Page 35 of 42

#851 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 10/02/2012 10:47
by Filter
eh eh, sto me podsjeti :thumbup:
knjiga "evlija celebija, ponovo medju nama" citah je nekada davno. dobra.
dobra u onaj vakat, koliko se sjecam moze se komotno priheftat i ovom vaktu.
nekome dadoh i dobi noge :roll: :roll:

google kaze... objavljena 1982, pisac Enver Mehmedbasic. download 0 bodova :(

elem, ko nadje, nek prijavi ... hvala :)

#852 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 10/02/2012 11:09
by sarvus
Momo Kapor, dragi pisac koji je, ispisujući mržnju o Sarajevu, gubio dušu
Pise: Miljenko Jergović


Prije dva mjeseca vidio sam Momu Kapora u “Maloj fabrici ukusa”, nedavno otvorenom restoranu u jednom od ljepših beogradskih kvartova, na Neimaru. Sjedio je odmah kod ulaza, s dvojicom starijih ljudi, čija su lica djelovala kao da se u životu nisu nagledali gradskih fasada. Morali smo proći pokraj Kapora, prolaz je bio uzak, tako da smo se on i ja skoro kucnuli laktovima.


Roman destilirane mržnje
Poslije sam sjeo tako da ga mogu gledati, onako iz stražnjeg poluprofila, i razmišljao sam o tome da mu priđem, pružim mu ruku i predstavim se. Pa da tako završimo stvar. Nisam to učinio, a on se, s onom dvojicom, oko ponoći digao od stola i polako, dječjim korakom, nestao. Ostala je dopola popijena čaša i prazna bočica Knjaza Miloša. Nikakvog viskija tu više nije moglo biti. Momo Kapor, rođeni Sarajlija, autor je najstrašnije knjige o tom gradu. Posljednji let za Sarajevo roman je destilirane mržnje, kakav je mogao napisati samo rođeni Sarajlija, netko tko u suštinskome smislu poznaje plan grada, zna sve njegove sentimentalne adrese i legende. I što je bilo najneugodnije: jezik i mentalitet Sarajeva Kaporovi su kost i meso, jer Beograđanin on nikada nije sasvim postao. Premda se kao dječak doselio u taj veliki grad, jedini toliko veliki da bi se čovjek u njemu u neka doba mogao početi osjećati kao domaći, ostao je došljak, onaj sa strane, nepripadajući. Adaptacija od čovjeka išće neku vrstu poniznoga naklona, po prilici kao da glavu polažete pod giljotinu, na koji on kao mladić nije bio spreman.

Pa se zato poslije smrtno zaljubljivao u Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li u svome odabranom Beogradu izazvao kakvu ljubomoru. Imao bi on pravo na mržnju iz Posljednjeg leta za Sarajevo, jer pisac općenito ima pravo na mržnju - kakav bi, recimo, bio Thomas Bernhard kad ne bi mrzio Salzburg i Austrijance? - ali nije u Kaporovom slučaju to bila osobna, nego kolektivna i ratna mržnja. Roman je pisao u godinama sarajevske opsade, a objavio ga 1995. On je tom knjigom ratovao, i to ne protiv nečega tuđeg, što ne poznaje, nego je ratovao protiv svoga, a onda i protiv sebe samog.

Nostalgična razglednica
Mržnjom nije izobličio Sarajevo, i to je, vjerojatno, najneugodnije u toj knjizi, nego je i tako mrženo i mrznuto, ostajalo ono prepoznatljivo, lijepo mjesto, nostalgična razglednica. Kaporu je povijest umjetnosti u sarajevskoj Prvoj gimnaziji predavao isti profesor kao i meni, premda nas dijeli trideset godina. U Posljednjem letu za Sarajevo pisao je i o njemu.

Nisam mu oprostio tu knjigu, kao ni ostala dva romana iz sarajevske trilogije, manje dojmljive Čuvara adrese i Hroniku izgubljenog grada, ali Momu Kapora nisam mogao ni otpisati i izbaciti iz svojih sarajevskih i zagrebačkih kućnih biblioteka. Kada bih to učinio, amputirao bih važan dio svoje prošlosti, sentimentalnog odgoja i sjećanja, ali još više od toga: poništio bih pisca koji je na presudan način utjecao na nekoliko generacija starijih od moje, pogotovu na one koji se književnošću u životu poslije neće baviti. Na kraju, Kapora se nisam mogao odricati i zato što je s Folirantima, Provincijalcem i Adom za mene formativno važan pisac, i to iz onoga presudnog pubertetskog vremena, kada se gutalo i histerično miješalo sve: Dostojevski, Marinković, Kapor, Irwin Show, Alan Ford…

Momo Kapor bio je gradski i građanski pisac iz posljednja dva jugoslavenska desetljeća. Pritom, bio je i izvanredan novinski pisac, sigurno jedan od najboljih koje je ta zlosretna zemlja imala. Sve što bi napisao, oživjelo bi i progovorilo. To je bila bit njegova talenta. Ničega mudrog ili pretjerano ambicioznog u njegovome pisanju nije bilo, jer je imao dar o kojemu, vjerojatno, najbolje svjedoči činjenica što je širom Jugoslavije, osobito u Zagrebu i Beogradu, proizveo desetine epigona, sve slabih, grozno neuspješnih, mrtvih pera.

