Ja bih za tebe otkupio Vječnost...
Pitala si me o cemu mislim veceras…I ne znam odakle da pocnem da ti šapucem. Da li recenicom o tome kako nikada nisam s ovoliko radosti prišao nekome i stajao i klecao, padao i trcao, letio...da me niko nikada nije ovako snažno nadahnuo i da imam samo jednu viziju, jednu sreću i jednu molitvu. Možda da ti prvo prošapucem kako mi nikada duša na zemlji nije sretnijim koracima hodila, niti sam nebesima otkucaje srca silnije podavao...Šaputacu ti o cemu mislim noćas i sve što ću veceras napisati je ljubavna magija misli natopljenih tobom koja graniči sa nezamislivim valovima miline poslanih sa dalekih krošnji gdje daleki vrhovi planina razbrajaju ljubavne jade svih dodira neba u kretanju krugova. Sve što cu večeras pomisliti granici sa nemogućim i odnosi me u beskraj tvojih savršenih dodira, u rukave nježnih milovanja, u tkaninu tkiva pod razornim plimama želja. Sve što ću večeras okusiti biće toplo i vlazno, osunčano i mirisno od posebnih miomrisa. Tvojih. Moje ruke ispruzene Tebi, neće biti samo moje, niti ruke drhtavog bršljana. Ruke covjeka koji te voli...Jer tebi sam u puste čini pripadanja gladan nježnosti nocima legao. Kroz vatru i vodu plijen tvoj sam u radosti postajao. Kroz kamen i pepeo u tvojojj kosi nestajao. Gorio tvojim toplim vodama i tekao gorama. Ponornicom mjesečine nagost ljubio. Tišinom se zaklinjao i teturao. Amanetom nemoci posrtao. Pridizao. Lebdio. Nestajao. Znojem se noćnim u cežnji za tobom caklio. Strepnjama se zorom svjetlucao. Prolaznost dana i nepremostivu daljinu prebirao i proklinjao.
Čarolija ljubavi večeras piše, ruke miruju, oči ispisuju, dok zrakama srca bojim ove riječi koje se odlamaju sa glatke površine gromade od pregrijanog leda. Kipe, vrište svi osjecaji. Razum ćuti. Povukao se pred snagom osjećaja, pred snagom ljubavi. Može li uopšte, ikada išta više biti isto, počevši od ove stolice i svih mjesta medju zidovima ovog stana koji se nazivaju mojim? Ljubav preuzima obrise oblika koji pod njom gube svoju oštrinu. Postaje stvarna, uhvatljiva, dodirljiva. Osjeti me veceras, udahni moj krik žudnje i strasti... Stvaram te od svoga daha ljubavi, stvaram te od žudnje i želje. I cujem tvoj glas kako me doziva iz klasja visokih trava, sa papučica mahovine i brezinih resa. Tvoja misao, pohodi me danju kao topli kamen, a noću kao mehko uzglavlje. Tvoj šapat podešen je sa pravcima vjetra i šumovima krošnji. Tvoja ćutnja je nalik toku zagonetne i mocne vode. Tvoj smijeh sa zrakama sunca što probija se kroz guste šume daljina. Tvoj dodir, je nezaboravan, neprolazan, neopisiv. Tvoj san sa mojim snom se natopio negdje na visokim pašnjacima, gdje sa ovcama i pastirima druguju oblaci, a noćne ptice piju sa dlanova zvijezda. Na mjestu gdje rastu brusnice i ljiljani, gdje lete crvendaći, i kljuca zelena žuna, gdje pjevaju dugorepa sjenica, trstenjak i drozd koji se nadmeće sa vivkom, u voćnjake gdje zebe govore sjenicama i ševama, u lugove gdje terijebi noće sa fazanima i prepelicama – tamo bih te poveo ljubljena moja… A tamo gdje more i sunce utiskuju pukotine i znakove u rastvorene listove knjige od živih stijena, gdje vukovi uklanjaju se veprovima, a risovi orlovima – ja bih te ljubio poljupcima koji imaju pocetak, a nemaju kraj. A na mjestu gdje počinju sva hodočašća, niču amaneti i slomljene duše traže put Bogu, gdje se mijenjaju djeca u mladiće i djevojke, a zrela dob uzima znakove starosti, gdje nastaju i pocinju svi snovi i izrastaju vizije, ja bih za tebe otkupio vječnost.
Osjetiš li kako je ovo neobična noć na dvjerima horizonta... Prepuna mora žudnje i jezera strasti. Osjetiš li kakav se ljubavni uzdah sprema ispuniti naša zanesena pluća? Osjetiš li uzdahe još ne disane što drhte u grudima, ćuteći trenutak određen da se prelomi naša ljudskost i božanski obuzme nas očaj od zagrljaja? Osjetiš li naš susret. Poglede. Zov dodira. Magnetizme kože. Lepršavosti kose. Pokrete ruke. Uzmak vrata. Riječi na usnama. Blizine daha. Uzdahe čežnji. Istomišljenosti. Preosjetljivosti. Njihanje valova. Nježna milovanja. Kistove tijela. Svijeće miline. Beskraje nježnosti. Duge poljupce. Zalazak tuge, zebnje, strahova, sumnje, nepovjerenja. Našu sloboda voljena u svoj njenoj ljepoti i punini. Naša predavanja. Vodopade neprolaznih primanja i davanja. Topline u pupčanim krugovima. Leptirice u stomaku i slabost u koljenima. Platna bjeline. Letove snoviđenja, zamišljanja. Tragove suza srece. Osjecaj neprolaznosti i vjecnosti. Propadanja u beskrajne dubine Ljubavi. Povjerenja, odanosti jedno drugom kao život jake. Jeke ljubavne čarobne tišine. Osjetiš li je? Ljubav. Srca u zavežljaju njenom. Ramena u naramku neba ugode. Ruke u mahrami blizine žudnje. Lica u košari sreće. Grla stegnuta. Oči začarane. Misli ostakljene, usne spojene, punina nježnosti. Šapate...u noci.. Osjetiš li da sam ti se predao, tebi koju niko ne poznaje. I da opet večeras u žudnji lebdim na neko svoje putovanje na jedrištima svojih snoviđenja. Tebi...Topao. Prepun tebe. Začaran. Nježan. Strastven. Tvoj...Osjetiš li moj usporeni disajući treptaj, neku ispruženost na ledjima, dar opojnih lebdećih čeznjivih umora. Zatvaranje oka. Poniranje u zjenice blizina. Snovit napor da se izdrži rastuci nemir u koljenima. Poezija zudnje. Da li možeš noćas osjetiti kako jako želim tvoju kosu dodirivati? I biti tvoje čisto, jedinstveno neprestajuće milovanje u pramenovima. Biti kaplja znoja što polagano klizi niz senzualne strmine tvog vrata. Biti biljeg na koži, na tvojim grudima. Ožiljak na nozi, na unutrašnjoj strani bedra, možda od ugriza još neučinjenog kojeg ti zelim zadati. I da te želim voljeti u najdrhtavijim polaganostima, potapati se u jazovima tvojih strasti i izranjati iz njih okupan kapljicama savršene bjeline. Spojiti dan, noć i dan, pa opet noć, dan i noć i sjedinjavati se sa tobom u beskraj beskraja. Osjećaš li koliko te žudim?
O tome ja veceras mislim...o tome kako želim sada i večeras i zauvijek, ležati sa tobom, šaputati ti koliko te volim, koliko si lijepa, koliko sam sretan uz tebe zagrliti te, cuvati, štititi, paziti i sanjati, ne čineci ništa odredjeno. I koliko god ti napišem, znaj da je to samo kap vode u moru onoga što cutim koliko sam tvoj. Jer cutim da s tobom osjetim potpunost. Neranjivost. Cutim da bih ti od gladi ljubavi popio usnu i sve njene preostale uzdahe. Cutim da te mislim, nosim, hodam, sanjam, vodim, uzimam za ruke, treptim, podižem, vrtim, obujmljujem oko struka, šapucem, letim, da ti dotičem vrat, klizim, šetam, dišem te, iscjeljujem, trčim, propadam, molim se tebi, nestajem, rastem, buncam tvoje ime, cutim kako te volim, cutim kako te žudim večeras bezgranično ja.
I kad ti kažem pričam o ljubavi, cutim ti da si moj pocetak i kraj, moje umiranje i rađanje, moj svaki san, moje lijeganje i buđenje, cutim ti da si moj život, cutim ti da si ti sve što sam u životu želio i što cu željeti…I kada me kao veceras upitaš o cemu mislim, osmijehni se, jer živim s mirisom tvoje duge valovite kose, što ga nosim u grudima i koračam kroz dane i noći, kroz rijeku ljudi nad svim gradovima i događajima, šumama i snovima, jezerima i nadanjima, koračam sretan kroz život opijen tobom jer mi život nosi tvoje ime...
Tajne niti duše
Moderators: _BataZiv_0809, Euridika
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#852 Re: Tajne niti duše
Oni koji usnu s Vilama ne osvanu jutrom isti...
Veceras ti djevo kraljevstva srca moga zelim poslati neku vrstu dara koji se moze umotati jedino u jutarnju ljepotu tvojih neodoljivih usnulih ociju a onda te rasaniti, u postelji, tek svjeze ubranim još od rose vlažnim gorskim cvijetom, cija je sva raskoš u mirisnim i ljekovitim travama, što ga okruzuju i štite. I stajati kraj tvoje postelje, smrtno ozbiljan, ukocen i svecan, s pogledom stamenog jablana ciji godovi i ponosne vitke grane pamte naše bezbrojne sate nježnosti koje jedno drugom kao amaenet ljubavi u srcima pohranismo, kada je ljubav uz nas ostavila ceznju i sjetu da dugo vremena druguju s nama.
I želim ti djevo moje duše dotaknuti usne i kosu još neuredenu iza svih onih mirisnih toplih snova koji bi onom koji ne poznaje ljepotu iskrenog predavanja i voljenja predstavljao vrhunski napor bica. I toplinom daha ti prosaputati kako bih zadivljen i prestravljen i tuzan i radostan zelio biti silinom tvojih snova.I uvijek biti ondje na mjestima najjacih udara gdje se sastaju i razilaze nevremena, strascu uzburkane i zaljubljane duše. Na mjestima svih raskrsnica nevidljivih svijetova gdje odlaze duše natopljene ljubavlju. Iza svih vremena, iza svih granica svijetova, iza svakog zastora i vela, duboko ispod tvog jastuka, iza svih razumskih misli, podno vrhova velicanstvene Planine Ljubavi, pod kojom nastaju tvoje prelijepe, njezne misli, na izvorima svih otkucaja srca koje mi darova, iza prelijepih sanjivih ociju, i dalje...dalje...daje u svakoj niti tebe, žene, hurije, za mene obicnom smrtniku, još nepojmljive neshvatljive vilinske ljepote. Tražim rijeci a ne nalazim ih, da bar na jedan dijelic opišem tvoju ljepotu. Nema ih. Jer si u svakoj rijeci u svakoj knjizi, u svakom još nenapisanom djelu.
Ne znam cemu više da se divim, u cemu više da uzivam. Da li u tvom mirisu, ili valovitoj dugoj svilenoj kosi kojom se ovijam, ili možda tvojoj gracioznosti, cije su se tajne ljepote samo na dvorima odabranim otkrivale. Da li u njeznim savršeno oblikovanim rukama kojima miluješ klavir, a on radostan što ga maziš daruje ti najljepše tonove. Ili u slatkoci tvojih usana, mehkoci i mirisu tvoje mlijecno bijele putenosti, u vrelini daha, zanosnim ljubavnim valcerima nježnostima ili...
Koliko je godina prošlo kako si mi svirala? Ti meni, a ja tebi. Naš valcer. I svaki put kada bih ga bez tebe slušao, utonuo bi u naše noci u kojima smo nježnostima tijela plesali najljepši valcer na nebeskim dvoranama dodirujuci rubove svemira natapajuci svaku poru, nezaboravnim zadovoljstvima. Znaš li djevo moja da oni koji usnu među vilama ne osvanu jutrom isti? Više nisu isti, jer vole, jer ljube, jer žive ljubav. Prošlo je dosta jeseni i zima, i bezbroj kiša je natapalo zemlju, koracao sam mnogim razlicitih stazama tražeci te, na kojima sam nailazo na postojanje drugačijih rijeka i njihovih sjena, sve dok nisam shvatio čaroliju neprolaznosti koju si mi naše prve noci u srcu perom nježnosti, rukopisom strasti zapisala. Caroliju neprolazne obuzetosti i zudnje za tvojom divnosti..
Spavala si. A ja sam kraj tvoje postelje bio sinoc i ne samo sinoc, svake noci od kada je naša kušnja razdvojenosti trajala. Jer bdjeh nad tobom još od stvaranja duša u Ezelu. Od noci stvaranja, svijesti i spoznaje. Usnula si djevo mog zivota i sasvim malo je nedostajalo da još na mehke ti socne usne sa mirisom ambre spustim poljubac, od kojeg se ne bih oporavio do kraja zivota, od kojeg bi nestao, rastopio i rastocio se u svaku tvoju poru i postao tvoj dah i uzdah, tvoj korak, pogled, miris, misao, san, zelja. Veceras sam djevo svih mojih želja i snova obuzet njeznoscu i radoscu. I pisao bih ti još, ali bojim se da cu morati prekinuti, jer ne mogu nikada završiti i zaustaviti sve vulkane i erupcije, sve bujice svojih osjecanja koje naviru, izviru, plave, natapaju i obraniti te od silnosti vatre koja plamti u meni. Jer meni nema nazad, ni naprijed, niti mogu uzmaknuti, niti krenuti, mogu samo voljeti te, sve svoje ti darovati i svakim danom željeti te, voljeti još jace, ljepše, snažnije, strastvenije i nježnije i svakim danom imati samo jednu aktivnost. Pomišljati i osmisljavati kako i na koji nacin još više i više osmjeha da tvome licu podarim. Znaš li da je mome srcu sada zabranjen svaki oblik pisanja osim pisanja o ljubavi, prema tebi, i tvojoj vilinskoj ljepoti. Toj naredbi se ne mogu niti želim oduprijeti, jer srce i duša su mi zabranili bilo kakav oblik pisanja, osim o svemu što snivam, zelim, disem i zivim, u ljubavi prema trebi.
Evo ga! Osmjehnula si se. Vidim sada tvoj osmijeh dok krupnim ocima u kojima se ogledaju sva renesansna jezera, svi dvorovi i kraljevstva, miluješ ove moje rijeci. I vidim te kako se budiš, mazna, mirisna, još od snova svilenih topla i prije nego otvoriš oci, još snena od ljepote, ugode, i radosti koje ponesosmo iz svijetova ljubavi koje nam duše u snovima pohodiše, vratih se, zadovoljan znajuci da sam te još jednu noc cuvao od svega onoga što bi nadvilo sjenu nad tvojim srcem koje si mi prvim mirisima duše darovala da ga zauvijek cuvam.
A mozda i ti sada pomisliš u sebi kako bi bilo lijepo, da dok otvaras oci ugledaš brizna svog jutarnjeg gosta, pa magijom naše ljubavi san postane stvarnost. Kao što je postao. I mozda su sve ove moje rijeci veceras samo dijelovi mojih još nerasanjenih osjecaja, ceznji i zudnji za tobom, mojom djevom koju svakom rijecju ljubim za lahku noc, bez doticanja kose, bez njeznog poljupca, bez dodira dlana, bez sjedanja na rub tvoje postelje i bez predivne duge zajednicke šutnje. A sve to cinim još i više. Ti ceš znati...shvatiti... i osjetiti.
Još ću ti djevo kraljevstva moje duše malo pisati. Zašto se ja tako teško odvajam od tebe?. Jer volio bih da si veceras ovdje, sada. Makar u svome nevidljivom cutljivom obliku. Makar bili to samo tvoji obrisi i mirisi koje žudnjom stvaram.
Da mi zakloniš danju Sunce, a nocu Mjesec. Znaš li da ti zaista možeš zakloniti čitavo Sunce i Mjesec? I sve planete i cijeli svemir? U mome srcu djevo moja mila ti možeš sve. Kad se umoriš biti žena, možeš kod mene biti Kraljica, Princeza, Vladarka i Vila, ako ti se dadne gospodariti u sjaju mog oka ili duboko u grudima. Znaš li kako bi te djevo mila pažljivo nosio? I kada bi te drugi neki voljeli, ja bih te samo nosio i štitio i ponekad zaplakao. Ali bi te nosio…I štitio…I volio…
Smijem li ti pisati još malo? Malkice? Vidio sam ti smiješak! Jesam! Jesam! Predivan je. Eto, sad imam i djelić sreće kojem sam se veceras nadao. Što manja neocekivana sitnica – ljepša sreća. I za taj predivni osmjeh koji mi veceras podari želim da znaš da kada bih imao moći orla – nadlijetao bih te djevo moja lijepa. I znam da bi ti tada bila moja najljepša zemaljska točka i ja bih se radovao što imam jaka, snažna krila i izuzetan vid. I krilima bih ti ugodan hlad stvarao. Uznosio bi te na vrhove najvecih planina gdje rastu jedinstveni cvijetovi ljubavi. Pravio bih krugove, nikada se ne spuštajući ispod krovova i krošnji. To je za niža letačka bića. I nekako bi oboje u srcima znali da to tako mora biti s nebom i prostranstvima i da je naša daljina blizina, a bliskost samo nijema sestrica ljubavi. Jer smo u našoj dugoj ljubavi spoznali da tjelesnost tek postaje pravi istinski dar ljubavi i raskrili beskrajnu lepezu užitaka i ugode tek onda, kada se prođu svi ispiti vatre, želje, iskušenja sagaranja u cežnji, blizine i daljine žara pripadanja.
Lijepo mi je osjecati slatko podrhtavanje svoje nutrine dok u mislima bojim dane koji nam predstoje u carstvu vreline, gdje su nam cela orošena, a na vratu izviru slane a i ipak od slatkoce nastale biserne kapi. I niz leđa krenu nizovi toplih struja, i postanemo jedno. I pomisli samo koliko smo sretni darom ljubavi kojom smo ispunjeni. Rodiš se i dobiješ sve. Baš sve. Sve otvorene prozore svijeta. Sve staze i raskrsnice vidljivih i nevidljivih svijetova, sva prostranstva, sve iskonske kljuceve tajnih odaja svemira. Sve poglede, osjecaje, dodire, dahove i uzdahe, zanose, opojnosti, letove srca i duše u tajnoj magiji spajanja dva daha, mirisa, pogleda, sna, poljupca, dodira, dva tijela, dvije želje, žudnje, i strasti. I pored svega još i ljubav beskrajnu, neprolaznu.
A nocas... želio bih biti tvoj otmjeni sluga. Kad postane hladno, donio bih ti nešto toplo da se zagrneš. I onako ovlaš, slucajno bih dotaknuo tvoja ramena i naklonio se tvome srcu, tvojoj ljubavi, tvojoj ljepoti. Jer si djevo moja, moj najveći mir. Moja najljepša pjesma. Moja voda kojm se jutrom umivam. Jer ti si moj najljepši dar ljubavi, moja rijeka života u cijim zanosnim dubinama ljepote plovim. I kad protutnje sve tuge, sjete i ceznje i kad uminu i stišaju se sve grmljavine i lavine, doneseci nam blaženu bonacu u dušama i tijelim, kad odjeknu sve jeke naših snova i cežnji koracima planine ljubavi na koju se godinama penjasmo i na vrh stigosmo, sklonit ću se kod tebe djevo moja zauvijek. Kao onoga nezaboravnog kišnog dana, kada sam bježeci od kiše skrio se pod tvoj kišobran i u tvoje oci, ne znajuci da sam se zauvijek skrio u tvome srcu. Stidno si me tada oboranog pogleda uzela pod ruku ocima mi prvi smiješak podarila i zakoracili smo našom stazom ljubavi. Kiša je padala dugo, danima, donoseci mi moj najljepši dar, plaveci sve u meni ljubavlju. I od tada volim svaku kišu, volim svaku kaplju, jer mi je toga dana darovala Tebe, moju rijeku života u cijim zanosnim dubinama ljepote plovim. Kada bi ti samo mogao rijecima oslikati i iskazati kako je lijepo živjeti te, s tobom dijeliti sve, dijeliti ovaj trenutak, svaku kišu, dijeliti ovu noc, život i svijet…tebe, moju dobru vilu, plemenitu djevu kraljevstva moga srca i duše…
I veceras završavajuci svoje pismo želim ti reci da zauvijek želim da budeš sretna i nasmijana, bez i najmanje brige na ovom svijetu i bez tuge što ponekad izvire iz tvog pogleda. Jer si moja vila što osmjehom svojim sve obasjaš. Sa ocima što sjaje srecom, sa glasom kao najljepšom pjesmom slavuja, glasom ljubavi, koji me vuce da te slušam, gledam, želim, dotaknem. Da pomirišem tvoju kožu, da ti osjetim kosu pod prstima. Da zaustavim na trenutak sve, da vrijeme ne ode, da ostane tu, da te zauvijek slušam i gledam i sve dublje tonem, nestajuci u tvojim prekrasnim ocima utapajuci se sa radoscu njihovim okeanima Ljubavi. Tvoj posljednji poljubac prije nego što kreneš je najslađi, posljednji osmjeh koji uputiš najsjajniji, a posljednji pokret kad te gledam dok odlaziš i najljupkiji. Svaki naš susret, kada te vidim, ispunjava me divljenjem i svaki put sam ushicen kao kada sam ti prvi put ugledao oci, i zauvijek se utopio u morima njihovim morima nježnosti i ugode.
Jednom si mi blago negodujuci rekla da volim tvoju ljepotu. Znam samo si željela o njoj da ti pricam...Od ljepote si sva sazdana. Dok sam tragao svih ovih godina za tobom, moja duša je bila nezadovoljna i uznemirena, duša smještena u tijelo, bez tvoje polovice kao u ptica u kafezu se osjecala uzdisuci za tvojom dušom. I želim ti reci da nikada nisam osjetio da moja duša uživa u necemu tako potpuno kao što sada uživa u svemu tvom, tebi, tvojoj ljepoti, nježnosti, tvojoj ljubavi. U svakom trenutku samo o tebi mislim, i sva moja cula su s tobom zakupljena...
Evo i noc je vec odavno tamnim plaštim prekrila naš seher...sva priroda je zašutjela, osluškuje naša srca, jer u ovim sahatima ne postoje granice i iscekuje da ti kazujem, da ti prenese moje šapate srca...
Cekacu opet noc u kojoj cu s tobom otici dalje od svih granica. I opet ce se kao veceras svijet utišati da zacuje naše šapate srca i savršeno ce se java i san preliti u jedno...u nas...u Ljubav...
Veceras ti djevo kraljevstva srca moga zelim poslati neku vrstu dara koji se moze umotati jedino u jutarnju ljepotu tvojih neodoljivih usnulih ociju a onda te rasaniti, u postelji, tek svjeze ubranim još od rose vlažnim gorskim cvijetom, cija je sva raskoš u mirisnim i ljekovitim travama, što ga okruzuju i štite. I stajati kraj tvoje postelje, smrtno ozbiljan, ukocen i svecan, s pogledom stamenog jablana ciji godovi i ponosne vitke grane pamte naše bezbrojne sate nježnosti koje jedno drugom kao amaenet ljubavi u srcima pohranismo, kada je ljubav uz nas ostavila ceznju i sjetu da dugo vremena druguju s nama.
I želim ti djevo moje duše dotaknuti usne i kosu još neuredenu iza svih onih mirisnih toplih snova koji bi onom koji ne poznaje ljepotu iskrenog predavanja i voljenja predstavljao vrhunski napor bica. I toplinom daha ti prosaputati kako bih zadivljen i prestravljen i tuzan i radostan zelio biti silinom tvojih snova.I uvijek biti ondje na mjestima najjacih udara gdje se sastaju i razilaze nevremena, strascu uzburkane i zaljubljane duše. Na mjestima svih raskrsnica nevidljivih svijetova gdje odlaze duše natopljene ljubavlju. Iza svih vremena, iza svih granica svijetova, iza svakog zastora i vela, duboko ispod tvog jastuka, iza svih razumskih misli, podno vrhova velicanstvene Planine Ljubavi, pod kojom nastaju tvoje prelijepe, njezne misli, na izvorima svih otkucaja srca koje mi darova, iza prelijepih sanjivih ociju, i dalje...dalje...daje u svakoj niti tebe, žene, hurije, za mene obicnom smrtniku, još nepojmljive neshvatljive vilinske ljepote. Tražim rijeci a ne nalazim ih, da bar na jedan dijelic opišem tvoju ljepotu. Nema ih. Jer si u svakoj rijeci u svakoj knjizi, u svakom još nenapisanom djelu.
Ne znam cemu više da se divim, u cemu više da uzivam. Da li u tvom mirisu, ili valovitoj dugoj svilenoj kosi kojom se ovijam, ili možda tvojoj gracioznosti, cije su se tajne ljepote samo na dvorima odabranim otkrivale. Da li u njeznim savršeno oblikovanim rukama kojima miluješ klavir, a on radostan što ga maziš daruje ti najljepše tonove. Ili u slatkoci tvojih usana, mehkoci i mirisu tvoje mlijecno bijele putenosti, u vrelini daha, zanosnim ljubavnim valcerima nježnostima ili...
Koliko je godina prošlo kako si mi svirala? Ti meni, a ja tebi. Naš valcer. I svaki put kada bih ga bez tebe slušao, utonuo bi u naše noci u kojima smo nježnostima tijela plesali najljepši valcer na nebeskim dvoranama dodirujuci rubove svemira natapajuci svaku poru, nezaboravnim zadovoljstvima. Znaš li djevo moja da oni koji usnu među vilama ne osvanu jutrom isti? Više nisu isti, jer vole, jer ljube, jer žive ljubav. Prošlo je dosta jeseni i zima, i bezbroj kiša je natapalo zemlju, koracao sam mnogim razlicitih stazama tražeci te, na kojima sam nailazo na postojanje drugačijih rijeka i njihovih sjena, sve dok nisam shvatio čaroliju neprolaznosti koju si mi naše prve noci u srcu perom nježnosti, rukopisom strasti zapisala. Caroliju neprolazne obuzetosti i zudnje za tvojom divnosti..
