u kakvim uvjetima žive, a nemaju ni anksioznost ni depru, onda pomislim da sam ili sam sebe razmazio, ili sam imao perfekcionističko utopijski pojam o životu koji u našem društvu se nikako ne može zamisliti ni u najblažem obliku, ili sam jednostavno sebe od prije, svjesno i nesvjesno doveo do ruba svojih nekih normalnih granica, pa se moj organizam sada bori protiv mene na ovaj način.
Ali sam prestao sa pretjeranom analizom, i organizovao život optimalno, jer iz ove kože ne mogu, a zadovoljan sam sa njom kako god okrenem, samo jednostavno nisam mogao da se nosim sa nekim stvarima koje su radikalno ometale moj neki zamišljeni put poslovne karijere.
Sve u svemu, čovjek ne zna šta je stvarno dobro ili loše za njega, neke ljude neki uspijeh učini lošijim, a neke neuspjeh boljim, tako da smatram da ništa nije bez razloga, samo jednostavno moram shvatiti i priznati sebi šta je to u meni što je razlog i uzrok i istovremeno da sumiram vanjske uticaje koje želim da izbjegnem. Činjenica da živimo u društvu koje je totalno neorganizovano i bez sistema, primorava me da se snalazim samostalno, uz određene konsultacije sa strukom, i to je to.
Mislim da je promjena treninga, odnosno polovina svog intenziteta treninga, iz standardnog u rekreativni, kroz duže šetnje u šumu, uz pozitivno društvo, doprinijelo da se počnem odmarati kroz trening, bez velikog opterečenja. Svakom bih preporučio, koliko god može, da se ne ubija treningom jer to neće ni umanjiti senzacije, niti će umor čovjeka osloboditi brige, već da se rekreira treningom, i normalnom ishranom, barem meni pomaže, koji imam anksioznost usko vezanu uz stomačne tegobe. I to sam hvala Bogu uspio svesti na minimum kroz rekreativne treninge, razgovor, smijeh, lagane obroke i hranu.
Ono što je najzanimljivije, nakon što sam ušao u taj svijet AP, odjednom su ljudi sa kojim sam pričao počeli govoriti o svojim problemima i simptomima, pa jedan ne može među svijet, drugi se znoji ko lud kada negdje treba da ide, treći se u vožnji isprepada pa na sred auta stane i zaustavlja auta jer misli da će srce opaliti, onaj ne voli trgovačke centre, utakmice, prostor, ljude, ovaj prije posla pije tablete za smirenje unaprijed, pa se boje svega i svaćega, strahuju, pate se, ne spavaju, ujutro ustaju teški da su radili a ne spavali, ni do čeg im nije ujutro odmah, misle da se gube, i skontam da toga ima puno, i da je to poremečaj modernog života, koji melje sve pred sobom.
I tako vidim da je borba na sve strane, i da sa ovim protivnikom se ne isplati hrvati, nego jednostavno mu uskratiti ono čime se hrani, a sebe hraniti onim od čega on bježi, odnosno ONO bježi.

solufash, vracas mi volju da se borim. Svaka cast

ZenaZbrkovima wrote:solufash, vracas mi volju da se borim. Svaka cast

To mi je drago čuti, samo naprijed, bez žurbe, postepeno, anksioznost nije došla odjednom, to je po meni poslijedica akumulacije raznh stresova, tako da je umanjenje anksioznosti proces kojem također treba vremena da se realizira.
Nekad se osjećamo dobro, ali hemija u nama još uvijek nije u pravom balansu, pa nas krene remetiti, tako da je proces dosta uzajamno povezan i ovisan.
Meni je postalo dovoljno da vidim kako neki ljudi žive lagodno u uslovima u kojim bih ja ovakav vjerovatno bio puno negativan i nezadovoljan, da me pokrene sa moje zamišljene planete života.
Male stvari su zapostavljene i podcijenjene, i treba ih oživjeti i uživati u njima.
Male stvari čine velike stvari takvim kakve su, i pozitivno i negativno, tako da puno malih negativnih stvari na kraju stvore jednu veliku grudvu koja nas zatrpa, a pozitivne nas čine svaki dan pomalo sretnim, što nas na kraju čini kompletno sretnim.
Veliki je uspjeh biti pozitivan u našoj surovoj realnosti prepunoh negativosti, ali nismo mi đaba tvrdoglavi Bosanci koji su širom svijeta poznati kao veseljaci

solufash wrote:Svakom bih preporučio, koliko god može, da se ne ubija treningom jer to neće ni umanjiti senzacije, niti će umor čovjeka osloboditi brige, već da se rekreira treningom, i normalnom ishranom, barem meni pomaže, koji imam anksioznost usko vezanu uz stomačne tegobe. I to sam hvala Bogu uspio svesti na minimum kroz rekreativne treninge, razgovor, smijeh, lagane obroke i hranu.

Stomacne tegobe koje vrste, ako ne pitam previse?

Kod mene - atroficni gastritis, s kojim gubim bitku upravo jer mi on pravi anksioznost. Ne mogu da se pomirim s tim da jos uvijek ne mogu da pronadjem nesto sto ce me trajno rijesiti tegoba i napredovanja bolesti i bukvalno me sve to baca u depresiju.

Jel ko od vas pio eglonyl/sulpirid? Na preporuku dokt opste prakse, razmisljam da pocnem. Kazu da se daje za anksioznost ali i gastritis, nervoze zeluca i sl.

Ne bih ti preporučio sulpirid, poglavito ne za problem koji navodiš.
Je li ti taj liječnik opće prakse rekao da se taj lijek već godinama gotovo uopće ne koristi u liječenju probavnih smetnji, pa i ovog oblika gastritisa kojeg ti navodiš..
Isuviše nuspojava, doista isuviše, a učinak s druge strane gotovo nikakav.
Inače, jesi li do sada tretiran inhibitorima protonske crpke? omeprazol -Ultop; pantoprazol - Controloc, ili neki drugi lijek iz te skupine?

Naravno, vise puta sam pila svaku od tih terapija jer gastritis vucem gotovo 10 godina

Usko vezana anketa za ovu tematiku
9 pitanja (2minute)

google forms, anonimno potrebi podaci o dobi i spolu

http://goo.gl/forms/WIdpCjc863

hvala unaprijed

l33t wrote:Usko vezana anketa za ovu tematiku
9 pitanja (2minute)

google forms, anonimno potrebi podaci o dobi i spolu

http://goo.gl/forms/WIdpCjc863

hvala unaprijed

Ja mislio da se ja mogu upisati,kad ono da li poznajes neke osobe?

i gluten zna prouzokovat anksioznost

neka su osjetljiva pitanja pa je bolje da je upitnik ovako konstruisan, ko ce ti npr reci da je ovisnik o drogama u lice (face-to-face anketiranje)

Hvala u svakom slucaju.