Vrag se počeo uvlačiti u njega potkraj osamdesetih. Kada se zarati, izvještavat će s hrvatskih i bosanskih ratišta, u vrijeme međunarodnih sankcija protiv Beograda grmjet će protiv Amerike - koja mu je u prethodnome životu bila kulturni i identitetski Jeruzalem - psovat će i kleti nezavisne medije, Žene u crnom i borce za drukčiju Srbiju, svjedočit će u Haagu u korist Miloševića, bit će u nekakvom odboru za zaštitu lika i djela Radovana Karadžića… Sve je, nesretnik, učinio da od građanina postane seljak.
I pritom je žrtvovao tri svoja grada, rodno Sarajevo, Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li konačno osvojio srce tog jednog Beograda. Na kraju, na drugi svijet ispraćaju ga sve oni koji su daleko od njegovih dobrih knjiga i od senzibiliteta i sentimenta s kojim ih je pisao, dok crnoga đavla u njemu vide, i baš nimalo ga ne žale, urbana, građanski orijentirana djeca, čiji je upravo on, prije trideset i koju godinu, bio predšasnik. Kao da Kaporova smrt s njegovim životom nema previše veze.

Žao mi je...
Bio je i dobar crtač: da imam neki njegov crtež, držao bih ga na zidu radne sobe, da ga stalno vidim. Kao što i njegove knjige na vidljivom mjestu držim.

U međuvremenu se namnožilo puno pravednika koji će i na Kaporu iskazivati svoju ispravnost, a ja nekako mislim da je prošao voz. I da je u toj stvari otišao posljednji let za Sarajevo. Žao mi je što se nismo kucnuli laktovima i što mu nisam prišao i rekao nešto glupo i patetično. Učinio bih to da nije bilo one dvojice preko čijih lica nije prešao neki dobar neimar, niti su kao djeca čitali Kapora

#853 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 10/02/2012 15:36
by amidzazeher
nihil_ wrote:Rijesite se sandzaklija i prestanite misliti da ste odabrani zato jer ste rodjeni u Sarajevu i grad ce procvijetati :D
Za ovo prvo je malo kasno :D
Ali ovdje ga ubode: prestanite misliti da ste odabrani zato jer ste rodjeni u Sarajevu

Jadna majko eto niko nas/vas ne voli, mrze nas u Banja Luci, ne podnose nas u Makarskoj, i to nije dosta nego se eto i sami medjusobno pljujemo!! Sve me ovo podsjeti na Avdicevu pjesmu o Rodrigu i Konstantinu. Koga je bolan briga što su ti pradjedovi harali, žarili i palili, nema više keša, nema više nista džaba, i onda im kriva Merkelica stara! Tako i kod Sarajlija misle ako se prezivaju Hadži..... i dolaze iz stare, stare hadžijske porodice da će svi i dan danas da im se klanjaju i ustaju kad se isti pojave na vratima! Možda je i moglo dok je Sarajevo bila kasaba, ipak se od tada malo i proširilo, naselilo.
A sta su Sarajlije radile dok se to dešavalo? Svima vam je poznat izraz "ofirno"!
Gdje ću bolan ja biti reva, ofirno mi je to! Daj ba tjeraju me starci da dijelim novine ujutro a meni ofirno, još da me neko vidi. Ćuj da budem drot, ofirno mi to, šta će raja reći. Kad smo već kod te raje i tu se uvijek osjetilo rivalstvo, pa su oni sa Čaršije tj. okolnih UZbrdica uvijek bili "prave Sarajlije" i ako ne priĆaš ćaršijski odmah te skontaju i nastaje dernek!! :dance:
I da se vratim na ovo "ofirno". Ofirno jedino nije bilo konobarisati (i to tu i tamo) ali samo na prestižnim lokacijama i samo po kafićima gdje izlaze prave trebe i "naša" sarajevska raja, po kafanama se i nađe poneki kojem nije bilo ofirno što se mora svaku noć potuči sa novim delegatom koji pjevaljku, uporno i nakon treće opomene fata za guzicu!!
Elem sve te i još mnogo takvih situacija su nama/vama "pravim Sarajlijama" bile ofirne i ispod časti ali kada treba na času profesora izvrnuti iz fotelje, zabiti nož u katedru, kačiti se po tramvaju, jebat mater seljačku revizoru iako se voziš bez karte, prebiti vozara zato što neće da ti ponese i onu jednu veliku svesku koja služi za sve predmete, pljunuti trenera zato što te tjera da trčiš tri kruga više, drotu se sjetiti familije i onih dana kada ste zajedno išli u srednju (doduše on vozom vi/mi tramvajem). Treba li još da nabrajam? Da zaboravio sam cure, njima je nekako većini jedino bilo u glavi kako se maznuti sa što većim mangupom u školi!

Pa ti sad vidi ko bi koga ovdje trebao da mrzi/ne voli i zašto.

