Price, pjesme, intervjui...

[victory]

Tadeusz Rozewicz

Lađa

Ne plači
ipak ga nisi volela
on je predmet
koji treba izneti iz kuće

diskretno odškrinuti prozor

u mom crnom odelu
u lađi
bez vesala
napušta ovaj svet
otplovljava
otac

drveni kovčeg
zaglavio se među granje
zelenih venaca smreke
papirnih traka

otac je poživeo
devedeset godina
umro je u februaru 1977

ne plači
ipak sam ga voleo
ispod stakla sličica
otac nosi zeleno drvo
krst i sekiru
kaljače
za dubok sneg
na stolu leže obojeni lančići
zvezde anđeoske kose

neka mu zemlja laka bude

[Richard Peti]

.

[victory]

Molly Kleiman

Letter From Bosnia

As the drinking commenced one cold January evening in the Bosnian countryside, President Vinko Vukoja, of the Hajdučka Republika of Mijat Tomić, or Rebel’s Republic, burst into a passionate ganga, a guttural, throbbing yodel sung in rural Croatia and Herzegovina. On the final note, his ministers joined their ruddy leader in a reverberating wail. This is the anthem of their young nation: “Sveti Ante platiti ću ti misu / samo reci koji naši nisu.” (“I will pay for your mass at Sveti Ante Church / just say who is not one of us.”)

I asked what this song meant. The men explained that with ganga, the lyrics aren’t too important—sometimes the words even change; it’s the spirit and communal reverie that matter most. But the lyrics sung by the President that night are printed on this diminutive breakaway state’s currency, called the kubura. The money appears quite official, bearing three authentications: the signatures of the President, Minister of Defense, and Governor, as well as the national seal—a bust of Mijat Tomić, a seventeenth-century Croat folk hero who fought Ottoman rule, with two kubura guns (the currency’s namesake antique pistols) crossed beneath him, a red and white checkerboard above his right shoulder. The flip side of each bill shows a dozen cars parked haphazardly in front of a rendering of the pyramidal hotel that doubles as the government seat and is owned by President Vukoja.

The Rebel's Republic, which is not yet recognized by any other state or international body, sits in an empty valley in western Bosnia and Herzegovina. Jagged mountains form natural northern and southern boundaries. It’s a two-mile walk from the intersection of two country roads at the territory’s western end to the chapel overlooking a lake that runs along its eastern border. The state boasts its own passport, constitution, ministers, currency, and national anthem, as well as, of course, the national assembly hall–cum–local inn, Hajdučke Vrleti, or the Rebel’s Cliff. Vukoja founded the republic in the hotel in 2002 as a response to the new borders, laws, and flags introduced after the Dayton Accords ended the war in 1995. From the front door of the Rebel’s Cliff, it is possible to see the republic in its entirety, a spare landscape framed by snowy crags. Besides the hotel, the only structures rising from the surrounding plain are scattered homes for the eight families that reside there permanently and a few cabins for holiday hikers....

ostatak ovdje http://canopycanopycanopy.com/2/letter_from_bosnia (za navigaciju stranicom koristiti ---> na tastaturi)

[victory]

Hans Magnus Enzensberger

MISLI O BEGU

Kao da je odmah iza Helsinkija
ili Las Palmasa sve drugačije.
Svuda selidbe, misli o begu.
Nestaju čitava naselja.
Uz svetlost reflektora, iza žica i ograda,
spastičari moći
nagnuti nad mapama. Zatim
novi moždani udar istorije,
i sve počinje iznova.
Mržnja nagomilavana decenijama.
Dobre namere jedva da išta vrede.
Sve više nomada
baulja ulicama.
Ono nepotrebno – a toga je
najviše – ostaje, nameštaj i slično,
šivaće mašine, sabrana dela.
A i ti, matori moj, dopuštaš da te to
pogodi, u pokretu si. Za ime Božije.
Čemu to? Šta tražiš? Dolare,
manioku, zabavu,
municiju? Mir?
"Ja tražim objašnjenje."
Onaj može reći za sebe da ima sreće
kada kao ti počne da klizi na autoputu
i zanosi se: zavoja uvek ima na pretek,
a tu je i plavo rotirajuće svetlo.
Drugde je to ovako: Poslednja mašina
iz Jube, Lubanga, Pnom Pena je
upravo sletela. Dečje flašice,
krevetnina, raspadnuti koferi –
kraj objave na razglasu.
Nešto razneto u minskom polju,
pored toga nedirnuta cipela,
splavovi na Karipskom moru,
sve stiže preko satelita,
biće sačuvano, dakle zaboravljeno.
Odmor snova ili panika,
u svakom slučaju gomila kola, karavani,
špica, nedostatak preglednosti,
stop and go, lupanje srca,
tu i tamo helikopter,
i stop svetla
onih ispred tebe, lanac
crvenih tačaka u smogu.
Ni ovom ratu
nema još kraja.

[victory]

Hans Magnus Enzensberger

OBJAVA RATA

U stražnjoj prostoriji pivnice,
gde se sastalo sedam pijanih,
započinje rat; nadima se
u dečjim jaslama; izleže ga
Akademija nauka;
ne, on se razvija u kružnoj sali u
Goriju ili Braunau, na Internetu,
u džamiji; u znoju ga stvara
mali mozak patriotskog pesnika;
zato što je neko uvređen, zato
što je neko okusio krv, besni rat
u Božije ime, zbog boje kože,
u bunkeru, zbog šale, ili omaške;
zato što žrtve moraju biti prinete
da bi se spasilo čovečanstvo, i to
naročito noću, zbog naftnih polja;
zato što i samosakaćenje
ima svoju draž, i zato što novac teče,
započinje rat, u delirijumu,
zbog izgubljene fudbalske utakmice,
kakva zabluda, Bože me sačuvaj; dakle, onda;
iako ga niko nije želeo; aha;
tek tako, iz zabave, herojski,
i jer nam ništa pametnije ne pada na pamet.

[victory]

[victory]

J. M. Coetzee

Giving Offense: Essays on Censorship

Introduction

Writing does not flourish under censorship. This does not mean that the censor's edict, or the internalized figure of the censor, is the sole or even the principal pressure on the writer: there are forms of repression, inherited, acquired, or self-imposed, that can be more grievously felt. There may even be cases where external censorship challenges the writer in interesting ways or spurs creativity. But the Aesopian ruses that censorship provokes are usually no more than ingenious; while the obstacles that writers are capable of visiting upon themselves are surely sufficient in number and variety for them not to invite more.

Nevertheless, for the common good, for the good of the state, apparatuses of regulation and control are from time to time set up, which grow and entrench themselves, as is the wont of bureaucracies. It is hard for any writer to contemplate the scale of such apparatuses without a disbelieving smile. If representations, mere shadows, are indeed so dangerous, one reflects, then surely the appropriate countermeasures are other representations, counterrepresentations. If mockery corrodes respect for the state, if blasphemy insults God, if pornography demeans the passions, surely it will suffice if stronger and more convincing countervoices are raised defending the authority of the state, praising God, exalting chaste love.

This response is wholly in accord with the teleology of liberalism, which believes in throwing open the marketplace to contending forces because in the long run the market tends to the good, that is to say, to progress, which liberalism understands in a historical and even metaphysical light. It is wholly at odds with the outlook of the more austere branches of Islam, Judaism, and Protestant Christianity, which, detecting a seductive and devilish force at the root of the power of representation, and thus having no reason to expect that, in a war of representations, a war without rules, good representations will triumph, prefer to ban graven images.

We have here reached the entry-point into a debate about the rights of the individual as against the rights of the collectivity which is familiar enough not to need extended rehearsal and to which I have nothing to contribute except perhaps a caution against the kind of moral vigilance that defines vulnerable classes of people and sets about protecting them from harms whose nature they must be kept blind to because (the argument goes) merely to know the harm is to suffer it. I refer here primarily to children, though the same argument has been made in respect of so-called simple believers. We are concerned to protect children, in good part to protect them from the consequences of their limitless curiosity about sexual matters. But we should not forget that children experience control of their explorations—control which by its own premises cannot spell out exactly what it is that is forbidden—not as protection but as frustration. From the measures adults take to deny the satisfaction of children's curiosity, may children not legitimately infer that their curiosity is censurable; and from the explanations with which they are provided for being constrained—explanations riddled with holes—may they not infer that they are not respected as moral agents? May the ethical wrong done to the child in the process not be more durable than any harm it may suffer from following wherever curiosity leads?

This is neither an argument for keeping sexually explicit materials away from children nor an argument against it. It is a reflection on how harms weigh up against each other, on balancing imponderables, choosing between evils. In making such choices we might include in our reckoning the consideration that to a small child the things that adults do with or to each other's bodies are not only intriguing and disturbing but ugly and funny too, even silly; the consideration, too, that whether or not the child succeeds in blocking the thought that what the people do in the picture its parents may do too, it is hard for the parent not to project this thought upon the child, and, reexperiencing it through the child, to be embarrassed, ashamed, and even angry. Nor should we forget who is most embarrassed when to the candid gaze of a child spectacles of gross adult nakedness are exposed. The moment is a complex one; but included in our desire to keep such sights from the child may there not be a wish not to descend, by association, in the child's esteem, not to become the object of the child's disgust or amusement? Max Scheler distinguishes between the nakedness of an Aphrodite sculpted with such awe that she seems to have a veil of modesty about her, and the "deanimation," or loss of soul, that occurs when primitive or childish wonder is lost, and the naked body is seen with knowing eyes. He links deanimation to what he calls the "apperceptive breaking out" of the sexual organs from the body: no longer seen as integral with the body, nor yet as "fields of expression of inner and passionate movements," the sexual organs—particularly, one might note, the male apparatus, with its appearance of extruded viscera—threaten to become objects of disgust. It is not strange that we should wish to preserve the childhood of children by protecting them from such sights; but whose sensibilities are we in the first place guarding, theirs or our own?