Spavala si. A ja sam kraj tvoje postelje bio sinoc i ne samo sinoc, svake noci od kada je naša kušnja razdvojenosti trajala. Jer bdjeh nad tobom još od stvaranja duša u Ezelu. Od noci stvaranja, svijesti i spoznaje. Usnula si djevo mog zivota i sasvim malo je nedostajalo da još na mehke ti socne usne sa mirisom ambre spustim poljubac, od kojeg se ne bih oporavio do kraja zivota, od kojeg bi nestao, rastopio i rastocio se u svaku tvoju poru i postao tvoj dah i uzdah, tvoj korak, pogled, miris, misao, san, zelja. Veceras sam djevo svih mojih želja i snova obuzet njeznoscu i radoscu. I pisao bih ti još, ali bojim se da cu morati prekinuti, jer ne mogu nikada završiti i zaustaviti sve vulkane i erupcije, sve bujice svojih osjecanja koje naviru, izviru, plave, natapaju i obraniti te od silnosti vatre koja plamti u meni. Jer meni nema nazad, ni naprijed, niti mogu uzmaknuti, niti krenuti, mogu samo voljeti te, sve svoje ti darovati i svakim danom željeti te, voljeti još jace, ljepše, snažnije, strastvenije i nježnije i svakim danom imati samo jednu aktivnost. Pomišljati i osmisljavati kako i na koji nacin još više i više osmjeha da tvome licu podarim. Znaš li da je mome srcu sada zabranjen svaki oblik pisanja osim pisanja o ljubavi, prema tebi, i tvojoj vilinskoj ljepoti. Toj naredbi se ne mogu niti želim oduprijeti, jer srce i duša su mi zabranili bilo kakav oblik pisanja, osim o svemu što snivam, zelim, disem i zivim, u ljubavi prema trebi.
Evo ga! Osmjehnula si se. Vidim sada tvoj osmijeh dok krupnim ocima u kojima se ogledaju sva renesansna jezera, svi dvorovi i kraljevstva, miluješ ove moje rijeci. I vidim te kako se budiš, mazna, mirisna, još od snova svilenih topla i prije nego otvoriš oci, još snena od ljepote, ugode, i radosti koje ponesosmo iz svijetova ljubavi koje nam duše u snovima pohodiše, vratih se, zadovoljan znajuci da sam te još jednu noc cuvao od svega onoga što bi nadvilo sjenu nad tvojim srcem koje si mi prvim mirisima duše darovala da ga zauvijek cuvam.
A mozda i ti sada pomisliš u sebi kako bi bilo lijepo, da dok otvaras oci ugledaš brizna svog jutarnjeg gosta, pa magijom naše ljubavi san postane stvarnost. Kao što je postao. I mozda su sve ove moje rijeci veceras samo dijelovi mojih još nerasanjenih osjecaja, ceznji i zudnji za tobom, mojom djevom koju svakom rijecju ljubim za lahku noc, bez doticanja kose, bez njeznog poljupca, bez dodira dlana, bez sjedanja na rub tvoje postelje i bez predivne duge zajednicke šutnje. A sve to cinim još i više. Ti ceš znati...shvatiti... i osjetiti.
Još ću ti djevo kraljevstva moje duše malo pisati. Zašto se ja tako teško odvajam od tebe?. Jer volio bih da si veceras ovdje, sada. Makar u svome nevidljivom cutljivom obliku. Makar bili to samo tvoji obrisi i mirisi koje žudnjom stvaram.
Da mi zakloniš danju Sunce, a nocu Mjesec. Znaš li da ti zaista možeš zakloniti čitavo Sunce i Mjesec? I sve planete i cijeli svemir? U mome srcu djevo moja mila ti možeš sve. Kad se umoriš biti žena, možeš kod mene biti Kraljica, Princeza, Vladarka i Vila, ako ti se dadne gospodariti u sjaju mog oka ili duboko u grudima. Znaš li kako bi te djevo mila pažljivo nosio? I kada bi te drugi neki voljeli, ja bih te samo nosio i štitio i ponekad zaplakao. Ali bi te nosio…I štitio…I volio…
Smijem li ti pisati još malo? Malkice? Vidio sam ti smiješak! Jesam! Jesam! Predivan je. Eto, sad imam i djelić sreće kojem sam se veceras nadao. Što manja neocekivana sitnica – ljepša sreća. I za taj predivni osmjeh koji mi veceras podari želim da znaš da kada bih imao moći orla – nadlijetao bih te djevo moja lijepa. I znam da bi ti tada bila moja najljepša zemaljska točka i ja bih se radovao što imam jaka, snažna krila i izuzetan vid. I krilima bih ti ugodan hlad stvarao. Uznosio bi te na vrhove najvecih planina gdje rastu jedinstveni cvijetovi ljubavi. Pravio bih krugove, nikada se ne spuštajući ispod krovova i krošnji. To je za niža letačka bića. I nekako bi oboje u srcima znali da to tako mora biti s nebom i prostranstvima i da je naša daljina blizina, a bliskost samo nijema sestrica ljubavi. Jer smo u našoj dugoj ljubavi spoznali da tjelesnost tek postaje pravi istinski dar ljubavi i raskrili beskrajnu lepezu užitaka i ugode tek onda, kada se prođu svi ispiti vatre, želje, iskušenja sagaranja u cežnji, blizine i daljine žara pripadanja.
Lijepo mi je osjecati slatko podrhtavanje svoje nutrine dok u mislima bojim dane koji nam predstoje u carstvu vreline, gdje su nam cela orošena, a na vratu izviru slane a i ipak od slatkoce nastale biserne kapi. I niz leđa krenu nizovi toplih struja, i postanemo jedno. I pomisli samo koliko smo sretni darom ljubavi kojom smo ispunjeni. Rodiš se i dobiješ sve. Baš sve. Sve otvorene prozore svijeta. Sve staze i raskrsnice vidljivih i nevidljivih svijetova, sva prostranstva, sve iskonske kljuceve tajnih odaja svemira. Sve poglede, osjecaje, dodire, dahove i uzdahe, zanose, opojnosti, letove srca i duše u tajnoj magiji spajanja dva daha, mirisa, pogleda, sna, poljupca, dodira, dva tijela, dvije želje, žudnje, i strasti. I pored svega još i ljubav beskrajnu, neprolaznu.
A nocas... želio bih biti tvoj otmjeni sluga. Kad postane hladno, donio bih ti nešto toplo da se zagrneš. I onako ovlaš, slucajno bih dotaknuo tvoja ramena i naklonio se tvome srcu, tvojoj ljubavi, tvojoj ljepoti. Jer si djevo moja, moj najveći mir. Moja najljepša pjesma. Moja voda kojm se jutrom umivam. Jer ti si moj najljepši dar ljubavi, moja rijeka života u cijim zanosnim dubinama ljepote plovim. I kad protutnje sve tuge, sjete i ceznje i kad uminu i stišaju se sve grmljavine i lavine, doneseci nam blaženu bonacu u dušama i tijelim, kad odjeknu sve jeke naših snova i cežnji koracima planine ljubavi na koju se godinama penjasmo i na vrh stigosmo, sklonit ću se kod tebe djevo moja zauvijek. Kao onoga nezaboravnog kišnog dana, kada sam bježeci od kiše skrio se pod tvoj kišobran i u tvoje oci, ne znajuci da sam se zauvijek skrio u tvome srcu. Stidno si me tada oboranog pogleda uzela pod ruku ocima mi prvi smiješak podarila i zakoracili smo našom stazom ljubavi. Kiša je padala dugo, danima, donoseci mi moj najljepši dar, plaveci sve u meni ljubavlju. I od tada volim svaku kišu, volim svaku kaplju, jer mi je toga dana darovala Tebe, moju rijeku života u cijim zanosnim dubinama ljepote plovim. Kada bi ti samo mogao rijecima oslikati i iskazati kako je lijepo živjeti te, s tobom dijeliti sve, dijeliti ovaj trenutak, svaku kišu, dijeliti ovu noc, život i svijet…tebe, moju dobru vilu, plemenitu djevu kraljevstva moga srca i duše…
I veceras završavajuci svoje pismo želim ti reci da zauvijek želim da budeš sretna i nasmijana, bez i najmanje brige na ovom svijetu i bez tuge što ponekad izvire iz tvog pogleda. Jer si moja vila što osmjehom svojim sve obasjaš. Sa ocima što sjaje srecom, sa glasom kao najljepšom pjesmom slavuja, glasom ljubavi, koji me vuce da te slušam, gledam, želim, dotaknem. Da pomirišem tvoju kožu, da ti osjetim kosu pod prstima. Da zaustavim na trenutak sve, da vrijeme ne ode, da ostane tu, da te zauvijek slušam i gledam i sve dublje tonem, nestajuci u tvojim prekrasnim ocima utapajuci se sa radoscu njihovim okeanima Ljubavi. Tvoj posljednji poljubac prije nego što kreneš je najslađi, posljednji osmjeh koji uputiš najsjajniji, a posljednji pokret kad te gledam dok odlaziš i najljupkiji. Svaki naš susret, kada te vidim, ispunjava me divljenjem i svaki put sam ushicen kao kada sam ti prvi put ugledao oci, i zauvijek se utopio u morima njihovim morima nježnosti i ugode.
Jednom si mi blago negodujuci rekla da volim tvoju ljepotu. Znam samo si željela o njoj da ti pricam...Od ljepote si sva sazdana. Dok sam tragao svih ovih godina za tobom, moja duša je bila nezadovoljna i uznemirena, duša smještena u tijelo, bez tvoje polovice kao u ptica u kafezu se osjecala uzdisuci za tvojom dušom. I želim ti reci da nikada nisam osjetio da moja duša uživa u necemu tako potpuno kao što sada uživa u svemu tvom, tebi, tvojoj ljepoti, nježnosti, tvojoj ljubavi. U svakom trenutku samo o tebi mislim, i sva moja cula su s tobom zakupljena...
Evo i noc je vec odavno tamnim plaštim prekrila naš seher...sva priroda je zašutjela, osluškuje naša srca, jer u ovim sahatima ne postoje granice i iscekuje da ti kazujem, da ti prenese moje šapate srca...
Cekacu opet noc u kojoj cu s tobom otici dalje od svih granica. I opet ce se kao veceras svijet utišati da zacuje naše šapate srca i savršeno ce se java i san preliti u jedno...u nas...u Ljubav...
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#853 Re: Tajne niti duše
Ma...oduvijek i uvijek one biraju...
Ponekada kada gledam prijatelje i slusam kako svakodnevno vode borbu sa voljenom....od najmanjih sitnica do krupnijih stvari...i kako te gledam dok uporno pokušavaš da je mjenjaš...brišući znoj sa lica svog...da joj karakter promijeniš...prilagodiš sebi...znaš li da unaprijed vodiš izgubljenu bitku...Zaboravljaš da je ona stvorena da ti bude savršena družbenica...saputnica...Jer dok ti misliš da je mjenjaš...da te sluša...dok ti ona tako dopušta da misliš ne znaš da je to svakodnevna igra...u kojoj si ti nedorastao...prefinjena i suptilna...bez kraja i poćetka...zaćeta još u džennetu od rijeći...pogleda...postupaka...vruće-hladnog...uzmicanja i primicanja... i ne znaš da je ikada dala efekta...i da si ikada uspio...u kojoj je sve ulog...srce...osjećaji..misli...tijelo...miris...dah...sve... I da li znaš nekoga da je ostvario svoju namjeru...Ako ti neko nekada kaže da jeste...ti se slobodno nasmij...i isprićaj mu ovo...Istina...stvarnost i realnost koju neznaš i nikada nećeš sebi da priznaš...da je ona je to što jeste i zavoliš je takvu kakva jeste...i čemu onda napor i svakodnevni trud da je oblikuješ i mjenjaš prema sebi...jer je ona tebe odabrala...a da ti to nisi ni znao...a dopušta ti vjekovima da ti misliš da si je osvojio...da si ti nju izabrao i odabrao...I to je tako od kada je svijeta i vijeka...Da... upamti... ona bira...jer da neće...da ne želi...da nisi odabran s njene strane... nikada ne bi bila s tobom ni minutu a kamoli duže i više...I imaju...posjeduju... i znaju bezbroj naćina a da ti neznaš ni jedan... da ućine sve da je zapažiš...okreneš se za njom...slućajno sretneš...upoznaš...ili nazoveš i priđeš...a da ti svaki tvoj postupak predstave onako kako one hoće... I čuva te a da ti to i ne znaš...i brine o tebi a da ti ni to neznaš...i pazi na svaki tvoj korak...odluku i misao...a da ti to neznaš...jer to ne kazuje tebi...s tobom je ono što ti želiš da bude i voljena i mazna i podantna...prijateljica i sestra...sve...samo da ti udovolji i da te zadovolji...jer si ti njen...i ne da te drugoj...sve dok osjeća da je voliš...makar i malo...I dok joj prićaš o
fizici...ribolovu...kladionici...šarafima...autu...samo na trenutak pomisli da se ona dva sata spremala da bude s tobom ne da bi to slušala...nego da bi je volio...jer jer je spremajući se za tebe snivala o tvom zagrljaju i poljupcu...
Ona vodi hiljadu i jednu bitku na hiljadu bojišnica... za koju ti neznaš ni da postoje... iz sata u sat...svkodnevnu...Za nju nema odmora...predaha...sigurnosti...Ono što je tebi sitnica za nju je kosmos...ono što je tebi naizgled bezazleno...za nju je nagovještaj opasnosti....ono što je tebi lahor...za nju je orkan...ono što je tebi ljubav...za nju je tek poćetak ljubavi...ono što je tebi sigurnost...za nju je nesigurnost...kada si ti opušten ona je budna...kada ti kazuje ne... i kada te odbija...kazuje ti... da...želi te...kada je ljuta na tebe...voli te...i beskrajno te želi...ali te ući da je cijeniš i poštuješ....ući te da je osvajaš na naćin kako ona želi...I ako nije uspjela danas...nije zaboravila...samo je odložila za neki drugi put kada ona procjeni...Kada misliš da joj je svejedno za tebe...da je hladna i ne znaš da gorke suze lije u sobi krijući se od pogleda i najbolje prijateljice...Kada pomisliš da je prejaka... nadobudna...znaj da je tada krhka...plašljiva i ranjiva...Kada joj ne ide po planu...kada vam je veza u krizi...svima kazuje da je sretna...jer zna ona dobro šta je ljubomora...zna ona kako ne smije pokazati slabost...
I za nju nema poraza...nema kraja...ti odeš dalje...misliš zaboravljen si...gotovo je kraj je...i neznaš da te stotinu njenih očiju prati dalje...da i dalje zna gdje si...s kim si svaki tvoj korak...i procjenjuje tvoju partnericu... i misliš odustala je...a neznaš da ona tada samo procjenjuje momenat i vrijeme...strpljivo čeka svoj trenutak... jer ti si njen.
I onda kada se uvečer vratiš nikada više ne reci kako si pokupio...digao...djevojku...jer to nije istina...nije stvarnost ma kako ti se činilo i ma šta ti rekla...jer nikada nećeš znati da si ko zna kada na ulici...u kafiću...u praodavnici...na nekom mjestu... njenim prvim pogledom na tebe... poodavno odabran...I kada sav sretan pomisliš kako si je osvojio...nikada nećeš znati da ona u sebi uzdahne i pomisli koliko ti je dugo trebalo...i koliko je suptilnih tebi nevidljivih poteza učinila da se ti večeras vratiš kući misleći kako misliš...i koliko li je samo noći dozivala ti ime...od vazduha ti pravila lik....I dok ti sav sretan i zadovoljan svojom muškošću i mirno kao zadovoljna beba spavaš...ona ne spava...jer je za nju i pred njom toliko puno posla oko tebe i ona razmišlja o sutra analizira ti svaku rijeć...pogled...naćin kako pušiš cigaru...kako se smiješ...kako hodaš...oblaćiš...kako razmišljš...svaku tvoju sitnicu...sve o čemu ti i ne sanjaš...sve to u filter svoj stavlja...prosijava...pretresa sve po stotinu puta...poredi...vaga...izvodi zaključke i stvara nove planove za sutra...polagano...da se ne prepadneš...neosjetno te usmjeravajući u pravcu u kojem ona želi da vam veza ide...jer si njen...jer si odabran...jer te čuva i svim sredstvima koja su tebi nepoznata nezamisliva i nepojmljiva... brani... čuva i štiti svoj teritorij od drugih...a to si ti...I neznaš dok se zajedno s tobom smije kada joj prićaš o prijateljima i da dok se diviš njenom osmjehu da ih ona dijeli na opasne i dobre za njenu vezu...neznaš dok joj prićaš o bivšima a ona te drži za ruku pogleda punog razumijevanja...da nijednu ne podnosi...da je nijedna ne interesuje i da ih ne voli...ali te razumije...pušta te da koji put to ispliva iz tebe...jer joj treba i tvoja prošlost da je zna...jer si njen...i neznaš da maksimalno koristi krilaticu "bolje mala laž nego velika drama"...jer si njen...jer te bolje poznaje nego ti sam sebe...Ne znaš kada joj prićaš o prijateljicama svojim da su one za nju najgori neprijatelji...nepoželjne u tvojoj blizini...I neznaš da sniva o tebi kao suprugu i da sniva o djeci i gnijezdu s tobom...i o zajedničkom životu... neznaš kada joj doneseš cvijeće i sav si sretan što se obradovala i što ti je rekla da je to baš ono što voli...da uopšte ne voli to cvijeće...ali želi te učiniti zadovoljnim da to opet činiš... pa će ti slućajno u razgovoru nagovjestiti šta voli...i neznaš da ne voli da je pitaš da ona odabere mjesto gdje ćete izaći....i zna ona za tvoj ego i sujetu...i po potrebi ga nekada hrani...a nekada ga zaobilazi...ili ti puše pod krila sujete... I neznaš da ti prikriva i ublažuje mane a uvećava tvoje vrline...i neznaš da je za nju sve opasnost i sve je njena stalna borba da te saćuva...jer si njen...jer te davno odabrala...jer... upamti za sva vremena ona je ta koja uvijek bira i odabire....a ne ti....i da sve to cini jer te voli...jer te želi...jer si njen...
I želi da joj kažeš da je tvoja bezbroj puta...da joj se diviš uvijek iznova...da je posebna...želi da osjeti da se boriš za nju...da ti je stalo...želi da joj uvijek iznova dokazuješ ljubav prema njoj na hiljade naćina...želi da je sigurna uz tebe...želi da je jedna i jedina...želi da joj zvijezdu spustiš...mjesečinu pokloniš...svijet joj pred noge staviš...želi da je ljubiš dugo i grliš jako...da utone u tebe...jer te odabrala...jer je hiljadu bitaka morala izvojevati da bi bio njen...dok ti tek misliš...desilo se eto...jer te jednostavno zavoljela i voli....
I bezbroj toga ja i ti ne znamo...i ona i ne traži da znamo...ne traži da je razumijemo...shvatamo... poimamo i analiziramo...ona jednostavno želi da je voliš...i da ti je jedina i najvažnija na svijetu....
I zato je bolan...voli...voli... voli cijelim sobom....voli je više od života...od svijeta...od samoga sebe...
Ponekada kada gledam prijatelje i slusam kako svakodnevno vode borbu sa voljenom....od najmanjih sitnica do krupnijih stvari...i kako te gledam dok uporno pokušavaš da je mjenjaš...brišući znoj sa lica svog...da joj karakter promijeniš...prilagodiš sebi...znaš li da unaprijed vodiš izgubljenu bitku...Zaboravljaš da je ona stvorena da ti bude savršena družbenica...saputnica...Jer dok ti misliš da je mjenjaš...da te sluša...dok ti ona tako dopušta da misliš ne znaš da je to svakodnevna igra...u kojoj si ti nedorastao...prefinjena i suptilna...bez kraja i poćetka...zaćeta još u džennetu od rijeći...pogleda...postupaka...vruće-hladnog...uzmicanja i primicanja... i ne znaš da je ikada dala efekta...i da si ikada uspio...u kojoj je sve ulog...srce...osjećaji..misli...tijelo...miris...dah...sve... I da li znaš nekoga da je ostvario svoju namjeru...Ako ti neko nekada kaže da jeste...ti se slobodno nasmij...i isprićaj mu ovo...Istina...stvarnost i realnost koju neznaš i nikada nećeš sebi da priznaš...da je ona je to što jeste i zavoliš je takvu kakva jeste...i čemu onda napor i svakodnevni trud da je oblikuješ i mjenjaš prema sebi...jer je ona tebe odabrala...a da ti to nisi ni znao...a dopušta ti vjekovima da ti misliš da si je osvojio...da si ti nju izabrao i odabrao...I to je tako od kada je svijeta i vijeka...Da... upamti... ona bira...jer da neće...da ne želi...da nisi odabran s njene strane... nikada ne bi bila s tobom ni minutu a kamoli duže i više...I imaju...posjeduju... i znaju bezbroj naćina a da ti neznaš ni jedan... da ućine sve da je zapažiš...okreneš se za njom...slućajno sretneš...upoznaš...ili nazoveš i priđeš...a da ti svaki tvoj postupak predstave onako kako one hoće... I čuva te a da ti to i ne znaš...i brine o tebi a da ti ni to neznaš...i pazi na svaki tvoj korak...odluku i misao...a da ti to neznaš...jer to ne kazuje tebi...s tobom je ono što ti želiš da bude i voljena i mazna i podantna...prijateljica i sestra...sve...samo da ti udovolji i da te zadovolji...jer si ti njen...i ne da te drugoj...sve dok osjeća da je voliš...makar i malo...I dok joj prićaš o
fizici...ribolovu...kladionici...šarafima...autu...samo na trenutak pomisli da se ona dva sata spremala da bude s tobom ne da bi to slušala...nego da bi je volio...jer jer je spremajući se za tebe snivala o tvom zagrljaju i poljupcu...
Ona vodi hiljadu i jednu bitku na hiljadu bojišnica... za koju ti neznaš ni da postoje... iz sata u sat...svkodnevnu...Za nju nema odmora...predaha...sigurnosti...Ono što je tebi sitnica za nju je kosmos...ono što je tebi naizgled bezazleno...za nju je nagovještaj opasnosti....ono što je tebi lahor...za nju je orkan...ono što je tebi ljubav...za nju je tek poćetak ljubavi...ono što je tebi sigurnost...za nju je nesigurnost...kada si ti opušten ona je budna...kada ti kazuje ne... i kada te odbija...kazuje ti... da...želi te...kada je ljuta na tebe...voli te...i beskrajno te želi...ali te ući da je cijeniš i poštuješ....ući te da je osvajaš na naćin kako ona želi...I ako nije uspjela danas...nije zaboravila...samo je odložila za neki drugi put kada ona procjeni...Kada misliš da joj je svejedno za tebe...da je hladna i ne znaš da gorke suze lije u sobi krijući se od pogleda i najbolje prijateljice...Kada pomisliš da je prejaka... nadobudna...znaj da je tada krhka...plašljiva i ranjiva...Kada joj ne ide po planu...kada vam je veza u krizi...svima kazuje da je sretna...jer zna ona dobro šta je ljubomora...zna ona kako ne smije pokazati slabost...
I za nju nema poraza...nema kraja...ti odeš dalje...misliš zaboravljen si...gotovo je kraj je...i neznaš da te stotinu njenih očiju prati dalje...da i dalje zna gdje si...s kim si svaki tvoj korak...i procjenjuje tvoju partnericu... i misliš odustala je...a neznaš da ona tada samo procjenjuje momenat i vrijeme...strpljivo čeka svoj trenutak... jer ti si njen.
I onda kada se uvečer vratiš nikada više ne reci kako si pokupio...digao...djevojku...jer to nije istina...nije stvarnost ma kako ti se činilo i ma šta ti rekla...jer nikada nećeš znati da si ko zna kada na ulici...u kafiću...u praodavnici...na nekom mjestu... njenim prvim pogledom na tebe... poodavno odabran...I kada sav sretan pomisliš kako si je osvojio...nikada nećeš znati da ona u sebi uzdahne i pomisli koliko ti je dugo trebalo...i koliko je suptilnih tebi nevidljivih poteza učinila da se ti večeras vratiš kući misleći kako misliš...i koliko li je samo noći dozivala ti ime...od vazduha ti pravila lik....I dok ti sav sretan i zadovoljan svojom muškošću i mirno kao zadovoljna beba spavaš...ona ne spava...jer je za nju i pred njom toliko puno posla oko tebe i ona razmišlja o sutra analizira ti svaku rijeć...pogled...naćin kako pušiš cigaru...kako se smiješ...kako hodaš...oblaćiš...kako razmišljš...svaku tvoju sitnicu...sve o čemu ti i ne sanjaš...sve to u filter svoj stavlja...prosijava...pretresa sve po stotinu puta...poredi...vaga...izvodi zaključke i stvara nove planove za sutra...polagano...da se ne prepadneš...neosjetno te usmjeravajući u pravcu u kojem ona želi da vam veza ide...jer si njen...jer si odabran...jer te čuva i svim sredstvima koja su tebi nepoznata nezamisliva i nepojmljiva... brani... čuva i štiti svoj teritorij od drugih...a to si ti...I neznaš dok se zajedno s tobom smije kada joj prićaš o prijateljima i da dok se diviš njenom osmjehu da ih ona dijeli na opasne i dobre za njenu vezu...neznaš dok joj prićaš o bivšima a ona te drži za ruku pogleda punog razumijevanja...da nijednu ne podnosi...da je nijedna ne interesuje i da ih ne voli...ali te razumije...pušta te da koji put to ispliva iz tebe...jer joj treba i tvoja prošlost da je zna...jer si njen...i neznaš da maksimalno koristi krilaticu "bolje mala laž nego velika drama"...jer si njen...jer te bolje poznaje nego ti sam sebe...Ne znaš kada joj prićaš o prijateljicama svojim da su one za nju najgori neprijatelji...nepoželjne u tvojoj blizini...I neznaš da sniva o tebi kao suprugu i da sniva o djeci i gnijezdu s tobom...i o zajedničkom životu... neznaš kada joj doneseš cvijeće i sav si sretan što se obradovala i što ti je rekla da je to baš ono što voli...da uopšte ne voli to cvijeće...ali želi te učiniti zadovoljnim da to opet činiš... pa će ti slućajno u razgovoru nagovjestiti šta voli...i neznaš da ne voli da je pitaš da ona odabere mjesto gdje ćete izaći....i zna ona za tvoj ego i sujetu...i po potrebi ga nekada hrani...a nekada ga zaobilazi...ili ti puše pod krila sujete... I neznaš da ti prikriva i ublažuje mane a uvećava tvoje vrline...i neznaš da je za nju sve opasnost i sve je njena stalna borba da te saćuva...jer si njen...jer te davno odabrala...jer... upamti za sva vremena ona je ta koja uvijek bira i odabire....a ne ti....i da sve to cini jer te voli...jer te želi...jer si njen...