Nemam više ni vremena ali volio bih da se tema vrati onom toku koji joj u naslovu stoji i žao mi je što samo u naletima dođem ovdje pa ne pročitam uvijek sve postove, nadam se da mi nećete zamjeriti! ;)

#854 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 10/02/2012 18:25
by South Blue Mama
KatarinaKosaca wrote:
wewa wrote:pa to i ja velim - meni nije problem tudji uspjeh, ne zanima me sta mu pise ni u pasosu, ni u licnoj karti. ali mi smeta sto pri upisu na univerzitet u sarajevu dodatne bodove dobijaju studenti koji nisu iz sarajeva. hem su osnovne i srednje skole lakse u manjim sredinama, hem postoje domovi koje subvencioniraju (ili bi trebali) njihovi kantoni - zasto jos i dodatni bodovi?!
Ma, hajd sa studentima i nekako. Ali, kad počne zapošljavanje, guranje, tračanje sarajlija, zajedničko pljuvanje po njima... :-) :-) U bivšoj sam firmi bila jedina sarajka, firma u sred Sarajeva, ali ne samo da sam gledala dolaske i guranje zemljaka, nego sam morala slušati i svakodnevno tračanje kako su sarajlijice prepotentne.. A dijalekti i rječnik :-) :-) Tad sam vidjela koliko se ustvari želi Sarajevo bez Sarajlija i koliko smetamo.

uh,... a mene krajem prosle godine na intervjuu za posao gazdarica upita jesam li ja SARAJKA, odgovorih pozitivno, a ona ni pet ni sest, nego da smo mi posebna vrsta ljenjivaca al' eto kao bas sam joj se dopala. I danas ja tu radim, sve po zakonu, nisam prijavljena a Boga molim da mi bilo sta drugo iskrsne i da razgulim a njoj kulturno dam otkaz
Blago meni gdje mi djete raste :-) :roll:

#855 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 12/02/2012 15:26
by Pravi Valter
.

#856 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 12/02/2012 18:35
by muha_sa
kako smo mi slicurali i sankali :) to se tad nije zvalo sankanje vec liguranje :lol:
male potkovane ligure :-D kožica preko, halka u sredini koja je rukohvat bila :) halke sa strane da zvone-ne dao bog nekog potkacit :lol: nema u kucu dok ne pomodrimo :-)

Valtere--ništa lajkanje :lol:

#857 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 12/02/2012 18:46
by KatarinaKosaca
Rano djetinstvo. Sankanje od Bjelava niz Serpetovac (zvala se MIle Radojević tad), pa niz Dalmatinsku i završavalo se kod tramvajske pruge... Pa, onda uz brdo opet :D

#858 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 12/02/2012 18:50
by muha_sa
KatarinaKosaca wrote:Rano djetinstvo. Sankanje od Bjelava niz Serpetovac (zvala se MIle Radojević tad), pa niz Dalmatinsku i završavalo se kod tramvajske pruge... Pa, onda uz brdo opet :D
moja djeca su se htjela sankat ako cu im ja vracat sanke na vrh brda :lol: :lol:
ova sad djecurlija se fejsbukom sankaju :lol:

moj bože kad se sjetim :-) pocrnimo od hladnoce :lol: još slićure štipaljkom stegnemo oko članka noge :-) a gumene Borovo čizme na nogama :lol:

#859 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 12/02/2012 19:43
by Pravi Valter
.

#860 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 13/02/2012 16:14
by ♥ Julianna ♥
Pravi Valter wrote:
muha_sa wrote:
Valtere--ništa lajkanje :lol:
Ma nisi budala! :D
A ako te POKE kona s trećeg, ti njoj lajkaj POKE i reci ABD :-D
Garant me ništa nije razumio kuku meni :roll:

#861 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 13/02/2012 17:37
by Pravi Valter
.

#862 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 19/02/2012 12:20
by Pravi Valter
.

#863 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 19/02/2012 13:10
by sashamtl
17.11.2010.
Ni Tamo Ni Vamo Za 16. Novembar

Pricam o onom vremenu ,sto je nepovratno proslo,o onom dobu ,sto ga mnogi ,jos zovu ,sretno,a sve kroz kontekst jedne od sarajevskih ulica,sto je mozda i naj veci simbol,svega onoga ,sto je nekad bilo i dosta onoga sto je danas.

Ne spadam u grupu ljudi ,koja misli iskljucivo ,o onome nekad i ovome danas ,tek naj blizi sam konstataciji ,da je i prije a i danas bilo svega i loseg i dobrog i da ni jedna odrednica niju blizu ,da se nesto proglasi krajnje losim ili idealnim.

Bilo je to doba suludih ,nakaradnih ideologija ,ne u startu i kao teorija,nego u ljudskoj razradi ,gdje je sve ono sto je lijepo ,njezno,blago,tiho,proglasavano nastranim i gdje je grubo,ruzno ,glasno islo ,,uz poredak,, doba kad nije bilo uputno imat ni lijepu zenu,jer je kod partiskog sekretara bolje plivao ,onaj sa ruznom,doba kad se Popara jela 3 puta sedmicno,a pita 2 puta ,doba kad se klavir smatrao neprijateljem a prepricavalo ,ko jace ,,moze istrest nos.

