Ilinka Tadić 53 godine
„Te noći izgubila je život i Ilinka Tadić, baka, majka i supruga.
Završivši srednju medicinsku školu, Ilinka je počela raditi u Medicinskom centru u Slavinovićima, kao bolničarka. Iz prvog braka imala je sina Predraga, koji danas sa suprugom i 3,5 godišnjom kćerkom živi u Sloveniji. Nakon razvoda upoznala je Ivu i s njim je u braku živjela 17 godina. Harmoničan zajednički život prekinut je kobnog 25. maja kada je Ivo teže ranjen, a Ilinka poginula.”
Nedim Rekić 28 godina I Samir Mujić 28 godina
„Majsko proljeće '95. godine mamilo je tuzlansku mladost na ulice. Kapija u starom centru grada bila je i Nedimovo omiljeno sastajalište. Tih dana, prisjeća se majka, Nedim je bio na zasluženom odmoru. Dvadeset i petog maja ujutro oprao je kola, kupio i obukao novu košulju, obišao sestriće, darivao ih i obećao: "Doći će dajdža opet", a majci na odlasku rekao: "Ćao mama, nemoj da brine".
Dajdža, sin i brat više nije došao. Dvadeset i petog maja poginuo je zajedno sa još sedamdeset djevojaka i mladića na tuzlanskoj Kapiji. Poginuo je sa nerazdvojnim prijateljem Samirom Mujićem.
Smrt je u Bosni kao leptir, sve s cvijeta na cvijet. Na onaj svijet odlaze najbolji...
Imao je djevojku Jasminu. Bio je to veče sa Vildanom (prijateljicom). Bio je pažljiv. Nijedan praznik nije prošao, a da majci i sestri nije poklonio neki poklon. Bio je nerazdvojan drug sa Mujić Samirom i zajedno su i poginuli.”
“A onda je došao rat. Došlo je ružno vrijeme kad su na Tuzlu počele padati granate koje su ispaljivali ljudi koji su odrasli sa Samirom. Samir ostaje vjeran svom gradu, i više puta nagovaran da ga napusti, odbija sigurnost tuđih prostora i ostaje sa svojim ljudima i svojim gradom. Od početka rata Samir se stavlja u službu svoje domovine, da bi posljednju ratnu godinu proveo kao jedan od njenih branitelja.
A dvadeset i peti maj nije ni po čemu slutio na zlo. Kod Samira ništa i nije slutilo po zlu. Tog dana, ne znajući da je to posljednji puta, vjerujući u sudbinu koja je do tada štitila njenog goluba majka se pozdravlja sa sinom, uobičajeno, kao i svaki puta. Uzavrela mladost tražila je odušak pod pritiskom teškog vremena, i Samir odlazi na mjesto sastanka sa onim što mu je suđeno. Te noći prestaje san Bule i Ejuba, počinju noćne Samrine borbe sa sobom, a Samir postaje jedan od toliko i toliko prerano ugašenih mladosti. Kapija postaje mjesto kroz koje je Samir izašao i ušao u vječnost. Ovaj grad će dalje morati bez Samira i mnogo momaka i djevojaka, ali će još dugo tuzlanskim kaldrmama odzvanjati koraci dobrog Tuzlaka Samira Mujića.”
Jelena Jezidžić-Stojićić 44 godine
“Poletna, radoznala, dinamična i ambiciozna - takva je bila naša, Jelenina 23. generacija maturanata Učiteljske škole u Tuzli. Kakve li sreće i časti: mlada učiteljica 1973. godine započinje svoj učiteljski pohod u osnovnoj školi "Džemal Mandžić" na Pazaru, u školi u kojoj je još juče učila učiteljski zanat. U "Mališi", listu učenika osnovnih škola tuzlanske opštine, krupnim slovima je zabilježeno da na svečanosti, povodom obilježavanja 50 godina rada osnovne škole "Džemal Mandžić", 1988. godine, pored uspješnog nastupa hora i baletske grupe, OSTAJE ZA PAMĆENJE RITMIKA U KOREOGRAFIJI JELENE STOJIČIĆ, UČITELJICE.”