The sexual organs, observes Saint Augustine, move independently of the will. Sometimes they respond to what we do not want them to respond to; sometimes they remain "frozen" when we want to employ them. From this disobedience of the flesh, mark of a fallen state, none are exempt, not even the guardians of our morals. A censor pronouncing a ban, whether on an obscene spectacle or a derisive imitation, is like a man trying to stop his penis from standing up. The spectacle is ridiculous, so ridiculous that he is soon a victim not only of his unruly member but of pointing fingers, laughing voices. That is why the institution of censorship has to surround itself with secondary bans on the infringement of its dignity. From being sour to being laughed at for being sour to banning laughter at what is sour is an all-too-familiar progression in tyranny, one that should give us further cause for caution.

In the above similitude, I need hardly point out that the one who pronounces the ban does not have to be male. The one who pronounces the ban by that act lays claim to the phallus, but the phallus in its mundane form as penis. Taking up the position of censor, this one becomes, in effect, the blind one, the one at the center of the ring in the game of blind man's buff. For a time, until the blindfold that at the same time marks him, elevates him, and disables him can be passed on, it is his fate to be the fool who stumbles about, laughed at and evaded. If the spirit of the game, the spirit of the child, is to reign, the censor must accept the clownship that goes with blind kingship. The censor who refuses to be a clown, who tears off the blindfold and accuses and punishes the laughers, is not playing the game. He thereby becomes, in Erasmus's paradox, the true fool, or rather, the false fool. He is a fool because he does not know himself a fool, because he thinks that, being in the center of the ring, he is king.

Children are not, qua children, innocent. We have all been children and know—unless we prefer to forget—how little innocent we were, what determined efforts of indoctrination it took to make us into innocents, how often we tried to escape from the staging-camp of childhood and how implacably we were herded back. Nor do we inherently possess dignity. We are certainly born without dignity, and we spend enough time by ourselves, hidden from the eyes of others, doing the things that we do when we are by ourselves, to know how little of it we can honestly lay claim to. We also see enough of animals concerned for their dignity (cats, for instance) to know how comical pretensions to dignity can be.

Innocence is a state in which we try to maintain our children; dignity is a state we claim for ourselves. Affronts to the innocence of our children or to the dignity of our persons are attacks not upon our essential being but upon constructs—constructs by which we live, but constructs nevertheless. This is not to say that affronts to innocence or dignity are not real affronts, or that the outrage with which we respond to them is not real, in the sense of not being sincerely felt. The infringements are real; what is infringed, however, is not our essence but a foundational fiction to which we more or less wholeheartedly subscribe, a fiction that may well be indispensable for a just society, namely, that human beings have a dignity that sets them apart from animals and consequently protects them from being treated like animals. (It is even possible that we may look forward to a day when animals will have their own dignity ascribed to them, and the ban will be reformulated as a ban on treating a living creature like a thing.)

The fiction of dignity helps to define humanity and the status of humanity helps to define human rights. There is thus a real sense in which an affront to our dignity strikes at our rights. Yet when, outraged at such affront, we stand on our rights and demand redress, we would do well to remember how insubstantial the dignity is on which those rights are based. Forgetting where our dignity comes from, we may fall into a posture as comical as that of the irate censor.

Life, says Erasmus's Folly, is theater: we each have lines to say and a part to play. One kind of actor, recognizing that he is in a play, will go on playing nevertheless; another kind of actor, shocked to find he is participating in an illusion, will try to step off the stage and out of the play. The second actor is mistaken. For there is nothing outside the theater, no alternative life one can join instead. The show is, so to speak, the only show in town. All one can do is to go on playing one's part, though perhaps with a new awareness, a comic awareness.

We thus arrive at a pair of Erasmian paradoxes. A dignity worthy of respect is a dignity without dignity (which is quite different from unconscious or unaffected dignity); an innocence worthy of respect is an innocence without innocence. As for respect itself, it is tempting to suggest that this is a superfluous concept, though for the workings of the theater of life it may turn out to be indispensable. True respect is a variety of love and may be subsumed under love; to respect someone means, inter alia, to forgive that person an innocence that, outside the theater, would be false, a dignity that would be risible.

Excerpt from pages 11-15 of Giving Offense: Essays on Censorship by J. M. Coetzee, published by the University of Chicago Press. ©1996 by the University of Chicago.

[Biserna Skoljka]

Praktičan savjet

Dok ispituje za najnovije detalje iz mog života
Moja stara tetka
Koja je još prije deset godina
Mentolom zamijenila cigare
Često mi kaže
Dok jedem posute kolače i
Osjetim šećer na nosu
Naslonjena na heklani komadić na naslonjaču
Sa odrazom u staklu lakirane vitrine
Među kristalnim zdjelicama
I vjenčanim servisom za kafu
Fino ti to
Samo
Prepuna si sine srkleta
Odvadi to malo
Odvadi malo


Alma Beslagic

[lilia]

Jedan od onih zivota - Djordje Balasevic

Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona ce negde zastati pod zamuckujucim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuce...
I onda ce znati...
Dah uspomene pazljivo ce oduvati prasinu sa smesne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije...
Uzdahnuce, predosecam?
Cestice sjaja rastopice joj se nacas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda na vodi...
Bice sama, nadam se?
Jer, tad ce se u ritmu njenog pulsa mozda pojaviti ona uznemirena i kljucna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluskivao u odjecima nasih tisina...
Da...
I onda ce znati da je jedina koju sam ikad voleo...
Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca...
Stedeci se...
Uceci se kako cu najbolje voleti nju...
Kada je konacno nadjem...

[Richard Peti]

.

[lilia]

Znakovi pored puta - Ivo Andrić

Vreme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje, možda razumnije i čovečnije. Ali to nije dovoljno. Vreme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vredi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga.

Bilo je vreme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vreme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.

[lilia]

"Ima u mome kraju jedan zelen, gusto obrastao, nenapučen otočić s ruševinama starog benediktinskog samostana. Optočen čivitnim pojasom mora i bez počinka opkoljavan kruženjem vremena koje očarano oko njega struji, on vec odavna fatamorganski lebdi nad maglicama mojih snova. Nekad se govorilo da tamo namjeravaju urediti koloniju za raspuštenu djecu. To sad mami moju misao. Pomišljam da bih možda tamo mogao biti malko, malko koristan. Stidljivo gajim još samo tu malu ambiciju: da, ovakav kakav sam, i na svoj način, bar nešto sobom doprinesem očovječenju čovjeka. Možda bih mojom ranjavošću uspio da pomalo omekšam one odveć grube oblike u kojima vitalnost provaljuje iz te nesrećne zanemarene djece.

Zavozim se u maštanja i blaženo žmirim na blagom proljetnom suncu. Nada mnom, u nježnom, još blijedom lišću drveća, među pupovima o koje se lijepi paučinica što putuje bez cilja, u snenim pazušcima grana, živka proljeće.

Još jedno proljeće!

S proljeća u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća. To su godovi duše. Svako je od njih jedno mitarenje: iz njega klisne biće u novom perju i uzlijeće k suncu sa cijukom novim. Čovjek vjeruje da je njegovo djetinjstvo, zaglušeno čitavim docnijim životom, zauvijek pokopano. A ono se negdje pod starost odjednom opet javi i snažno provali na sunce. Čovjek vjeruje da je proljeće, to djetinjstvo zraka, za nj zauvijek umrlo, a ono se, s novim strujanjem sokova pod zimskom otvrdlom korom, ponovo razbudi i glasa.

I, popuštajući navici koju sam dobio za dugih mjeseci samoće medju zidovima bolnice, zapodijevam unutrašnja obračunavanja. Suočavam se sa samim sobom. Sravnjujem moj život sa životom drugih ljudi i nastojim da se nekako tješim. Ma koliko neosmišljen, ma koliko uzaludan, opet mi se čini da nije bio siromašniji od života drugih.

U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.

Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran u kovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, već da to oko mene šume moja minula proljeća. Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar sunčani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom – i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke.

Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom – sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.

Zar se na tako malo život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?

Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom - i preplavljenost - suncem."

