Forum Klix.ba

Jagode

Nikada nisam jeo jagode
poput onih koje smo imali
tog sparnog popodneva
sjedeći na kamenom pragu
otvorenog francuskog prozora
okrenuti jedan prema drugom
dodirujući se koljenima
plavi tanjiri u našim krilima
jagode blistaju
na toplom suncu
umakali smo ih u šećer
gledajući se
ne žureći sa gozbom
kako bi ostali
praznih tanjira
položenih na kamen zajedno
sa dvije ukrštene viljuške
i nagnuo sam se prema tebi
milina u tom vazduhu
u naručju
raspušten kao dijete
iz tvojih nestrpljivih usta
ukus jagode
u mom sjećanju
prislanjam ponovo

dozvoli mi da te volim

neka sunce zapeče
na našu zaboravnost
na jedan sat te
sparne toplote
i ljetnje munje
na brdima Kilpatrick

neka oluja opere tanjire

Edwin Morgan

"KIŠA"

Ustao sam tog jutra sa
strašnom potrebom da ležim u krevetu cijeli dan
i čitam. Na tren sam se borio protiv toga.

Zatim sam pogledao kroz prozor na kišu.
I predao sam se. Stavio sam se u potpunosti
u vlast tog kišnog jutra.

Hoću li svoj život živjeti ponovo?
Činiti iste neoprostive greške?
Da, imam pedeset posto šanse. Da.

Raymond Carver

Avant d'ouvrir le gaz, elle pense à son canari. Avant d'en finir une fois pour toutes avec la vie, elle prend la cage et va sur le balcon. Le vent glacé de l'hiver la saisit, lui donne des frissons. Elle a ouvert le gaz et s'allonge sur son lit. Sur le pick-up, elle a mis son disque favori. Déjà, elle n'a plus toute sa raison. Elle voit d'étranges fleurs, des fleurs bizarres et des papillons tandis que sur Londres lentement descend la nuit. Sur le guéridon, auprès de la fille endormie on peut lire griffonné au crayon rien que ces quelques mots :
"Le canari est sur le balcon"

Funeral Blues

Zaustavite sve ure, telefon iskopčajte,
Spriječite psa da laje: sočnu kosku mu dajte,
Stišajte klavire i, uz prigušenu bubnja lupu,
Iznesite lijes, žalobnici neka su na okupu.

Nek aeroplani kruže ječeći iznad glave,
Porukom On Je Mrtav nek iškrabaju plavet,
Krep-mašne oko bijelog vrata stavite javnim golubima,
Nek crne pamučne rukavice svaki saobraćajac ima.

On je bio moj Sjever, moj Jug, moj Zapad i Istok,
Moja radna sedmica, nedjeljni odmor i, stog,
Moje podne, moja ponoć, moj govor, moj poj je bio.
Mišljah ljubav će bit vječna, al' sam se prevario.

Zvijezde nisu sada potrebne: sve njih utrnite,
Spakujte mjesec, dogola sunce skinite;
Prolijte nekamo okean, neka se šuma zbriše,
Jer ničem dobrom ništa ne može da vodi više.

W. H. Auden

Porijeklo ljubavi

"Porijeklo ljubavi"! Ah, mene
Zašto to pitaš, kad to dade
Saznati se iz mnoge zjene:
Videć' te ljubav živjet stade!

Želiš znat kad će kraj joj biti:
Srce mi sluti, strepnja zna,
Dugo će čeznut, suze liti,
Al' živjet - sve dok živim ja.

Lord Byron

Munjom opaljen grm na surom proplanku stoji, k'o crn i mracan div i guste travice splet
gordi mu uvija stas i gorski nestasan lahor leluja saren cvEt i zima dodje vec i svojom studenom rukom pokida nakit sav i goru obnazi svu, al’ mnoga zima jos sa hladnim vEtrom ce doci, a on ce biti tu

Cuj kako jauce vEtar kroz puste poljane nase i guste slojeve magle u vlazni valja do: sa krikom uzlEce gavran i kruzi nad mojom glavom - mutno je nebo svo. Frkce okis'o konjic i zurno u selo grabi i vec pred sobom vidim ubog i stari dom: na pragu starica stoji i mokru zivinu vabi i s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom, a vEtar sumorno zvizdi kroz crna i pusta polja i guste slojeve magle u vlazni valja do: sa krikom uzlEce gavran i kruzi nad mojom glavom - mutno je nebo svo