I želi da joj kažeš da je tvoja bezbroj puta...da joj se diviš uvijek iznova...da je posebna...želi da osjeti da se boriš za nju...da ti je stalo...želi da joj uvijek iznova dokazuješ ljubav prema njoj na hiljade naćina...želi da je sigurna uz tebe...želi da je jedna i jedina...želi da joj zvijezdu spustiš...mjesečinu pokloniš...svijet joj pred noge staviš...želi da je ljubiš dugo i grliš jako...da utone u tebe...jer te odabrala...jer je hiljadu bitaka morala izvojevati da bi bio njen...dok ti tek misliš...desilo se eto...jer te jednostavno zavoljela i voli....
I bezbroj toga ja i ti ne znamo...i ona i ne traži da znamo...ne traži da je razumijemo...shvatamo... poimamo i analiziramo...ona jednostavno želi da je voliš...i da ti je jedina i najvažnija na svijetu....
I zato je bolan...voli...voli... voli cijelim sobom....voli je više od života...od svijeta...od samoga sebe...
-
amsa66
- Posts: 6035
- Joined: 05/03/2010 10:53
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#855 Re: Tajne niti duše
amsa66 wrote:I bezbroj toga ja i ti ne znamo...i ona i ne traži da znamo...ne traži da je razumijemo...shvatamo... poimamo i analiziramo...ona jednostavno želi da je voliš...i da ti je jedina i najvažnija na svijetu....
kad neko zna ....
Nije važno u kojem trenutku života smo se umorili...
Uvijek nepozvane iz neke nepoznate dubine, neosjetno kao i uvijek, kada dođu pohodile su me sinoc, misli, da kazuju da porede, da kao i uvijek neire ostave. I u tim kasnim nocnim satima ponekada pomislim da mi je ljubav kao sudbina, da mi ona određuje sve u životu, staze, puteve i smjerove kojima hodim i putujem sa svojim zavežljajem, ciljeve, rezltate, da je ona ta koja me pokrece i u svemu cini boljim covjekom, širim plemenitijim i ona je ta koja mi daje smisao svakom novom danu, svakom novom sutra i znam, poodavno znam je se ne mogu osloboditi, kontrolisati, sputati, ograniciti, oduprijeti joj se, savladati je, uteci, skriti se, ali ni posjedovati, jer je ona kao moja sjena koja me neprekidno u svemu mom prati, nerazdvojni dio mene, ali ona sve u meni i oblikuje i vodi me zajedno, pod ruku s njom da koracam putevima nikada istim, nikada poznatim, uvijek razlicitim i neviđenim. Kao i knjiga svaka ljubav ima svoju ljepotu i svaka je lijepa.
I da, znam ja, jako dobro znam da ona nekada poprima oblike nagrade, a nekada i kazne. I misli kao misli, slijede neki svoj tok iz meni dalekog nepoznatog izvora, i ne daju blazenom, priželjkivanom snu, da mi pruzi okrjepu tijelu i dusi, nedaju da mi sanak koji čeka pred mislima kao pred zakljucanim vratima, da me odvede u svjetove carobne, gdje nema pohlepe, zlobe, zavidnosti, ljubomore, interesa, nema laži i bezbrojnih besmislenih maski na licima, nema ponosa, sujete, ega, nema zebnje i strepnje, nema nepovjerenja,nema nicega sem iskrenosti osjecaja, njeznosti i ljubavi u svim oblicima i koja je uvijek jaca i ljepsa i mastovitija i koja uvijek iznova pokazuje da koliko god mislis da je znas, da je poznaješ, ustvari nista neznas. Jer je svaki put kao prvi put, i svaka moja i vaša ljubav, svako moje i vaše davanje srca i duse nekome, svako moje i vaše otvaranje i dizanje brane kada kao nabujala rijeka iz mene i iz vas preplave i sve natapaju osjećaji, uvijek je kao novo radanje, i nikada nije isto, ni slično...
I kao sičušne nevidljive strelice, misli, jedna za drugom neprekidno postavljaju pitanja na koje neznam odgovore, niko ih nezna, jer ih nema, jer je svaki put drugi oblik, i nema ponavljanja nema rutine, nema univerzalnog pravila, nema uhodane sigurne staze, na kojoj ceš samo primati ljubav, jer je svaka nova ljubav kao novo radanje djeteta koje trazi svu paznju ovoga svijeta, trazi brigu i zastitu,trazi bliskost, toplinu, trajnu, povjerenje, odanost, brižnost, trazi iskrenost, predavanje, mene u cjelosti, srce, tijelo, misli, svaki osjećaj, svaki udisaj i izdisaj, svaki san i želju, svaku slutnju i zebnju, svaku tajnu, proslost, sadasnjost, snove o buducnosti. I znam da nekada to voljena ne moze tako, ne zna, ne umije, ne smije, ili naprosto ne želi i nece, predrasude, kočnice, nerazumijevanje, odstupnice, ali znam da voli i želi i to je dovoljno, jer i kada šuti ona meni očima kaziva koliko voli i kada kaže nemože, očima kazuje hoću i želim, mirisom me miluje, svakom kretnjom mi kazuje svoju ljubav, u poljupcu, dahu, mirisu, ocima je vidiš i osjetiš...
I nekako u tim svojim traganjima, spajanjma duše i tijela sada znam da je ljubav predavanje i davanje, a ne uzimanje, jer svi mozemo uzeti, ali ne mozemo dati. Jer se bojimo da cemo biti povrijeđeni, ismijani, neshvaceni, bojimo se da ponovo ostanemoranjeni i prolazimo ljubavni bol, bojimo se manipulacije partnera sa nasim svilenim i krhkim osjecanjima, bojimo se reci toliko toga sto osjecamo, sta ce drugi reci, misliti,okolina,prijatelji, porodica, bojimo se u cjelosti otvoriti i dušom u svoj njenoj punini voljeti, a zelimo i volimo, i u toj nasoj borbi reći ili ne reći, prići ili ne prići, voljeti ili dozirati, biti iskren ili manipulisati, otvoriti se i sve svoje u ljubavi dati ili ostaviti odstupnice, nepovratno toliko puno ljepote gubimo, koja svakim danom prolazi nepovratno i patimo pred tim granicama koje sami sebi postavimo, jer ih nema, ustvari, ima ih onoliko koliko sebi sami stvorimo, jer se bojimo ljubavi a istovremeno je želimo više od bilo čega na svijetu, jer smo nekad bili povrijeđeni, ili nije nam bilo uzvraceno, pa je sada želimo kontolisati i želimo da znamo ishod, da je mi usmjeravamo, da joj granice odredimo, da je posjedujemo i one su tada uz nas, koce nas, sputavaju, vagaju svaku emociju, rijeć pogled, gest, i počinje igra vrućeg i hladnog, počinje sve osim onog što uistinu želimo i tada oduzmu i neosjetno unište spontanost, jednostavnost i ljepotu trenutka. I nekad pro, negdje proćitah...
"Jer, Dani su kratki, i sve kraci, te mi mame korak ka Svjetlu, ka Ono Malo Svjetla koje je utkano u Svrhu bivstvovanja nam..."
I uvijek se plasim i bojim da ne povrijedim srce zene koja me zeli, voli, osjeca da joj trebam i da ne povrijedim to nase dijete ljubavi koje se zacelo u srcu prvim susretom ociju,ili preije toga nama nepoznatom i neznanom susretu duša, jer znam da trazi da je voljena, trazi da se preda u cjelosti, trazi da je moja, da je samo ja zovem mojom, da je ona moja i snu i na javi, da kola mojim tijelom, da je sve i vise od toga, da joj kazujem i opisujem kako je lijepa, putena i mirisna, kako je volim i kako me usrecuje, kako mi nedostaje, kako uzivam u svemu njenom... kako je i mazna i strastvena... I misli pitaju mozes li i koliko puta voljeti... Mozes li se uvijek predavati zeni, dati joj sebe, sve sto si ti, sve od cega si sazdan. Mozes li je usreciti, zastititi, uciniti da poleti i da nikada se vise ne spusti i pitaju me mozes li, mozes li, možes li... I lagao bi kada bih rekao da znam odgovore, da mogu svaki put, da znam, da umijem, da je to sigurno, da nece dobiti drugi ishod i pretvoriti se u kaznu u kojoj je sudija zivot, okolina i realnost, a osudenik dusa i srca. Ali znam da kada sam sa njom, ja nisam ja, ja sam njen kompletan, sve svoje istinski dajem i tada smo jedno.
Jer ko uopšte i zna odgovore, kada su sva djeca ljubavi razlicita od svog zacetka i razvoja, kada su sve ljubavi, svaka ljubav, lijepe trajale one sahat, dan, mjesec, ili godinu, bile same na pogledu očima ili beskrajnim užicima u ljubavnom plesu tijela, jer neke dobiju karakter ljubomore, egoizma koji guši, sujete, nepotrebnih savjeta okoline koja savjetuje voljene, a i sami u samoci sa sobom prizeljkuju da ih dotakne ljubav, neke pak polete i otisnu se pod nebeske svodove, neke umru u samom zacetku postavljanjem nevidljivih granica, neke su vjecne, neke se obnavljaju i iznova jacaju, neke su bez povjerenja, iskrenosti, igre i maske su joj dominantne, ali su sve lijepe. I znam da je nemoguce objasniti da je ljepsi dugi njezni poljubac i iskreni željeni zagrljaj u kojem nestanes, potones, umres, nego hiljadu besmislenih suptilnih igara, da samo jedno iskreno volim te, rusi sve granice i daje smisao svemu. I da je voljeno bice u svojoj otvorenosti krhko i ranjivo, bas kao malo dijete, i znam da treba voljeti srcem jako uvijek i svaki put kao da je zadnji put, jer ljubav nas gleda, posmatra, i upravo onoliko koliko smo iskreno davali bice nam tada ili kroz zivot uzvraceno, i mnogo vise nego sto smo se nadali. Jer voljeti, znaci zivjeti i živjeti znaći voljeti, davati znaci dobijati, predavati se znaci posjedovati i uvijek je svaki put kao prvi, jer zaista ljubav i voliti, ne poznaju prostor i vrijeme, norme, nemaju granica. beskonacne su i nesagledive u svojoj snazi i ljepoti i nesagledivim oblicima, nacinima i formama u kojima se pojavljuju.
#Izgubio sam igračku koja me
pratila kroz moje djetinjstvo...
Ali sam dobio uspomenu na
ljubav one koja mi je darovaše...
Izgubio sam zaštićenost i maštovitost djeteta...
Ali sam dobio mogučnost da se
razvijam i živim slobodno...
Izgubio sam mnoge ljude koje sam volio
i koje još uvijek volim.
Ali sam dobio ljubav i primjer
kako treba živjeti...
Izgubio sam jedinstvene trenutke,
jer sam tugovao umjesto da se smijem..
Ali sam otkrio da sijući ljubav,
žanjem najljepše plodove ljubavi...
Izgubio sam mnogo u životu, ali uprkos
tom gubitku jako mnogo sam dobio.
Uvijek je moguće boriti se za ono što volimo,
jer uvijek ima mogučnosti za novi početak.
Čovjek treba gledati visoko, srcem snivati
snažno, želiti najbolje od najboljeg
i život će mu dati ono što želi..."
Put ljubavi kojim sam davno krenuo nisam sam izabrao. Samo sam kao i vi koracao njim i kada god bih padao, patio, teturao, krvario na njemu, ustajao sam i nastavljao dalje nekada puzajući, nekada hramajuci, a sada čvrsta, lahka koraka i cista srca. I ja sada jesam okovan okovima ljubavi, ali nisam ja okove iskovao, nego ih je ona, ljubav magicnacarobnica sa bezbroj lica, oblika imena i mirisa, kroz sve prekrasne ali i trnovite staze kojima me vodila iskovala. Ne mogu ih se rijesiti, skinuti, niti mogu, niti ih zelim odbaciti, jer svojevoljno sjena ne pada u dubinu bunara, niti vlastitom snagom mjesec na nebu svoju punocu postigne. Kamo god pogledam ne vidim i necu naci nijednu stvar, niti stvorenje a da nije u vlasti ljubavi i da ga ona na ovaj ili na onaj nacin, ne posjeti, ljepotom i nježnoscu ne dotakne, svojim dahom i mirisom ne natopi, i svakome pokaze zvijezde i svakoga kusa ushitima i padovima i svakome ostavi svoj miris ceznje. I da li ces u toj magičnoj ceznji vjecno patiti, ostati i postati njenim doživotnim robom ili sa ljubavlju i osjecajima koje si kroz nju spouznao sa njom se radovati, otkrivati i ulaziti u njene skrivene odaje, koje ona nudi upornima, hrabrima, odvažnima, istrajnima, izbor je i moj i vaš, a ja sam svoj odabrao.
"Nije važno u kojem trenutku života smo se umorili...
Ono što je važno je da je uvijek moguće i potrebno
ponovo krenuti. Ponovo krenuti znaći dati sebi
novu šansu,obnoviti nadu u životi ono što je
najvažnije vjeru u sebe.
Mnogo si propatio u ovo periodu?
Bilo je to naukovanje. Puno si patio?
Plakao u čežnji? Bilo je to pročišćavanje duše.
Bio si ogorćen? Bilo je to zato da bi naucio
i mogao oprostiti.Bio si osamljen?
Bilo je to zato što si zatvorio vrata srca.
Vjerovao si da je sve izgubljeno?
Bio je to samo početak oporavka.
Osjecao si se osamljeno?
Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš puno ljudi
koji čekaju tvoj osmijeh da bi ti se približili...
Kreni iz početka.Otvori srce novom životu,
novoj ljubavi, jer stvoreni smo da volimo
više puta u životu,jer smo i sami kreacija
i manifestacija ljubavi...
Ljubav jeste plemenita i uzvišena i časna i nesebična samo onoliko i upravo onoliko, koliko si ti spreman nesebično je davati i živjeti i tek kada budeš tako živio i tako volio i na taj naćin spoznavao sebe, alii voljenu ili voljenog, onda se i ti nadaj svakoj sreći i ljubavi, jer češ je tek tada znati prepoznati, u svoj njenoj punini i ljepoti osjetiti, cijeniti je, uzeti, čuvati i zauvijek sačuvati u svom srcu i duši. I prije nego se misli raspršiše i san me uze u svoje toplo naručje, pomislih, da, naravno i zasigurno, uvijek se moze voljeti, uvijek moze biti ljepše, svilenije, njeznije, strastvenije, romanticnije, odanije, vjernije, uvijek moze biti suptilnije, senzibilnije, dublje i maštovitije, uvijek se iznova u ljubavi ostaje bez daha, i bez glasa i bez vida, jer voliš, jer sanjaš, jer ljubiš, i ljubav te pod ruku kao malo dijete vodi uvijek nekoj novoj ljubavi, nekoj bliskoj duši, srcu, koje je slicno tvome, koje sniva iste ili slicne snove, u susret onoj nekada davno u putu izgubljenoj svojoj polovici, svojoj cjelini, znajuci da ste oboje u traganju jedno za drugim opijeni ljubavnim vinom, opijeni plesom usana i milovanja, opijeni jedinstvenim mirisima vaših duša nekada davno u stvaranju udahnutim, a nikada izbledjelim sve bliže mjestu sastanaka, suretu, spoju i trenutku kada i nebo i zemlja i kosmos pjevaju u vatrometu radosti odu ljubavi sastanku sa vjecnoscu, vaše dvije od iskona rastavljenje i zauvijek u ljubavi spojene duše...
-
amsa66
- Posts: 6035
- Joined: 05/03/2010 10:53
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#857 Re: Tajne niti duše
Kada ti šapnem volim te tad pomisli...
Neobican dan. Slatkoca radosti djetinjeg iscekivanja. Nešto u njemu tako nježno potjeruje nevidljiva zlatna stada preko ulica i krovova. Nešto u rijeke pušta iz preširoke slikarske haljine toplinu svjetlosnih zrnca. Nešto se stidljivo nježno necka šapnuti rijec sa svim morima nježnoti sa dva drhtaja u grudima. Nešto polahko, polahko koraca našim djetinjstvima i u korijnje prvih naših snova šaputanjem znacenja stavlja. Nešto se ljulja u kolijevkama nacinjenim od naših dlanova kad onako razdragano od svijeta skrivamo zvijezdano dijete naših snova. Nešto išcekuje na prstima hoce li prozor i slika i zavjesa u nama dospjeti staviti u kosu vjetra rijec sa bezbroj svijetova, rijec otiska naših srca... Koracah gradom posve nebitnim smjerovima i mimoilazih se s prolaznicama dragih lica, radostan u ovim danima djetinjeg nestrpljenja cekanja, prepun misli tebe, mašte, topline i sretanja...I nosih u sebi jedan lijep san koji snivah o nama, o daljini, o ljubavi...
Sanjao sam da je bilo sedam minuta do ponoci. Vrijeme kad je vjetar silazio k vodama po bistre struje i krugove. Mirisno ljeto ispiralo ti je kosu pod sjenom tihe breze. Daljina i duga razdvojenost tugu ti je donosila i sjetom ti oci natapala. Prisjecala si se svih naših godina, carobno lijepih susreta, radosnih dana nježnoscu protkanih noci. Cežnja je cinila da su ti usne naš pitki okus bliskosti osjecale. Zagledana u vodu, tražeci u njoj mehlem za cežnji, prisnilo ti se da ti nježnom, pamucnom rukom, kroz tvoju kosu greben od maznih prstiju provlaci. «Ne može biti, on!», šaputaše ti glatki lopoci što se igraju plovidbe. «Ne može biti, draga nježna sestrice!», smijale su se zvijezdice. «Ne može ljubav i on biti u vodi. Pa ondje su tvoje oci i kosa i sve one žute nadlanice, što ti krase haljinu od svile junskih niti vezenu », govorio je maleni jež što se prestrašio sjene sovine. «Tvoja ljubav, tvoj dragi je ondje gdje jeleni u gustim krznima s gore silaze», kazivaše brezine resice. «Ondje gdje su bijele vjeverice i lisice i kceri medvjedove. Gdje sjever zove kristale i pahuljaste paucine u zimine svatove», dobacivaše cuk. «Tamo gdje posljednji vuci dozivaju pretke ocnjakove i duše škorpionske jecajem boje plemenite samoce.»
«Zašto u blagi san ne pođeš? Zašto se ne pustiš u moje dubine» vodenim ti zovom šaputaše Duša Rijeke. «Moje su staze smaragdnim zrncima posute i nece ti u njima ustrebat ni papucice.» «Zašto uz moje strmine ne uzađeš. Tako su zanesene i zaljuljane moje omorike. Sve još miriše na ljekovite trave. Ta pođi!», nestrpljivo ti gora pripomenu. «Zašto u moj sanak ne dođeš? Moje su krošnje još mocne i pricat cu ti o davnom dobu kad su pod zemlju silazile vile, a pjesnici samotni grlili moje cvorove.» golem se hrast dade u nagovaranje. «Pusti se u moje srebrne rudnike, pa cemo srpom žeti carobne pšenice u ljubavnoj basci, nepožnjevene. Zacut ceš glasove djevojaka koje se još nisu ljubile i kosce naocite, kako u grubim košuljama sa zavrnutim rukavima, zakrecu okrete zemljine.», Mjesec ti tanani prošaputa iz one jedne jedine obrvice. «Polegni se u camce, nadugacko privezane, pa slušaj strune što proticu kroz korita tišine, dok jata ribica izmicu oku gipke grabljivice.», Kosu ti taknu ribarevo najmlađe dijete, što u ponoc u snu k vodi pobjegne. «Privuci se uza me, ja ću te toplu ljubiti i povesti te u šumarke gdje jele vec nakicene snivaju domove bajkovite s hrpom ustreptale djecice.», predloži ti juli što se već bio zarucio, pa razvrgnuo zaruke s nestašnom avgustovskom djevom.
I tako ti nizaše i nizaše, šaputaše nagovore i prijedloge, sve po redu oni prijatelji cežnje koji velike tišine nastaniše. Tako ti u cežnji vlati i grančice kazivaše, pa mahovine i kamenje, pa leglo srne plahovite i krupno smeđe oko iz glogove guštare. Tako te u gluho doba jablani na ples svoj pozvaše. Tako ti price pricaše kupine i sestre lijeskove.Tako te vrbe plašiše bolestima ženskog srca što izlaze iz maglice, i kletom mulju što svuda preostane kad se rijeka izlije. Kad se voda zemljana u prhku koru utisne. Kad se otkinuto granje pušta u nizvođe. Kad se kupola modrine u majcina korita nakrenu. Kad se zametnu boje i cela usnula orose. Kad se školjke zaljube u glatko podvodno kamenje. Kad sidra zabuncaju da su u hrđama tajne poruke. Kad daljine polegnu u površine a valovi ponesu jastucnice gdje zavijugaše pruge beskraja Tako ti obloge na ranicu od čežnje staviše i znamenja raznovrsna pred noge dadoše, pa te u zboru šapata uspavaše, pa te još snenu k morima odnesoše, gdje valovi nevidljive konje uzjahaše, a plamsaji beskraja u puste pucine odbjegoše.
Tad dođoh ti, snene ti oci poljubih i snu ti šapnuh te prevariše. Da naša sretanja i snovi oživješe. Da divotnim plesom skladno zaplesasmo i da žubornim vilama našim ssusretom radost ucinismo. Da zauvijek spojeni sjene nam se taknuše. Da vrijeme i nevrijeme zađe za tragove. Da strepnje i strahovi padoše u beskraje. Da cežnje i snoviđenja pokleknuše i dadoše pristanke. Pa se još jace zaljubismo. Pa se vjencasmo i zauvijek jedno drugom srca amanetismo i stotine i stotine savršenih krugova nad zemljom ucinismo. Pa se u našim nježnim lagunama zaigrasmo, zatrebasmo, zagrlismo i zanocismo, u lagunama i oazama gdje nam se ni daleki svjetovi ne nadaše. Pa djecu svoju nerođenu u krila posjedasmo, pa Ljubav, savršena mi postadosmo......
I savršena ljubav postadosmo jer odmaknula si nevidljivi prekrivac s mog i tvog svijeta. Vjernoscu. Iskrenoscu. Hrabroscu. Brižnoscu. Nježnoscu. Ljubavlju si daljine u beskraje vratila. Izgovorila si rijeci koje je moja duša snivala. Razgrnula si sve barijere stvarnosti i bacili ih među lavlje sjene prošlosti.. Smaknula si težine sjete s mojih ramena. Stresla ste prašinu prošlosti s moga lica. Otpuhnula si mi sve moje cežnje kao novcice u fontanu u kojoj plivaju nenapisana pisma. Uzela me bez uzimanja. Zagrizla bez probavnih sokova. Provukla kroz puteljke između starih stabala življenog. Raskovala sve moje okove srca pa me vezala svojim svilenim plavetnim lasima. Pokazali mi suncevu svjetlost i sva vrata svijetova u ljepoti tvojih ociju. Maramicom usana natopljenoj mirisima ambera vlažila mi moje žedne usne... Natocila me u kristalni pehar iz kojeg se pije ljubavni napitak...Darovala mi sebe, ljubav i ljepotu svakog novog dana.... I ja sam sada tvoj dašak trajanja dugacak kao sahat vjecnosti u zaljuljanim krošnjama tvoje kose, prostran kao neprolaznost ljepote u zagrljaju pod bijelim haljinama tvoga lica, pred divljim trešanjama tvojih usana, kao trenutak zvjezdanog iskrenja i najljepši drhtaj srece srca što oživje tvojim njedrima.
Želim ti reci kako je lijepo i nježno sebe u tebi cijelog preploviti i nepcima duše radost plaho ocutjeti, prstima ti kosu doticati, valovima voljeti, vodenim ljiljanima o tvojoj ljepoti šaputati i zavjetno prstenje ljubavi odnositi. I usnama se povijati u tvoje zlatosti i u ljupkosti tvojoj tobom teci... I uz tebe snivati koliko mogu biti bijeli oblaci, koliko mehki i paucinasti, nepomicni kad se propnu nad plavetne ravnice...I zagrljeni pogađati koliko nam poljupci mogu ljepotom krošnje ljuljati i vjetar tiho pitati koliko se može ljubavlju i toplinama tvoje prelijepo lice natapati, koliko se može u stapanju jednina tvoja postati pod kosama tvojih dragosti u u uskovitlanim poljupcima...Želim ti reci kako je nježno sebe u tebi kao široku košulju divni nam predstojeci dan potopiti i pustiti da plovi i plovi u jezeru tvoje nježnosti...