Zdravko Jelena I njihov sin Željko
Franc Kantor 24 godina
"Nikad neću zaboraviti taj 25. maj i Francove posljednje riječi. Taj dan je on, kao i obično u posljednja dva i pol mjeseca, ležao čitav dan u krevetu. Imao je operaciju slijepog crijeva, pa je bio primoran da miruje. Tog dana mu je već bilo malo bolje, pa se mlada krv u njemu uzburkala, probudila želju za izlaskom, za društvom i druženjem. Sa mnom je tog dana otišao komšinici na kafu. Sjedili smo i gledali na televiziji predjele oko Bistarca, zelenu travu, obeharalo drveće okupano majskim suncem. Franc je bio više nego oduševljen, stalno je ponavljao, kako njemu samo treba krpica plodne zemlje i on bi bio sretan, presretan." U tom zanosu jedva je čekao vrijeme izlaska pa da sa prijateljima, nakon dugo vremena, ponovo prošeta svojim gradom.
A nije se htio obazirati na opomene komšija i prijatelja toga dana, oglušio se na molbe svoje majke, da ostane u kući, da sačeka još jedno veče.
Njegove posljednje riječi su bile:
"Ja moram večeras izaći, ne mogu dozvoliti da mi mladost bude pokopana."
Asmir Bakalović 19 godina
“Godine 1994. Asmir je upisao Rudarsko-geološki fakultet i kao redovan student počeo uspješno davati prve ispite. Volio je Suzanu. Voljela je i ona njega. Planirali su mnogo toga što je Asmir odnio u vječnost, a što je Suzani ostalo kao sjećanje na ljubav čijem je posljednjem ovozemaljskom trenu prisustvovala.
O tom 25. maju majka Šuhreta poslije će zapisati:
- Prilegla sam poslije posla, a i on se odmarao poslije fakulteta. Nudio mi je kafu. Nisam je mogla popiti. Nešto me gušilo. Soba kao da je puna elektriciteta. Zrak je zloslutan. Nismo govorili. Kao da smo telepatski pričali. Gledao je on mene, a ja se njega nisam mogla nagledati. Morala sam na zrak. Izašla sam u vrt. Kroz otvoren prozor u kuhinji mahnuo mi je: "Majko kafa je gotova, uđi, nemoj da se ohladi. Ja odoh..."
Otišao je. U nezaborav.
Majka Šuhreta”
Sanja Čajić 17 godina
“Sanjini roditelji su mnogo pažnje posvetili otvorenosti između njih i djece, Sanje (1. VIII 1977.) i njenog dvije godine starijeg brata Milenka. U porodici Mije Čajića vladala je drugarska atmosfera razumijevanja i uzajamne podrške, tajni nije bilo i o svemu se moglo razgovarati prijateljski.
Četvrtku se radovala zbog petka, kada su učenici Medicinske škole imali praksu u Kliničkom centru. Tada bi se Sanja predavala svom, nedosanjanom, pozivu humaniste. Ti dani kada je mogla pružiti pomoć bolesnicima, naročito ranjenicima, podsjećali su na budućnost kakvu je snivala. I ovog četvrtka planirala je nakon nas¬tave otići rođaku u naselju Sjenjak, gdje će prenoćiti, kako bi sutra rano mogla biti na praksi. Uveče će izaći sa svojom školskom i nerazdvojnom drugaricom Lejlom Bučuk, pred Kapiju, na omiljeno sastajalište omladine. Tamo će, kao i uvijek, vriti vul¬kan mladosti i smisla svega što jeste i što u životu treba da se desi...
Dogodilo se...
... da se ubije svitanje, da se prekine dan, da se zaustavi i nestane vrijeme, da umakne cvrkut, da nestanu sunce, mjesec i zvijezde, dogodilo se...
Odlazak Sanjin smrću se ne može zvati. Jer takve smrti nema.”