The boy stood on the burning deck whence all but him had fled - the flame that lit the battle’s wreck shone round him o’er the dead. Yet beautiful and bright he stood, as born to rule the storm - a creature of heroic blood, a proud, though childlike form. The flames rolled on, he would not go without his father’s word: that father, faint in death below, his voice no longer heard. He called aloud: "Say, father, say, if yet my task is done?" He knew not that the chieftain lay unconscious of his son. "Speak, father!" once again he cried, "If I may yet be gone!" And but the booming shots replied, and fast the flames rolled on. Upon his brow he felt their breath and in his waving hair and looked from that lone post of death in still, yet brave despair. And shouted but once more aloud, "My father! must I stay?" While o’er him fast, through sail and shroud, the wreathing fires made way. They wrapped the ship in splendor wild, they caught the flag on high and streamed above the gallant child like banners in the sky. There came a burst of thunder sound: The boy - oh! Where was he? Ask of the winds that far around with fragments strewed the sea! With mast, and helm, and pennon fair that well had borne their part but the noblest thing that perished there was that young, faithful heart

Plešu, svuda plešu prve pahulje.

Na Božić ujutro ja
ustajem prije ostalih i
trčim
bosa po patosu
u prednju
sobu da gledam baku
kako prišiva novo
dugme na moju prošlogodišnju
krpenu lutku.

Carol Freeman

John Cleese wrote: ↑08/11/2025 13:19 Cuj kako jauce vEtar kroz puste poljane nase i guste slojeve magle u vlazni valja do: sa krikom uzlEce gavran i kruzi nad mojom glavom - mutno je nebo svo. Frkce okis'o konjic i zurno u selo grabi i vec pred sobom vidim ubog i stari dom: na pragu starica stoji i mokru zivinu vabi i s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom, a vEtar sumorno zvizdi kroz crna i pusta polja i guste slojeve magle u vlazni valja do: sa krikom uzlEce gavran i kruzi nad mojom glavom - mutno je nebo svo

Kao da je jucer bio taj dan kad sam ovo procitala i naucila napamet. Nista, nikad lakse naucila i upamtila i jos nisam zaboravila.
Zapravo od tad volim “poznu jesen”

jednom kada vrag presijece spil cijela igra se promijeni...

Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela i
ja netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim
kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog
pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš gust
pramen kose sa čela.

Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće
na stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što
nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli u sjećanje
taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam kako te
čujem, kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i
pomjera plamen svijeće na stolu pred nama, sjećam
se večeri, i glasa što govori “Napolju je oluja”.

A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao što
traje i život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da ga
se sjećam, poput glasa kojim govoriš “Napolju je
oluja”, glasa kojeg se sjećam, poput ruke kojom
pomjeraš pramen kose sa čela dok govoriš, poput ruke
koje se sjećam, dodirujući je prvi put.

Abdulah Sidran

Nazove…
kaže da je dan bio težak.
Nove štikle ubijaju.
Ja šutim.
Znam da ne bole štikle.
Bole pogledi,
tuđa očekivanja,
umor od toga da bude jaka i kad joj se plače.
Kažem joj:
Skini ih.
Ne samo štikle.
Skini i dan.
I ljude.
I sve što nisi ti.
Skini s vrata.
Zaboravi.
Ona se nasmije.
Kaže:
„Dobro je sad.“
Znam da nije.
Ali ponekad je i to dovoljno
- da neko ostane na liniji sa druge strane
Neko tvoj.

Mikail Mihajlov

Radostan krenuh u grad
S namjerom da prodam robu
Na pola puta eh što je jad
Skončah u tamnome grobu.



Nepoznati pjesnik
5. vijek p.n.e.

Jedan poznat dječak

Često me pohodi taj dječak,
negdašnji, nasmijan, mio:
ja koji sam bio.

Dragi lik: bolešljiv, sanjarski,
zapahne dahom svježim
krevet u kom ležim.

Gleda moje ostarjelo lice
začuđen. Pa počne da plače
sve jače i jače.