Mnoge cu podsjetiti ,a mladi mi mozda nece vjerovati ,da su nekad Strosmajerovom trcala djeca ,nikad nije bilo auta,dok su mame setale i zastajale pred izlozima.Lijepo je kad jedna ulica ima stolove ljetne baste ,da ljudi popiju kafu,a ruzno je kad stolovi imaju jednu ulicu ,kao sto je danas ulica Josipa Juraja Strosmajera ,dzakovackog biskupa ,po kome je dobila ime ,kontraverznog covjeka ,za kojeg jedni tvrde da je bio veliki Jugoslaven ,a drugi da je bio veliki Hrvat,i ako odbijemo ovo Hrvat i Jugoslaven ,ostace da je bio velik.Meni je bliza teza o Strosmajeru kao Jugoslavenu ,jer tesko da bi komunistima ,poslije drugog rata ,mogla da se potkrade takva greska i da neko dobije ,,svoju ulicu,, koja inace povezuje ulice Vase Miskina i JNA ,da nije bilo bas pravih argumenata.Zasto je Strosmajerova bila jos interesantna.Jedina ,,prava,, ulica ,okomita na Miljacku,gdje je covjek mogo zimi uvest kamion pun cumura ,a da ostane dovoljno mjesta da i drugi mogu proc,sto je zasluga naj vise Katedrale,gdje su se Austro-ugarski arhitekti sirinom ulice uklopili u sirinu Katedrale na njenom vrhu.

,,Bata,, je bila prodavnica cipela na onom blizem cosku prema katedrali .mati mi je pricala da su tu cipele kupovale generacije sarajlija ,jer su bile naj kvalitetnije i naj modernije za to doba.Na istom mjestu ,ja se sjecam Borova.Ulazilo se sa ,,coska,,u veliku prodavnicu ,gdje su na desnoj strani bile cipele za muskarce a na lijevoj za zene i djecu.Valjda covjek ,tek poredjenjem,stice ukus,pa su godinama ,u poredjenju sa onim ,sto su ljudi donosili iz ,,Vana,, cipele Borovo postajale sve ruznije i ruznije i modeli se nikad nisu mjenjali ,valjda iz razloga sto je socijalisticka ekonomoja zamisljala ,njeni tumaci, da je dovoljno sto ima cipela ,a ne jos i kako izgledaju.

Preko puta je bio Varteks.Ono sto je Borovo bilo za cipele to je Varteks bio za konfekciju i ono sto je vazilo za Borovo ,,Bkakandje,, vazilo je i za ono sto se u to doba u varteksu ruzno moglo kupiti.

Ispod borova je bila prodavnica neke trikotaze i stofova ,sa puno manje gotovih proizvoda od stofova i ako je suditi koliko je rolni ,,cica,, parheta i drugog materijala bilo,Sarajevo je u to doba bilo grad Snajdera,gdje su svi kuci nesto sili .

U Jugoplastici ,slijedecoj prodavnici,vrata su bila sirom otvorena i ljeti i zimi i smrdila i mirisala je strosmajerova po gumi i plastici i dalje od Jugoplastike.I tu je bilo cipele ,sandala ,ista moda ko i Borovo,plasticnih kanti ,lopti i svega od gume i plastike ,sto je to vrijeme trazilo.

Onda opet prodavnica ,al samo stofova,pa poslije nje jos jedna prodavnica cipela ,konkurencija Borovu i na cosku Sport.Sjecam se da je prvo bio Beogradski pa Bosnasport,al uvijek lijepa i zanimljiva prodavnica u kojoj za cudo ,za to doba ,nije bilo kupiti ,Kamen ,za bacanje kamena sa ramena,nego gdje su u izlogu bile izlozene i skije ,valjda kao vojni materijal i teniski reketi ,valjda kao srestvo napada ,i gdje se jedino mogao u gradu kupiti pravi kozni fudbal.

Ispod Varteksa ,sa druge strane su bile dvije prodavnice obuce.Znam da je jedna bila Visoko,gdje su se prodavale toliko ruzne cipele ,ruznije od Borova,a druga je mjenjla vlasnika,tako da se pecat ,,bakandji,, nije mogao staviti na nju.

Tacno preko puta Jugoplastike u malom prolazu je bila smjestena ,,drogerija,, sa prvim komunistickim mirisima,,Crna macka,, Dvije ruze,, Cvijet ljiljana ,, i drugim,sto je i malo iskakalo iz stereotipa ulice sa ruznom robom,ali se sjecam da je prolaz imao neki ugodan miris ,i da je prodavnica bila puno bolje osvjetljena ,nego sto je to bio obicaj za to vrijeme.

Muzicka Naklada ,, je bila naj ljepsa prodavnica ulice.u izlogu je stajala ,Gitara,nekad truba ,kajdanka ,al nikad vise od 3 instrumenta ,a dole kroz izlog se moglo vidjeti jos instrumenta izlozenih u staklu,ali je tu bilo i naj manje musterija,jer u ono doba,ljudi su u prodavnice ulazili da kupe ,a ne da gledaju,pa je broj onih koji su svoju znatizelju zadovoljavali ispred izloga Naklade, bio daleko veci od broja onih koji su kupili Vijolinu.

Zadnja radnja do Jna,je bila Bosna folklorova.Bilo je tu i Dzezvi i fildjana i ibrika i ,,kucne radinosti, a na kratko je unutra servirana i kahva sa rahat lokumom,pa je ukinuta,ko zna iz kojeg razloga,ali se prodavnica uspijela odrzati dugo,kao glavno mjesto ,gdje su ,tad malobrojni turisti,mogli kupiti nesto ,na cemu je pisalo ,,Pozdrav iz Sarajeva,,

Sto bas ,,bi,, Strosmajerova.Sa povodom.nadjoh jednu staru razglednicu ,slikano sa mozda treceg sprata ,hotela Central,one Strosmajerove ,koje se jos sjecam ,ne po tome ,sto nam je tad bilo dobro ,nego po tome ,sto je tad bilo tako ,a danas vako.