Vladan Desnica

[pesak]

Intervju: Dragan Todorović,
autor „Knjige osvete"Objavljeno: Sre, 16. 07. 2008. 16:25 ŽIVIMO U VREMENU KURVI
Život je i slan i prljav


Tražio sam jednu reč koja će imati objašnjenje za sve što nam se dešavalo. Ona predstavlja sve i kad je čujem poželim da kažem „Jebem vam majku svima! Da li ste vi normalni? Ta zemlje jeste funkcionisala.” EU je napravljena kao nekadašnja Jugoslavija, isti princip i isti sistem. A kada završim sa osvetom, onda sa druge strane krene bluz. To je drugo osećanje. Razgovarao: Dejan Kožul

Fotografije: Dragan Kujundžić

Memoari kao prozno delo veoma često nude savršen pogled na prošlo, odnosno opisano vreme. To je posebno izraženo kod autora koji sa sigurne udaljenosti, od nekoliko hiljada kilometara, promatraju matičnu zemlju. Zov rodne grude za većinu je neodoljiv, pa se pod pritiskom nostalgije idealizuju ličnosti ali i događaji. Naš sagovornik, međutim, nije upao u takvu zamku. Dragan Todorović je nekadašnji urednik u magazinima Rock i Non, Plejboju, autor knjiga o Brusu Springstinu i Tom Vejtsu i već 13 godina ne živi u Srbiji. Napustio je zemlju 1995. i odselio se u Kanadu, jedno od omiljenih utočišta političkih imigranata sa prostora bivše SFRJ, što Todorović u neku ruku i jeste, jer je upravo zbog političke situacije i otišao preko bare.


Dve godine nakon engleskog izdanja, knjiga je prevedana na srpski



Pre dve godine, Todorović je u Kanadi objavio memoare o sebi i o očerupanoj zemlji zvanoj Jugoslavija i to ne baš na ubičajen pohvalan način. Za knjigu pod nazivom Knjiga osvete - bluz za Jugoslaviju Todorović je te godine dobio nagradu Udruženja pisaca Kanade, što je prvi put da je nagradu dobio pisac poreklom iz Srbije. Dve godine kasnije, knjiga je prevedena na srpski, a izdavač Dobar naslov se potrudio da dovede Todorovića u Beograd kako bi predstavili knjigu. Iskoristili smo priliku i porazgovarali sa Draganom Todorovićem o knjizi, njegovim sećanjima, ali i o aktuelnoj situaciji u zemlji, koju poslednje dve godine prati iz Engleske.

* Knjiga je izašla pre dve godine u Kanadi. Zanimljivo je da si svoje viđenje svega šta se dešavalo u Jugoslaviji pisao na engleskom. Zašto?

Jeste. Negde 1996. sam počeo da objavljujem tekstove u kanadskim novinama i bio sam urednik jednog kanadskog radija, tako da sam kraće stvari već radio na engleskom. Ova knjiga je prvo što je rađeno na engleskom u toj dužini. To nije bilo slučajno i tek sada razumem da je to zaista tako. U trenutku kad sam odlučio da pišem memoare bila mi je potrebna neka distanca. Da sam pisao na srpskom o životu u Srbiji, toga ne bi bilo. A ako pišem sećanja o životu ovde, na engleskom, odmah imam jednu distancu, kao da je reč o trećem licu. Mislim da je knjiga zbog toga i počela da se rađa na engleskom.

* Kakav ti je osećaj bio kada si video prevod?

Kada sam ga dobio na lektorisanje to mi je bilo najčudnije iskustvo u životu. Odjedanput čitam moja sećanja, o mom životu, na mom maternjem jeziku, ali to nije ono šta sam ja napisao. Ne samo da nije taj jezik kojim sam pisao, nego ni izbor reči nije onakav kakvim bih se služio i kakav bi mi bio u glavi. Doslovno sam se nekih 15-ak sekundi osećao kao da mi je neko ukrao životnu priču. Neverovatno je iskustvo prelazak između dva jezika. Kad živiš u inostranstvu, taj prelazak je prava zona sumraka. Čudne stvari se dešavaju. U početku razmišljaš na srpskom pa prevodiš na engleski i pišeš. Sanjaš i psuješ na srpskom, a onda polako počinješ sve više da govoriš na engleskom, pa počinju da ti se mešaju engleski i srpski.


Nakon što sam video prevod, osećao sam se kao da mi je neko ukrao život



*Da li si zadovoljan kako je ispao prevod? Naslov Bluz za Jugoslaviju si objasnio tako što si ga uporedio sa Hendriksovim sviranjem bluza, prepunim emocija. Da li si se osećao hendikepiranim zbog jezika koji si koristio, a kojim, opet, nisi mogao da izraziš sve emocije?

Prevodom, kao prepisom onoga što je napisano na engleskom, sam zadovoljan, ali nikad ne može biti kao da sam pisao knjigu na srpskom. Zadovoljan sam što nisam otišao u neke finije, elegičnije nijanse sa pričom. To bi se pretvorilo u baru suza, a to nisam želeo. To je baš kao i Hendriksa dok slušaš. To je bluz uz koji ti nećeš zaplakati, ali te pogađa pod kožu. Želeo sam da knjiga ne ostavi ljude ravnodušnim, nego da ih iznervira ili probudi. Svi mi imamo svoje priče. Ne pretendujem na otkrivanje vruće vode, ali forma je malo drugačija. Nije reč o klasičnim memoarima u kojem opisujem divnog sebe. Pokušao sam da napravim valcer između građanina i jedne zemlje. Koliko je knjiga priča o meni, toliko je i priča o Jugoslaviji.

* Kome si namenio knjigu? Pisana je u Kanadi, pa me zanima da li si se obraćao starosedeocima ili brojnim novopridošlicama iz Srbije i drugih zemalja nastalih na tlu SFRJ?

Kad sam je pisao, nisam imao ideju kome da se obratim. Mislio sam u početku da je bilo dosta stvari za koje sam mislio da Kanađani ne znaju, pa se ispostavilo da sam pogrešio, da su se oni načitali o Jugoslaviji. To me prijatno iznenadilo. Razumeju oni nas mnogo više nego mi mislimo. Kad su me pitali izdavači ko će to da kupuje, rekao sam da ne znam. U Torontu postoji ogromna zajednica bivše Jugoslavije. Kad je knjiga izašla, zapanjio sam se da su mailovi koji su mi stizali većinom bili od kanadskih čitalaca. Shvatio sam da je Kanađanima bilo dosta i da su se shvatili da su se tamo neki ljudi koji žive u Njujorku, Londonu, Parizu predstavljali kao eksperti za Balkan. Odu mesec dana u neki hotel sa prevodiocem, snime intervjue i predstave se kao eksperti i napišu knjigu. Meni je izdavač javio da je prvo izdanje rasprodato u roku od 10 meseci, pa su mi najavili džepno izdanje za koje sam mislio da nikada neće izaći, ali sam se prevario.

* Kanadsko tržište i Kanađane si apsolvirao. Nakon dve godine, knjiga se pojavljuje i u Srbiji. Kakve reakcije očekuješ u ovim krajevima?


Želeo bi da knjiga ne ostavi nikoga ravodušnim



Razmišljao sam o tome, jer će knjiga potpuno drugačije funkcionisati ovde. Neka od imena u knjizi su ostavljena, neka su izmenjena, ali u svakom slučaju, ako bi neko želeo da se bavi time, mogao bi tačno da rekonstruiše koja su imena u pitanju. Ne želim samo da knjiga ostavi čitaoce ravnodušnima. Voleo bi da ih natera na sopstvena sećanja. Ne pokušavam da prodam svoja sećanja i objašnjenja svoje priče kao recept. Želeo bih da, nakon knjige, oni koji su je iščitali sednu u kafanu i porazgovaraju „je l' se sećaš ovoga, ili onoga...” pa neka sami dovrše svoj deo priče. Na tu interakciju računam. Nadam se da će izdavač moći knjigu da plasira i van granica Srbije. Mislim da je zanimljiva za područje bivše Jugoslavije. Knjiga je podjednako ljubazna i neljubazna za sve. Tu se pominju i incidenti sa Hrvatima, koje sam doživeo. Doživeo sam incidente i sa Slovencima, koji nisu u knjizi, ali ima tu dosta loših priča i o nama samima.

Ono što me uvek nerviralo kod memoara je što ih uvek naprave zlatnima. Tamo su svi dobri, moralni... sve su radili iz najviših načela i sve što su radili u životu ima opravdanje, svi ljudi su divni, veleumni... Meni se to uvek gadilo. Život nikada nije takav. Mora da postoji neki deo života koji je slan i prljav. Zato mi se stara Jugoslavija i Balkan danas i sviđaju. Život je takav, nije svilen. Malo je tvrd i moramo i mi da budemo malo tvrdi da bismo tu živeli. Moraš da imaš nagon za samoodržanjem i svest kako da se snađeš, da budeš fajter, eskiver... Meni je cela ideja o memoarima bila da pišem slani život i, u tom smislu, mnogi su mi rekli da je knjiga brutalno iskrena na nekim mestima. Ne pišem za fine književne nagrade, pa me sa te strane potpuno zaprepastilo da sam dobio nagradu. Ja se ne nadam tome i mogu da koristim reči poput sranje, govno... i šta više, koristim ih na početku, da odmah stavim do znanja na početku da knjiga nije za one ljude sa istančanim i svilenim ušima. Ovo je slano. Reakcija će biti sigurno. Ja se samo nadam da nikoga neću povrediti, nikoga od tih ljudi koji se nađu u njoj.

*Objašnjavao si često zašto Bluz za Jugoslaviju, ali zašto Knjiga osvete?

Kad razmišljam o tadašnjem životu, imam ta dva osećanja i to je balans naslova i podnaslova. Kad kažeš Knjiga osvete, to je teška reč. Odmah čuješ buku i bes, tuču i frku i zla osećanja.