Toliko toga još ti želim ljubavlju šaputati...I želim da kad ti kažem volim te uvijek pomisliš i znaš da si moj svaki dan, da si mi kao zadnji divni ljudski dah umiven srecama i prekriven bajkama, optocen dugama i natopljen jekama, suncem okupan, zacešljan, zaiskan ocima od najvecih mora...kad ti kažem volim te, pomisli da si moja prošlost, sadašnjost i buducnost, da si svi moji snovi sanjani, sve moje želje željene, sve moje radosti i osmijesi, sve moje tajne i cutnje, sve moje noci i svi moji dani, sva proljeca i zime, sve cežnje i strasti, svi moji padovi i usponi, sve knjige i price sve moje hrabrosti i borbe, sve moje nježnosti i ushiti...kada ti kažem volim te, pomisli da te živim svakim svojim dahom, pomisli da te u svakom licu vidim, na svakoj stazi srecem, u svakoj rijeci, u svakom cvijetu u svakoj zvijezdi... Ne dam te nikada ni jednoj tuzi i strepnji, ne dam te nijednom bolu ni sjeti, nijednoj groznici i vatri, ne dam te nijednom ledenom dahu prošlosti, niti posteljama zeblji u kocijama sumnje...Ja sam tvoja prva i zadnja brana i cuvat cu te svom snagom srca...
Neobican dan. Slatkoca radosti djetinjeg iscekivanja. Nešto u njemu tako nježno potjeruje nevidljiva zlatna stada preko ulica i krovova. Nešto u rijeke pušta iz preširoke slikarske haljine toplinu svjetlosnih zrnca. Nešto se stidljivo nježno necka šapnuti rijec sa svim morima nježnoti sa dva drhtaja u grudima. Nešto polahko, polahko koraca našim djetinjstvima i u korijnje prvih naših snova šaputanjem znacenja stavlja. Nešto se ljulja u kolijevkama nacinjenim od naših dlanova kad onako razdragano od svijeta skrivamo zvijezdano dijete naših snova. Nešto išcekuje na prstima hoce li prozor i slika i zavjesa u nama dospjeti staviti u kosu vjetra rijec sa bezbroj svijetova, rijec otiska naših srca... Koracah gradom posve nebitnim smjerovima i mimoilazih se s prolaznicama dragih lica, radostan u ovim danima djetinjeg nestrpljenja cekanja, prepun misli tebe, mašte, topline i sretanja...I nosih u sebi jedan lijep san koji snivah o nama, o daljini, o ljubavi...
Sanjao sam da je bilo sedam minuta do ponoci. Vrijeme kad je vjetar silazio k vodama po bistre struje i krugove. Mirisno ljeto ispiralo ti je kosu pod sjenom tihe breze. Daljina i duga razdvojenost tugu ti je donosila i sjetom ti oci natapala. Prisjecala si se svih naših godina, carobno lijepih susreta, radosnih dana nježnoscu protkanih noci. Cežnja je cinila da su ti usne naš pitki okus bliskosti osjecale. Zagledana u vodu, tražeci u njoj mehlem za cežnji, prisnilo ti se da ti nježnom, pamucnom rukom, kroz tvoju kosu greben od maznih prstiju provlaci. «Ne može biti, on!», šaputaše ti glatki lopoci što se igraju plovidbe. «Ne može biti, draga nježna sestrice!», smijale su se zvijezdice. «Ne može ljubav i on biti u vodi. Pa ondje su tvoje oci i kosa i sve one žute nadlanice, što ti krase haljinu od svile junskih niti vezenu », govorio je maleni jež što se prestrašio sjene sovine. «Tvoja ljubav, tvoj dragi je ondje gdje jeleni u gustim krznima s gore silaze», kazivaše brezine resice. «Ondje gdje su bijele vjeverice i lisice i kceri medvjedove. Gdje sjever zove kristale i pahuljaste paucine u zimine svatove», dobacivaše cuk. «Tamo gdje posljednji vuci dozivaju pretke ocnjakove i duše škorpionske jecajem boje plemenite samoce.»
«Zašto u blagi san ne pođeš? Zašto se ne pustiš u moje dubine» vodenim ti zovom šaputaše Duša Rijeke. «Moje su staze smaragdnim zrncima posute i nece ti u njima ustrebat ni papucice.» «Zašto uz moje strmine ne uzađeš. Tako su zanesene i zaljuljane moje omorike. Sve još miriše na ljekovite trave. Ta pođi!», nestrpljivo ti gora pripomenu. «Zašto u moj sanak ne dođeš? Moje su krošnje još mocne i pricat cu ti o davnom dobu kad su pod zemlju silazile vile, a pjesnici samotni grlili moje cvorove.» golem se hrast dade u nagovaranje. «Pusti se u moje srebrne rudnike, pa cemo srpom žeti carobne pšenice u ljubavnoj basci, nepožnjevene. Zacut ceš glasove djevojaka koje se još nisu ljubile i kosce naocite, kako u grubim košuljama sa zavrnutim rukavima, zakrecu okrete zemljine.», Mjesec ti tanani prošaputa iz one jedne jedine obrvice. «Polegni se u camce, nadugacko privezane, pa slušaj strune što proticu kroz korita tišine, dok jata ribica izmicu oku gipke grabljivice.», Kosu ti taknu ribarevo najmlađe dijete, što u ponoc u snu k vodi pobjegne. «Privuci se uza me, ja ću te toplu ljubiti i povesti te u šumarke gdje jele vec nakicene snivaju domove bajkovite s hrpom ustreptale djecice.», predloži ti juli što se već bio zarucio, pa razvrgnuo zaruke s nestašnom avgustovskom djevom.
I tako ti nizaše i nizaše, šaputaše nagovore i prijedloge, sve po redu oni prijatelji cežnje koji velike tišine nastaniše. Tako ti u cežnji vlati i grančice kazivaše, pa mahovine i kamenje, pa leglo srne plahovite i krupno smeđe oko iz glogove guštare. Tako te u gluho doba jablani na ples svoj pozvaše. Tako ti price pricaše kupine i sestre lijeskove.Tako te vrbe plašiše bolestima ženskog srca što izlaze iz maglice, i kletom mulju što svuda preostane kad se rijeka izlije. Kad se voda zemljana u prhku koru utisne. Kad se otkinuto granje pušta u nizvođe. Kad se kupola modrine u majcina korita nakrenu. Kad se zametnu boje i cela usnula orose. Kad se školjke zaljube u glatko podvodno kamenje. Kad sidra zabuncaju da su u hrđama tajne poruke. Kad daljine polegnu u površine a valovi ponesu jastucnice gdje zavijugaše pruge beskraja Tako ti obloge na ranicu od čežnje staviše i znamenja raznovrsna pred noge dadoše, pa te u zboru šapata uspavaše, pa te još snenu k morima odnesoše, gdje valovi nevidljive konje uzjahaše, a plamsaji beskraja u puste pucine odbjegoše.
Tad dođoh ti, snene ti oci poljubih i snu ti šapnuh te prevariše. Da naša sretanja i snovi oživješe. Da divotnim plesom skladno zaplesasmo i da žubornim vilama našim ssusretom radost ucinismo. Da zauvijek spojeni sjene nam se taknuše. Da vrijeme i nevrijeme zađe za tragove. Da strepnje i strahovi padoše u beskraje. Da cežnje i snoviđenja pokleknuše i dadoše pristanke. Pa se još jace zaljubismo. Pa se vjencasmo i zauvijek jedno drugom srca amanetismo i stotine i stotine savršenih krugova nad zemljom ucinismo. Pa se u našim nježnim lagunama zaigrasmo, zatrebasmo, zagrlismo i zanocismo, u lagunama i oazama gdje nam se ni daleki svjetovi ne nadaše. Pa djecu svoju nerođenu u krila posjedasmo, pa Ljubav, savršena mi postadosmo......
I savršena ljubav postadosmo jer odmaknula si nevidljivi prekrivac s mog i tvog svijeta. Vjernoscu. Iskrenoscu. Hrabroscu. Brižnoscu. Nježnoscu. Ljubavlju si daljine u beskraje vratila. Izgovorila si rijeci koje je moja duša snivala. Razgrnula si sve barijere stvarnosti i bacili ih među lavlje sjene prošlosti.. Smaknula si težine sjete s mojih ramena. Stresla ste prašinu prošlosti s moga lica. Otpuhnula si mi sve moje cežnje kao novcice u fontanu u kojoj plivaju nenapisana pisma. Uzela me bez uzimanja. Zagrizla bez probavnih sokova. Provukla kroz puteljke između starih stabala življenog. Raskovala sve moje okove srca pa me vezala svojim svilenim plavetnim lasima. Pokazali mi suncevu svjetlost i sva vrata svijetova u ljepoti tvojih ociju. Maramicom usana natopljenoj mirisima ambera vlažila mi moje žedne usne... Natocila me u kristalni pehar iz kojeg se pije ljubavni napitak...Darovala mi sebe, ljubav i ljepotu svakog novog dana.... I ja sam sada tvoj dašak trajanja dugacak kao sahat vjecnosti u zaljuljanim krošnjama tvoje kose, prostran kao neprolaznost ljepote u zagrljaju pod bijelim haljinama tvoga lica, pred divljim trešanjama tvojih usana, kao trenutak zvjezdanog iskrenja i najljepši drhtaj srece srca što oživje tvojim njedrima.
Želim ti reci kako je lijepo i nježno sebe u tebi cijelog preploviti i nepcima duše radost plaho ocutjeti, prstima ti kosu doticati, valovima voljeti, vodenim ljiljanima o tvojoj ljepoti šaputati i zavjetno prstenje ljubavi odnositi. I usnama se povijati u tvoje zlatosti i u ljupkosti tvojoj tobom teci... I uz tebe snivati koliko mogu biti bijeli oblaci, koliko mehki i paucinasti, nepomicni kad se propnu nad plavetne ravnice...I zagrljeni pogađati koliko nam poljupci mogu ljepotom krošnje ljuljati i vjetar tiho pitati koliko se može ljubavlju i toplinama tvoje prelijepo lice natapati, koliko se može u stapanju jednina tvoja postati pod kosama tvojih dragosti u u uskovitlanim poljupcima...Želim ti reci kako je nježno sebe u tebi kao široku košulju divni nam predstojeci dan potopiti i pustiti da plovi i plovi u jezeru tvoje nježnosti...
Toliko toga još ti želim ljubavlju šaputati...I želim da kad ti kažem volim te uvijek pomisliš i znaš da si moj svaki dan, da si mi kao zadnji divni ljudski dah umiven srecama i prekriven bajkama, optocen dugama i natopljen jekama, suncem okupan, zacešljan, zaiskan ocima od najvecih mora...kad ti kažem volim te, pomisli da si moja prošlost, sadašnjost i buducnost, da si svi moji snovi sanjani, sve moje želje željene, sve moje radosti i osmijesi, sve moje tajne i cutnje, sve moje noci i svi moji dani, sva proljeca i zime, sve cežnje i strasti, svi moji padovi i usponi, sve knjige i price sve moje hrabrosti i borbe, sve moje nježnosti i ushiti...kada ti kažem volim te, pomisli da te živim svakim svojim dahom, pomisli da te u svakom licu vidim, na svakoj stazi srecem, u svakoj rijeci, u svakom cvijetu u svakoj zvijezdi... Ne dam te nikada ni jednoj tuzi i strepnji, ne dam te nijednom bolu ni sjeti, nijednoj groznici i vatri, ne dam te nijednom ledenom dahu prošlosti, niti posteljama zeblji u kocijama sumnje...Ja sam tvoja prva i zadnja brana i cuvat cu te svom snagom srca...
-
mikogoago
- Posts: 1182
- Joined: 31/10/2009 17:33
#858 Re: Tajne niti duše
Ljepo receno i istinitoonako wrote:
#Izgubio sam igračku koja me
pratila kroz moje djetinjstvo...
Ali sam dobio uspomenu na
ljubav one koja mi je darovaše...
Izgubio sam zaštićenost i maštovitost djeteta...
Ali sam dobio mogučnost da se
razvijam i živim slobodno...
Izgubio sam mnoge ljude koje sam volio
i koje još uvijek volim.
Ali sam dobio ljubav i primjer
kako treba živjeti...
Izgubio sam jedinstvene trenutke,
jer sam tugovao umjesto da se smijem..
Ali sam otkrio da sijući ljubav,
žanjem najljepše plodove ljubavi...
Izgubio sam mnogo u životu, ali uprkos
tom gubitku jako mnogo sam dobio.
Uvijek je moguće boriti se za ono što volimo,
jer uvijek ima mogučnosti za novi početak.
Čovjek treba gledati visoko, srcem snivati
snažno, želiti najbolje od najboljeg
i život će mu dati ono što želi..."
"Nije važno u kojem trenutku života smo se umorili...
Ono što je važno je da je uvijek moguće i potrebno
ponovo krenuti. Ponovo krenuti znaći dati sebi
novu šansu,obnoviti nadu u životi ono što je
najvažnije vjeru u sebe.
Mnogo si propatio u ovo periodu?
Bilo je to naukovanje. Puno si patio?
Plakao u čežnji? Bilo je to pročišćavanje duše.
Bio si ogorćen? Bilo je to zato da bi naucio
i mogao oprostiti.Bio si osamljen?
Bilo je to zato što si zatvorio vrata srca.
Vjerovao si da je sve izgubljeno?
Bio je to samo početak oporavka.
Osjecao si se osamljeno?
Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš puno ljudi
koji čekaju tvoj osmijeh da bi ti se približili...
Kreni iz početka.Otvori srce novom životu,
novoj ljubavi, jer stvoreni smo da volimo
više puta u životu,jer smo i sami kreacija
i manifestacija ljubavi...
[/b][/color]
-
mikogoago
- Posts: 1182
- Joined: 31/10/2009 17:33
#859 Re: Tajne niti duše
Prelijepo i istinitoamsa66 wrote:"Nije važno u kojem trenutku života smo se umorili...
Uvijek nepozvane iz neke nepoznate dubine, neosjetno kao i uvijek, kada dođu pohodile su me sinoc, misli, da kazuju da porede, da kao i uvijek neire ostave. I u tim kasnim nocnim satima ponekada pomislim da mi je ljubav kao sudbina, da mi ona određuje sve u životu, staze, puteve i smjerove kojima hodim i putujem sa svojim zavežljajem, ciljeve, rezltate, da je ona ta koja me pokrece i u svemu cini boljim covjekom, širim plemenitijim i ona je ta koja mi daje smisao svakom novom danu, svakom novom sutra i znam, poodavno znam je se ne mogu osloboditi, kontrolisati, sputati, ograniciti, oduprijeti joj se, savladati je, uteci, skriti se, ali ni posjedovati, jer je ona kao moja sjena koja me neprekidno u svemu mom prati, nerazdvojni dio mene, ali ona sve u meni i oblikuje i vodi me zajedno, pod ruku s njom da koracam putevima nikada istim, nikada poznatim, uvijek razlicitim i neviđenim. Kao i knjiga svaka ljubav ima svoju ljepotu i svaka je lijepa........ "
dok sam citala ovo sto si napisao nekako mi ovo pade na pamet
Na jednom dalekom usamljenom ostrvu usred okeana ziveli lepo i u slozi Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje. Ziveli su mirno na tom ostrvu daleko od svih svetskih briga i dogadjanja. Ali nakon mnogo vekova primetili su da njihovo ostrvo polako , pa sve brze i izvesnije nestaje. Vrlo brzo shvatili su da ostrvo ubrzano tone. Uznemireni oni spakuju svoje stvari i krenu polako da napustaju svoje lepo, carobno, ali tonuce ostrvo, koje im je vekovima pruzalo srecu.
Jedino Ljubav , postojana po prirodi, resi da ostane. Jedino je ona verovala i nadala se da je sve to privremeno i da ce doci bolji dani kada ce sve biti lepo i veselo kao nekada. Medjutim vremenom i Ljubav shvati da nema nade i da mora i ona da napusti svoj dom. Spakuje lepo ono malo stvari i puno uspomena sa sobom, ali ... sada vise nije bilo nacina da ode sa ostrva. Svi camci, brodovi i splavovi vec su otplovili a za pravljenje novih vise vremena nije bilo. Ljubav je pocela da doziva upomoc.
Nekako u to vreme, put tuda nanese Bogatstvo. Ljubav se obraduje srecnoj slucajnosti i zamoli Bogatastvo da je primi na svoj brod:
- Primi me molim te, ostrvo tone, udavicu se - rekla je Ljubav.
- Izvini ali moj camac je pun zlata i dragog kamenja. Nema mesta jos i za tebe Ljubavi. Ako i ti budes usla, bojim se potonucemo - rece Bogatstvo i ode.
Ljubav je pocinjala da hvata panika. Ostrvo je vise tonulo i vode je bilo vise. U panici, Ljubav je i dalje dozivala u pomoc. Onda je na svom splavu naisla Tuga. Ljubav se obradovala starom prijatelju:
- Tugo, molim te spasi me. Potonucu zajedno sa ovim nasim ostrvcetom. Bilo bi steta da svet ostane bez ljubavi.
- Zao mi je Ljubavi - odgovorila je tuga - Toliko sam tuzna da ne mogu da te povedem sa sobom. Zelim da budem sama. I ostavi ljubav daleko iza sebe.
Na ostvru Ljubav vec hvata ocaj . Ne vidi nacina da se spase iz nezgodne situacije u kojoj se nasla i to zato sto je verovala u bolje sutra. Medjutim, tracak nade, ili je mozda u pitanju vera, jos uvek su je nagonili da i dalje doziva u pmoc. Njena dozivanja privuku paznju Sujete koja je tuda slucajno prolazila.
- Povedi me sa sobom. Ti si mi jedina nada - zamoli LJubav.
- Ne dolazi u obzir! Vidi kakva si prljava i mokra, hoces da mi pokvasis camac . Sama si kriva! Sad snosi posledice. Lepo sam ti govorila da odes dok se jos moglo. - I jos uvredjena ode i ostavi Ljubav sa njenom tuznom sudbinom .
Izgubivsi i poslednju nadu, Ljubav se predala sudbini. Sela je na jedini nepotopljeni kamen sto je ostao od njihovog, nekad velikog i divnog ostrva i cekala da i on nestane ispod vode i sa sobom odnese i nju. U to niotkuda , pojavi se neki stranac u camcu. Stranac pridje sasvim blizu i pruzi Ruku ljubavi. Ona udje u camac i on je preveze na susedno ostrvo. Tu je Ljubav izasla iz camca, zahvalila se i posla dalje. Tek par metara dalje shvatila je da ne zna ko ju je spasio. Okrenula se i dotrcala natrag do obale, ali camac sa strancem vec se izgubio na horizontu. Tada je Ljubav tek primetila Znanje kako sedi na obali. Prisla je i upitala:
- Reci Znanje, ko je stranac koji me je spasao sigurne smrti?
Znanje je pogleda, nasmesi se pa joj rece:
- Kako, zar ti ne znaš? To je bilo VREME.
- Vreme? - Upita zbunjeno Ljubav.
- Da, VREME - odgovori Znanje - Jer jedino je VREME sposobno da spozna koliko je Ljubav velika
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#860 Re: Tajne niti duše
Za sve naše dane razdvojenosti, za sve izložne čežnje od ponoći do ponoći...
Pisem ti ljubavi moja za dane u kojima me nece biti i dane iza njih, dane s putnim nizbrdicama koje su sakrili pokoseni zitni brijegovi i noci iza njih, noci s dugim nesanicama, koje su rasanili napušteni stari mlinovi i njihovi milni jezerski stanovi u proslosti prasini i paucini…I njihove najmlade vilinske kceri s dugim raspustenim mislima-kosama i tijelima vodenih setacica dragosti s tihim nepomicnim jutrima nagosti ljepšim od bijele pogubljene mladosti i kamenim portalima mahovina s hrapavom korom stoljetnosti... Pišem ti najdraza moja o voljenju tebe i voljenju po slikarskoj masti za sve nase dane razdvojenosti, za sve izlozbe ceznje od ponoci do ponoci...
Ispijam prvu jutarnju kahvu...Na stolu knjiga procitana do pola.... Put u pisceve svemire duse, njegove maste i nutrine... Jagodicama doticem, malo sivkastosrebrno dugme. Nesto se pomaklo u uglu muzicke kutije. Sad ce tonovi vjesto pretoceni u miline.. Kamencici radosti od misli posakrivase se u tvoje zavezljaje. Pustam da me muzika prozme. Nekako volim zapoceti dan uz stare balade. Vrijeme jos ne tece. Treba mi nesto cime cu razbiti ledenu pokoricu kojom me okovao sanjivi svijet ceznje. Dohvatih nesto tanko sto treperi od hrapave povrsine. Upaljac...Palim cigaru... Plamicak prepun vrele zemljane boje dohvatio je nešto među prstima. Dubok udah opojnog dima...Zavijugalo je meskoljenje maste poput dimnih oblika...Nježno toplo otpijanje, miris kahve... Prsti se ne zele odvojiti od malehnog finzdana... Uzimam gutljaj opojne tekucine. Kao da nesto u njoj zeli okusiti mene.
U poluotvorenom ormaru s mislima mirisu tvoje ruke. Kao da sam snivao lebdeci, sakriven u tvoje njezne haljine. Vrata do tvojih odaja uvijek bi se nekako otvarala o ponocima i svaki put bi se nalazila na drugom mjestu.... Ponekad u slici na zidu, kucistu starinskog sahata, tavanskom prozorcicu ili kutiji za pisma. Nikad nisam odgonetnuo magiju tvojih dolazaka kroz mjesecevu zavjesu. Kako bi se samo sakupila u savrseni snop iz svih onih srebrnih krhotina. I lijepo je osjetiti kad se tada zavuces u moje tople grudi, tise nego kisna duga u smaragdne vodopade. Znam. Ti si moj cudesni svijet, moje voljenje, bitisanje, dani i noci, svi moji svijetovi...
Prenuh se. Zenski glas na radiju brzo išcitava podsjetnike mjesta i vremena. Pustam ga da to odnese negdje dalje. Ne zelim znati zasto je pao vojni helikopter, zasto je neko negdje doputavo, ni kolike ce danas biti temperature. Ne sada. Ionako koristim nevidljivi daleki lijek od tuge. Ne ulazim u autobuse koji voze u dnevnopoliticke besmislene rasprave. Iritiraju me isprazne guzve i retorika koja nikada nista ne mijenja, sem da sluzi kao ventil masama...Ici cu pjesice sokacima tisine, kao i svaki dan do Tebe. Kad se zamorim, sjest cu na oblake i prepoloviti svoje nebeske polovice modrine.
Neki dragi daleki ljudi danas ce mi ostaviti dobru rijec. Uzvratit cu im. Od djetinjstva sam volio dopisivanje. To zna donijeti tako lijepo iscekivanje, prekrasna poznanstva, bogatstva divnih dusa...Uklonit cu sve nemire koje mi u nanosima stvarnosti ovaj dan donosi... Poslije cu malo sjesti na lijepe neravne kamene skute i s Tobom promatrati bijele jedrilice. Ondje te smijem uhvatiti za ruke, nasmijati se necem neobicnom sto bi stavila u svoje poetske skice i slusati kako oblaci oponasaju valove. Bice to prekrasan dasak srece. Kad se sjenska stada aksamska sa ispase vrate, bit cu vec tako lijepo za snove spremljen...Jer s tobom se osjecam poput ljudskog andela tvojom ljubavlju izignut iznad iznad vlastite obicnosti...
Jutro ce me odvesti na Put i pisem ti radosti moja za dane u kojima mi niko osim tvoje sjene u mirisnoj spavacici u gluho doba cudesne blagosti nece moci doci...Hvala Ti mila moja sto u tvojoj Ljubavi ja osjetih da mogu ciniti cuda, da mogu biti tvoj ljudski andeo, Hvala Ti Ljubavi za jos jedan dan voljena, bliskosti i miline...
Pisem ti ljubavi moja za dane u kojima me nece biti i dane iza njih, dane s putnim nizbrdicama koje su sakrili pokoseni zitni brijegovi i noci iza njih, noci s dugim nesanicama, koje su rasanili napušteni stari mlinovi i njihovi milni jezerski stanovi u proslosti prasini i paucini…I njihove najmlade vilinske kceri s dugim raspustenim mislima-kosama i tijelima vodenih setacica dragosti s tihim nepomicnim jutrima nagosti ljepšim od bijele pogubljene mladosti i kamenim portalima mahovina s hrapavom korom stoljetnosti... Pišem ti najdraza moja o voljenju tebe i voljenju po slikarskoj masti za sve nase dane razdvojenosti, za sve izlozbe ceznje od ponoci do ponoci...
Ispijam prvu jutarnju kahvu...Na stolu knjiga procitana do pola.... Put u pisceve svemire duse, njegove maste i nutrine... Jagodicama doticem, malo sivkastosrebrno dugme. Nesto se pomaklo u uglu muzicke kutije. Sad ce tonovi vjesto pretoceni u miline.. Kamencici radosti od misli posakrivase se u tvoje zavezljaje. Pustam da me muzika prozme. Nekako volim zapoceti dan uz stare balade. Vrijeme jos ne tece. Treba mi nesto cime cu razbiti ledenu pokoricu kojom me okovao sanjivi svijet ceznje. Dohvatih nesto tanko sto treperi od hrapave povrsine. Upaljac...Palim cigaru... Plamicak prepun vrele zemljane boje dohvatio je nešto među prstima. Dubok udah opojnog dima...Zavijugalo je meskoljenje maste poput dimnih oblika...Nježno toplo otpijanje, miris kahve... Prsti se ne zele odvojiti od malehnog finzdana... Uzimam gutljaj opojne tekucine. Kao da nesto u njoj zeli okusiti mene.
U poluotvorenom ormaru s mislima mirisu tvoje ruke. Kao da sam snivao lebdeci, sakriven u tvoje njezne haljine. Vrata do tvojih odaja uvijek bi se nekako otvarala o ponocima i svaki put bi se nalazila na drugom mjestu.... Ponekad u slici na zidu, kucistu starinskog sahata, tavanskom prozorcicu ili kutiji za pisma. Nikad nisam odgonetnuo magiju tvojih dolazaka kroz mjesecevu zavjesu. Kako bi se samo sakupila u savrseni snop iz svih onih srebrnih krhotina. I lijepo je osjetiti kad se tada zavuces u moje tople grudi, tise nego kisna duga u smaragdne vodopade. Znam. Ti si moj cudesni svijet, moje voljenje, bitisanje, dani i noci, svi moji svijetovi...