Ljudi ukus,, izgradjuju poredjenjem .Ljudi odnos uspostavljaju ,hajde recimo i godinama sa iskustvom,gdje na mojih 54 ,kad dodam 20 ispadne dobra starost a kad oduzmem isto toliko i nije bas mladost,pa nastojim da pravim kombinaciju i da ne pricam samo o onome ,,kako se nekad dobro zaradjivalo,a pri tom zaboravim ,da sam nosio Borovo cipele,jeo Poparu.

Tajna onog ,,dobrog,, i proslog se zapravo krije u popari.Jedes poparu-zar to nije dovoljno i jos da budes zao pokvaren ,los.Malo previse i za ,,velikog,, Juraja i malu ulicu ,sto smo je od milja zvali ,samo,, Strosmajerova.

#864 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 23/02/2012 11:16
by Pravi Valter
.

#865 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 06/03/2012 17:21
by memx
Valter svaka čast! evo čitam ove tvoje priče i kad bi kod one s ranijim zvonjenjem kraja časa, suze mi krenuše.
A onaj hol "Ja sam sjedio u velikom holu na ulazu u skolu. U mojim ocima taj hol je bio nesta najvece sto sam u zivotu vidio. Bio je ogroman. Ili su to bile djecije perspektive."
Taj hol je zaista bio OGROMAN iz tadašnje dječije perspektive a u stvari je bio mnogo manji nego mnogi drugi holovi u školama. Sjećam ga se dobro iz nekog ranijeg perioda. I Zaratinke?! Jel bi ono Zaratinka!?
Ali priče su ti ekstra, mogle bi se objaviti, ako već nisu. Nemoguće je da nisi neki "pravi" pisac.
Hvala ti što nam ponovo braniš Sarajevo - na svoj način. Taman sam, posljednjih godina, pomislila da ga više nema.

#866 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 06/03/2012 19:16
by Pravi Valter
memx wrote:Valter svaka čast! evo čitam ove tvoje priče i kad bi kod one s ranijim zvonjenjem kraja časa, suze mi krenuše.
A onaj hol "Ja sam sjedio u velikom holu na ulazu u skolu. U mojim ocima taj hol je bio nesta najvece sto sam u zivotu vidio. Bio je ogroman. Ili su to bile djecije perspektive."
Taj hol je zaista bio OGROMAN iz tadašnje dječije perspektive a u stvari je bio mnogo manji nego mnogi drugi holovi u školama. Sjećam ga se dobro iz nekog ranijeg perioda. I Zaratinke?! Jel bi ono Zaratinka!?
Ali priče su ti ekstra, mogle bi se objaviti, ako već nisu. Nemoguće je da nisi neki "pravi" pisac.
Hvala ti što nam ponovo braniš Sarajevo - na svoj način. Taman sam, posljednjih godina, pomislila da ga više nema.
Hvala ti. Na blogu imas pricu i o Zaratinki. A "pravi pisac" cu biti kad narastem veliki :-D.

#867 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 06/03/2012 21:10
by Hadzi Lojo
Sjeca li se neko one sportske prodavnice koja se nalazila tamo gdje je sada opcina Stari Grad. Sjecam se bilo i teniskih reketa, ribarskih stapova, skija ovakvih onakvih cak i neki camac sa jedrima, lovacke puske itd. i ostalih rekvizta a cijene bile zara prava, samo za guzonje i njihove sinove, a mi sitna buranija se zadovoljavali sa onim bambus stapovima koji nisu bas bili tako skupi, pa motaj one klince palce sam kuci i pravi masinicu od raznih kuraca palaca i pravac na Koziju cuprije itd. Bas mi je bilo drago kad sam vidio da ruse sve to i da grade opcinu.

A bio je i onaj Lovac tamo pored Ferhadije, sjecam se onih sanki u izlogu sto se nekad koristile za bob staze, imale su potkove od debele lastre skoro 10 mm, znao sam ih po sat vremena zagledati kao i prve metalke skije kad su se pojavile. Takve su imali Zeljko Bebek i Bregovic, jednom ih vidio kad su se vracali sa skijanja , ami raja za njima ko da je Tito doso sa skijama.

#868 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 06/03/2012 22:46
by anonimni clan
Da to nije bio "Ribomaterijal"?

#869 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 07/03/2012 09:56
by Hadzi Lojo
Moze biti, koliko se sjecam tu je bilo i udruzenje ribolovaca ili tako nesto. Tu je tacno sada opcina stari grad.

#870 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 07/03/2012 09:59
by Hadzi Lojo
Jednom sam negdje citao i sliku vidio , da je na mjestu ondasnjeg Varteksa preko puta Borova bila remiza ili garaza za konje koji su vukli prve sarajevske tramvaje. Imal ko tu sliku?

#871 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 12/03/2012 18:30
by Dupli_skalp
evo dva videa, onako čisto da se čovjek prisjeti nekih stvari.

čvila u ljeto '91:




oko unisovih nebodera u martu '92:



mlađe generacije se sigurno ne sjećaju parka gdje danas stoji alta.