* To je upravo ono šta nam se desilo.

Tako je. Tražio sam jednu reč koja će imati objašnjenje za sve što nam se dešavalo... Ona predstavlja sve i kad je čujem poželim da kažem „Jebem vam majku svima! Da li ste vi normalni? Ta zemlje jeste funkcionisala.” EU je napravljena kao nekadašnja Jugoslavija, isti princip i isti sistem. A kada završim sa osvetom, onda sa druge strane krene bluz. To je drugo osećanje. Razmišljam kakvi smo idioti ispali. Uspeli su da nam rasture zemlju. Dolazio sam kolima iz Engleske i prolazio sam kroz Sloveniju, Hrvatsku... Kako je to bilo neverovatno. Sedneš u auto, odeš do Alpa da se skijaš, onda se spustiš do Rijeke na more da se zezaš, i to sve bez pasoša. Neverovatno! Onda dođu kulovi i objasne da su Srbi siromašni zato što ih potkradaju Slovenci, Slovenci bi mogli da imaju više para, ali nemaju jer izdvajaju za Makedoniju, zavade narode i onda se pojave lešinari svih boja i oblika iz celog sveta i krenu da nas mire. U stvari, prodavali su ispod žita svoje naoružanje, agende i planove. E to su naslovi kod nas - to osećanje besa i tog užasa, a s druge strane žala što su momci u crnim šeširima pobedili, što smo ih pustili. Hvala ljudima ovde što su lupali u šerpe da konačno smene Slobu, ali bolje da su lupali u te šerpe 1991.


Jugoslavija je bila oličenje ljudskosti



* Lupali jesu, ali oni koji su bili smenjivani ponovo su se vratili i druže se sa predstavnicima onih koji su ih smenjivali. Ti si pobegao jer nisi mogao da trpiš što su Srbi uporno glasali za opciju koja je danas opet na vlasti. Kako to komentarišeš?


ROK JE UMRO KAD I "NOVI TALAS"
* Dugo godina si se bavio rok novinarstvom. Kod nas već godinama ne postoji nikakav medij koji bi na takav način pratio rok end rol.
Ovde je došlo do samoubistva roka. Domaći rokeri su uvek analizirali šta se dešava na zapadu i pokušavali su da to prevedu. U ključnom momentu su napravili pogrešan prevod. Ukapirali su da zapadni rokeri u velikoj količini koriste folk motive, ali folk u zapadnoj muzičkoj tradiciji je Bob Dilan. Od folka Dilana i Gatrija, Sigera do eletrifikacije instrumenata i prelaska na rok end rol je razdaljina od jednog nokta. Ovde, kada su probali da primene isti princip, korišćenje motiva folka u roku, spojene su babe i žabe. Folk se ovde svira na harmonikama, ima drugačiji ritam i potpunu drugu patologiju - seču vena na nastupima itd. Kad su Bregović i Houra krenuli da unose seljačke motive u rok end rol zapravo je došlo do poraza i samoubistva roka. To se, međutim nije odmah desilo. Zašto? Zato što je rok and rol doveo sebe u situaciju da se takmiči na istom terenu sa narodnjacima. Za to vreme, narodnjaci su kupovali Maršale, uzimali najbolju tehniku, pozajmili kompletan instrumentarij iz rok end rola i postali ubitačni profesionalci. Na tom terenu rok nikada nije mogao da se takmiči. Rok je morao da ostane izraz urbane omladine kod nas. Na zapadu rok end rol nije obavezno takav, ali kod nas je to bilo užasno loše. Umro je onog momenta kada je potučen novi talas. Meni se Džoni Štulić obraćao direktno, kao čoveku koji je živeo u gradu. On je govorio o urbanim problemima, urbanog čoveka. Onog momenta kad mi je ovaj zapevao Lipe cvatu pitao sam se o čemu on priča? Bleje ovce? Šta je hteo da poruči? Nažalost, Bregović je postao mejnstrim i to se desilo jugoslovenskom rok end rolu. Mediji samo prate to šta se događa. Dobar muzički časopis ne može da postoji, a da piše samo o zapadnoj muzici i tu postoji problem. Oće li u isto vreme da piše o novoj ploči Red Hot Čili Pepersa i o Seki Aleksić?! Pa ne može! Kad pustim radio u kolima, počinje da mi bude teško da razlikujem profile stanica. Taj triler u glasu je počeo da prodire i u pop melodije, sve je postalo zbrkano. Ostala je jako mutna fotografija koju ne mogu da rasčitam. To se generalno desilo i nama. Srbija pati od strahovitog nedostatka identiteta. Srbija više ne zna šta je. Puklo je sa Crnom Gorom, nije više ni Jugoslavija, puklo je i sa Kosovom...ne zna se oće li ili neće u Evropu...vrlo je teška situacija u tom pogledu. Koliko god se privreda oporavljala, ili ne, mi ovde imamo veliki posao izgradnje identiteta, Ko smo šta smo? Nismo istok, ali sigurno nismo ni zapad. Negde moramo da nađemo mesto.

* Teško je imati identitet kada ni u jednom od pomenutih slučajeva Srbija nije donosila odluke, već su te odluke uvek donosili drugi. Svi su nas napuštali.

Tako je! Mi smo pasivno čekali da nas definiše redosled događaja. Ne može to tako. Dok sam pisao knjigu stalno me pratio proces privatnog gorenja i to je ono šta me pratilo u bivšoj Jugoslaviji. Taj proces, da imaš neku ideju, proces borbe za pomeranje granica slobode, da izguraš svoju muziku, knjige...imao si tu neku revolucionarnu vatru u sebi i bitno je i za pojedince i državu kojom vatrom goriš. Ne daj bože da uopšte ne goriš. Kad pojedinci umru, nestanu, pretvore se u prah - ako su živeli pravi, znojavi, pakleni život, taj prah će oplemeniti zemlju u koju ode i iz tog mesta će izrasti divna kruška, prelep cvet, sjajna kajsija. Od ovih koji žive kao gnjide samo čičak raste. Tako je i sa državama. Pogledaj Švajcarsku. Mudra politika stotinama godina, ne mešaju se u sukobe. Imaju fenomenalan identitet -Alpe, čokoladu, sireve i satove. Ali sve je više knjiga i članaka i opštih mesta gde je Švajcarka zemlja za sprdnju. To je zemlja koja ne gori, koja je klaustrofobična, ksenofibična...I pojedinci i zemlja treba da gore, da guraju. Samo tako zaslužuju poštovanje. Mi živimo u ćošku, odoše nam Slovenija, Hrvatska, Bosna, Makedonija...Odoše i Crnogorci...Ko smo? Mi smo veliki čekači. Ne može to da nam bude identitet. Vuci, guraj, izgradi se. Ne mogu identitet da nam budu teniseri, Svaka im čast, ali ne mogu Nole, Ana i Džej Džej da nam izgrade identitet. To traje tri godine i onda smo opet na početku.

Imam jedan jezički hobi. Ranije, dok sam bio u Kanadi, dolazio sam jednom godišnje, ali svaki put sam se trudio da u razgovoru sa prijateljima uočim u govoru novu reč. U jednom trenutku nova reč je bila - sponzoruša. Meni je to bio goli užas. Društveno prihvaćena biva reč koja faktički ne skriva mnogo prostituciju. Sad tek shvatam, kada se ovo sa novom vladom izdešavalo, da je to bio predznak svega onoga šta će doći. Srbija danas jeste država sponzoruša, to je država u kojoj kurve fenomenalno profitiraju i svi se kurvaju. Lično mislim da u ovoj situaciji treba sačuvati nerve i treba primeniti sistem koji se koristi na zapadu - daj novoj vladi 100 dana od osnivanja, pusti ih da probaju nešto da urade, a onda, ako je to loše, navali na njih i probaj da ih smenjuješ čim pre. Ako je dobro, pusti kurve neka rade. Generalno, mislim da je ovo vreme u kojem živimo - vreme kurvi, jer ne možeš mnogo da uradiš oko stvari koje te bole. Moramo da shvatimo da smo mala nacija i da možemo da učinimo nešto samo do određenog nivoa, ali moramo da sačuvamo živote ljudi, moramo da imamo plan za sutra.

Više bih voleo da vidim dugoročno planiranje kod naših političara. Sasvim je sigurno da će Kosovo u nekoj varijani ostati nezavisno. To je jasno svima na vlasti u ovoj zemlji. Ako je tako, hajde da vidimo šta ćemo da radimo sa tim Kosovom za 50 godina. Ako ne želimo da prihvatimo nezavisnost, onda treba da napravimo zid i živimo unutar tog zida. Ali moramo da živimo zajedno sa celim svetom, pa onda da vidimo da ostvarujemo neke veze. Tito je uvek uspevao da nađe poštene Albance. Pa, mora da postoji negde i pošteni Srbin. Hajde da se pošteni Srbi nađu sa poštenim Albancima... ne mora to da bude kod nas. Može u Švajcarskoj, na Kipru... Neka se polako dogovore da zajedno živimo, da se ne svađamo i da to funkcioniše. Moramo da sačuvamo manastire i te ljude dole. To je taj plan koji nedostaje i to me plaši.