Prenuh se. Zenski glas na radiju brzo išcitava podsjetnike mjesta i vremena. Pustam ga da to odnese negdje dalje. Ne zelim znati zasto je pao vojni helikopter, zasto je neko negdje doputavo, ni kolike ce danas biti temperature. Ne sada. Ionako koristim nevidljivi daleki lijek od tuge. Ne ulazim u autobuse koji voze u dnevnopoliticke besmislene rasprave. Iritiraju me isprazne guzve i retorika koja nikada nista ne mijenja, sem da sluzi kao ventil masama...Ici cu pjesice sokacima tisine, kao i svaki dan do Tebe. Kad se zamorim, sjest cu na oblake i prepoloviti svoje nebeske polovice modrine.
Neki dragi daleki ljudi danas ce mi ostaviti dobru rijec. Uzvratit cu im. Od djetinjstva sam volio dopisivanje. To zna donijeti tako lijepo iscekivanje, prekrasna poznanstva, bogatstva divnih dusa...Uklonit cu sve nemire koje mi u nanosima stvarnosti ovaj dan donosi... Poslije cu malo sjesti na lijepe neravne kamene skute i s Tobom promatrati bijele jedrilice. Ondje te smijem uhvatiti za ruke, nasmijati se necem neobicnom sto bi stavila u svoje poetske skice i slusati kako oblaci oponasaju valove. Bice to prekrasan dasak srece. Kad se sjenska stada aksamska sa ispase vrate, bit cu vec tako lijepo za snove spremljen...Jer s tobom se osjecam poput ljudskog andela tvojom ljubavlju izignut iznad iznad vlastite obicnosti...
Jutro ce me odvesti na Put i pisem ti radosti moja za dane u kojima mi niko osim tvoje sjene u mirisnoj spavacici u gluho doba cudesne blagosti nece moci doci...Hvala Ti mila moja sto u tvojoj Ljubavi ja osjetih da mogu ciniti cuda, da mogu biti tvoj ljudski andeo, Hvala Ti Ljubavi za jos jedan dan voljena, bliskosti i miline...
-
amsa66
- Posts: 6035
- Joined: 05/03/2010 10:53
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#862 Re: Tajne niti duše
Mekše od kamena, a tvrđe od zaborava...
Sunčano jutro, tiho kao lade sunca u jezerskom drhtanju snova. Miriše šeher starih tabija po vrelanskom jezercu s labudima, po zutim svjetiljkama po oknima zlatarnica... Vjetar se mreska s nevidljivim valovima i zadirkuje s listovima nad seherom. Znam da mi je jos prerano poletjeti pa je sve jos igra ceznje, iscekivanja i mastanja...I daleko je i blizu je i sada je septembar ili divni oktobar, stameni novembar koji ce mi te donijeti, ili ce ipak sve kao u snu nadoci vec nekog iduceg jutra. Nad svime struji toplina, predu se zlatna prediva.
Ljulja se u meni namreskana postelja lopoceva cvijeta kojeg si pohranila u meni. Bosonogom tragu mojih jutrosnjih mastanja privija se uzana vijuga travnatog puteljka nade na pomisao da cu te vidjeti i divne ti usne s mirisom ambre ljubiti. Malehni camac srca za vrbu ceznje privezan, jos plovi plahim zamasima valova miline, kao da si jos ovdje, kao da blizenja nisu vec utisana, smaragdnim smirajima sna. U njemu je pisamce zagrljenih sjena, trenutak nasih praskozorja i slicice sunca. Pod jastukom oblaka duse pomaknu se sreca, bijela, treperava, glatka kao kolut, sto ga je mila voda stotinama jeseni, na tihom dlanu proticanja, meksim bila cinila.
Dotaknem ti svake noci u snu dlan i strepim nisu li ondje krila spaljena zorom mjeseca s kolima za nasa tijela...Mirise u meni visoka trava osjecaja prepuna srebrnog sjemenja, s one strane mastinih pripadanja, gdje su sva nasa spajanja i razdvajanja, skrivanja i raskrivanja, gdje nas toliko jako u ceznji nema pa nas ima, ima nas pa nas nema... I vracam se u bajkovitost noci u kojima si me povela u tajna mjesta predaka s one stranu vremena gdje uminu sve borbe i voljenja, gdje zgasnu sve strepnje i stoljeca...U noc kada si mi sve albume sebe rastvorila u trenutke gdje nije bilo ni zudnje ni ocaja...
Dotaknem ti u snu dlan pa te vidim kako se iskradas prije nego sto sabah razbijeli ona nasa topla mjesta pustena nad mirisne posteljske udubine, kao da si me voljela nekako sa zvijezdama spojena...znajuci da zelim zarobiti neuhvatljivi trenutak, onaj trenutak ucinjen da budemo sada zajedno, spojeni, u alhemiji njeznosti i simfoniji ljubavi...I svi moji jedrenjaci zelja tad poznaju po imenu peharnike olujnih vjetrova sto mi ih razdvojenost i daljina nanose. Pridignu se u vrelini tijela sve tvoje kretnje, sve tvoje zaljuljane sjene nad mojim licem, i tijelo mi se natopi valovima tvojih dodira, tim miljenicima beskraja i nadem se s tobom nad okeanom miline na mjestu gdje vrijeme u nevrijeme tisinu nagriza na mjestu gdje nesto mekse od kamena a tvrde od zaborava pusta nas dodirnemo volsebno skriveno dno ljepote u bijelim jedrima za nasa umirena tijela...
Snivao sam da si me povela u setnju jutra da se pohvalis oblacima i da se ogledamo na trenutak u cvjecarskim izlozima... Nekako u isti trenutak smaknuli smo kopcice na koznim sandalama kraj fontane srece s davno ubacenim novcicima zelja. Odbacili smo tezista i okrenuli se na vjetru u lahkom plesu sunca...Kosa ti je zaleprsala, osmijeh zalelujao i sreca nam se prikrala na plahim prstima s cvjetnim laticama u sjenama aleje...Tad mi je sreca ponudila da postanem sta god pozelim...Dotaknuo sam ti usne i postao vjetar u tvojim pjesmama u krosnji kasnih tresanja u aksame ranih zalaza, u slogovima mreskanja. Da se mogu uvijek vinuti i povinuti do beskraja da te svake noci mogu dirnuti i ljubiti do praskozorja. Dotaknuo sam ti kosu i postao vjecna tvoja nevidljiva sila voljenja sto se lista medu listovima tajanstvenih drevnih knjiga o zabranjenim ljubavnicima. Poljubio sam ti oci i postao tvoj trenutak potoka u zubornom cvatu i malehan cvijet razlicka pod tvojim snenim prozorima...Postao sam tvoja zivotna staza srecama toplim posljuncana pod njeznim ti stopalima..
I sada sam sretan covjek koji te voli pod cijim se prstima pisu stihovi s porubima tvoje spavacice...Sreca je pisati tvojim ocima...Carobno je piti dlanovima tvoj tihi odraz....Lijepo je znati po slogovima Tvog imena necujnu molitvu nerasanjenih blizina. Carobno je piti dlanovima tvoj tihi odraz....
Sunčano jutro, tiho kao lade sunca u jezerskom drhtanju snova. Miriše šeher starih tabija po vrelanskom jezercu s labudima, po zutim svjetiljkama po oknima zlatarnica... Vjetar se mreska s nevidljivim valovima i zadirkuje s listovima nad seherom. Znam da mi je jos prerano poletjeti pa je sve jos igra ceznje, iscekivanja i mastanja...I daleko je i blizu je i sada je septembar ili divni oktobar, stameni novembar koji ce mi te donijeti, ili ce ipak sve kao u snu nadoci vec nekog iduceg jutra. Nad svime struji toplina, predu se zlatna prediva.
Ljulja se u meni namreskana postelja lopoceva cvijeta kojeg si pohranila u meni. Bosonogom tragu mojih jutrosnjih mastanja privija se uzana vijuga travnatog puteljka nade na pomisao da cu te vidjeti i divne ti usne s mirisom ambre ljubiti. Malehni camac srca za vrbu ceznje privezan, jos plovi plahim zamasima valova miline, kao da si jos ovdje, kao da blizenja nisu vec utisana, smaragdnim smirajima sna. U njemu je pisamce zagrljenih sjena, trenutak nasih praskozorja i slicice sunca. Pod jastukom oblaka duse pomaknu se sreca, bijela, treperava, glatka kao kolut, sto ga je mila voda stotinama jeseni, na tihom dlanu proticanja, meksim bila cinila.
Dotaknem ti svake noci u snu dlan i strepim nisu li ondje krila spaljena zorom mjeseca s kolima za nasa tijela...Mirise u meni visoka trava osjecaja prepuna srebrnog sjemenja, s one strane mastinih pripadanja, gdje su sva nasa spajanja i razdvajanja, skrivanja i raskrivanja, gdje nas toliko jako u ceznji nema pa nas ima, ima nas pa nas nema... I vracam se u bajkovitost noci u kojima si me povela u tajna mjesta predaka s one stranu vremena gdje uminu sve borbe i voljenja, gdje zgasnu sve strepnje i stoljeca...U noc kada si mi sve albume sebe rastvorila u trenutke gdje nije bilo ni zudnje ni ocaja...
Dotaknem ti u snu dlan pa te vidim kako se iskradas prije nego sto sabah razbijeli ona nasa topla mjesta pustena nad mirisne posteljske udubine, kao da si me voljela nekako sa zvijezdama spojena...znajuci da zelim zarobiti neuhvatljivi trenutak, onaj trenutak ucinjen da budemo sada zajedno, spojeni, u alhemiji njeznosti i simfoniji ljubavi...I svi moji jedrenjaci zelja tad poznaju po imenu peharnike olujnih vjetrova sto mi ih razdvojenost i daljina nanose. Pridignu se u vrelini tijela sve tvoje kretnje, sve tvoje zaljuljane sjene nad mojim licem, i tijelo mi se natopi valovima tvojih dodira, tim miljenicima beskraja i nadem se s tobom nad okeanom miline na mjestu gdje vrijeme u nevrijeme tisinu nagriza na mjestu gdje nesto mekse od kamena a tvrde od zaborava pusta nas dodirnemo volsebno skriveno dno ljepote u bijelim jedrima za nasa umirena tijela...
Snivao sam da si me povela u setnju jutra da se pohvalis oblacima i da se ogledamo na trenutak u cvjecarskim izlozima... Nekako u isti trenutak smaknuli smo kopcice na koznim sandalama kraj fontane srece s davno ubacenim novcicima zelja. Odbacili smo tezista i okrenuli se na vjetru u lahkom plesu sunca...Kosa ti je zaleprsala, osmijeh zalelujao i sreca nam se prikrala na plahim prstima s cvjetnim laticama u sjenama aleje...Tad mi je sreca ponudila da postanem sta god pozelim...Dotaknuo sam ti usne i postao vjetar u tvojim pjesmama u krosnji kasnih tresanja u aksame ranih zalaza, u slogovima mreskanja. Da se mogu uvijek vinuti i povinuti do beskraja da te svake noci mogu dirnuti i ljubiti do praskozorja. Dotaknuo sam ti kosu i postao vjecna tvoja nevidljiva sila voljenja sto se lista medu listovima tajanstvenih drevnih knjiga o zabranjenim ljubavnicima. Poljubio sam ti oci i postao tvoj trenutak potoka u zubornom cvatu i malehan cvijet razlicka pod tvojim snenim prozorima...Postao sam tvoja zivotna staza srecama toplim posljuncana pod njeznim ti stopalima..
I sada sam sretan covjek koji te voli pod cijim se prstima pisu stihovi s porubima tvoje spavacice...Sreca je pisati tvojim ocima...Carobno je piti dlanovima tvoj tihi odraz....Lijepo je znati po slogovima Tvog imena necujnu molitvu nerasanjenih blizina. Carobno je piti dlanovima tvoj tihi odraz....
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#863 Re: Tajne niti duše
Miris ruže ne bi postojao bez ruže...
Iako mnogi kazu da su to samo rijeci, samo slova koja ispisujemo i oblikujemo od njih recenice i da te recenice nisu toliko vazne i da nemaju snagu, one su zapis o nama, i kazuju o dijelovima naših snova, želja, osjecanja, padova i uspona, strahova, sujete, ega, raspoloženja, karaktera…
I sta je rijec, sta su tekstovi koje iz noci u noc ispisujemo, samo obicna slova koja oblikujemo i kombinujemo i slazemo ili nesto mnogo jace, vise, uzvisenije ili su one pečati, tragovi, otisci naših snoviđenja, unutarnjih previranja i bitaka, stanja koja su dan za danom različita, koja nas prožimaju i koja dok pišemo natapaju nasu nutrinu potrebnim kisama blagosti...
"RECENICA, RIJEC, PLEMENITA JE ZA PLEMENITE, ONA JE SISLA SA NEBA, ONA NIJE TRN..."
Rijec, to je ono sto tragaca podstice na traganje, a nemarne tjera u nesrecu. Rijec je samo jedan veo u beskraju zastora koji prekrivaju unutarnje svIjetove onoga sto je u nama. Mada je rijec i uzrok slabosti, bola, kako samo kombinacija dva ili tri slova, rijeci, recenice, moze uzrokovati zivot i uzbudenje, učiniti nam dan lijepim ili tužnim i jedno "Volim te" ili "Zelim te", život nam iz temelja promjeni, kao i "Ne volim te", "Ne želim te", ostaju sa nama, u nama, postanu zauvijek dio nas...
Recimo, dodje nam neki covjek, i mi ga pozdravimo i pozelimo mu dobrodoslicu, uputimo mu lijepe, nježne tople rijeci koje mu pricinjavaju zadovoljstvo i uzrok je prijateljstvu. Nekome drugome, uputimo dvije ili tri uvrede, budemo bahati, osioni, umišljeni u svojoj velicini i te dvije tri rijeci su uzrok bijesu i uvrijedenosti, i steknemo neprijatelja...
Ljubav traži rijeći natopljenje onim najljepšim u nama, traži rijeci koje kao proljetni lahor miluje, uzdiže, koje su tople, mehke, svilene, nježne, bistre i osvježavajuće kao planinski potok, zaštitničke i brižne, jer one su ono što je u nama. Ako se tako osjećaš, da voliš to i kaži, ako ti Ona nedostaje to i reci, ako si ushićen Njom pričaj joj o svom ushitu i sreći koju osjećaš sa Njom. Ako si preplavljen Njom, pa kaži joj, piši joj, Njeno je, jer ti je ostavila sebe u tebi da je čuvaš i paziš. Kazivaj o čežnji o potrebi za Njom i Njenom blizinom, glasom, licem, dodirom, o snovima u kojima je sanjaš, a u kojima je Ona, kazivaj riječima sve ono lijepo što je probudila u tebi, kazivaj svoju radost, lepršavost, vedrinu, svaku svoju emociju podijeli sa Njom, jer Ona je ulaskom u tvoj život i otvorila sve lijepo u tebi i zašto joj ne kazivati ono za šta je Ona zaslužna, ono što i pripada Njoj, jer Njena pojava, miris, dah, oči, ruke, poljupci, svaki Njen pokret, dodir, maznost, ženstvenost, učinilo je da preplavi tvoje svijetove, da ih spoji u jedan u kome si sretan i u kojem je cijeli pojavni i nevidljivi svijet Ona. Ili ćuti, i smatraj da je to slabost, i na kraju ćeš zasigurno ostati slab, prazan, neispunjen, bez Ljubavi, a rijeći će ti postati opore, bolne, grube, ledene, i ujedaće, ismijavaće, postaće tamne kao bezdan i reči ćeš kako ne vjeruš u Ljubav i rijeći. Ali ne, varaš se, jer ti ćeš znati da je istina da rijeći i Ljubav ne vjeruju više u tebe, ne borave i ne posjećuju više tvoje srce, a bile su kod tebe, željele se skrasiti, darovati te, sjeme u srce ti položiti i kao u proljeće kada sve olista htjele su tvoje osjećanja ozeleniti i dati im miris, ali si ih otjerao. I bježe one od tebe, bilo im je neugodno, smrzle se, nažuljale, napatile i odahnule kada odoše od tebe. I ostaviše te i prepustiše najvećoj kazni, samom sebi sa svojom prazninom i obilježiše te zauvijek gorčinom, čemerom, jedom i nezadovoljstvom, patnjom tihom, neumitnom i neprolaznom kako bi te po riječima svi oko tebe te prepoznali, i u kojoj po danu ti ni u šta ne vjeruješ i sve lijepo i toplo ismijavaš i negiraš, a noću jecaš od bola koji te razdire zbog usamljenosti i praznine koju u sebi osjećaš, moleći i prizivajući samo komadić nježnosti i topline, ali toga za tebe nema. Ili se odlući čutati, plaseci se da te ne povrijede u iskrenosti, jer su te jednom povrijedili. I opet griješiš, jer ne znaš da te ne mogu povrijediti, jer oni samo sebe povređuju, a ti ostaješ i dalje ono što jesi i dalje sa svim onim baršunastim i lijepim mirisima u sebi, a oni uz svoju, i još samo ponesu i vasu nečistocu...
Kakva veza postoji izmedu dvije ili tri rijeci sa jedne strane i povecanja naklonosti i slaganja, i sa druge strane podsticanja bijesa i neprijateljstva. A samo su bile rijeci, jer je rijec uvijek prvo misao, djelic, komadic naseg stanja, dio nekog djelica naseg unutarnjeg svijeta, bila ona skrivena ili jasno izrazena. Rijec je u cjelosti nalik Suncu. Iz njega svi izvlacimo toplinu i zivot. Sunce je stalno prisutno, ali kada, pomocu jednog izraza, zelis da se pozalis, hoces dobro, hoces zlo, hoces da izrazis Ljubav, tugu, radost, sjetu, osamljenost, tegobu, ushit, strast, rijec izroni i pokaze se Sunce i postane Sunce koje je na nebeskom svodu uvijek sjajno, ali njegove zrake razaznajemo tek kada se odraze na nekom zidu. Isto tako i rijeci se ne vide dok se ne izraze pomocu slova i glasova. I zato kada neko prica, piše, potrudite se i slusajte ga, jer ma sta govorio, i ma o kojoj temi pisao, on ustvari kazuje o sebi, o svojim unutarnjim svijetovima, o svom karakteru, o materiji od koje je sazdan i koja mu je u srcu, i on svaki put kada čitate, on razgovora sa vama. On ma o cemu pisao, on kazuje o sebi, bio ljut ili radostan, tužan ili vedar, zaljubljen ili ostavljen, i on prica i nama kazuje, i zato osluhnimo i osjetićemo kako njegovo srce kazuje...
Prekrasna izreka o naćinu na koji koristimo rijeci...
"LIJEPO PJEVAJ, PRICAJ, KADA DODJES U PLANINU ZASTO U PLANINI PUSTAS GLAS MAGARCA? ZAR NE ZNAS DA CE AZURNA KUPOLA NEBA VRATITI TVOJ EHO..."
Konacno, zaista je ovaj svijet kao planina, jer sve sto kazemo, dobro ili lose, istinski odjekne. I cesto pomislimo kada sebe tjesimo, jer osjećamo i znamo da smo rijecima povrijedili nekoga i kao eho nam se vratio njegov bijes povrijedenost i ljutnja, razočarenje, njegova bol..
"Rekao sam nesto dobro, a planina je odgovorila ruzno..."
Ali, samo se tjesimo jer znamo da je to u nama, jer je nemoguce da u planini pjeva slavuj, a da se cuje eho krika vrane, i ako cujemo glas magarca, budimo sigurni da smo oponasali magarca, a ako osjetimo bol, trebamo biti sigurni da smo ga svojim riječima izazvali...
Cesto se i ne upustam u rasprave ili objasnjavanje necega sto pojmim i osjetim u sebi da ne treba, ali isto tako sam spreman sve svoje što znam, mislim, osjecam i sto je duboko u meni, podijeliti i pisati sa onima za koje osjetim da treba, jer kaze se...
"NE UCITE MUDROSTI ONOGA KO JE NIJE DOSTOJAN, INACE STE POVRIJEDILI MUDROST I NE SPRJECAVAJTE ONOGA KO JE DOSTOJAN MUDROSTI DA SE NAUCI MUDROSTI..."
Povucem se cesto i ne objasnjavam, i ne ulazim u rasprave, jer znam da mudrost nije nauka polemisanja, nego vise sposobnost videnja onoga sa kojim polemišeš. Ovaj nas virtualni svijet je zasnovan na rijecima. One su te koje kazuju i u kojima se prepoznajemo, naslucujemo, gradimo imaginarne slike o ljudima koji ih pisu. Od njihovih riječi ih oblikujemo i formiramo svoje slike ljudi. I kao u svakoj basci, tako i u ovoj nasoj neki jace, a neki slabije mirisu, neki su specificni po ljepoti i jedinstvenosti mirisa, dok su neki neugodni i koje pomirisemo, procitamo jednom, ne osjetimo miris i vise nikada i ne mirisemo taj cvijet i odlazimo, birajuci mirise koje volimo i svaki dan ih mirisemo i dusu sa njima natapamo. I ako vam je neki tekst zamirisao i svoj miris ostavio u vama, sjetite se da miris Ruze ne postoji bez Ruze, niti bi miris mosusa ikada postojao bez mosusa, tako ni taj tekst ne bi mirisao, ako u njega, onaj koji ga je ispisivao svojom rukom nije iskreno utkao svoja mirisna stanja i esenciju srca i duse. Osjetimo tada miris rijeci mirise koji se nalaze u nama. Ljudi su potpuno utopljeni u zitnici ovog svijeta, i njihova osobnost i duh je nevidljiv. Pogotovo u nasem svijetu izmisljenih imena. I ako zelimo da nas prepoznaju i osjete nasu osobenost, duh, osjecanja, srce, onda je samo jedan nacin za to, govorite, kazujte, pisite iskreno i otvoreno da bi vas mogli raspoznati, da bi vam tekstovi odisali vašim mirisima duše i onog čime je ispunjena. I kada pisem ili kazujem, ja se trudim koliko znam i umijem da moj govor bude po mjeri citaoca. I cesto se desava, i sada ovog trenutka, dok zavrsavate citanje mojih rijeci, da mnogi ne razumije i citalac sam sebi kaze...
Cudno je sto ovaj pise, ove njegove rijeci uopste ne dolaze do mene...", a taj citalac ne zna, ne sluti, ne poima i ne cuje da mu rijec i cijeli ovaj tekst na to odgovara...
"Cudno je prijatelju kako ti ne uzimas..."
Iako mnogi kazu da su to samo rijeci, samo slova koja ispisujemo i oblikujemo od njih recenice i da te recenice nisu toliko vazne i da nemaju snagu, one su zapis o nama, i kazuju o dijelovima naših snova, želja, osjecanja, padova i uspona, strahova, sujete, ega, raspoloženja, karaktera…
I sta je rijec, sta su tekstovi koje iz noci u noc ispisujemo, samo obicna slova koja oblikujemo i kombinujemo i slazemo ili nesto mnogo jace, vise, uzvisenije ili su one pečati, tragovi, otisci naših snoviđenja, unutarnjih previranja i bitaka, stanja koja su dan za danom različita, koja nas prožimaju i koja dok pišemo natapaju nasu nutrinu potrebnim kisama blagosti...
"RECENICA, RIJEC, PLEMENITA JE ZA PLEMENITE, ONA JE SISLA SA NEBA, ONA NIJE TRN..."
Rijec, to je ono sto tragaca podstice na traganje, a nemarne tjera u nesrecu. Rijec je samo jedan veo u beskraju zastora koji prekrivaju unutarnje svIjetove onoga sto je u nama. Mada je rijec i uzrok slabosti, bola, kako samo kombinacija dva ili tri slova, rijeci, recenice, moze uzrokovati zivot i uzbudenje, učiniti nam dan lijepim ili tužnim i jedno "Volim te" ili "Zelim te", život nam iz temelja promjeni, kao i "Ne volim te", "Ne želim te", ostaju sa nama, u nama, postanu zauvijek dio nas...
Recimo, dodje nam neki covjek, i mi ga pozdravimo i pozelimo mu dobrodoslicu, uputimo mu lijepe, nježne tople rijeci koje mu pricinjavaju zadovoljstvo i uzrok je prijateljstvu. Nekome drugome, uputimo dvije ili tri uvrede, budemo bahati, osioni, umišljeni u svojoj velicini i te dvije tri rijeci su uzrok bijesu i uvrijedenosti, i steknemo neprijatelja...