#872 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 13/03/2012 11:43
by KatarinaKosaca

#873 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 13/03/2012 13:41
by muha_sa
morat cu ovo protabirit :-D

#874 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 13/03/2012 13:49
by KatarinaKosaca
muha_sa wrote:
morat cu ovo protabirit :-D
dobar blog. Uglavnom raja iz Fisa i onog dijela grada.

#875 Re: Sarajevo kojeg više nema

Posted: 25/03/2012 16:01
by Banksy


How an Irish setter helped my family get through the Bosnian War
By Aleksandar Hemon, Feb. 2012


My family’s first and only dog arrived in the spring of 1991. That April, my sister drove with her new boyfriend to Novi Sad, a town in northern Serbia hundreds of miles from Sarajevo, where there was an Irish-setter breeder she’d somehow tracked down. In her early 20s, my sister was still living with our parents, but she’d long asserted her unimpeachable right to do whatever she felt like. Thus, without even consulting Mama and Tata, with the money she’d saved from her modelling gigs, she bought a gorgeous, blazingly auburn Irish-setter puppy. When she brought him home, Tata was shocked—city dogs were self-evidently useless, a resplendent Irish setter even more so—and unconvincingly demanded that she return him immediately. Mama offered some predictable rhetorical resistance to yet another creature (after a couple of cats she’d had to mourn) she would worry about excessively, but it was clear she fell in love with the dog on the spot. Within a day or two he chewed up someone’s shoe and was instantly forgiven. We named him Mek.

***
In a small city like Sarajevo, where people are tightly interconnected and no one can live in isolation, all experiences end up shared. Just as Mek joined our family, my best friend Veba, who lived across the street from us, acquired a dog himself, a German shepherd named Don. Čika-Vlado, Veba’s father, a low-ranking officer of the Yugoslav People’s Army, was working at a military warehouse near Sarajevo where a guard dog gave birth to a litter of puppies. Veba drove over to his father’s workplace and picked the slowest, clumsiest puppy, as he knew that, if they were to be destroyed, that one would be the first one to go. Veba had been my sister’s first boyfriend and the only one I’d ever really liked. We were often inseparable, particularly after we’d started making music and playing in a band together. After my sister managed to get over their break-up, they renewed their friendship.

Soon after the puppies arrived, they’d take them out for a walk at the same time. I was no longer living with my parents, but often came home for food and family time, particularly after Mek’s arrival—I loved to take him out, my childhood dream of owning a pet fulfilled by my indomitable sister. Veba and I would walk with Mek and Don by the river, or sit on a bench and watch them roll in the grass, smoking and talking about music and books, klix and movies, while our dogs gnawed playfully at each other’s throats. I don’t know how dogs really become friends, but Mek and Don were as close friends as Veba and I were.

Much of the summer of 1991 I spent in Kiev, Ukraine, managing to be present for the demise of the Soviet Union and Ukraine’s declaration of independence. That same summer, the war in Croatia progressed rapidly from incidents to massacres, from skirmishes to the Yugoslav People’s Army’s completely destroying the town called Vukovar. When I returned from Ukraine at the end of August, there was not fighting yet in Sarajevo—the siege would commence the following spring—but the war had already settled in people’s minds: fear, confusion and drugs reigned. I had no money, so a friend of mine offered me hack work on a porn magazine (he thought that people would want distraction from the oncoming disaster), but I declined, because I didn’t want bad sex writing (as though there were any other kind) to be the last thing I’d done if I were to be killed in the war. I packed a carful of books and moved up to our cabin on a mountain called Jahorina to read as many thick classical novels as possible (and write a slim volume of muddled stories) before the war consigned everything and all to death and oblivion. If I was going down, I was going down reading (and writing).

I stayed in the mountains from September to December. I read the fat classics (War and Peace, The Magic Mountain) and Kafka’s letters; I wrote stuff full of madness, death, and wordplay; I listened to music while staring at the embers in our fireplace; I chopped wood. At night, I could hear the tree branches over our cabin scratching the roof in the wind; the wooden frame creaked and, occasionally, the bell of a lost cow echoed through the dense night. Years later, I would struggle to perform exercises that were supposed to help me with managing my frequent outbursts of anger. On the advice of my therapist, I’d try to control my breathing while envisioning in detail a place I associated with peace and safety. I’d invariably invoke our cabin in the mountains: the smooth surface of the wooden table my father built without using a single nail; a cluster of old ski passes hanging under the mute cuckoo clock; the ancient fridge whose brand name—Obod Cetinje—were the first words I read by myself. The peace and safety belonged to the time I’d spent in the cabin, when reading in solitude cleared my mind and my hurt was healed by the crisp mountain air and ubiquitous pine smell.

Mek would also feature prominently in my anger-management visualizations. My parents and sister occasionally gave him leave to keep me company in the mountains. Before sleep, his steady breathing would calm me, distracting me from the cacophony of night sounds. In the early morning, his long warm tongue would wake me up, pasting my face with his happy saliva. He’d put his head in my lap as I read and I’d scratch him behind his ears. I’d go out hiking with him by my side, the thoughts generated by what I’d been reading racing in my head, just as Mek raced up and down the mountain slopes. When Veba came to visit me, we hiked together, while Mek and Don chased each other, stopping only to try to excavate phantom subterranean rodents.