* Zašto su ljudi jugonostalgični. Da li je to bilo zbog boljeg života? Ako su već bili zadovoljni, kako objasniti onda sve šta nam se desilo?

Mislim da je najveći problem u tome što je stara Jugoslavija bila oličenje uljudnosti, civilizovanosti, gde su razni narodi koji su do juče klali jedni druge našli modus vivendi gde mogu da žive mirno, da sarađuju, da idu ka zajedničkom cilju za dobrobit svih. Jedni druge su pomagali, razmenjivali kulturna dobra i prosto uživali u tom mnogoljuđu i raznolikosti. Sadašnja situacija, sa sedam država, zapravo odslikava ono šta su o Balkanu zapadne enciklopedije sve vreme pisale. U njima postoji pojam balkanizacija, koja je definisana kao proces cepanja i trajne zavađenosti. Balkan se, uz veliku pomoć međunarodne zajednice, vratio svojoj definiciji u rečnicima i to mi je poražavajuće. Mislim da u svim ljudima, u moralnoj konstrukciji, stoji zapisano da je mnogo bolje pričati sa nekim, biti prijatelj i biti dobar sused. Zato mislim da će ta jugonostalgija još dugo opstati. Proći će još 10 godina i to se više neće zvati jugonostalgija jer je Jugoslavija već prošlost, ali sam siguran da ćemo ili preko EU ili regionalnih saradnji ostvariti neki vid dobrosusedstva i zajednice. Ne možeš podeliti narode koji razumeju jedni druge. To je naprosto nemoguće. Možeš fizički menjati jezik, ubaciti nove reči, ali ne možeš postići da se ne razumemo. Vidim da su Crnogorci angažovali jezičke stručnjake da probaju da zakovrnu crnogorski do nivoa gde ga Srbi neće razumeti. Super! Neće ga ni njihovi građani razumeti. Nisu u pitanju samo Srbi, već tako ruše svoju kulturnu tradiciju pokušavajući da sruše veze sa nama. Pa to je strašno! To su bezumnici i mislim da oni nikada neće uspeti. Ja idem često u Sloveniju i razumem ih. Pa, ne možemo mi pocepati te veze. Fizička granica je tamo gde više ne razumeš stanovnike - Italija, Austrija, Rumunija... ovo ostalo ne priznajem da su granice. Ne mislim da je povratak u staru Jugoslaviju moguć, ali mislim da će ta želja da se bude kulturan i dobar prevladati. Kulturna razmena počinje da funkcioniše. Kad se dešavaju koncerti, putuju sa obe strane i to je fenomenalno.


http://www.e-novine.com/sr/intervju/clanak.php?id=15320

[Lilana]

Tačka

Kad bi čovjek
mogao staviti tačku
iza onog što će biti
iza onog što je bilo
tek tada bi uvidio
da je u historiji najvrjednije ono
što se nije dogodilo


Enes Kišević - Dever Ćuprija

[black]

PORUKA
Rusmir Mahmutćehajić


O DIZDAREVOJ KNJIZI KAMENI SPAVAČ U VIDIKU PERENIJALNE FILOZOFIJE



Znak Kamenog spavača su svi poznati i nepoznati stećci, oni pojedinačni i oni po cijeloj bosanskoj zemlji, oni sa slikama i natpisima, kao i oni bez njih. Njihova hladna trpnost nad grobovima davnih Bošnjana, u Dizdarevoj pjesničkoj objavi, preinačena je u Spavačev govor o nestvorenom i nestvorljivom ”Ja”. Taj govor je poruka.
Spavačevo kazivanje dovodi slušatelja ili čitatelja do “Poruke”. Iako su u njoj sabrani brojni glasovi različitih govornika, ona potpuno razlučuje govornikovo “ja” i slušateljevo “ti”. Okrenut tome “ti”. koje mu neprestano prijeti uništenjem, Spavač kaže:

A ja ću začudo još na zemlji
prisutan sniti

Pa kao mudar badac s istoka
Što drugom brani da bdije
i snije

Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti

I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti
(“Poruka”)

Ko je taj “ti” Spavačeve poruke? Ako on ništa ne zna o jastvu govornika, da li to jastvo zna sebe? Poruka je odnos onog koji poručuje i onog kojem on poručuje. Ko je poručitelj, a ko primatelj poruke?
Kameni spavač postaje shvatljiviji ako se korijeni tumačenja povežu sa svetim naukom i svetom umjetnošću. Posebni bosanski oblik te knjige domisliv je samo u povezanosti unutarnjeg, uvijek jednog i istog, i vanjskog, pokazanog u mnoštvu i kretanju. Taj pjesnički govor, uzet izvan toga, ostaje nemušt i pogodan za sumnje i pometenosti. Kada je primljen i učen u mogućnosti premošćenja jaza između vremenitog i duhovnog, zemaljskog i nebeskog, te mnoštva i Jednosti, onaj tekst te knjige koji je iznad njegove prve razine doprinosi usmjeravanju središtu, koje, inače, postaje sve zamračenije i udaljenije.
Knjiga Kameni spavač jeste, valja ponoviti, pjesnička objava nastala u tami ideologijskog i dogmatskog propovijedanja u dvadesetom stoljeću. A nijedna objava ne traži, za razliku od svakog ideologijskog propovijedanja, potvrđivanje u nekome činu kao društvenom pothvatu. Objava ima svoj razlog i vrijednost mimo svake posljedice, pa tako i mimo svakog čina u kojem nije uvažena izvorna ljudska savršenost. Ona je iz srijede ljudskog jastva i radi nje. Ljudska savršenost je njen razlog, pa se samo u njoj prava objava može svjedočiti i razviđati. Ništa u svjetovima ne može nadići svetost i nepovredivost ljudske srijede. Nijedno ljudsko postignuće nema značaj u odnosu na gubitak Jastva. Zato je Spavačevo govorenje svjedočenje smisla sna kao mosta između privida i Tajne koja se objavljuje, ali, ipak, ostaje to što jest.
Gubitak i nalaženje su stalna ljudska mogućnost. U svakome se čovjekovom dahu obznanjuju i milost i gnjev, i ljepota i ružnoća, i dobrota i zlo. Iako čovjek ne bira svoju sudbinu, u svakome času može da izabere pristajanje uz milost, ljepotu i dobrotu nasuprot svemu drugom, da izabere ljepotu cvijeta umjesto ploda za kojim poseže. Šta će čovjeku svjetovi, ako će izgubiti sebe u krivom izboru?!
Pjesma “Modra rijeka” nije u knjizi Kameni spavač. Ali nema nikakve sumnje da je ona i prolog i epilog te knjige. Ona je poput dragulja na prstenu Spavača. Ležište tog dragulja je pjesma “Poruka”. Zato bi pjesmu “Modra rijeka” valjalo čitati kao nastavak knjige Kameni spavač.
Spavač započinje svoje kazivanje pjesmom “Putovi”. a završava ga nedovršenom pjesmom “Poruka”. Njegova vjera nema ime ali je ona zbilja njegovog “ja”. Izvan te jednosti vjere i bivanja Spavača ne obuzima pitanje o njenom imenu, jer bi ono navijestilo mogućnost gubljenja ili zamračenja te zbilje. Protiv njega drugi pokreću vojne određujući ga u svom neznanju i strahu prema njegovoj “nevjernoj vjeri”. Tako je Spavačeva vjera zbilja bez imena, jastvo kojem su najveći teret i briga neznanje o sebi, pa tako i potpuno nepovjerenje u svako znanje koje mu donosi neko izvana, pa makar to bili i njegovi bliski ili daleki preci. To jastvo Spavača jeste za njegove neprijatelje obrnuta slika stanja njihovog jastva: neznanje vlastite nevjerne vjere preinačeno je u služenje imenu bez zbilje a pokazano kao okrivljivanje Spavača koji ne pristaje ni na jedno propisano stanovište.
Na taj način je Spavač sebe odredio iskazom “Ne!” kao prvim dijelom svoga svjedočenja Jednosti. A završni stihovi “Modre rijeke” su drugi dio tog istog svjedočenja:
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke

Spavač će nepoštedno i nepopustljivo odbijati sve što je usmjereno prema njemu iz svakog tistva. Ni u čemu što mu tistvo nudi, niti u bilo čemu čime mu prijeti, Spavač ne prepoznaje svoju sudbinu. Ona je jedino u njegovome “ja”. Tek kada se prihvati odlučnost ozbiljenja u jastvu, postaje shvatljiv prijelaz od “Poruke” prema “Modroj rijeci”. Ta modra rijeka preko koje valja prijeći nije ništa drugo do ljudska priroda.
Knjiga Preko vode je tumačenje pjesme “Modra rijeka” u vidiku perenijalne filozofije koja je i suština i okvir knjige Kameni spavač. Ideologijska propovijedanja, koja su svoje potvrde redovito zahtijevala u preoblikovanju svijeta i čovjeka, dovela su do zatvaranja čovjeka u jednu razinu postojanja, u mjerljivi svijet kao jedini. A svijest nadlazi svaku granicu, pa je u tmini ideologijskog nasilja razumljiv Spavačev san:

Satvoren u tijelu zatvoren u koži Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti Prostor taj do neba
Kako da premosti?