Ljubav traži rijeći natopljenje onim najljepšim u nama, traži rijeci koje kao proljetni lahor miluje, uzdiže, koje su tople, mehke, svilene, nježne, bistre i osvježavajuće kao planinski potok, zaštitničke i brižne, jer one su ono što je u nama. Ako se tako osjećaš, da voliš to i kaži, ako ti Ona nedostaje to i reci, ako si ushićen Njom pričaj joj o svom ushitu i sreći koju osjećaš sa Njom. Ako si preplavljen Njom, pa kaži joj, piši joj, Njeno je, jer ti je ostavila sebe u tebi da je čuvaš i paziš. Kazivaj o čežnji o potrebi za Njom i Njenom blizinom, glasom, licem, dodirom, o snovima u kojima je sanjaš, a u kojima je Ona, kazivaj riječima sve ono lijepo što je probudila u tebi, kazivaj svoju radost, lepršavost, vedrinu, svaku svoju emociju podijeli sa Njom, jer Ona je ulaskom u tvoj život i otvorila sve lijepo u tebi i zašto joj ne kazivati ono za šta je Ona zaslužna, ono što i pripada Njoj, jer Njena pojava, miris, dah, oči, ruke, poljupci, svaki Njen pokret, dodir, maznost, ženstvenost, učinilo je da preplavi tvoje svijetove, da ih spoji u jedan u kome si sretan i u kojem je cijeli pojavni i nevidljivi svijet Ona. Ili ćuti, i smatraj da je to slabost, i na kraju ćeš zasigurno ostati slab, prazan, neispunjen, bez Ljubavi, a rijeći će ti postati opore, bolne, grube, ledene, i ujedaće, ismijavaće, postaće tamne kao bezdan i reči ćeš kako ne vjeruš u Ljubav i rijeći. Ali ne, varaš se, jer ti ćeš znati da je istina da rijeći i Ljubav ne vjeruju više u tebe, ne borave i ne posjećuju više tvoje srce, a bile su kod tebe, željele se skrasiti, darovati te, sjeme u srce ti položiti i kao u proljeće kada sve olista htjele su tvoje osjećanja ozeleniti i dati im miris, ali si ih otjerao. I bježe one od tebe, bilo im je neugodno, smrzle se, nažuljale, napatile i odahnule kada odoše od tebe. I ostaviše te i prepustiše najvećoj kazni, samom sebi sa svojom prazninom i obilježiše te zauvijek gorčinom, čemerom, jedom i nezadovoljstvom, patnjom tihom, neumitnom i neprolaznom kako bi te po riječima svi oko tebe te prepoznali, i u kojoj po danu ti ni u šta ne vjeruješ i sve lijepo i toplo ismijavaš i negiraš, a noću jecaš od bola koji te razdire zbog usamljenosti i praznine koju u sebi osjećaš, moleći i prizivajući samo komadić nježnosti i topline, ali toga za tebe nema. Ili se odlući čutati, plaseci se da te ne povrijede u iskrenosti, jer su te jednom povrijedili. I opet griješiš, jer ne znaš da te ne mogu povrijediti, jer oni samo sebe povređuju, a ti ostaješ i dalje ono što jesi i dalje sa svim onim baršunastim i lijepim mirisima u sebi, a oni uz svoju, i još samo ponesu i vasu nečistocu...
Kakva veza postoji izmedu dvije ili tri rijeci sa jedne strane i povecanja naklonosti i slaganja, i sa druge strane podsticanja bijesa i neprijateljstva. A samo su bile rijeci, jer je rijec uvijek prvo misao, djelic, komadic naseg stanja, dio nekog djelica naseg unutarnjeg svijeta, bila ona skrivena ili jasno izrazena. Rijec je u cjelosti nalik Suncu. Iz njega svi izvlacimo toplinu i zivot. Sunce je stalno prisutno, ali kada, pomocu jednog izraza, zelis da se pozalis, hoces dobro, hoces zlo, hoces da izrazis Ljubav, tugu, radost, sjetu, osamljenost, tegobu, ushit, strast, rijec izroni i pokaze se Sunce i postane Sunce koje je na nebeskom svodu uvijek sjajno, ali njegove zrake razaznajemo tek kada se odraze na nekom zidu. Isto tako i rijeci se ne vide dok se ne izraze pomocu slova i glasova. I zato kada neko prica, piše, potrudite se i slusajte ga, jer ma sta govorio, i ma o kojoj temi pisao, on ustvari kazuje o sebi, o svojim unutarnjim svijetovima, o svom karakteru, o materiji od koje je sazdan i koja mu je u srcu, i on svaki put kada čitate, on razgovora sa vama. On ma o cemu pisao, on kazuje o sebi, bio ljut ili radostan, tužan ili vedar, zaljubljen ili ostavljen, i on prica i nama kazuje, i zato osluhnimo i osjetićemo kako njegovo srce kazuje...
Prekrasna izreka o naćinu na koji koristimo rijeci...
"LIJEPO PJEVAJ, PRICAJ, KADA DODJES U PLANINU ZASTO U PLANINI PUSTAS GLAS MAGARCA? ZAR NE ZNAS DA CE AZURNA KUPOLA NEBA VRATITI TVOJ EHO..."
Konacno, zaista je ovaj svijet kao planina, jer sve sto kazemo, dobro ili lose, istinski odjekne. I cesto pomislimo kada sebe tjesimo, jer osjećamo i znamo da smo rijecima povrijedili nekoga i kao eho nam se vratio njegov bijes povrijedenost i ljutnja, razočarenje, njegova bol..
"Rekao sam nesto dobro, a planina je odgovorila ruzno..."
Ali, samo se tjesimo jer znamo da je to u nama, jer je nemoguce da u planini pjeva slavuj, a da se cuje eho krika vrane, i ako cujemo glas magarca, budimo sigurni da smo oponasali magarca, a ako osjetimo bol, trebamo biti sigurni da smo ga svojim riječima izazvali...
Cesto se i ne upustam u rasprave ili objasnjavanje necega sto pojmim i osjetim u sebi da ne treba, ali isto tako sam spreman sve svoje što znam, mislim, osjecam i sto je duboko u meni, podijeliti i pisati sa onima za koje osjetim da treba, jer kaze se...
"NE UCITE MUDROSTI ONOGA KO JE NIJE DOSTOJAN, INACE STE POVRIJEDILI MUDROST I NE SPRJECAVAJTE ONOGA KO JE DOSTOJAN MUDROSTI DA SE NAUCI MUDROSTI..."
Povucem se cesto i ne objasnjavam, i ne ulazim u rasprave, jer znam da mudrost nije nauka polemisanja, nego vise sposobnost videnja onoga sa kojim polemišeš. Ovaj nas virtualni svijet je zasnovan na rijecima. One su te koje kazuju i u kojima se prepoznajemo, naslucujemo, gradimo imaginarne slike o ljudima koji ih pisu. Od njihovih riječi ih oblikujemo i formiramo svoje slike ljudi. I kao u svakoj basci, tako i u ovoj nasoj neki jace, a neki slabije mirisu, neki su specificni po ljepoti i jedinstvenosti mirisa, dok su neki neugodni i koje pomirisemo, procitamo jednom, ne osjetimo miris i vise nikada i ne mirisemo taj cvijet i odlazimo, birajuci mirise koje volimo i svaki dan ih mirisemo i dusu sa njima natapamo. I ako vam je neki tekst zamirisao i svoj miris ostavio u vama, sjetite se da miris Ruze ne postoji bez Ruze, niti bi miris mosusa ikada postojao bez mosusa, tako ni taj tekst ne bi mirisao, ako u njega, onaj koji ga je ispisivao svojom rukom nije iskreno utkao svoja mirisna stanja i esenciju srca i duse. Osjetimo tada miris rijeci mirise koji se nalaze u nama. Ljudi su potpuno utopljeni u zitnici ovog svijeta, i njihova osobnost i duh je nevidljiv. Pogotovo u nasem svijetu izmisljenih imena. I ako zelimo da nas prepoznaju i osjete nasu osobenost, duh, osjecanja, srce, onda je samo jedan nacin za to, govorite, kazujte, pisite iskreno i otvoreno da bi vas mogli raspoznati, da bi vam tekstovi odisali vašim mirisima duše i onog čime je ispunjena. I kada pisem ili kazujem, ja se trudim koliko znam i umijem da moj govor bude po mjeri citaoca. I cesto se desava, i sada ovog trenutka, dok zavrsavate citanje mojih rijeci, da mnogi ne razumije i citalac sam sebi kaze...
Cudno je sto ovaj pise, ove njegove rijeci uopste ne dolaze do mene...", a taj citalac ne zna, ne sluti, ne poima i ne cuje da mu rijec i cijeli ovaj tekst na to odgovara...
"Cudno je prijatelju kako ti ne uzimas..."
-
amsa66
- Posts: 6035
- Joined: 05/03/2010 10:53
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#865 Re: Tajne niti duše
amsa66 wrote:onako wrote:Ali, samo se tjesimo jer znamo da je to u nama, jer je nemoguce da u planini pjeva slavuj, a da se cuje eho krika vrane, i ako cujemo glas magarca, budimo sigurni da smo oponasali magarca, a ako osjetimo bol, trebamo biti sigurni da smo ga svojim riječima izazvali...
Nizami
“Ti sam si tvoja sudbina, tvoja smrt i tvoj život. Posljedica dobra je dobro, a zla zlo. Tvoju tajnu eho od brda odaje, otkrivajući samo ono što si mu prije povjerio.”
Eh, Nizami... ponekad pozelim da ga nikada nisam citao, jer nit se moze pobjeci, nit u traganjima naci ljepota nutrine u zivotu kojom on svojim djelima insana natopi...
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#866 Re: Tajne niti duše
Veceras bih želio s tobom vjecnost da podijelim...
Veceras cu dodati malo srebrnog praha čežnje, malo sjetne tuge, i pregršt beskrajnih plavicastih snova natopljenih kapljicama nježnog bola. Nedostaješ mi. I to je sada trajno stanje. Ma koliko se puta vidjeli ili culi, cim prestane žuboriti tvoj glas, cim više ne vidim tvoje lijepo lice, nedostaješ mi. Naša ljubav je veceras sažeta u atomskoj snazi one prozirne suze cežnje I potrebe da smo jedno zauvijek, koja svjetluca u oku i stalno se cini da ce kliznuti niz obraz i pobjeci. A nece, znaš da nece. To je naša ljubav, naš svijet, naši osjecaji, snovi, želje i naša cežnja i tuga i sjeta i naši poljupci i naše tajne i svađe. Nece, jer naša Ljubav nije zaceta na zemlji, niti u bilo kojem drugom svijetu na kojima nam je duša u raznim oblicioma bitisila. Naša Ljubav data nam je stvaranjem i zato Ljubavi moja nece otici, nestati. Mi smo jedna duša, jedan san, jedna želja. Kada ja uzdahnem, ti izdahneš. Kada ja formiram misao, ti je rijecima kažeš. Mi smo jedno, od iskona.
I dok ova noc lagano tone u beskraj, i dok su mi sva osjecanja natopljena tobom, a svaka misao prožeta traženjem kako da te usrecim, kako da te uvijek iznova obradujem, kako da sve tvoje strahove zauvijek u bezdan nepostojanja pošaljem, želim ti kazivati o našem cvijetu Ljubavi. Ljubav se mila ne moze posjedovati, ljubavi se samo moze sluziti. Mada mi cesto pokušavamo nemoguce i onda se razocaramo. Jer ne poimamo suštinu. Da ona odabire nas, a ne mi nju. Sta znaci sluziti mila Ljubavi. To mila moja znaci biti tako malen, da se drugi osjecaju velikima. To znaci biti sluga, kako bi se drugi osjecali gospodarima. To znaci davati kako bi primili oni kojima nedostaje. To znaci voljeti tako, da oni koji se osjecaju nevoljenima imaju nekoga tko ih nikada nece odbaciti, nekoga s kime se uvijek mogu poistovjetiti. To znaci ponuditi pomoc onima koji je traze i zasluzuju, kao i onima koji je ne traze i ne zasluzuju. To znaci biti pri ruci kada te trebaju, ali se ipak, nikada ne nametati, kada te neko ne zeli. To znaci zivjeti u miru, kako bi oni koji su oko tebe svadljivi uvek imali nekoga, kome se mogu obratiti, radi stabiliziranja. To znaci vedro gledati na svijet kako bi oni koji lahko posustaju, imali nekoga ko ce ih pridignuti. To znaci uvijek imati vjeru i zadrzati je cak i onda kada i sama ne uvidjaš pretjerane razloge za nju, kako bi oni koji nemaju vjere pronasli hrabrosti za zivot. To znaci ne samo zivot molitve, nego i pretvoriti molitve u zivot, tako ceš vise od zivota, imati i ti i oni kojima ljubavlju srca služiš.
Kada bi bar veceras bila kraj mene, ova noc bi me manje boljela. Ali, neka Ljubavi moja, kao što sve prođe i ova moja sjeta ce proci i vidjeceš, bicemo zajedno. Ljudi kažu da se vremenom svi snovi raspadnu kao trošne lađe i raspuknu kao balon od sapunice, da nestaju, jedan po jedan. I ako se to desi, valjda tada shvatiš da to i nisu bili pravi snovi srcem sanjani, da je to bila samo iluzija sna, da nismo sanjali san, da je to bio samo dodir maglicaste žudnje. Ali ja sam sanjao tebe stoljecima. I cekao te i tražio, i u svakom snu sam te vidio. I sada sa tobom, u našoj Ljubavi živim najljepši san. I želim da znaš da nema te crne sile zla, ili ljudske zavisti i ljubomore, da nema nikoga i nicega zbog cega bi ja prestao da živim naš san, da te ljubim, da te želim, da ti pišem, da te išcekujem, da ti slušam glas, osmijeh, da ti ljubim suze, da ti milujem lice, mrsim kosu, da nestajem u tebi, da te izluđujem svojim ponašanjem, da te slušam da mi kazuješ o snazi i ljepoti naše Ljubavi, dok ti nježno šapucem da te volim. Želim da znaš da nema te stvari na svijetu koja bi i najmanje mogla da zatamni ili baci u sjenu sve ono lijepo što jedno drugom kazujemo, sve ono što svaki dan sanjamo i živimo, sve što zajedno u našem dvorcu ljubavi gradimo. Nemoj se brinuti jer ne mogu nemiri nikada ono što može spokoj Ljubavi i ljepota nježnosti brižnosti voljenjem donijeti. Ne pogađa sreca nikada toliko koliko pogađa tuga, niti je svako sutra ni crnje ni bjelje, ni lošije ni bolje nego što je bilo svako juce. Uvijek je nekako, cas radosno, cas tužno, cas sjetno, cas ugodno. I uvijek se može dalje i ljepše. I dalje se mora. I mi ćemo ići još dalje, još ljepše prema vjecnom, neprolaznom…
I ja potpuno razumijem svaku tvoju tišinu, svaki tvoj oprez, svaki tvoj strah, svaku tvoju ranu, svaku tvoju bol, svaku tvoju nesrecu i sve tvoje tuge. I znam Ljubavi moja da svi mi imamo pravo na neke svoje tišine, na neke svoje neiscjeljene rane, na neke samo nama znane patnje, na neke samo svoje tihe i nijeme nemire. Postoje stvari o kojima se cuti, o kojima se ne prica, ali i neke o kojima se prica. Znaš, često razmišljam o tome zašto te nisam ranije sreo i kako je to naša nesreca što se nismo ranije na istoj stazi susreli. Da smo kojim slucajem svijet ugledali na nekoj drugoj strani svemira, da li bi nam tada sve bili drugacije, da li bi kao veceras morao sam postelju sa svojom sjenkom dijeliti i da li bi nam sve ovozemaljske patnje bile daleke, a svi problemi nepoznati? Ali Ljubavi moja, znam da na to ne možemo uticati, niti to promijeniti. Tako nam je dato, tako nam je suđeno, da se borimo i zajedno cuvamo naš cvijet Ljubavi. I zato možemo uvijek iz sveg srca da se trudimo, da pronađemo one naizgled male i beznacajne sitnice koje boje našu Ljubav uvijek ljepšim i nježnijim tonovima, i uz koje ce nam biti lakše, ljepše i radosnije da proživimo ovo vremena što nam je ostalo. Vjeruj mi, tako mora. Ponekada kao veceras izgovaram ovu molitvu, jer u njoj je sadržana sva moja slabost, ali i sva moja snaga i nada...
...Ne molim Te, Bože, za čuda i
viđenja, nego za snagu u svakodnevnom
životu. Nauči me umijeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdiobi vremena.
Obdari me osjetljivošću da odredim što je
veoma važno, a što manje važno.
Molim Te za razum da odredim
suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim,
već da razumno određujem dnevni
raspored, da zapazim svjetlost i vrhunce,
da s vremenom na vrijeme nađem
vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o
prošlosti i budućnosti ne vode daleko.
Pomozi mi da dobro djelujem neposredno,
da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Ako neciji put mogu obasjati
vec i jednom jedinom zrakom svjetla,
ako nekoj dusi mogu pomoci
da jasnije sagleda zivot i duznosti,
i tako obradovati prijatelja svoga,
ako sa svakog obraza
mogu obrisati suzu,
ovaj moj zivot, nece biti uzaludan.
Ako covjeka koji je zastranio,
mogu dovesti do istine,
njegovo srce iznutra nadahnuti osecajem duznosti,
ako u svoju dusu, ruzicaste mladosti mogu usaditi osjecaj za pravdu, ljubav prema istini i ljepoti,
ako i jednog coveka mogu pouciti,
da su Bog i Džennet blizu,
ovaj moj zivot, nece biti uzaludan.
Ako iz misli istisnem sumnju i strah i
ako mi zivot bude uskladjen
s ljubavlju i dobrotom,
uspijem li siriti svjetlo,
nadu i radost i pomognem li
ukloniti prokletstvo mentalnog sljepila,
budem li donosio novu radost,
novu nadu, manje boli,
ovaj moj zivot, nece biti uzaludan.
Ako uz zivotni put posadim stablo
u cijem ce hladu odmarati putnici,
i premda sam, mozda nikada
necu uzivati u njegovoj ljepoti,
bit cu istinski sretan,
iako mi nitko ne zna ni ime,
niti mi ostavlja cvjece na grobu,
ovaj moj zivot, nece biti uzaludan...
Svi smo iz Ljubavi stvoreni. I tako je pocelo. Darovan nam je život, a potom milost da volimo. I možemo puno dobiti, ali ne moramo, i možemo sve izgubiti, ali ne moramo. Ljubav koja nam je darovana, koju sanjamo i živimo naš je najveci dobitak. Sve je Ljubavi moja prolazno. Naša ljubav nije. Sreca uvijek ima dvije strane – sjaj i tugu. I nikada još nisam nikoga sreo ko je enormno bogat i bezgranicno sretan. Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako mnogo radosti. Znam mnoge koji su siromašni, ali imaju Ljubav, vole se i imaju sa njom svo bogatstvo svijeta. Onaj koji nas je stvorio uvijek cini ravnotežu. I hvala mu na Tebi, darovanoj. Najvece tvoje i moje i svacije blago nije nigdje zakopano, niti skriveno, niti u trezorima celicnim zakljucano. Ono je u nama i niko ga ne može uzeti jerje u srcima, a Put do srca nije svakome prohodan. Samo Ljubavlju i iskrenim cistim voljenjem stiže se do tog blaga. I kada ti veceras kazujem o sreci i sam se pomalo osjećam tužan i sjetan, bolan na nacin da znam da srecu ne treba tražiti, jer sam je našao u tebi, u tvojoj Ljubavi. I to me raznježi. I nemoj nikada da misliš o nesrecama, patnjama, preprekama, stvarima koje peku i guše, koje odnose sigurnost u nas same i našu snagu, ne razmišljaj Mila moja o nemirima i sjenkama prošlosti ili ranama srca, jer one ne mogu nestati, ali mogu zacijeliti i proci, mehlemom nježnosti i blagosti postati tek nevidljivi ožiljci. Razmišljajuci o njima na taj nacin ih hraniš. I one te tada još više obuzimaju. Šire se, bujaju i bivaju veće nego što su inace. I još vece. I još više peku. I žele da te odvedu na dno. I uspjece im ako im dozvoliš. Ako im se predaš. Ako ih srcem i Ljubavlju ne odagnaš.
Svako ima nekoga koga voli. Ja imam tebe. I ti imaš mene. Svako ima nekog koga nema i koga žali. I bez njega mu je teško i koga više ništa ne može vratiti i bez koga se ponekad život ucini težak, i siv, i nemoguc. Uzaludan. Ali ni to se ne da izmijeniti. Mi moramo uvijek ici dalje i svaki dan živjeti kao da je posljednji. I trebamo praštati i voljeti. Ne zaboravi Ljubavi moja da uvijek postoji neko ko te ceka na kraju Puta, na kraju dana, na pocetku dana, na kraju mjeseca, godine, života, na kraju svega. Uvijek i zauvijek. Uvijek i zauvijek postoji neko ko te voli baš takvu kakva jesi, ko te baš takvu sniva i želi, kome si draga, ko te voli i da uvijek i zauvijek postoji neko ko te želi saslušati, ko samo ceka da nešto kažeš. Taj neko sam ja, Ljubavi moja. I na pocetku i na kraju tvoga Puta. Spojeni ili odvojeni, sastavljeni ili rastavljeni. I kada odeš i kada se vratiš. i u snu i na javi, jer ti si cista mirisna duša. I znam da me voliš. I znaš da te volim. I iako veceras nisi pored mene i iako me cežnja sjetom natapa, a ja ih u rijeci pretvaram, veceras cu ti u snove doci i gledacu te kako sanjaš. I vidjeceš da ce ti se ciniti jednog dana sve ovo što nas danas boli što nismo svaki trenutak zajedno, bice jednom tako daleko i nestvarno, da neceš povjerovati kada zagrljeni nakon što smo djecicu u krevete ušuškali i san im odmoran dozvali kada se sa lijepom sjetom osmijehom budemo prisjecali ovih naših pisama i sadašnje cežnje koja nas pohodi. Svi mi živimo u hodnicima vremena I ova sadašnja cežnja samo je jedan hodnik naše Ljubavi. I znam da ti se nekada cini da ovaj lavirint nema kraja.Vidjeceš mila i ovo ce kao i sve proci i vatrica ce u kaminu pucketati a ti ce zaspati u mom narucju. Volim tvoje godine, tvoje ciste i razbarušene misli, tvoja pomiješana kao djecija suza cista osjecanja, tvoj smijeh, tvoje nježne rijeci, tvoju brižnost, volim svako slovo tvoga imena, volim svaku tvoju prošlost i svaki tvoj san, želju i osjecaj. Volim i sve tvoje izgubljene snove i sve emocije, i pomalo stidljive ljubavne izjave, volim zauvijek potrošene sve tvoje nemire, sve pokidane iluzije. Volim tebe cijelu, takvu kakva jesi, kakva si stvorena, kakvu te znam...
Veceras bih želio sa tobom vjecnost da podijelim. Možda cak nešto i više od toga, naše parcence, naš komadic Dženneta. I znaš, shvatio sam da ti nisi sa ovoga svijeta. Ti pripadaš zvijezdama sa one strane svemira, jer si sva od ljubavi satkana. Veceras je noc u kojoj ce svjetlo ljubavi svakom oku ceznje donijelo sjaj. A jutrom ce dasak Dzennetskog zraka preko nasih dusa zapirti, a u srebrnoj svjetlosti jutra vidjecu tvoj lik, prekrasne ljubicaste obrise poput zeninog vela iz kojeg se katkad lice dame da naslutiti. I prije nego jutro izmedu nocno plavih nebeskih kola, po novom danu zutu svjetlost prospe, a sunce na horizontu izmami crvene ruze, suze nasih srca kojom umivasmo našu usamljenost i razdvojenost prociscavajuci naša srca, suze, koje su bezbroj noci trazile da postanu jedno, spojice se, nevidljivim stazama kojima duše putuju, stvarajuci nepresusni izvor ljubavi sa kojeg cemo se daljni zivot oboje napajati, vise nikada ne pijuci krvavu vodu ovoga svijeta.
Veceras cu dodati malo srebrnog praha čežnje, malo sjetne tuge, i pregršt beskrajnih plavicastih snova natopljenih kapljicama nježnog bola. Nedostaješ mi. I to je sada trajno stanje. Ma koliko se puta vidjeli ili culi, cim prestane žuboriti tvoj glas, cim više ne vidim tvoje lijepo lice, nedostaješ mi. Naša ljubav je veceras sažeta u atomskoj snazi one prozirne suze cežnje I potrebe da smo jedno zauvijek, koja svjetluca u oku i stalno se cini da ce kliznuti niz obraz i pobjeci. A nece, znaš da nece. To je naša ljubav, naš svijet, naši osjecaji, snovi, želje i naša cežnja i tuga i sjeta i naši poljupci i naše tajne i svađe. Nece, jer naša Ljubav nije zaceta na zemlji, niti u bilo kojem drugom svijetu na kojima nam je duša u raznim oblicioma bitisila. Naša Ljubav data nam je stvaranjem i zato Ljubavi moja nece otici, nestati. Mi smo jedna duša, jedan san, jedna želja. Kada ja uzdahnem, ti izdahneš. Kada ja formiram misao, ti je rijecima kažeš. Mi smo jedno, od iskona.
I dok ova noc lagano tone u beskraj, i dok su mi sva osjecanja natopljena tobom, a svaka misao prožeta traženjem kako da te usrecim, kako da te uvijek iznova obradujem, kako da sve tvoje strahove zauvijek u bezdan nepostojanja pošaljem, želim ti kazivati o našem cvijetu Ljubavi. Ljubav se mila ne moze posjedovati, ljubavi se samo moze sluziti. Mada mi cesto pokušavamo nemoguce i onda se razocaramo. Jer ne poimamo suštinu. Da ona odabire nas, a ne mi nju. Sta znaci sluziti mila Ljubavi. To mila moja znaci biti tako malen, da se drugi osjecaju velikima. To znaci biti sluga, kako bi se drugi osjecali gospodarima. To znaci davati kako bi primili oni kojima nedostaje. To znaci voljeti tako, da oni koji se osjecaju nevoljenima imaju nekoga tko ih nikada nece odbaciti, nekoga s kime se uvijek mogu poistovjetiti. To znaci ponuditi pomoc onima koji je traze i zasluzuju, kao i onima koji je ne traze i ne zasluzuju. To znaci biti pri ruci kada te trebaju, ali se ipak, nikada ne nametati, kada te neko ne zeli. To znaci zivjeti u miru, kako bi oni koji su oko tebe svadljivi uvek imali nekoga, kome se mogu obratiti, radi stabiliziranja. To znaci vedro gledati na svijet kako bi oni koji lahko posustaju, imali nekoga ko ce ih pridignuti. To znaci uvijek imati vjeru i zadrzati je cak i onda kada i sama ne uvidjaš pretjerane razloge za nju, kako bi oni koji nemaju vjere pronasli hrabrosti za zivot. To znaci ne samo zivot molitve, nego i pretvoriti molitve u zivot, tako ceš vise od zivota, imati i ti i oni kojima ljubavlju srca služiš.