We fantasized that, when the war came to Sarajevo, we could always retreat with our dogs to Jahorina and stay up here until it was all over.

***
The last time we went up to the mountains was to mark the arrival of 1992—we didn’t know then that the week we spent together would amount to a farewell party to our common Sarajevo life. Apart from my sister and me and our friends—10 humans in total—there were also three dogs: Mek, Don, and our friend Guša’s Laki, an energetic dog of indeterminate breed (Guša called him a cocktail spaniel). In the restricted space of a smallish mountain cabin, the humans would trip over the dogs, while they’d often get into their canine arguments and would have to be pulled apart. One night, playing cards into the wee hours, Guša and I got into a chest-thumping argument, which made the dogs crazy—there was enough barking and screaming to blow the roof off, but I recall that moment with warmth, for all the intense intimacy of our shared previous life was in it.

A couple of weeks later, I departed for the United States, never to return to our mountain cabin.

***

My sister and Veba remember the last time they took Mek and Don for a walk before the war started. It was April 1992, and there was shooting up in the hills around Sarajevo; a Yugoslav People’s Army plane menacingly broke the sound barrier above the city; the dogs barked like crazy. They said: “See you later!” to each other as they parted, but would not see each other for five years.

Soon thereafter, my sister followed her latest boyfriend to Belgrade. My parents stayed behind for a couple of weeks, during which time sporadic gunfire and shelling increased daily. I’d call from Chicago and ask how things were and my mother would say: “They’re already shooting less than yesterday.” More and more, they spent time with their neighbors in the improvised basement shelter. On May 2, 1992, with Mek in tow, Mama and Tata took a train out of Sarajevo before the relentless siege commenced—indeed, half an hour after the train left, the station was subject to a rocket attack; no other train would leave the city for 10 years or so.

My parents were heading to the village in northwestern Bosnia where my father was born, a few miles from the town of Prnjavor, which came under Serb control. My dead grandparents’ house still stood on a hill called Vučijak (translatable as Wolfhill). My father had been keeping beehives on my grandparents’ homestead and insisted on leaving Sarajevo largely because it was time to attend to the bees and prepare them for the summer. In willful denial of the distinct possibility that they might not return for a long time, they brought no warm clothes or passports, just a small bag of summer clothes. All they had was left in Sarajevo.

They spent the first few months of the war on Vučijak, their chief means of sustenance my father’s bee-keeping and my mother’s vegetable garden. Convoys of drunken Serbian soldiers passed by the house on their way to an ethnic cleansing operation or returning from the front line where they fought the Bosnian forces, singing songs of slaughter or angrily shooting in the air. When the air was clear, my parents, cowering in the house, secretly listened to the news from the besieged Sarajevo. Mek would sometimes happily chase after the military trucks and my parents desperately ran after him, calling out, terrified that the drunken soldiers might shoot him for malicious fun.

Sometime that summer, Mek fell ill. He could not get up on his feet; he refused food and water, there was blood in his urine. My parents laid him on the floor in the bathroom, which was the coolest space in the house—where there was no air conditioning and meals were cooked on a wood stove. My mother would stroke Mek, talking to him, while he looked straight into her eyes—she always claimed he understood everything she told him. They called the vet, but the vet station had only one car at its disposal, which was continuously on the road with the vet on call attending to all the sick animals in the area. It took a couple of days before a vet finally came by. He instantly recognized that Mek was riddled with deer ticks, all of them bloated with his blood, poisoning him. The prognosis was not good, he said, but at the vet station he could give him a shot that might help. My father borrowed my uncle’s tractor and cart in which pigs were normally transported to market or slaughter. He put the limp Mek in the cart and drove down the hill, all the way to Prnjavor, to get the shot that could save his life. On his way, he was passed by the Serb Army trucks, the soldiers looking down on the panting Mek.

The magic injection worked and Mek lived, recovering after a few days. But then it was my mother’s turn to get terribly sick. Her gall bladder was infected, as it was full of stones—back in Sarajevo, she’d been advised to undergo surgery to remove them, but she’d kept postponing her decision and then the war broke out. Now, her brother, my uncle Milisav, drove down from Subotica, a town at the Serbian–Hungarian border, and took her back with him for urgent surgical treatment. My father had to wait for his friend Dragan to come and get Mek and him. While my father was preparing his beehives for his long absence, Mek would lie nearby, stretched in the grass, keeping him company.

A few days after Mama’s departure, Tata’s friend Dragan arrived. On the way to get my father, he was stopped at the checkpoint at the top of Vučijak. The men at the checkpoint were drunk and impatient. They asked Dragan where he was heading, and when he told them my father was waiting for him, they menacingly informed him that they’d been watching my father closely for a while, that they knew all about him (my father’s family was ethnically Ukrainian—earlier that year the Ukrainian church in Prnjavor had been blown up by the Serbs), and that they were well aware of his son (of me, that is) who had written against the Serbs and was now in America. They were just about ready to take care of my father once and for all, they told Dragan. The men belonged to a paramilitary unit that called itself Vukovi (the Wolves) and were led by one Veljko, whom a few years earlier my father had thrown out of a meeting he’d organized to discuss bringing in running water from a nearby mountain well. Veljko went on to Austria to pursue a rewarding criminal career, only to return right before the war to put his paramilitary unit together. “You let Hemon know we’re coming,” the Wolves told Dragan as they let him through.