(“Slovo o čovjeku: Prvo”)

Ako je poruka odnos poručitelja s onim kojem se on obraća, moguće je reći da su poručitelj i njegova poruka jedno i isto. Slika tog poručitelja je i njegova poruka koju upućuje svome “ne-ja” kao onoj strani jastva što potiče i vuče prema tminama ili grijehu. Svojom porukom Spavač predstavlja sebe sebi. Nema suštinske razlike između Spavača i njegovog sna. Tako poruka označava ili oslikava Spavačev put i cilj. U tome ocrtavanju puta i cilja jastvo se otvara prema svojoj srijedi. Ono pokazuje da je sveto spavanje budnost i jasnoća u unutarnjosti ili srijedi. Svojom dubokom i ushitnom prisutnošću Spavač ukazuje na smirenost misaone poduzetnosti i uzvišene utihnulosti.
U zbilji je samo jedno čudo iz kojeg sva ostala
bivaju izvedena – a to je dodir konačnog i
Beskonačnog, ili razmotavanje Beskonačnog u grudima konačnog.
Spomenuti dodir konačnog s Beskonačnim ili razmotavanje Beskonačnog u grudima konačnog pretpostavlja priznanje: ja znam da ti o meni ništa ne znaš, pa slijedi da i ja o sebi ne znam ništa. To je tako, jer znanje koje ti imaš o meni je dobiveno kao tvoj odnos sa Zbiljnim koji svem postojanju daje zbilju, pa je i tvoje i moje znanje odnos s Njime, a ne s nečim drugim. Kad god neko od pokazanja tog odnosa bude usvojeno kao znanje, tada ti i ja usvajamo to kao stanovište kojim želimo odrediti, pa tako i osuditi drugog, jer smo time uzdigli sebe u svome zamišljanju na uzvisinu s koje govorimo kao suci kojima neće biti suđeno.
Kada čovjek prizna da je njegovo znanje malo, te da je ono što on od znanja ima dobiveno, tada može reći kao i Spavač:

Nikto ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

(“Modra rijeka”)

Spavač poručuje svakome pojedinačno da otkrije svoju izvornu prirodu, i to u velikoj vojni protiv sebe utvrđenog u dogmatizmu i ideologiji. Na taj način Spavač ne poriče mnoštvo svijeta zato što je ono a priori bez vrijednosti i svrhe. On ukazuje na njegov položaj u razmotavanju beskonačnosti koja je jedna i ista i na tu jednost i istost on ukazuje kao prvinu i krajnost, unutarnjost i vanjskost. Na taj način Spavač svjedoči Jednost i njeno objavljenje u svjetovima i čovjeku preko njenog trojstva koje jeste živa i stalna jednost – Biće, Svijest i Blaženost.
Da bi čovjek znao kako i šta biti i činiti u tom razmotavanju jednosti, nužno je znati šta svjetovi označavaju njemu, ili kako učiti knjigu njihovih znakova. A da bi čovjek znao to što jeste u knjizi svijeta, nužno je da zna svoju prirodu, te razlog i svrhu svog dolaska u svijet. A da bi čovjek znao svoju prirodu i svoju sudbinu, potrebno je da zna svoje jastvo kao saznavatelja.
Kako čovjek može znati sebe? Znanje je odnos onog koji saznaje i onog što on saznaje. Zemlja, nebesa i sve što je među njima nude čovjeku svaku pojavu pojedinačno i sve njih zajedno kao predmet saznavanja. Ali ništa od tog ne može zadovoljiti čovjeka. U pothvatu saznavanja sebe jastvo je i saznavatelj i saznavani, pa je smisao svega u vanjskome svijetu u podsjećanju na unutarnjost kao “mjesto” sveg znanja.
Ljudsko jastvo jeste razlučeno, ali to je privid kojim se jedna i ista zbilja pokazuje čovjeku privida. Sve dok jeste u tome stanju, svako njegovo znanje je iz te razlučenosti, pa tako i konačno, što znači da je ono u odnosu na Beskonačnost ništavno ili samo Njen nestajući trag. Razlučenost jastva je također trojstvo: jastvo koje vodi prema tminama ili zlu; jastvo koje prekorava ili razlučuje neuništivu zraku svjetlosti u svim tminama; i jastvo u Miru, koje je oslobođeno razlučenja saznavatelj–Saznavani. To posljednje stanje jastva je istinsko znanje. U njemu je prevaziđena razlučenost ja-ti, ili saznavatelj-Saznavani. To je ono Spavačevo “ja” koje se opire svakome “ti” kao svojim nižim mogućnostima. Dvojina je pokazana u jednosti kao počelu. Svjedočenje jednosti i savršenog čovjeka kao njenog poslanog jest uvjet objedinjenja saznavatelja i Saznavanog, jastva i svijeta, te čovjeka i Boga.
Samo na taj način čovjek može vidjeti pojave onakvima kakve one doista jesu. Svoje postojanje i svijet i čovjek duguju Istini. Nema ničeg bez tog duga Njoj. Na osnovi tog duga svaka pojava na zemlji, nebesima i među njima, ima pravo u čovjeka koji saznaje. To pravo svega jeste čovjekov dug svemu, jer su njegovo jastvo i sve u svjetovima s dugom prema Bogu. Od čovjeka se očekuje da sazna sebe kao zaduženog, te svemu što ima pravo u njeg prizna to pravo, pa da sve čini u skladu s pravom Boga i pravom Njegovog stvaranja. Priznanje i vraćanje duga uključuje malo znanje o Voljenom. Ljubav ili neodoljiva čežnja za ujedinjenjem s Njime preinačuje sve u Njegovo Lice, kako veliki učitelj Rumi kaže:

Ljubav je onaj plam, koji kada bukne,
Spali sve osim Vječno Voljenog.
Ona udara sabljom “nema boga” i ubija sve drugo do Zbiljnog.
Pa gle – nakon “nema boga”. šta ostaje?
Ostaje “osim Bog”. sve drugo jest nestalo.
Bravo, o velika Ljubavi koja spaljuje drugosti!

[StLouis]

Robert Altman on 'blowing dope' with the Rolling Stones

There isn’t much that the photographer Robert Altman didn’t get in his viewfinder in the swinging Sixties. Here he shares his memories of that decade’s hippest music-makers

In this life I have been hung on by Janis Joplin; smoked dope with the Stones; smorgasborded with Mel Tormé; crashed a $1,000-a-head party with Tony Bennett; was the actress Jane Russell’s dinner escort; been photographed by Jerry Garcia; danced with the MGM star Marge Champion as well as slow-danced with Lana Turner’s infamous daughter Cheryl Crane; shared intimate thoughts about girlfriends with Carlos Santana; and recently listened to Eddie Fisher tell me that Liz Taylor had just called him after decades of silence.

Yes, I’m not the late, great film director. I’m the photographer. I love rock’n’roll, and more than that I love talent. I’ve had this great lifetime capturing it all on film.

I was born in New York City in 1944. Mosholu Parkway was a middle-class neighbourhood in the Bronx. The mother of the actor and director Penny Marshall ran a dancing school in the ballroom of our apartment building. I was drafted in at age 5 to perform there. Ralph Lauren and Calvin Klein attended my elementary and junior high schools, although I couldn’t buddy up with them as they were older.

When the Sixties came along. It was our time and we knew it. Every day something new came: Dylan’s “finger pointing”; the Beatles’ sunshine; then Motown and the Stones. I embraced it all: long hair, billowing habiliments, skinny-dipping.

While all this was going on I had graduated from college. I lucked out when I found the still camera. I soon found my way to Rolling Stone, which had become a hip proving ground. What a trove of coruscating editors, canny wordsmiths, hip secretaries, artists – and the healers and dealers who came along for the ride.

The music was incredible and my camera afforded me access to not only experience all that pleasure but also to capture some amazing moments on film. A very young Tina Turner, still performing with Ike, was blindingly electric, singing and strutting while at the same time dripping sensual ooze. Janis Joplin bearing her soul. Jim Morrison defining what it was to be a rock adonis.

Only once have I been responsible for an iconic image, the subject of which I was clueless to. I had duly covered a concert in which Gram Parsons had performed. He had popularised country rock, which particularly influenced the Rolling Stones. But in 1973, my ex-girlfriend Margaret Fisher, who is still a dear friend, shared a motel room with Parsons and discovered his comatose body the day he died from a heroin overdose. She was so freaked out that she left California for ever. Only years later did I become fascinated with this “fallen angel”. The concert photo I had taken of Gram later became the cover of books and posters, and I never even heard of Gram in the first place.

The scariest day of my life? It had begun benignly at Altamont Speedway in 1969. Along with everyone else, I thought it was going to be Woodstock. I was recruited to “string” for two stock agencies while also slogging for Rolling Stone. The Hells Angels were hired as “security” for $500 in beer. Strange bedfellows to the flower children? Yes, but in those days it was thought as radically chic. Unfortunately, crowd management for 300,000 proved insane for 30 bikers. Over the day the Angels became ferociously unstrung. I unravelled too . . . but for me there was nothing else to do but shake off the paranoia and load film and shoot. You might say that F16 saved my ass.

And the greatest day of my life? Recording Let It Bleed in Hollywood, the Rolling Stones were doing pickups at Elektra. There I was, trying to be cool, but inside there was a 13-year-old jumping up and down and screaming, “Hey, I’m blowing dope with the Rolling Stones!”