Kada bi bar veceras bila kraj mene, ova noc bi me manje boljela. Ali, neka Ljubavi moja, kao što sve prođe i ova moja sjeta ce proci i vidjeceš, bicemo zajedno. Ljudi kažu da se vremenom svi snovi raspadnu kao trošne lađe i raspuknu kao balon od sapunice, da nestaju, jedan po jedan. I ako se to desi, valjda tada shvatiš da to i nisu bili pravi snovi srcem sanjani, da je to bila samo iluzija sna, da nismo sanjali san, da je to bio samo dodir maglicaste žudnje. Ali ja sam sanjao tebe stoljecima. I cekao te i tražio, i u svakom snu sam te vidio. I sada sa tobom, u našoj Ljubavi živim najljepši san. I želim da znaš da nema te crne sile zla, ili ljudske zavisti i ljubomore, da nema nikoga i nicega zbog cega bi ja prestao da živim naš san, da te ljubim, da te želim, da ti pišem, da te išcekujem, da ti slušam glas, osmijeh, da ti ljubim suze, da ti milujem lice, mrsim kosu, da nestajem u tebi, da te izluđujem svojim ponašanjem, da te slušam da mi kazuješ o snazi i ljepoti naše Ljubavi, dok ti nježno šapucem da te volim. Želim da znaš da nema te stvari na svijetu koja bi i najmanje mogla da zatamni ili baci u sjenu sve ono lijepo što jedno drugom kazujemo, sve ono što svaki dan sanjamo i živimo, sve što zajedno u našem dvorcu ljubavi gradimo. Nemoj se brinuti jer ne mogu nemiri nikada ono što može spokoj Ljubavi i ljepota nježnosti brižnosti voljenjem donijeti. Ne pogađa sreca nikada toliko koliko pogađa tuga, niti je svako sutra ni crnje ni bjelje, ni lošije ni bolje nego što je bilo svako juce. Uvijek je nekako, cas radosno, cas tužno, cas sjetno, cas ugodno. I uvijek se može dalje i ljepše. I dalje se mora. I mi ćemo ići još dalje, još ljepše prema vjecnom, neprolaznom…
I ja potpuno razumijem svaku tvoju tišinu, svaki tvoj oprez, svaki tvoj strah, svaku tvoju ranu, svaku tvoju bol, svaku tvoju nesrecu i sve tvoje tuge. I znam Ljubavi moja da svi mi imamo pravo na neke svoje tišine, na neke svoje neiscjeljene rane, na neke samo nama znane patnje, na neke samo svoje tihe i nijeme nemire. Postoje stvari o kojima se cuti, o kojima se ne prica, ali i neke o kojima se prica. Znaš, često razmišljam o tome zašto te nisam ranije sreo i kako je to naša nesreca što se nismo ranije na istoj stazi susreli. Da smo kojim slucajem svijet ugledali na nekoj drugoj strani svemira, da li bi nam tada sve bili drugacije, da li bi kao veceras morao sam postelju sa svojom sjenkom dijeliti i da li bi nam sve ovozemaljske patnje bile daleke, a svi problemi nepoznati? Ali Ljubavi moja, znam da na to ne možemo uticati, niti to promijeniti. Tako nam je dato, tako nam je suđeno, da se borimo i zajedno cuvamo naš cvijet Ljubavi. I zato možemo uvijek iz sveg srca da se trudimo, da pronađemo one naizgled male i beznacajne sitnice koje boje našu Ljubav uvijek ljepšim i nježnijim tonovima, i uz koje ce nam biti lakše, ljepše i radosnije da proživimo ovo vremena što nam je ostalo. Vjeruj mi, tako mora. Ponekada kao veceras izgovaram ovu molitvu, jer u njoj je sadržana sva moja slabost, ali i sva moja snaga i nada...
...Ne molim Te, Bože, za čuda i
viđenja, nego za snagu u svakodnevnom
životu. Nauči me umijeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdiobi vremena.
Obdari me osjetljivošću da odredim što je
veoma važno, a što manje važno.
Molim Te za razum da odredim
suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim,
već da razumno određujem dnevni
raspored, da zapazim svjetlost i vrhunce,
da s vremenom na vrijeme nađem
vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o
prošlosti i budućnosti ne vode daleko.
Pomozi mi da dobro djelujem neposredno,
da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Ako neciji put mogu obasjati
vec i jednom jedinom zrakom svjetla,
ako nekoj dusi mogu pomoci
da jasnije sagleda zivot i duznosti,
i tako obradovati prijatelja svoga,
ako sa svakog obraza
mogu obrisati suzu,
ovaj moj zivot, nece biti uzaludan.
Ako covjeka koji je zastranio,
mogu dovesti do istine,
njegovo srce iznutra nadahnuti osecajem duznosti,
ako u svoju dusu, ruzicaste mladosti mogu usaditi osjecaj za pravdu, ljubav prema istini i ljepoti,
ako i jednog coveka mogu pouciti,
da su Bog i Džennet blizu,
ovaj moj zivot, nece biti uzaludan.
Ako iz misli istisnem sumnju i strah i
ako mi zivot bude uskladjen
s ljubavlju i dobrotom,
uspijem li siriti svjetlo,
nadu i radost i pomognem li
ukloniti prokletstvo mentalnog sljepila,
budem li donosio novu radost,
novu nadu, manje boli,
ovaj moj zivot, nece biti uzaludan.
Ako uz zivotni put posadim stablo
u cijem ce hladu odmarati putnici,
i premda sam, mozda nikada
necu uzivati u njegovoj ljepoti,
bit cu istinski sretan,
iako mi nitko ne zna ni ime,
niti mi ostavlja cvjece na grobu,
ovaj moj zivot, nece biti uzaludan...
Svi smo iz Ljubavi stvoreni. I tako je pocelo. Darovan nam je život, a potom milost da volimo. I možemo puno dobiti, ali ne moramo, i možemo sve izgubiti, ali ne moramo. Ljubav koja nam je darovana, koju sanjamo i živimo naš je najveci dobitak. Sve je Ljubavi moja prolazno. Naša ljubav nije. Sreca uvijek ima dvije strane – sjaj i tugu. I nikada još nisam nikoga sreo ko je enormno bogat i bezgranicno sretan. Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako mnogo radosti. Znam mnoge koji su siromašni, ali imaju Ljubav, vole se i imaju sa njom svo bogatstvo svijeta. Onaj koji nas je stvorio uvijek cini ravnotežu. I hvala mu na Tebi, darovanoj. Najvece tvoje i moje i svacije blago nije nigdje zakopano, niti skriveno, niti u trezorima celicnim zakljucano. Ono je u nama i niko ga ne može uzeti jerje u srcima, a Put do srca nije svakome prohodan. Samo Ljubavlju i iskrenim cistim voljenjem stiže se do tog blaga. I kada ti veceras kazujem o sreci i sam se pomalo osjećam tužan i sjetan, bolan na nacin da znam da srecu ne treba tražiti, jer sam je našao u tebi, u tvojoj Ljubavi. I to me raznježi. I nemoj nikada da misliš o nesrecama, patnjama, preprekama, stvarima koje peku i guše, koje odnose sigurnost u nas same i našu snagu, ne razmišljaj Mila moja o nemirima i sjenkama prošlosti ili ranama srca, jer one ne mogu nestati, ali mogu zacijeliti i proci, mehlemom nježnosti i blagosti postati tek nevidljivi ožiljci. Razmišljajuci o njima na taj nacin ih hraniš. I one te tada još više obuzimaju. Šire se, bujaju i bivaju veće nego što su inace. I još vece. I još više peku. I žele da te odvedu na dno. I uspjece im ako im dozvoliš. Ako im se predaš. Ako ih srcem i Ljubavlju ne odagnaš.
Svako ima nekoga koga voli. Ja imam tebe. I ti imaš mene. Svako ima nekog koga nema i koga žali. I bez njega mu je teško i koga više ništa ne može vratiti i bez koga se ponekad život ucini težak, i siv, i nemoguc. Uzaludan. Ali ni to se ne da izmijeniti. Mi moramo uvijek ici dalje i svaki dan živjeti kao da je posljednji. I trebamo praštati i voljeti. Ne zaboravi Ljubavi moja da uvijek postoji neko ko te ceka na kraju Puta, na kraju dana, na pocetku dana, na kraju mjeseca, godine, života, na kraju svega. Uvijek i zauvijek. Uvijek i zauvijek postoji neko ko te voli baš takvu kakva jesi, ko te baš takvu sniva i želi, kome si draga, ko te voli i da uvijek i zauvijek postoji neko ko te želi saslušati, ko samo ceka da nešto kažeš. Taj neko sam ja, Ljubavi moja. I na pocetku i na kraju tvoga Puta. Spojeni ili odvojeni, sastavljeni ili rastavljeni. I kada odeš i kada se vratiš. i u snu i na javi, jer ti si cista mirisna duša. I znam da me voliš. I znaš da te volim. I iako veceras nisi pored mene i iako me cežnja sjetom natapa, a ja ih u rijeci pretvaram, veceras cu ti u snove doci i gledacu te kako sanjaš. I vidjeceš da ce ti se ciniti jednog dana sve ovo što nas danas boli što nismo svaki trenutak zajedno, bice jednom tako daleko i nestvarno, da neceš povjerovati kada zagrljeni nakon što smo djecicu u krevete ušuškali i san im odmoran dozvali kada se sa lijepom sjetom osmijehom budemo prisjecali ovih naših pisama i sadašnje cežnje koja nas pohodi. Svi mi živimo u hodnicima vremena I ova sadašnja cežnja samo je jedan hodnik naše Ljubavi. I znam da ti se nekada cini da ovaj lavirint nema kraja.Vidjeceš mila i ovo ce kao i sve proci i vatrica ce u kaminu pucketati a ti ce zaspati u mom narucju. Volim tvoje godine, tvoje ciste i razbarušene misli, tvoja pomiješana kao djecija suza cista osjecanja, tvoj smijeh, tvoje nježne rijeci, tvoju brižnost, volim svako slovo tvoga imena, volim svaku tvoju prošlost i svaki tvoj san, želju i osjecaj. Volim i sve tvoje izgubljene snove i sve emocije, i pomalo stidljive ljubavne izjave, volim zauvijek potrošene sve tvoje nemire, sve pokidane iluzije. Volim tebe cijelu, takvu kakva jesi, kakva si stvorena, kakvu te znam...
Veceras bih želio sa tobom vjecnost da podijelim. Možda cak nešto i više od toga, naše parcence, naš komadic Dženneta. I znaš, shvatio sam da ti nisi sa ovoga svijeta. Ti pripadaš zvijezdama sa one strane svemira, jer si sva od ljubavi satkana. Veceras je noc u kojoj ce svjetlo ljubavi svakom oku ceznje donijelo sjaj. A jutrom ce dasak Dzennetskog zraka preko nasih dusa zapirti, a u srebrnoj svjetlosti jutra vidjecu tvoj lik, prekrasne ljubicaste obrise poput zeninog vela iz kojeg se katkad lice dame da naslutiti. I prije nego jutro izmedu nocno plavih nebeskih kola, po novom danu zutu svjetlost prospe, a sunce na horizontu izmami crvene ruze, suze nasih srca kojom umivasmo našu usamljenost i razdvojenost prociscavajuci naša srca, suze, koje su bezbroj noci trazile da postanu jedno, spojice se, nevidljivim stazama kojima duše putuju, stvarajuci nepresusni izvor ljubavi sa kojeg cemo se daljni zivot oboje napajati, vise nikada ne pijuci krvavu vodu ovoga svijeta.
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#867 Re: Tajne niti duše
Onom sto je sniva,,,
Noćas je nebeskom slikaru ponestalo tama jer se odviše crnila pogubilo u krošnjama sablasno,tiho među tankim grančicama, uzdizaše se gora nad cestom i krovovima svjetlucale su bljeskovite točkice u visinama i oči teško svikavale na tajanstvo u tišinama.
Nešto je tegobno šušnulo u živicama, a nije bio korak i nemir međ usnulim pticama. Nije bila riječ na dijalektalnom jeziku utvara.
Nije bila kletva davno zaskočenog putnika.Možda šetnja kasna u samoći proplanka učini nešto bajkovito s dragim maštama.
Možda želja nijema kraj glogova izdanka,umisli nešto tajnovito iz Zemlje Zaborava.
Noćas je veliko modro plavetnilo iz njedara usnulo nad golemim hrastovim panjevima i silna se modrina zastrla samim mahovinama, i takoše se priviđenja među prsnulim zvijezdama,pomakoše se platna u projekciji mirisnih zdanja, porinuše se jedra plahog novembarskog ukazanja, gdje Moja Djeva, neobično blijeda i posve sama
prelazi prostrane Močvare Sanja, s malenim zavežljajem Prvih Pjesama.
To noćas spoznah da noć šapće iz davnina, da šume koračaju k rubovima ravnica, da Jesen traži nešto u uglu vinograda, da sjena ne ide za šutnjom Gospodara. To noćas pojmih da Ljubav sapuce iz daljina.
A kome istinski sapuce Ljubav? Onom što je sniva.
Noćas je nebeskom slikaru ponestalo tama jer se odviše crnila pogubilo u krošnjama sablasno,tiho među tankim grančicama, uzdizaše se gora nad cestom i krovovima svjetlucale su bljeskovite točkice u visinama i oči teško svikavale na tajanstvo u tišinama.
Nešto je tegobno šušnulo u živicama, a nije bio korak i nemir međ usnulim pticama. Nije bila riječ na dijalektalnom jeziku utvara.
Nije bila kletva davno zaskočenog putnika.Možda šetnja kasna u samoći proplanka učini nešto bajkovito s dragim maštama.
Možda želja nijema kraj glogova izdanka,umisli nešto tajnovito iz Zemlje Zaborava.
Noćas je veliko modro plavetnilo iz njedara usnulo nad golemim hrastovim panjevima i silna se modrina zastrla samim mahovinama, i takoše se priviđenja među prsnulim zvijezdama,pomakoše se platna u projekciji mirisnih zdanja, porinuše se jedra plahog novembarskog ukazanja, gdje Moja Djeva, neobično blijeda i posve sama
prelazi prostrane Močvare Sanja, s malenim zavežljajem Prvih Pjesama.
To noćas spoznah da noć šapće iz davnina, da šume koračaju k rubovima ravnica, da Jesen traži nešto u uglu vinograda, da sjena ne ide za šutnjom Gospodara. To noćas pojmih da Ljubav sapuce iz daljina.
A kome istinski sapuce Ljubav? Onom što je sniva.
-
amsa66
- Posts: 6035
- Joined: 05/03/2010 10:53
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#869 Re: Tajne niti duše
Ti znas...
Himna Izgubljene Ljubavi. Pitam se, što je zarušilo Njene svodove? Kuda, zasto i gdje je iscurilo Njeno obećano vrijeme? Šta je odnijelo Njene glasove? Zar neka odluka? Krivi korak? Pogrešna riječ? Moćna suparnica?
Zar samo Usudi sa onim svojim slučajnostima u koje više ne vjeruju ni djeca, ni starci, ni miljenici sreće?
Mrzim onu kiselu fatalističku rečenicu: "Tako je valjda moralo biti." Ništa nije moralo biti.
Samo mi i svjetlosne omče pripadanja. A nešto se negdje uvijek raskine. Razvrgne, zamrsi, zaruži i zatrgne.
Nešto uvijek pođe po zlu kad se naše lice primakne ogledalu istine. O nama samima A ponos raste i njiše se kao omorike pred nevrijeme. I bunimo se:))) Uzalud:)))
O, kako se o Ljubavi moze lijepo pisati. Zivjeti je svaki dan. Udisati je kao zrak. O srušenim mostovima i praznim trgovima. O nekim mjestima s kojih se jedne ponoći polijetalo na Mjesec u tenisicama i majici.
A mora biti savršeno sretanje. Iskrenost i Povjerenje. I mora biti pogrešno doticanje.
Samotno zaspivanje. Grleno jecanje. Mržnja sebe. Jer iz tog se rađa novo utiecanje neiskazivom praznovjerju miline.
Al' vrijedi voljeti. Vrijedi se porađati svaki put iznova iza vlastitih ništenja o ponoćima. Možda je putokaz zena cije mirise duse prepoznah, zavoljeh i sad joj sapucem.... i ja.
Il' samo Ljubav kojoj se ne da napisati Himna, jer je u svakom novom danu, otvaranjem ociju obadvoje uvijek iznova stvaramo...Dobro jutro Ti zelim voljena moja...
Himna Izgubljene Ljubavi. Pitam se, što je zarušilo Njene svodove? Kuda, zasto i gdje je iscurilo Njeno obećano vrijeme? Šta je odnijelo Njene glasove? Zar neka odluka? Krivi korak? Pogrešna riječ? Moćna suparnica?
Zar samo Usudi sa onim svojim slučajnostima u koje više ne vjeruju ni djeca, ni starci, ni miljenici sreće?
Mrzim onu kiselu fatalističku rečenicu: "Tako je valjda moralo biti." Ništa nije moralo biti.
Samo mi i svjetlosne omče pripadanja. A nešto se negdje uvijek raskine. Razvrgne, zamrsi, zaruži i zatrgne.
Nešto uvijek pođe po zlu kad se naše lice primakne ogledalu istine. O nama samima A ponos raste i njiše se kao omorike pred nevrijeme. I bunimo se:))) Uzalud:)))
O, kako se o Ljubavi moze lijepo pisati. Zivjeti je svaki dan. Udisati je kao zrak. O srušenim mostovima i praznim trgovima. O nekim mjestima s kojih se jedne ponoći polijetalo na Mjesec u tenisicama i majici.
A mora biti savršeno sretanje. Iskrenost i Povjerenje. I mora biti pogrešno doticanje.
Samotno zaspivanje. Grleno jecanje. Mržnja sebe. Jer iz tog se rađa novo utiecanje neiskazivom praznovjerju miline.
Al' vrijedi voljeti. Vrijedi se porađati svaki put iznova iza vlastitih ništenja o ponoćima. Možda je putokaz zena cije mirise duse prepoznah, zavoljeh i sad joj sapucem.... i ja.
Il' samo Ljubav kojoj se ne da napisati Himna, jer je u svakom novom danu, otvaranjem ociju obadvoje uvijek iznova stvaramo...Dobro jutro Ti zelim voljena moja...
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#870 Re: Tajne niti duše
Na Hridi s Nevidljivom...
Postoji svega nekoliko stvari o kojima niposto ne bih pisao. Sad stojim pred jednom od njih. Kako covjek zapravo upadne u ovakvu nepriliku? Lijepo. Obecanjem. Naide trenutak kad ih se izrice kao amanete. Kao najljepsa milovanja kojim milujemo nesigurnosti voljenih.. Nesto najvaznije.
Ja neobično volim ciniti i ispunjavati obecanja Nevidljivoj. Jer ona ne zna i ne sluti koliko je voljena.
O njima stignem misliti tek kasnije. Ovo je nekakvo takvo. Bas me zanima kako cu se izvuci iz ovoga! Okolisanjem? Kodiranjem rijeci u nerazumljive aluzije blizine? Iskrenoscu?
Da zamolim za uslugu Njenog Unutrasnjeg Skeptika on bi to s radoscu ucinio. Zar ne? Uvijek je lakse svemu kraj nalaziti nego vjerovati...
Da ima Mjerac Ljubavi - to bi se potvrdilo trzajima magnetske igle. («Otudio se od svijeta pa postao samo njen. Pogledajte ga samo. Ni o cemu vise ne zna pricati. Zaludila ga je. Opsjela. Opcinila.» Ne postoji bolnica, cak ni neka u preuredenom dvorcu kraj jezera, koja lijeci ljubav) Who I Am? Bas sad su nasli to pustati na radijskoj pucini s repom morskog kraljevica za ugriz i ovdje, ondje zalogaj. Lijepo pitanjce. (Radije ga pitajte Who is She?!
Vodio sam Ljubav s Nevidljivom, kao da sam lezao nag na Venerinoj hridi, dotican zrakama, strujama i magnetskom prasinom. Kroz Nju se zaista moze vidjeti plam svjetova, a Ona lahkocom moze rukama prolaziti kroz grudi. Na toj je hridi ona svemocna, neodoljiva i najvecma neuhvatljiva. Ljubila me pjescanim zrnima, dlanovima od Marsovih kristala i Mjesecevom teskom vodom. Doticala kao tajanstvena energija plesaca u transu. Pojam o mjestu, o vremenu, o osjecajima i prostranstvima postade mi neshvatljiv, kao da imadoh najljepsi povez od vatrenih sjena preko razuma. Iza svega ostadoh lezati jedino ja, a njen se smijeh razlijevao dolinom. Uzela me i pustila da poletim. Zemlja se zatresla i divnim Njenim kanjonima ukazase se rijeke njeznosti.
Kako izgleda stabalce na Hridi Vjetrova iza mocna nevremena? Bolje ne pitajte. Kako se probuditi u tijelu sa cvorovima na mjestima gdje bijahu privezani svi divlji konji svijeta? Kakav je osjecaj iza Nevidljeve? Ravan najljepsoj Smrti.
Uranih jutrom sakupiti neki znak sta ondje preostade. Na Hridi lezase jedino snop zlatnog istocnog pruca, nemarno povezanog. Ništa od otisaka, mirisa, zvukova i tragova. Mjesto jednog trena nije mjesto vjecnosti. Nešto u meni prozborilo se samo kao drevna zaboravljena mudrost. Ona je moja Vjecnost…Moja Ljubav za sva vremena...za sve svijetove...
Postoji svega nekoliko stvari o kojima niposto ne bih pisao. Sad stojim pred jednom od njih. Kako covjek zapravo upadne u ovakvu nepriliku? Lijepo. Obecanjem. Naide trenutak kad ih se izrice kao amanete. Kao najljepsa milovanja kojim milujemo nesigurnosti voljenih.. Nesto najvaznije.
Ja neobično volim ciniti i ispunjavati obecanja Nevidljivoj. Jer ona ne zna i ne sluti koliko je voljena.
O njima stignem misliti tek kasnije. Ovo je nekakvo takvo. Bas me zanima kako cu se izvuci iz ovoga! Okolisanjem? Kodiranjem rijeci u nerazumljive aluzije blizine? Iskrenoscu?
Da zamolim za uslugu Njenog Unutrasnjeg Skeptika on bi to s radoscu ucinio. Zar ne? Uvijek je lakse svemu kraj nalaziti nego vjerovati...
Da ima Mjerac Ljubavi - to bi se potvrdilo trzajima magnetske igle. («Otudio se od svijeta pa postao samo njen. Pogledajte ga samo. Ni o cemu vise ne zna pricati. Zaludila ga je. Opsjela. Opcinila.» Ne postoji bolnica, cak ni neka u preuredenom dvorcu kraj jezera, koja lijeci ljubav) Who I Am? Bas sad su nasli to pustati na radijskoj pucini s repom morskog kraljevica za ugriz i ovdje, ondje zalogaj. Lijepo pitanjce. (Radije ga pitajte Who is She?!
Vodio sam Ljubav s Nevidljivom, kao da sam lezao nag na Venerinoj hridi, dotican zrakama, strujama i magnetskom prasinom. Kroz Nju se zaista moze vidjeti plam svjetova, a Ona lahkocom moze rukama prolaziti kroz grudi. Na toj je hridi ona svemocna, neodoljiva i najvecma neuhvatljiva. Ljubila me pjescanim zrnima, dlanovima od Marsovih kristala i Mjesecevom teskom vodom. Doticala kao tajanstvena energija plesaca u transu. Pojam o mjestu, o vremenu, o osjecajima i prostranstvima postade mi neshvatljiv, kao da imadoh najljepsi povez od vatrenih sjena preko razuma. Iza svega ostadoh lezati jedino ja, a njen se smijeh razlijevao dolinom. Uzela me i pustila da poletim. Zemlja se zatresla i divnim Njenim kanjonima ukazase se rijeke njeznosti.
Kako izgleda stabalce na Hridi Vjetrova iza mocna nevremena? Bolje ne pitajte. Kako se probuditi u tijelu sa cvorovima na mjestima gdje bijahu privezani svi divlji konji svijeta? Kakav je osjecaj iza Nevidljeve? Ravan najljepsoj Smrti.
Uranih jutrom sakupiti neki znak sta ondje preostade. Na Hridi lezase jedino snop zlatnog istocnog pruca, nemarno povezanog. Ništa od otisaka, mirisa, zvukova i tragova. Mjesto jednog trena nije mjesto vjecnosti. Nešto u meni prozborilo se samo kao drevna zaboravljena mudrost. Ona je moja Vjecnost…Moja Ljubav za sva vremena...za sve svijetove...
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#871 Re: Tajne niti duše
Meni je Tebe uvijek malo...
Rado bih dijelio svaku Tvoju neizgovorenu impresiju u dozivljavanju moje senzibilne Prirode, stanja i osjecaja natopljenih Tobom. Dijelio bih s tobom sve tvoje zatomljene zebnje, nemire, strahove...
Volio bih da osjetis moju nesavrsenu nagost Duse. Da stavis svoje njezne dlanove na tinjajuci plamicak gdje
moji Mirovi igraju s Nemirima. Da budes u meni jedan dan. Jedan mjesec, godinu, zivot i poslije njega. Da koracas mojim koracima i govoris mojim glasom. Da cinis djela volsebna i neshvatljiva – pustio bih Te.
I jos bih Te pustio da samnom svakog dana stidis se mojim postidenostima.
Volio bih da kleknes sa mnom u sumi samotnih breza. Da se ispricas sa mnom Njemu i strunulim biljcicama za sva covjecanska nedjela sebicnosti.
Ja volim nacin na koji si me osjetila, prepoznala, priglilia i prisvojila. Cak i onaj na koji me nosis uokolo, kao mahramu za neobicne mladice i vjetrove. Volim biti s Tobom. Toliko, da se ponekad zanesem i pretjeram Tvojim pretjerivanjima.
Ja volim dijeliti Tvoje osjecaje i biti im Nocno Ogledalo. Volim kad pricas sa mnom naglas. Kad se smijes. Tvoju iskrenost i otvorenost. Tvoje navike. Tvoju ljubav prema djelima. Tvoja mora blagosti i briznosti cijim si ljepotama umila svaki osjecaj u meni. Zasto uopste nabrajam...kad sve volim s Tobom.. Znam...Nespokojan sam.