When Dragan reported the incident, which he took very seriously, my father thought it would be better to try to get out as soon as possible rather than waiting for the Wolves to come at night and slit his throat. When they drove up the road to the checkpoint, the guard shift had just changed and the new men were not drunk or churlish enough to care, so my father and Dragan were waved through. The Wolves at the checkpoint failed to sniff out or see Mek, because Tata kept him down on the floor. Later on, in their mindless rage, or possibly trying to steal the honey, the Wolves destroyed my father’s hives. In a letter he’d send me in Chicago he’d tell me that of all the losses the war inflicted upon him, losing his bees was the most painful.

On their way toward the Serbian border, Tata and Dragan passed many checkpoints. My father was concerned that if those manning the checkpoints saw a beautiful Irish setter, they’d immediately understand that he was coming from a city, as there were few auburn Irish setters in the Bosnian countryside largely populated by mangy mutts and wolves. Furthermore, the armed men could easily get pissed at someone trying to save a fancy dog in the middle of a war, when people were killed left and right. At each checkpoint, Mek would try to get up and my father would press him down with his hand, whispering calming words into his ear. Mek would lie back down. He never produced a sound, never insisted on standing up, and, miraculously, no one at the checkpoints noticed him.

***

My father and Mek eventually joined my mother in Subotica. When she sufficiently recovered from her gall-bladder surgery, my parents moved to Novi Sad, not far away from Subotica, where Mama’s other brother owned a little one-bedroom apartment. They spent a year or so there, trying all along to get the papers to emigrate to Canada. During that time, Tata was often gone for weeks, working in Hungary with Dragan’s construction company. Mama longed for Sarajevo, was devastated with what was happening in Bosnia, insulted by the relentless Serbian propaganda that was pouring out of TV and radio. She spent days crying, and Mek would put his head in her lap and look up at her with his moist setter look, and my mother talked to him as to her only friend. Every day, she had a hard time confronting the fact that they had lost everything they’d worked for their whole life; the only remnant of their comfortable previous life was the gorgeous Irish setter.

The one-bedroom in Novi Sad was often full of refugees from Bosnia—friends of friends or family of the family—whom my parents put up until the unfortunate people could make it to Germany or France or some other place where they were not wanted and never would be. They slept scattered all over the floor, my mother stepping over the bodies on her way to the bathroom, Mek always at her heels. He never bothered the refugees, never barked at those miserable people. He let the children pet him.

Young male that he was, Mek would often brawl with other dogs. Once, when my mother took him out, he got into a confrontation with a mean Rottweiler. She tried to separate them, unwisely, as they were about to go at each other’s throats, and the Rottweiler tore my mother’s hand apart. My sister Tina was there at the time, and she took Mama to the emergency room where they had absolutely nothing needed to treat the injury; they did give her the address of a doctor who could sell them the bandages and a tetanus shot. They spent all of the money they had to pay the doctor and then take a cab back home. In fact, they didn’t have enough to pay the cab and the driver said he’d come the next day to get the rest of the money. My sister bluntly told him that there was no reason for him to come back, for they’d have no money tomorrow, or the day after tomorrow, or any time soon. (The cabbie didn’t insist: The daily inflation in Serbia at that time was about 300 percent and the money would have been worthless by the next day anyway.) For years afterward, Mama could not move her hand properly or grip anything with it. Mek would go crazy if he but smelled a Rottweiler on the same block.

In the fall of 1993, my parents and sister finally got all the papers and the plane tickets for Canada. Family and friends came over to bid them farewell. Everyone was sure they’d never see them again, and my parents and sister knew that emigrating to Canada would irreversibly sever all connections with their previous life. There were a lot of tears, as at a funeral. Mek figured out that something was up; he never let my mother or father out of his sight, as if worried they might leave him; he became especially cuddly, putting his head into their laps whenever he could, leaning against their shins when lying down. Touched though my father may have been with Mek’s love, he didn’t want to take him along to Canada—he couldn’t know what was waiting for them there; where they’d live, whether they’d be able to take care of themselves, let alone a dog. Tata called me in Chicago to demand from me that I reason with Mama and Tina and convince them that Mek must be left behind. “Mek is family,” I told him. “Do not cross the ocean without him.” But I knew that Tata had a point and my heart sunk to my stomach at the thought of their leaving him. My mother could not bring herself to discuss the possibility of moving to Canada without him; she just wept at the very thought of abandoning him with people who were strangers to him.

***

In December, my parents, sister and Mek drove to Budapest. At the airport, my sister negotiated a cheap ticket and a place in the cargo hold for Mek. After they arrived in Canada, I rushed over from Chicago to see them for the first time in two very rough years. As soon as I walked in the door of their barely furnished 15th-floor apartment in Hamilton, Ontario, Mek ran toward me, wagging his tail. I was astonished that he remembered me after nearly two years. I’d felt that large parts of my Sarajevo self had vanished, but when Mek put his head in my lap, some of me came back.

Mek had a happy life in Hamilton. My mother always said that he was a “lucky boy.” He died in 2007, at the age of 17. My parents would never consider having a dog again. My mother confides in a parakeet these days and cries whenever Mek is but mentioned.


http://agitpop.me/agitpop/?0026B741