So, should we dismiss the 1960s as an irrelevant period in which a group of self-indulgent flower children ran amok? Was it only one huge fantasy camp where our parents said, “OK, it’s 1967. You can go out now but just be back by 1974.”

As a generation, perhaps we were naive in our belief that we were reshaping the world. However, we should honour ourselves for the furtherance of causes and thinking, such as civil rights, dispelling the idea that our nation could draft half a million of its young to fight an unpopular war that its people did not support, furthering the permanent protection of our environment, as well as embracing spiritual and self-growth.

It has been a long, strange trip – one I would never change.

[lilia]

Desanka Maksimović

(...) Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.

I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze, nasmeju, zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi. Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se, drzeci svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda. Ali... umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle.... nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca. Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi". Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze. Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav, mi ne bi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine.... I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo... vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi... blistavih... slanih...

[victory]

Charles Simic

***

My mother was a braid of black smoke.
She bore me swaddled over the burning cities.
The sky was a vast and windy place for a child
to play.

We met many others who were just like us.
They were trying to put on their overcoats with
arms made of smoke.

The high heavens were full of little shrunken
deaf ears instead of stars.
---

Old Couple

They’re waiting to be murdered,
Or evicted. Soon
They expect to have nothing to eat.
In the meantime, they sit.

A violent pain is coming, they think.
It will start in the heart
And climb into the mouth.
They’ll be carried off in stretchers, howling.

Tonight they watch the window
Without exchanging a word.
It has rained, and now it looks
Like it’s going to snow a little.

I see him get up to lower the shades.
If their window stays dark,
I know his hand has reached hers
Just as she was about to turn on the lights.

[victory]

Konstantin Kavafi

Grad

Ti govoriš: "Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj.
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano.
Koliko će ovdje mojih misli još rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog života u ovome gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i ništeći".

Al' ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaći nećeš,
Ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se drugom.
Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu.

Preveo Slobodan Blagojević, 1988

[Orhanowski]

Konstantin Kavafi

Grad

Ti govoriš: "Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj.
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano.
Koliko će ovdje mojih misli još rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog života u ovome gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i ništeći".

Al' ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaći nećeš,
Ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se drugom.
Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu.

Preveo Slobodan Blagojević, 1988

I prijevod Vesne Cvjetkovic Kurelec


Grad

Ti rece: "U drugu zemlju idem, na drugo more.
Neki drugi ce grad bolji od ovoga biti.
Osudjen vec unaprijed, zalud se potruditi;
srce mi, kao mrtvac, dospjelo u raku.
Dokad ce duh mi venut u ovom mucnom mraku?
Kamo god se okrenem, kamo god pogled svrnem
svog zivota tek vidim rusevine crne,
potracena to ljeta, izgubljena zbore. "

Nove krajeve naci neces, ni nova mora.
Grad ce ici za tobom. Lutat ces putevima
istim i u istim ces ostarjet susjedstvima,
posjedjeti u kuci istoj kakva je sada.
Uvijek ces ovdje stizat - drugome se ne nadaj -
nema za tebe broda i ne postoji cesta.
Potrativsi svoj zivot sred ovog uskog mjesta
sav svijet istrosio si poput bilo kog stvora.

[pesak]

http://www.e-novine.com

Književno-ratnički autorite

GORČINA ŠEĆERA
Srpska književna večera: Matija Bećković i Momo Kapor


Karijere mnogih „književnih autoriteta“ počinjale su uobičajeno, prvom izdajom i prvim odstrelom bilo kog talentovanog pisca koji nije bio po ukusu vlasti. Ili vrbovanjem za službu zbog kakve lične, životne brljotine. Ko god je znao te eskadrone slugerandi, shvatio bi zašto su bili tako surovi u borbi za afirmaciju i privilegije


Piše: Ljiljana Jokić-Kaspar
Photo: Dragan Kujundžić

Pre tridesetak godina sam se prvi put srela sa prozom Danila Harmsa i čitajući je pokušala da razumem svet totalitarizma o kojem je pisao, koristeći se brilijantnim metaforama i pomentim pseudonimom. Iako velik i značajan pisac, završio je svoj život u svetu totalitarizma kao siromašni marginalac i luzer. Nema dileme, njegova umetnost je bila nepristupačna ideološkoj kontroli i kao takva nepodobna u prezentiranju socrealističke starnosti nekadašnjeg SSSR-a, u kojem je živeo. Nikada nije pristao da piše na zadate teme, sam je birao bizarne životne dogodovštine od kojih je stvarao za književnost izuzetno i značajno delo. Posebno mi se dopala njegova kratka priča o dečaku koji je živeo u zajedničkom stanu u Moskvi sa petnaestak porodica. Imali su samo jedan zajednički toalet, a dečaka je jurila policija po celom stanu i uhvatila ga u tom toaletu kao lopova! Prilikom pretresa našli su plen kod njega kao dokaz da ga nisu jurili uzalud. U trenutku kad su ga uhvatili, sedeo je na klozetu, a u ustima su mu pronašli ono što su tražili - već rastopljenu kocku šećera!


Živim i živela sam u svetu sa dovoljno šećera, ali u zagušljivoj atmosferi u kojoj se uvek teško disalo. Nema velike razlike kad je reč o umetnosti i književnosti od onog što su bila pravila juče, inače bi bilo besmisleno pominjati prošlost. Ona nas pritiska kao i bivši cenzori koji su, u međuvremenu, zbog nedostatka novca i ideološke podrške države, promenili imidž. Teško je zaboraviti.

Ko viri u tuđe misli

U nedostatku čistog vazduha, pisac koji bi poželeo duboko da udahne, mogao je imati problema sa sveprisutnim književnim autoritetima. Njihov posao beše da pažljivo prate svakog pisca koji bi se pojavio na književnoj sceni i analiziraju teme o kojima piše. U svakom slučaju, posle prve objavljene knjige, po recepciji i pisanju poznatih i uvaženih kritičara bilo je jasno da li je pisac prošao proveru ili nije. Ne treba gubiti iz vida da u socijalističkoj Jugoslaviji nije postojalo privatno izdavaštvo i da niko samostalno nije mogao objaviti knjigu. Rukopisi su se sakupljali na stolovima urednika u izdavačkim kućama, koji su ih uz recenzije pomno čitali, analizirali i odobravali za štampanje. Usput se po pravilu zavirivalo u metafore i misli piscima sumnjivcima. Ako bi urednicima nešto promaklo, a knjige ipak objavljene, gurane su pod tezge knjižara i nisu nikad promovisane. Na književnoj sceni su totalno ignorisane. To je svakako bilo bolje za sumnjivce nego da budu obeleženi kao neprijatelji socijalističkog društva i države, što se nekima dogodilo.



--------------------------------------------------------------------------------
Zna se ko su bili kritičari koji su pre tridesetak godina optužili Danila Kiša po objavljivanju romana Grobnica za Borisa Davidoviča, proglasivši ga plagijatorom i skribomanom. Svaki pisac sa iskustvom se seća i poznaje mehanizam izdavačkog izbora, koji se nije ticao samo ideološkog profila, već i društvene pozicije budućeg književnika.
--------------------------------------------------------------------------------

Zna se ko su bili kritičari koji su pre tridesetak godina optužili Danila Kiša po objavljivanju romana Grobnica za Borisa Davidoviča, proglasivši ga plagijatorom i skribomanom. Svaki pisac sa iskustvom se seća i poznaje mehanizam izdavačkog izbora koji se nije ticao samo ideološkog profila, već i društvene pozicije budućeg književnika. U periodu socijalističke izgradnje, pa sve do njenog sumraka, sprovodilo se omasovljenje književnih udruženja, čime se pokazivalo da je biti književnik nešto što može svako ko želi i kome je dato da objavi knjigu. Ta mamutska udruženja su imala ideološku kontrolu, a piscima je bilo dozvoljeno da se među sobom nadmeću, glože, podmeću jedni drugima, ili se uzajamno pomažu. Predsednici i sekretari udruženja birani su isključivo od strane vlasti, iako je u udruženjima negovana farsa slobodnog izbora pomenutih kadrova. Danas se oseća razlika utoliko što književnici bedno i ulizički za svoje predstavnike u udruženjima biraju isključivo pisce i kritičare bliske vladajućim partijama. Još ako pisac ima i neku političku poziciju, eto pravog čoveka na pravom mestu! Nije šija nego vrat!

U svim vremenima ima onih koji su spremni da prodaju i debelo naplate svoje tanušne kreativne moći. Mnogi su ih naplatili i danas žive od tih nečasnih kredita, urednikuju, predsedavaju, žiriraju i sede u odborima za kulturu najvećih i najmoćnijih političkih partija. Neki još uvek kreiraju srpsku književnu scenu, gde svako ko je bolji i drugačiji od njih mora biti marginalizovan. Nikako ne mogu da prihvatim činjenicu da nekadašnji urednici, cenzori i partijski kontrolori i danas uživaju u poziciji „književnih i kulturnih autoriteta“. Mašu svakodnevno svojim i tuđim nameštenim, socijalističkim nagradama, koje im služe kao paravan za umetnički kvalitet kojim, navodno, neosporno raspolažu. Zahvaljujući nekada sveprisutnoj ideologiji, njihov mrtav talenat zarobljen prevelikim ličnim ambicijama beše okidač ubojitog oružja iz kojeg su pucali ti istinski skribomani sa neverovatnom strašću!