Budim se: moja dječija soba,
a noć začarana
ko u davno doba.

Endre Ady

Jutro u Sarajevu

Da, sutra ili kad god Sudbina odluči, umrijet će ovaj koji se pretvara
da je ja. Hoću li se vratiti u svoj rodni grad? Ko zna gdje ću ja?

Knjiga nemira, Fernando Pessoa

Kao i Fernandu, draže mi je buđenje
moga grada od zalaska sunca na selu:
kloparanje tramvaja koji se pomaljaju
iz izblijeđene noćne tame, vozovi
zavijaju, sirene hitne pomoći
uznemirene nebeskim svjetlom.

Nije larma prekinula san,
nego bubnjanje svega, sada
na početku bespomoćnog postajanja.
Nema te kad nema ničega
da čuješ, vidiš, prizoveš. Jednadžba
za stanje bitka: živ sam, dakle
svugdje i ovdje u isto vrijeme,
u svijetu prepunom tuđih života.

Svaki dan je počinjao, kao i svemir,
kad bi se sve počelo kretati prema
onome čega ovdje nema. Ustao bih
i odvukao se do kuhinje da napravim kafu
i nekog reda u svježoj noćnoj mori.
Nikad nije uspjelo, jer bi snovi iščezli
čim bi radio javio da je jutro u toku
i da će brzo biti dan. Vrijeme se mjeri uglom
svjetlosti koja nestaje: gledao bih s prozora
kola na semaforu, kao rijeka na brani,
čopori djece natovarene knjigama žure u školu,
balavci vise zakačeni za leđa tramvaja,
ljudi idu tamo gdje im nije kuća.
Ko zna gdje ću ja, gdje sam sada?

Aleksandar Hemon: Bogolov

Nije me privuklo da mu kupim zbirku, vecina pjesama koje sam procitala mi se ne svidja.

OLAJAVANJE

Sporo zarastaju rane iz mladosti.
Ne zato što su teške,
nego zato što nema ničega
da ih zamijeni.

I žal za insanom,
ta stara navika srca,
jednom pređe u običaj,
u puku rutinu,
k’o abdest bez dove.

E, tad, vala, prifitilji i duši,
toj matoroj, izhabanoj,
da polahko koncu svome dožmiruje.

Oduvijek nam je sve klimavo,
a ako nastavimo ovako taljati,
za tren ćemo, bolan,
do samog duvara dovaljati.

Evo, na primjer:
lipe su opet ostale iza nas.
K’o i sve što je mirisalo.
(A ko još danas o jorgovanu zbori?)

Čovjek se više skoro i ne usuđuje
da kaže: ja,
među ovolikim pametnjakovićima,
među promućuranima
što znaju sve,
osim kako se šuti.
Uskoro,
kad jesen
lišćem nezaustavljivim odmahne,
k’o rukom preko sofre,
a drozdovi frulice i pjesmice
za krioca poture,
grijaćeš ti svoje kokošije grudi
riječima Ničeovim,
dok neko sa strane dobaci:
– Haj’, dedo, trk po ugalj! –
jer filozofija grije dušu,
ali peć grije kosti.

Majstore,
nema predaje.
I starost je, vala,
punovažna kriščica života.
Dokle god imaš urednu stolicu,
dan ti nije za džaba.

Pa ostaje ona belaj-zavrzlama:
s jedne strane – s druge strane,
ta sluzomuz-dijalektika
što se uči u poodmaklim godinama,
kad tijelo više ne sluša pamet,
a pamet se pravi da tijela nema.

Kad gibljivost popusti.
Kad se usta razjape,
posijede,
i pjesama postane prazna.
I kad shvatiš:
nije belaj što nema šta da se kaže,
nego što je sve već rečeno.

Zalihić Almir, Slaganje vremena

E Almir je vec izdao zbirku koja mi nije losa, ali i ima u stihovima dosta rijeci koje ne razumijem.

Bogovima podoban čini mi se
onaj štono preda te smije da sjedne
te izbliza čuje te kako slatkim
gučeš mu glasom

pa se slatko smiješiš – a meni tada
srce sve u grudma zatrepti miljem.
Čim te vidim samo za tren jedan
glas mi se gubi

jezik mi se osuši, pa me odmah
nježni trnci prođu kroz cijelo tijelo
niti vidim očima, niti čujem
uši mi bruje

znoj mi čelo obliva, sva se tresem
kao šiba, žuća sam nego trava,
čini mi se: samo još malo pa bih
od milja svisla.