Nedostajes mi...Jako...Dani do videnja s Tobom kao godine mi djeluju... Gladan sam Tvojih usana i Tvog
volsebno-svilenkasto-njeznog dodira od samog jutra...
Meni je Tebe uvijek malo... Ni noc nije bila lagana strmina u kojoj ce bar trenutak uminuti Nedostajanje...
I na pojilu snova gutao sam Ti njeznost i zedno Ti s usana dahove ispijao...
Po prvi put u zivotu istinski ne pomisljam na cijenu krvi.
Rado bih dijelio svaku Tvoju neizgovorenu impresiju u dozivljavanju moje senzibilne Prirode, stanja i osjecaja natopljenih Tobom. Dijelio bih s tobom sve tvoje zatomljene zebnje, nemire, strahove...
Volio bih da osjetis moju nesavrsenu nagost Duse. Da stavis svoje njezne dlanove na tinjajuci plamicak gdje
moji Mirovi igraju s Nemirima. Da budes u meni jedan dan. Jedan mjesec, godinu, zivot i poslije njega. Da koracas mojim koracima i govoris mojim glasom. Da cinis djela volsebna i neshvatljiva – pustio bih Te.
I jos bih Te pustio da samnom svakog dana stidis se mojim postidenostima.
Volio bih da kleknes sa mnom u sumi samotnih breza. Da se ispricas sa mnom Njemu i strunulim biljcicama za sva covjecanska nedjela sebicnosti.
Ja volim nacin na koji si me osjetila, prepoznala, priglilia i prisvojila. Cak i onaj na koji me nosis uokolo, kao mahramu za neobicne mladice i vjetrove. Volim biti s Tobom. Toliko, da se ponekad zanesem i pretjeram Tvojim pretjerivanjima.
Ja volim dijeliti Tvoje osjecaje i biti im Nocno Ogledalo. Volim kad pricas sa mnom naglas. Kad se smijes. Tvoju iskrenost i otvorenost. Tvoje navike. Tvoju ljubav prema djelima. Tvoja mora blagosti i briznosti cijim si ljepotama umila svaki osjecaj u meni. Zasto uopste nabrajam...kad sve volim s Tobom.. Znam...Nespokojan sam.
Nedostajes mi...Jako...Dani do videnja s Tobom kao godine mi djeluju... Gladan sam Tvojih usana i Tvog
volsebno-svilenkasto-njeznog dodira od samog jutra...
Meni je Tebe uvijek malo... Ni noc nije bila lagana strmina u kojoj ce bar trenutak uminuti Nedostajanje...
I na pojilu snova gutao sam Ti njeznost i zedno Ti s usana dahove ispijao...
Po prvi put u zivotu istinski ne pomisljam na cijenu krvi.
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#872 Re: Tajne niti duše
I samo Ti ces me uvijek znati sabrati i pronaci…
Tu noc si me pitala jel cujem kisu...Posljednju septembarsku kisu... Gustu. Optocenu u glatke bezbroje u cujnosti tisine. Kisu s dlanovima sto iznova ispisuje obrise krovova i krosanja. Utjehu lista. Plast mehke svjezine. Prisjecanje i nizanje sitnih koracanja. Svijet silazi u travku. U mjestu na vratu. U grlo koje nece izustiti glas.
Osvrcem se.Tebi… Kao da nesto trazim. Tebe.. Isscekujem. Tebe…Postadoh Sjena koju je nemoguce slijediti. Postadoh misao kojoj se lahko vinuti. Prelazim sneni krajobraz. Ceste vijugaju za potocima. Gora se ljubi s oblakom. Putuju prediva. Poljubac s okusom duhanske vijuge u ledima. Lijeganje natrag u ponore. Doticanja. Razum se hvata za grancicu i otkida joj djelic. Nista ne moee zaustaviti necujni siloviti tok.
Blijedo lice u na krajevima svijeta. Moje celo u Paralelnom Svemiru. Sutnja s kojom silazim niz koru divlje tresnje, pod Tvoja korijenja, pod vlaznu zemlju, pod zakopana nebeska blaga.
Osjecam Te u svakoj pukotini. U svakoj bolnosti pomicanja.
U zadrzanom uzdahu koji preplavljuje grudi. U tankoj svjetlosti koja plamsa u bedrima. U nemislici listova. U nesvijesti povijenih ramena.
U slatkastom prisjecanju stopala, sto pamte u koliko smo Svijetova se voljeli... Osjecam Te i ne mogu kriknuti da sam Te prepun i da se prelijevas niz strmine jutra.
Nestadoše sva Stara Znanja o Savrsenosti Trenutka. Naucih naizust Molitvu Pripadanja Tebi. Naucih saputati Ti jezikom kise i jagodicama citati Tvoje pukotine u stijeni.
Ne biti ovdje, ni posvuda, niti igdje, vec samo vrtlozenje Tvojih vrtlozenja, varnica u Tvom oku, krhotina iskrenja, predosjet drhtaja i sklad u skladanju njezne Ti nutrine. Mislim da sam izgubio sebe. U Tebi. Pogubio smjerove. Ponestao u Tvojoj njeznosti. Isceznuo u Tvojoj njezno-svileknkastu vollsebnoj Ljepoti.
Ti cinis sto niko nije i nikada nece: Najljepsom Divnom Obuzetosti…
Sve ces mi povratke uciniti neizvedivim. Sve ces moje visece mostove privezati nad svoje grudi. Sve ces zaljuljati i zakovitlati u Prah Slobode. Rasprsit ces me u sebi.
I samo Ti ces me uvijek znati sabrati i pronaci…
Za mene ranije rodena, volim te…
Tu noc si me pitala jel cujem kisu...Posljednju septembarsku kisu... Gustu. Optocenu u glatke bezbroje u cujnosti tisine. Kisu s dlanovima sto iznova ispisuje obrise krovova i krosanja. Utjehu lista. Plast mehke svjezine. Prisjecanje i nizanje sitnih koracanja. Svijet silazi u travku. U mjestu na vratu. U grlo koje nece izustiti glas.
Osvrcem se.Tebi… Kao da nesto trazim. Tebe.. Isscekujem. Tebe…Postadoh Sjena koju je nemoguce slijediti. Postadoh misao kojoj se lahko vinuti. Prelazim sneni krajobraz. Ceste vijugaju za potocima. Gora se ljubi s oblakom. Putuju prediva. Poljubac s okusom duhanske vijuge u ledima. Lijeganje natrag u ponore. Doticanja. Razum se hvata za grancicu i otkida joj djelic. Nista ne moee zaustaviti necujni siloviti tok.
Blijedo lice u na krajevima svijeta. Moje celo u Paralelnom Svemiru. Sutnja s kojom silazim niz koru divlje tresnje, pod Tvoja korijenja, pod vlaznu zemlju, pod zakopana nebeska blaga.
Osjecam Te u svakoj pukotini. U svakoj bolnosti pomicanja.
U zadrzanom uzdahu koji preplavljuje grudi. U tankoj svjetlosti koja plamsa u bedrima. U nemislici listova. U nesvijesti povijenih ramena.
U slatkastom prisjecanju stopala, sto pamte u koliko smo Svijetova se voljeli... Osjecam Te i ne mogu kriknuti da sam Te prepun i da se prelijevas niz strmine jutra.
Nestadoše sva Stara Znanja o Savrsenosti Trenutka. Naucih naizust Molitvu Pripadanja Tebi. Naucih saputati Ti jezikom kise i jagodicama citati Tvoje pukotine u stijeni.
Ne biti ovdje, ni posvuda, niti igdje, vec samo vrtlozenje Tvojih vrtlozenja, varnica u Tvom oku, krhotina iskrenja, predosjet drhtaja i sklad u skladanju njezne Ti nutrine. Mislim da sam izgubio sebe. U Tebi. Pogubio smjerove. Ponestao u Tvojoj njeznosti. Isceznuo u Tvojoj njezno-svileknkastu vollsebnoj Ljepoti.
Ti cinis sto niko nije i nikada nece: Najljepsom Divnom Obuzetosti…
Sve ces mi povratke uciniti neizvedivim. Sve ces moje visece mostove privezati nad svoje grudi. Sve ces zaljuljati i zakovitlati u Prah Slobode. Rasprsit ces me u sebi.
I samo Ti ces me uvijek znati sabrati i pronaci…
Za mene ranije rodena, volim te…
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#873 Re: Tajne niti duše
Odricem se svega sto ne dolazi od tebe.....
Sve sto cu Ti sada napisati granici s puninom zudnje, nezamislivim valovima miline poslanih s dalekih krosanja gdje granice Svijetova razbrajaju ljubavne jade svih dodira neba u kretanju krugova. Sve sto cu Ti sada sapnuti odnijece me u beskraj Tvojih savrsenih dodira, u plitice mokrih kosulja, u rukave njeznih milovanja u tkaninu tkiva pod razornim plimama zelja.
Sve sto cu sada okusiti bit ce toplo i vlazno i osuncano i mirisno od posebnih mirisa Tvoje putenosti. Moje ruke ispruzene Tebi, nece biti samo moje niti drhtavog brsljana.
Moj usporeni disajuci treptaj, neka ispruzenost na ledima, dar opojnih krugova lebdecih umora. Zatvaranje oka. Poniranje u zjenice blizina. Snovit napor da se izdrzi rastuci nemir u koljenima, poezija zudnje.
O, kako jako zelim Ti kosu dodirivati sada. Biti cisto, jedinstveno neprestajuce milovanje u pramenovima. Biti kaplja znoja sto polagano klizi niz senzualne strmine Tvog vrata. Biti biljeg na kozi, na Tvojim grudima. Oziljak na nozi, na unutrasnjoj strani bedra, mozda od ugriza ucinjenog kojeg Ti u trenucima doticanja neba ostavih...
Zelim Te uzimati u najdrhtavijim polaganostima, dodirivati i ljubiti neprekidno, potapati se u jazovima Tvojih strasti i izranjati iz njih okupan kapljicama savrsene bjeline. Zelim spojiti dan noc i dan, pa opet noc dan i noc i sjedinjavati se s Tobom u beskraj beskrajevih beskraja.
Eto, to ja zelim sada… znas zelim uvijek i svejednako lezati s Tobom, saputati Ti i sanjati ne cineci nista odredena. Cutim koliko sam Tvoj. Osjetim Potpunost. Neranjivost. Srecu. Puninu. Cijeli zivot sam te trazio u svemu pisao i slikao Te duso moje duse…
Od gladi ljubavi popio bih Tvoju usnu i sve njene preostale uzdahe. Od zedi trebanja zagrizao bih jabuku zeleniju od maslackova fraka.
Mislim Te, nosim, hodam, sanjam, vodim, uzimam za ruke, treptim, podizem, vrtim, obujmljujem oko struka, sapucem, letim, doticem vrat, klizim, setam; disem Te, iscjeljujem, trcim, propadam, amanetim se Tebi,
poradam, nestajem, rastem, buncam Ti ime… O, kako Te volim bezgranicno ja.
Za mene ranije rodena...volim te...
Sve sto cu Ti sada napisati granici s puninom zudnje, nezamislivim valovima miline poslanih s dalekih krosanja gdje granice Svijetova razbrajaju ljubavne jade svih dodira neba u kretanju krugova. Sve sto cu Ti sada sapnuti odnijece me u beskraj Tvojih savrsenih dodira, u plitice mokrih kosulja, u rukave njeznih milovanja u tkaninu tkiva pod razornim plimama zelja.
Sve sto cu sada okusiti bit ce toplo i vlazno i osuncano i mirisno od posebnih mirisa Tvoje putenosti. Moje ruke ispruzene Tebi, nece biti samo moje niti drhtavog brsljana.
Moj usporeni disajuci treptaj, neka ispruzenost na ledima, dar opojnih krugova lebdecih umora. Zatvaranje oka. Poniranje u zjenice blizina. Snovit napor da se izdrzi rastuci nemir u koljenima, poezija zudnje.
O, kako jako zelim Ti kosu dodirivati sada. Biti cisto, jedinstveno neprestajuce milovanje u pramenovima. Biti kaplja znoja sto polagano klizi niz senzualne strmine Tvog vrata. Biti biljeg na kozi, na Tvojim grudima. Oziljak na nozi, na unutrasnjoj strani bedra, mozda od ugriza ucinjenog kojeg Ti u trenucima doticanja neba ostavih...
Zelim Te uzimati u najdrhtavijim polaganostima, dodirivati i ljubiti neprekidno, potapati se u jazovima Tvojih strasti i izranjati iz njih okupan kapljicama savrsene bjeline. Zelim spojiti dan noc i dan, pa opet noc dan i noc i sjedinjavati se s Tobom u beskraj beskrajevih beskraja.
Eto, to ja zelim sada… znas zelim uvijek i svejednako lezati s Tobom, saputati Ti i sanjati ne cineci nista odredena. Cutim koliko sam Tvoj. Osjetim Potpunost. Neranjivost. Srecu. Puninu. Cijeli zivot sam te trazio u svemu pisao i slikao Te duso moje duse…
Od gladi ljubavi popio bih Tvoju usnu i sve njene preostale uzdahe. Od zedi trebanja zagrizao bih jabuku zeleniju od maslackova fraka.
Mislim Te, nosim, hodam, sanjam, vodim, uzimam za ruke, treptim, podizem, vrtim, obujmljujem oko struka, sapucem, letim, doticem vrat, klizim, setam; disem Te, iscjeljujem, trcim, propadam, amanetim se Tebi,
poradam, nestajem, rastem, buncam Ti ime… O, kako Te volim bezgranicno ja.
Za mene ranije rodena...volim te...
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#874 Re: Tajne niti duše
U Tvom postojanju...
sinoć su me pohodile misli, ljubomorne, dječji jogunaste, ljute...inate se, negoduju,žele da je vide...da se sretnu s njom...da je odmjere..analiziraju...objašnjavaju...porede i kao svake noći njen osmjeh ih sjajem zablljesne i dok odlaze očima ih pomiluje...mirisom primiri...dahom rasprši...i pruži mi ruke i povede me...
Nepozvane, kao i uvijek nićim izazvane, pitaju me, zapitkuju, gurkaju, a ja šutim, neznajući odgovor, ili znajući, priželjkivajući ga, ali ga ne smijem samom sebi priznati. Potiskujem odgovore, jer znam da su oni u srcu. I pitaju misli, koliko puta možeš voljeti, predavati se, počinjati iznova, svaki put od nježnosti i milovanja graditi po ko zna koji put nikada nedovršeni zamak trajne ljubavi. Koliko puta možeš sve ispoćetka, koliko puta možeš...umiješ...znaš i smiješ tražiti svoju oazu ljubavi, svoju tihu laganu,u kojoj ćeš se zaustaviti, usidriti sve svoje osjećaje i biti sretan, natopljen mirisom voljene, njenim dahom, putenošću, njenim mislima, osječanjima...zauvijek biti njen a ona tvoja...
Kazuju mi one, volio si i bivao voljen, izgarao si u strasti tijela isprepletenih u ljubavnom plesu, isto toliko puta izgarao u čežnji, i pitaju misli -" zar te bol nije umorio, zar nisi posustao, odustao od traganja...nema toga što ti tražiš...ti tražiš snoviđenja a ona se uvijek kao val kada udari o hridi u hiljade komadića rasprše...", govore misli -"zar ne vidiš da ti tražiš san, on ti se smije, priđe ti, ugrije ti srce, ispuni te cjelog, a potom smijući se ode ostavljajući te da druguješ sa sjetom i čežnjom..." Pitaju me misli:" zašto više ne staneš, zaustaviš se, mnogi su jaći od tebe odustali, skrasili se...šta te uporno tjera...goni...da tragaš...šta je to...kakvo je..od čega je ta tvoja ljubav...po čemu je drukčija od drugih..."
"Šta tražiš ti, zadovolji se kao svi drugi ! Kakvu ti ljubav tražiš, šta je to posebno u njoj, po ćemu je nema svaka žena? Kakav to tajni sastojak tog recepta ljubavi tražiš? Kakvu ženu ti tražiš? Crnu, plavu, vitku, malu, visoku, sa kraćom, dužom kosom, kakav miris kod nje tražiš, šta tražiš od nje ako ti sve daje a ti i dalje tragaš za svojim snom..? Zastani malo... okreni se oko sebe, pogledaj, ljepota njihova beskrajna, sređuju se, dotjeruju, srca im nude ljubav, žele da su voljene, da ih neko posjeduje, da ih zoveš "moja", da im dokazuješ koliko ih voliš, ne traže mnogo, a sve daju... Šta hoćeš više?" Zaustavi se...Stani...Prihvati realitet...stvarnost...ne možeš dugu uhvatiti....niti vilu iz drugoga svijeta dovesti..."
Srce sve to sluša, nijemo, tiho od snage realnosti i istinitosti govora misli. Primirilo se...povuklo, skupilo se u sebe. Osluškuje...nijemo u nemoći...ne brani se... Bole ga pitanja i govor misli. Kao stotine sićušnih strelica svako pitanje pogđa svoj cilj. Šta da im odgovori, kako da im objasni, kako da im opiše da to što traži nema opisa, da je esencijalno, metafizićno, da nema poređanja i kategorija po kojima bi se ravnao, da nema oblik a svemu ga daje, da nije ničije a jeste svačije,da nema traga, otiska, pečata, a na svemu ga ostavlja...Kako da im odgovori kada je ono što traži stvoreno prije misli...kako...kako...kako...da im kaže...
Da nema imena u svakom je slovu... da nema mirisa, a miriše najljepšim mirisima...da nema ukusa a slatko je, da nema početak i kraj a sveprisutno je, da nema dom... a u svemu je.
U njenom osmjehu, u njenoj kosi, u njenim očima, trepavicama, u naćinu kako izgovara volim te, želim te, trebam te, u njenom vratu, usnama, bedrima i grudima, u punini i slatkoći usana, u njenom naćinu hoda i kako me grli. U njenom prijekoru i njenoj maznosti, u naćinu kako se oblaći, kako se češlja, u njenom sjaju očiju dok se ljubi, u njenom tijelu ušuškanom uz moje, glave položene na prsa, dok mirno sniva. U njenim rukama, prstima, mehkoći dodira i milovanja. U načinu kako ulazi na vrata, u naćinu na koji sjeda, u njenoj spontanosti i opuštenosti, u njenom povjerenju. U njenom zadovoljstvu i ispunjenosti, u vrelini tijela i daha, u njenom mirisnom znoju, u njenim uzdasima zadovoljstva....
U njenom postojanju. pojavi, liku,sjeni, prigovoru, zagovoru...U toplom vlažnom mirisnom dahu, u naćinu na koji me gleda, dodiruje, tješi, uzdiže...u njenoj krhkosti, ranjivosti, predavanju, brižnosti...u ženi koja je rođena da voli i bude voljena...koja živi i diše ljubav...ženi koja je i duga i kometa i zvijezda...ženi koja svemu daje sjaj, ljepotu i čar...ženi...od ćije se ljepote i srca natopljenog ljubavlju i duga se na nebu postidi...a mjesec joj obasjava lice dok sniva...ženi koju sanjam svake noći i u snove mi dolazi vodeći me u našu oazu mira, beskrajne nježnosti i ljubavi i prije nego me jutrom vrati, nježno me još jednom poljubi i kaže mi čekam te mili moj...čekam te i čuvam te...u ime Njega
I ne odgovori srce ništa,osmjehnu se i samo se prisjeti slatkoće pvog poljupca, prvog njenog dodira, prvog ljubavnog plesa i prvog osjećaja ushita...prvog dodira duge i daha ljubavi kada je čulo "VOLIM TE, ŽELIM TE, TREBAM TE UVIJEK I ZAUVIJEK..." I ne znade ili ne htjede odgovoriti, kako je neopisivo i beskrajno lijepo mrsiti kosu voljene i zadovoljno usnule žene, umornog tijela od ljubavnog plesa, a duše i srca natopljenih ljubavlju. I kako misli da razumiju da takvu ženu tražim, ženu koju odavno u srcu nosim i čuvam, s kojom sam bio u svim svjetovima i svim vremenima prošlim sadašnjim i budućim, u svim stanjima, formama i oblicima...ženu koju mi stvori za mene, koja me čeka i doziva, čiji eho čujem u vjetru, njen lik u zvjezdanom nebu, a miris u svakom svom udisaju...
Zatvorih oči i dozvah je...Njen miris me natopi...Ljepota me ispuni...Svjetlost me obasja...Ljubav me preplavi...Kosom mi lice cjelivaše...pruži mi ruku i povede me u vječnost...
Ja sam te našao i više ne tragam
-
onako
- Posts: 190
- Joined: 16/03/2008 08:35
#875 Re: Tajne niti duše
Sanjao je tren kad su im se oči prvi put poljubile...
Sanjao je o svijetu nestrpljenja, dragih čuđenja, kad je čitav trenutak tek pupoljak što se rasprskava iznutra u bezbroj boja. Sanjao je o svijetu vodopada, divnih žuborenja, kad se cijela jedna zraka postojanja kroz nas prelama. Sanjao je o svijetu njenih akšama i sabaha i pažljivim slikarskim potezima, o platnima što mirišu na kruh iz kamene kućice pokraj mora. O šetnjama i koracima kad misao čovjeka podliježe pod meki praotisak valova, kroz stope namirisane sjenama oblaka, pod slabost koja presiječe središta i provali visoko trncima, kroz vrat i grlo i nijemost u očima. Sanjao je o bosonogim raskošima i sustizanjima nekog ko je načinjen za nas. Sanjao je budan, opijen magijom lipa, zaljuljan njihajem krošanja, blagim teretom cvjetnih mjesečina, opčinjen lahorima latica, razdijeljen u milijarde djelića, pa sabran i pušten u košare pletene prepletenim prstima. Sanjao je bio, da je sreća...
Sanjao je o putevima sa strmim vijugavim raskrsnicama, sa dnevnim predomišljanjem sunca, s rijekama što žele produžiti šaputavi vodeni lan od koga tama zavjese ispreda. Sanjao je o spavaćici zalepršanoj nad vodama, lopočevim pristaništima i glatkim zelenim jastucima za mehko lice mjeseca. O šuštavim trsticima slutnja, ptičjim gnijezdima djetinjstva, o dozivanju jablana o podnevima, pjesmarici s nježno isprešanim različcima i trputcima, majčinim dušicama. Sanjao je njene osmijehe, jasnoću smaragda u pametnim očima, cvjetne vjenčiće sa šutnjom nanizanih osmijeha. Sanjao je pripite kočijaše sudbina i krotke Vile na stazama života s kojih se duša prisjećala najljepših damara srca, tajnog mjesta na tabiji zatvorenog amanetnim medaljonima, pramena kose i uvojka presavijenog u smjeru nemira. Starinsku kutijicu za nakit siromaha, požutjelu sličicu i mistična svjetla Šehera što u ponoć izranja da obasja ljudske sreće i nemire. Sanjao je sjene starinskih šejhova u ložama života na galerijama bezbroja... Sanjao je tren kad su im se oči prvi put poljubile...
Sanjao je život.... postao san, a san stvarnost...Sanjao je dan kad je posljednji put poljubio njene zauvijek zatvorene oči... Sanjao je svoj Svemir Snova, Knjigu Svjetova i Knjigu Sudbine nasumično otvorenu na mjestu sa slovom Njenog Imena.... u
Njegovom Svemiru Stvarnosti
Sanjao je o svijetu nestrpljenja, dragih čuđenja, kad je čitav trenutak tek pupoljak što se rasprskava iznutra u bezbroj boja. Sanjao je o svijetu vodopada, divnih žuborenja, kad se cijela jedna zraka postojanja kroz nas prelama. Sanjao je o svijetu njenih akšama i sabaha i pažljivim slikarskim potezima, o platnima što mirišu na kruh iz kamene kućice pokraj mora. O šetnjama i koracima kad misao čovjeka podliježe pod meki praotisak valova, kroz stope namirisane sjenama oblaka, pod slabost koja presiječe središta i provali visoko trncima, kroz vrat i grlo i nijemost u očima. Sanjao je o bosonogim raskošima i sustizanjima nekog ko je načinjen za nas. Sanjao je budan, opijen magijom lipa, zaljuljan njihajem krošanja, blagim teretom cvjetnih mjesečina, opčinjen lahorima latica, razdijeljen u milijarde djelića, pa sabran i pušten u košare pletene prepletenim prstima. Sanjao je bio, da je sreća...
Sanjao je o putevima sa strmim vijugavim raskrsnicama, sa dnevnim predomišljanjem sunca, s rijekama što žele produžiti šaputavi vodeni lan od koga tama zavjese ispreda. Sanjao je o spavaćici zalepršanoj nad vodama, lopočevim pristaništima i glatkim zelenim jastucima za mehko lice mjeseca. O šuštavim trsticima slutnja, ptičjim gnijezdima djetinjstva, o dozivanju jablana o podnevima, pjesmarici s nježno isprešanim različcima i trputcima, majčinim dušicama. Sanjao je njene osmijehe, jasnoću smaragda u pametnim očima, cvjetne vjenčiće sa šutnjom nanizanih osmijeha. Sanjao je pripite kočijaše sudbina i krotke Vile na stazama života s kojih se duša prisjećala najljepših damara srca, tajnog mjesta na tabiji zatvorenog amanetnim medaljonima, pramena kose i uvojka presavijenog u smjeru nemira. Starinsku kutijicu za nakit siromaha, požutjelu sličicu i mistična svjetla Šehera što u ponoć izranja da obasja ljudske sreće i nemire. Sanjao je sjene starinskih šejhova u ložama života na galerijama bezbroja... Sanjao je tren kad su im se oči prvi put poljubile...
Sanjao je život.... postao san, a san stvarnost...Sanjao je dan kad je posljednji put poljubio njene zauvijek zatvorene oči... Sanjao je svoj Svemir Snova, Knjigu Svjetova i Knjigu Sudbine nasumično otvorenu na mjestu sa slovom Njenog Imena.... u
Njegovom Svemiru Stvarnosti