Prodaja ideala

Verovalo im se bezrezervno jer neki od njih behu teoretičari ili doktori književnosti, koji su po pravilu važili i za nesumnjivo nadarene pisce. Radili su savesno i sa velikim žarom, raspoređeni po svim mogućim ustanovama kulture, od glavnog grada do najmanjeg sela u državi. Ovi sakupljači funkcija, sa jednom velikom i glavnom, iz svoje fotelje i hladovine krojili su književnu sudbinu kome su hteli. Njihove funkcije i kancelarije su im bile zagarantovane doživotno ili sve dok bi ispunjavali zadatke koje im je vlast postavljala. Posao im je bio vrlo kreativan, naročito kad je od minornih piskarala trebalo napraviti književnike od karijere, a od njihovih tanušnih spisanija remek-dela. Pisci koje su podržavali po pravilu su morali biti kreativno slabiji od njih samih. Zato su pojedini glavni urednici književnih časopisa najčešće objavljivali autore koji su ih imitirali i stilski oponašali. Tako smo imali dokaz da postoje veliki i njihovi sledbenici koji ispadaju iz njihovih „književnih šinjela“. Imali su neki urednici svoje sluge i pomagače među još neafirmisanim piscima.


Duet: Momo Kapor i Momir Bulatović

Karijere mnogih „književnih autoriteta“ počinjale su uobičajeno, prvom izdajom i prvim odstrelom bilo kog talentovanog pisca koji nije bio po ukusu vlasti. Ili vrbovanjem za službu zbog kakve lične, životne brljotine. Ko god je znao te eskadrone slugerandi, shvatio bi zašto su bili tako surovi u borbi za afirmaciju i privilegije. Najčešće su poticali iz nezamislivo siromašnih sredina. Svakako da nisu svi siromašni bili takvi, časni su plaćali cenu slobode, a podjednako je bilo gadova koji su se rodili u pravom bogatstvu. Ipak, najuspešnije karijere su postizali u svemu najgori, spremni na poslušnost i pokornost. Što je budući genije poticao sa niže društvene lestvice, veće su mu bile šanse za uspeh.

Urednicima u izdavačkim kućama je uvek sugerisano da nove knjige najčešće treba da predstavi pesnik iz provincije za koga niko nikad nije čuo. Iz vrha političke vlasti bio bi izabran anonimus (uglavnom totalno neobrazovan ili, u boljem slučaju, bibliotekar), koga je trebalo gurnuti u prve književne redove. Književna karijera takvih likova bi se potom munjevito razvijala. Iako tanušan prozaista, ili očajno loš pesnik, postajao bi u kratkom periodu glavni urednik neke značajne izdavačke kuće. Iz nje bi najmanje desetak godina odlučivao čije rukopise će štampati, ko je talenat, a koga treba proterati iz sveta književnosti. Kada bi izdavačka kuća koja mu je data na upravljanje propala, bio bi imenovan na mesto urednika u nekoj drugoj, u kojoj je bio počastvovan da otpočne novu književnu karijeru. Posle toga, postao bi savetnik nekog važnog političara. Na osnovu svog „velikog radnog i životnog iskustva“, ako je u penziji, i danas je nezaobilazni književni autoritet.

Da su imali sreće, mnogi književni paceri postali bi predsednici države i odlučivali o sudbini nacije. Do sada se to dogodilo samo dvojici, a sigurna sam da se poneki zaslužni književnici još uvek nadaju sličnoj sudbini. Odavno su zadovoljene njihove ambicije da postanu akademici, iako su zaboravili da govore. Što god isprdnu, obožavaoci tvrde da besede! Iz njihovih privatnih viceva i štosova rađa se srpska poezija. Njihove mentalne bedastoće smatraju se umetničkim delima, sve drugo je koješta! Zato me uopšte nije iznenadio transkript „telefonskih razgovora“ između pesnika Radovana Karadžića i romansijera Dobrice Ćosića, kada su predsednikovali srpskim narodom. Na televiziji smo jasno čuli kako se rugaju Havelu, Kunderi i Kafki! Po njihovom mišljenju, Kundera i Kafka su obične nule i smetenjaci! Ko su uopšte spram njih dvojice?! Radovan i Dobrica su daleko od pomenutih luzera i skribomana i zato im se, ćaskajući, otvoreno sprdaju! Pisci koji poznaju Radovana tvrde da se hvalio kako je svoju prvu knjigu poezije sa posvetom poslao Josipu Brozu Titu! Sve do ogromnog divljenja njegovoj pesničkoj i naučnoj veličini od strane dr Smilje Avramov (na svedočenju tokom suđenja Slobodanu Miloševiću u Hagu), svaka umišljenost mu se isplatila!


Predah za dezert: Momo i Matija

Jedna partija i ideologija zamenjena je danas višepartijskom, tako da je bilo dovoljno prostora za pranje prljavog veša, ruku i savesti. I dalje „glavnom ulicom“ teče reka književnog otpada, a nagrađuju se i promovišu uglavnom dosadne, kvaziumetničke i politikantske bedastoće. Nije da se ne zna šta je pravo i vredno, ali „književni autoriteti“ savesno rade. Prljave i sumnjive prošlosti čine štetočinstvo iz navike, svog mentalnog sklopa i lične jalovosti. Lako menjaju gazde, političke partije, funkcije, obučavaju i imaju sledbenike. Podjednako su dobre sluge u svim vremenima. I danas su književne nagrade manje-više političke, ako nisu u rukama pojedinih klanova koje je ujedinio zajedniči interes za moć i partijska pripadnost. Nije problem u njima, već u mentalnoj matrici sadašnje partijske i političke elite koja raspolaže šećerom. Nema ničeg za pisce i kritičare koji neće da jedu iz ruke! Zna se ko može da ima novac i nagrade, ostali pripadaju sumnjivcima i skribomanima. Nije važno u kom su vremenu nagrade dobijene i ko im ih je dao.

Zato je besmisleno čuditi se što je Dučićevu nagradu za poeziju dobio i Radovan Karadžić. Preko književnih nagrada, lako se može sagledati sva beda, jad i manipulacije kulturnom scenom nekadašnje i današnje Srbije. Iššš, luzeri! Budućnost zaboravite, prošlost je pred vama!

[victory]

Frank O'Hara

Poem

Lana Turner has collapsed!
I was trotting along and suddenly
it started raining and snowing
and you said it was hailing
but hailing hits you on the head
hard so it was really snowing and
raining and I was in such a hurry
to meet you but the traffic
was acting exactly like the sky
and suddenly I see a headline
LANA TURNER HAS COLLAPSED!
there is no snow in Hollywood
there is no rain in California
I have been to lots of parties
and acted perfectly disgraceful
but I never actually collapsed
oh Lana Turner we love you get up

[upravnik]

Pile moje - Rizzo Ruža

Pile moje, pile, pile moje
pile moje
Lazno pricala, lazno se smijala
samo me folirala
od te price usi zabole
sve same sitne podvale
Pakuj stvari, nista ne marim
vise ne cujem te
trazi sponzora, prodaj i njemu
svoje lopovluke
Ref.
Pile moje, kako sada stvari stoje
pile moje, s nama gotovo je
pile moje, ime brisem tvoje
pile moje, s nama gotovo je
Pile moje, pile moje
pile moje, pile, pile moje
______________________________

[omar little]

SHE'S SO COLD

"Icon," by Jerry Hall, a model and the ex-wife of Rolling Stone Mick Jagger. The poem was included in an April 13 Independent guest column in which Hall commented, "I am terrified because my poetry writing is very sporadic. I can't write it when I am happy. Luckily I have a deep well of sadness from my childhood and lots of disappointments in love to draw on. "

he is a hollow hyperbole
the crowd plays him like a flute
a mythical icon
a Dionysian fluke
the crowd lives out their fantasy
through his mirror door they see
an image of the person
they wish that they could be
he fucks their women
and fights their battles against mediocrity
but when he comes home to me
all that's left is v.d.

[omar little]

SLIGHT OF THE LIVING DEAD

From a letter sent in March by Amir Vehabovic, a forty-five-year-old man who lives in Gradiska, Bosnia, to his friends after only his mother attended his hoax funeral. Translated by Michael Leidig.

To all my dear "friends,"

Some of you I have known since early school days, others I have only forged a relationship with in the last few years. Until my "funeral," I considered all of you close friends. So it was with shock and, I admit, sadness and anger that I realized not one of you managed to find the time to come and say goodbye to me when you heard I was
to be buried. I would have understood if just some of you came, bearing flowers or words of apology from others who could not make it. But no. Not a single one of you turned up to pay your last respects. I lived for our friendships. They meant as much to me as life itself. But how easy it was for you all to forget the pledges of undying friendship I heard on so many occasions. How different our ideas of friendship seem to be. I paid a lot of money to get a fake death certificate and to bribe undertakers to deliver an empty coffin. I thought my funeral would be a good joke-the kind of prank we have all played on one another over the years. Now I have just one last message for you: My "funeral" might have been staged, but you might as well consider me dead, because I will not be seeing any of you again.