Nenad Marković – Nešo 19 godina
“Kritičnog dana Nešu su roditelji posljednji put vidjeli ujutro. Majka je rano otišla rodbini na Husino, a otac je krenuo u baštu. Zna se samo da se tokom dana vratio u kuću na ručak, a onda je predveče s društvom krenuo na utakmicu u "Mejdan". Na Korzo nikad nije išao, a te večeri je vođen sudbinom po prvi put svratio nakon utakmice. Od granate zadobio je teške rane u stomaku i sve do operacije u bolnici znao je za sebe. Adnan Djuka, iako teško ranjen u nogu, pomogao je na Korzou pri utovaru Neše u auto.”
Nešin brat Aleksa Marković poginuo je braneći BiH
Indira Okanović 16 godina I Vesna Kurtalić 16 godina
O Indiri Okanović
“Pred bajram ove godine od ušteđevine kupila je sebi haljinu, farmerke, majicu, bermude, a prije toga je dosta stare odjeće poklonila prijateljicama.
"Ovu haljinu", pokazujući je neraspakovanu u najlonu, "nije stigla ni jednom obući" - govori majka Ešefa.
Prošle godine Indira se pripremala za putovanje u Španiju, gdje bi sa ostalim tuzlanskim učenicima bila na ljetovanju. Dokumenti su sređeni, ali je u zadnji čas putovanje otkazano. Danas, slika iz pasoša stoji na posmrtnici Indire Okanović na tuzlanskim ulicama.
Prijatelji iz Kule, Nina i Edo napisali su na poleđini jedne od Indirinih slika posvetu:
"Kada se mrak lagano spuštao,
kada je na tvom licu osmijeh vladao,
kada su ti oči najljepše sjale,
ta granata pade!
Ti za tren nestade,
ali u srcu sjećanje ostade."
O Vesni Kurtalić
“Te majske večeri izašla je u grad sa Indirom, drugaricom iz škole."Jasna, zaveži mi cipele da se ne saginjem, pokvariću frizuru. Hoću da gotivno izađem" - zapovjedila je sestri prije izlaska iz stana.
Vesna i Indira su se pet do devet 25. maja držale za ruke pred Kapijom. Osmijeh na licima im je ostao u trenutku smrti. Vesna je, dok ju je sestra Jasna unosila u auto, ispustila posljednji dah života i ponovo se rodila.”
Suzana Đušić 14 godina
“Imala je samo 14 godina, tri mjeseca i 13 dana, kada je četnička granata zauvijek prekinula njen mladi život. Prema kazivanju njene majke Gordane, drugarica iz škole, nastavnica i razrednica, voljela je život. Voljela je muziku, i zabavnu i narodnu podjednako, kada je knjiga u pitanju Suzana je bukvalno čitala sve, voljela je ljude, svoj grad i domovinu.
"Bila je privilegija poznavati je i predavati joj. Otišla je naglo ostavljajući za sobom nedosanjane snove, neispisane sveske i tugu, puno tuge... Otrgnuta je kao najljepši cvijet iz Cvijetnjaka, zločinačkom rukom, ali nije ostavila prazninu za sobom. Ostavila je sjećanje na nestašni crni repić i dva vesela crna oka u prvoj klupi jednog tužnog majskog dana na 1995. godine. Ostavila je mnogo ljubavi i vjere u svijet i ljude. Ostavila je nas da pokušamo postati onakvim kakvim nas je ona vidjela."
Pera Marinović 37 godina (to vece radila u slasticarni Kapija
"Rođena je 22. 3. 1958. god. u Breškama, kao jedna od sedam sestara porodice Bojanić. Udata. Majka dvoje djece: dvanaestogodišnjeg Slađe (1983) i desetogodišnje Ivane (1985). Živjela je u Tuzli. Radila je u caffe-slastičarni "Kapija", kao čistačica. Najveći dio svog vremena provodila je sa svojom sestrom Anom, koja je bila s njom do posljednjeg trenutka. Umrla je, 26. 5.1995. u bolnici na Gradini nakon desetsatne borbe za goli život."