Sappho

Digla_da_kreci wrote: ↑10/02/2026 19:24
......

Aleksandar Hemon: Bogolov

Nije me privuklo da mu kupim zbirku, vecina pjesama koje sam procitala mi se ne svidja.

Koliko god generalno volim Hemona i rado ga čitam, ove pjesme mi nisu 'legle'... Kupila knjigu na poklon, naravno prvo je sama pročitala Od svega, ovo prepisala:

'ali i dalje drže da imaju štošta pametno reći.
Zavidim nezaboravljenima, onima koji znaju
gdje su i zašto, idu od jednog do drugog
mjesta, nikad se iz života ne iskrcaju.

Ljudi su nekad pisali pisma, prelazili
mora da dođu do onih koje vole.
Ovo nije žalba nego očaj.
Sigurno još ima onih kojima je stalo,
teško je znati zašto i koliko malo.
Svijet je pun nevidljivih čuda.

Ali moram upitati:
Gdje je ta ljubav o kojoj svi pričaju,
gdje su lica sa ospicama žudnje
da budu takva kakva jesu, za dodirima
što tonu kroz kožu na putu
ka gladnome umu? Gdje smo to sada,
svezani za jarbol? Lice u prozoru
ne udahnu još od prošlog marta.'

Aleksandar Hemon: Bogolov

GarfieldLover wrote: ↑16/02/2026 09:48 Koliko god generalno volim Hemona i rado ga čitam, ove pjesme mi nisu 'legle'... Kupila knjigu na poklon, naravno prvo je sama pročitala Od svega, ovo prepisala:

'ali i dalje drže da imaju štošta pametno reći.
Zavidim nezaboravljenima, onima koji znaju
gdje su i zašto, idu od jednog do drugog
mjesta, nikad se iz života ne iskrcaju.

Ljudi su nekad pisali pisma, prelazili
mora da dođu do onih koje vole.
Ovo nije žalba nego očaj.
Sigurno još ima onih kojima je stalo,
teško je znati zašto i koliko malo.
Svijet je pun nevidljivih čuda.

Ali moram upitati:
Gdje je ta ljubav o kojoj svi pričaju,
gdje su lica sa ospicama žudnje
da budu takva kakva jesu, za dodirima
što tonu kroz kožu na putu
ka gladnome umu? Gdje smo to sada,
svezani za jarbol? Lice u prozoru
ne udahnu još od prošlog marta.'

Aleksandar Hemon: Bogolov

Lijepa je ova.

USPOMENA

Rastali smo se,
ali naše djetinjstvo ostaje
u prvom poljupcu kojim sam obraz opekla.

E, moja ljubavi,
za cijeli život dosta je
to malo ničega kad sam ti najviše rekla.

Naše su oči tada pomiješale boje,
pa isto vidimo svijet ovaj ludi i tršavi.

I još će dugo na usni da ti postoje
tragovi neki daleki,
meki,
lepršavi.

I ja, kad gricnem bombone ili žvaku,
kad ližem kornet,
il’ nešto luckasto usnim,
il’ se bez veze isplazim nekom dječaku
– osjećam ukus osmijeha tvog na usni.

Razišli smo se.
Al’ naše djetinjstvo ostaje
svejedno kakvim stazama sutra lutali.

Malo je bilo.

Al’ ipak,
kad pogledaš: dosta je
sve ono što smo i rekli
i prećutali.

Mika Antić, iz zbirke pjesama „Plavi čuperak“

Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju. Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija. Trag koji se već dogodio unapred.

Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao, obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.
I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima. Lepše mi je da zamišljam šta
može biti unutra.
Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.
I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija, jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.

Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči. I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari. Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi, unutra, u skladištima tajni i korenju energije. Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe orijaška sunca. Sve se to događa zato što nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca. Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života, mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek postojati u našim drugim životima. I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli. I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.

Kad zvezde padaju, ne trči da ih potražiš u travi.
Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima. Samo zatvori oči.
Bar ti znaš da se igraš žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja, samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti