Forum Klix.ba

GENERALBOJNIK, DR. IVAN HUDOLIN

Piše: Atif Kujundžić

Kada se dođe u posjet bilo kojoj ratnoj bolnici u toku rata, ritualno je prije svega, dati barem pola litra krvi za transfuziju ranjenicima. Brinuo sam kako će to podnijeti moja snimateljica, još djevojčica, Jasmina. Ali, ona je bila super. Bez daljnjeg.

Odmah po dobijanju dozvole od lokalne stanice javne bezbjednosti toga prijepodneva, napravismo snimke porušene džamije u Rahiću Gornjem i mrtvih boraca u gasulhani, pa krenusmo u Ratnu bolnicu Maoča u kojoj provedosmo cijeli dan.

* * *

U Ratnoj bolnici 108. pješačke brigade Hrvatskog Vijeća Obrane Brčko u Maoči snimali smo satima. Operaciju za operacijom. Težu od teže. Čudo je to što geleri tenkovskih granata učine u čovjekovom tijelu, utrobi, grudnom košu.

Generalbojnik Hrvatskog vijeća obrane, dr Ivan Hudolin, kirurg sa velikim iskustvom u ratnoj bolnici Vinkovci tokom rata u Republici Hrvatskoj 1991. godine, radio je bez predaha. Na operacioni stol samo su donosili ranjenika po ranjenika.

Otvorenog trbuha, s priključenom transfuzijom krvi, odstranjenim lijevim bubregom, izvađenom i bačenom slezinom, komadom jetre i nekoliko komada tankog crijeva – ranjeni borac izdahnu na operacionom stolu.

Rahmetullahi allejhi rahmeten vasiah.

– Baš sam namjeravao zašiti mu pluća, jer geler se ne bi mogao izvaditi. Pluća su suviše prokrvljen organ – reče ratni kirurg generalbojnik dr Ivan Hudolin u brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.

Odbaci skalpel u kantu s odstranjemim organima i pruži ruke da mu svuku rukavice.

Dvije medicinske sestre, sada mrtvoga ranjenika, prekriše plahtom.

Stršao je samo nos borca koji je izdahnuo.

Bio je drugi dan katoličkog Božića anno Domini 1992. i brzo se smrkavalo u zaleđu Stare Majevice, u Bosni i Hercegovini.

Kompletan tekst http://preporodbn.com/generalbojnik-dr-ivan-hudolin/

Dr. Nedret Mujkanović (30.maj 1961. - 25.decembar 2008.) bio je bosanskohercegovački ljekar (hirug). Mujkanović je bio generalni direktor Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli od 2003 do 2008. godine. Poznatiji je kao hirurg koji se tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu iz Tuzle pješke zaputio kroz neprijateljsku teritoriju do Srebrenice da pomogne stanovništvu. U Srebrenicu je stigao 5. augusta 1992. godine. U narednih 8 mjeseci obavio je preko 1,300 hiruških zahvata nad Srebreničkim ranjenicima i dobio je priznanje Zlatnog Ljiljana. U aprilu 1993. godine Mujkanović se vratio u Tuzlu.

https://bs.wikipedia.org/wiki/Nedret_Mujkanovi%C4%87

Na danasnji dan 1994. gine šejh Mehmed ef Hafizović emir i komandant herojske čete "Hasan Kaimija", u akciji. Stavši na minu uzviknuo je riječi tekbira,a ona ga je odbacila na drugu minu. Nek je podrinjskom velikom alimu i heroju neprestana Milost Božja i društvo Poslanik,šehida, iskrenih i dobrih. El Fatiha.

Njegov nasljednik na mjestu komandanta čete "Hasan Kaimija", Munib ef Memić gine na isti dan sljedeće godine na teočanskom ratištu prilikom oslobađanja Visoke Glavice. Neka mu Bog podari da u Dženetu bude skupa sa svojim šejhom. El Fatiha.

nemampojma0 wrote:Na danasnji dan 1994. gine šejh Mehmed ef Hafizović emir i komandant herojske čete "Hasan Kaimija", u akciji. Stavši na minu uzviknuo je riječi tekbira,a ona ga je odbacila na drugu minu. Nek je podrinjskom velikom alimu i heroju neprestana Milost Božja i društvo Poslanik,šehida, iskrenih i dobrih. El Fatiha.

Njegov nasljednik na mjestu komandanta čete "Hasan Kaimija", Munib ef Memić gine na isti dan sljedeće godine na teočanskom ratištu prilikom oslobađanja Visoke Glavice. Neka mu Bog podari da u Dženetu bude skupa sa svojim šejhom. El Fatiha.

Amin!

Sjeca li se ko od veterana ovoga?



Inace havajci igrali kartu na rovu, cetnici usli, ubili im cini mi se 5 bojovnika a onda linija pukla.
I onda hajde Armija vracaj liniju.

Do 12 minute Gaston i njegovi internacionalci u 108. brigadi.

Ne vidim koji je snimak u pitanju (blokiran mi je youtube na ovom računaru),a mislim da sam gledao ranije. Da to možda nije isječak iz one emisije sa nekog njemačkog kanala, što govori o strancima u 108. Snimak sa Tomića i Drenove?

Sokol31 wrote:Ne vidim koji je snimak u pitanju (blokiran mi je youtube na ovom računaru),a mislim da sam gledao ranije. Da to možda nije isječak iz one emisije sa nekog njemačkog kanala, što govori o strancima u 108. Snimak sa Tomića i Drenove?

Vjerovatno je to. Na njemackom je jeziku jedan dio a drugi je dio sa HRT.

Akcija je na Ulicama.

Gojeni H wrote:Sjeca li se ko od veterana ovoga?



Inace havajci igrali kartu na rovu, cetnici usli, ubili im cini mi se 5 bojovnika a onda linija pukla.
I onda hajde Armija vracaj liniju.

Koje je ovo godine 93. ili 94. ?

bhnapoleon1 wrote:

Gojeni H wrote:Sjeca li se ko od veterana ovoga?



Inace havajci igrali kartu na rovu, cetnici usli, ubili im cini mi se 5 bojovnika a onda linija pukla.
I onda hajde Armija vracaj liniju.

Koje je ovo godine 93. ili 94. ?

Ako se ja dobro sjecam ovo bi mogla biti cak '95.

Izvor: Balkan Battlegrounds A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I and Map Case 0th Edition

Tuzla '95, docek boraca 2. Korpusa nakon oslobadjanja Vozuce

argyle wrote:Tuzla '95, docek boraca 2. Korpusa nakon oslobadjanja Vozuce

Zaista prelijepo

Jos jedan od prvih.
https://www.youtube.com/watch?v=A9h4g_MgGEw

Tokom proteklog vikenda bio sam na području općine Olovo, na potezu od Soluna pa nizvodno Krivajom do odmarališta Kamenica. Kod mosta gdje je skretanje na desnu stranu u selo Milankovići postavljena je tabla sa natpisom Milankovići "Put spasa". Pošto su olovske jedinice i inače olovsko područje ulazile u zonu odgovornosti drugog korpusa ako se ne varam, postaviću na ovom podforumu pitanje: da li neko zna o čemu se radi, šta znači taj "put spasa", da li je to neka ratna linija kuda su se kretale izbjeglice ili dopreman mts, ili nešto slično?

Sokol31 wrote:Tokom proteklog vikenda bio sam na području općine Olovo, na potezu od Soluna pa nizvodno Krivajom do odmarališta Kamenica. Kod mosta gdje je skretanje na desnu stranu u selo Milankovići postavljena je tabla sa natpisom Milankovići "Put spasa". Pošto su olovske jedinice i inače olovsko područje ulazile u zonu odgovornosti drugog korpusa ako se ne varam, postaviću na ovom podforumu pitanje: da li neko zna o čemu se radi, šta znači taj "put spasa", da li je to neka ratna linija kuda su se kretale izbjeglice ili dopreman mts, ili nešto slično?

Taj put je predstavljao jedinu vezu tuzlanskog kraja sa ostatkom svijeta gotovo cijeli rat.Ako se ne varam od juna 92 do septembra 95 ovom više šumskom stazom održavao se život na tuzlanskoj regiji.

desni wrote:

Sokol31 wrote:Tokom proteklog vikenda bio sam na području općine Olovo, na potezu od Soluna pa nizvodno Krivajom do odmarališta Kamenica. Kod mosta gdje je skretanje na desnu stranu u selo Milankovići postavljena je tabla sa natpisom Milankovići "Put spasa". Pošto su olovske jedinice i inače olovsko područje ulazile u zonu odgovornosti drugog korpusa ako se ne varam, postaviću na ovom podforumu pitanje: da li neko zna o čemu se radi, šta znači taj "put spasa", da li je to neka ratna linija kuda su se kretale izbjeglice ili dopreman mts, ili nešto slično?

Taj put je predstavljao jedinu vezu tuzlanskog kraja sa ostatkom svijeta gotovo cijeli rat.Ako se ne varam od juna 92 do septembra 95 ovom više šumskom stazom održavao se život na tuzlanskoj regiji.

Nisam znao za to, ali ima logike jer iza Milankovića, sa druge strane planinine (vjerojatno Konjuha) su Brateljevići čini mi se, a to je općina Kladanj. U svakom slučaju hvala za info

Druga opcija je bila preko Ribnice pa desno za Banoviće. Ali jedan dio puta bio je pokriven vatrom pa se prolazilo većinom noću i sa ugašenim svjetlima.

Rat na prostoru općine Kalesija i razvoj kalesijskih formacija unutar Armije RBiH. Ako ko ima šta za dodati, čak je i poželjno. Ja ću se koristiti izrazima tipa "naši" ali ne u smislu da sam bio direktan sudionik događaja(nisam), već tako mi je lakše pisati.



I. dio

Kalesija se nalazi u sjevernoistočnoj Bosni. Geografski ne pripada ni Podrinju, ni Posavini ni Semberiji. Prostire se u dolini Spreče a i dijelom pod obroncima Majevice, na prostoru između Zvornika i Tuzle.

Prema popisu iz 1991. na prostoru općine Kalesija živjelo je 41 809 osoba, od tog 79.25% Bošnjaka i 18.31% Srba.

Hronološki prikaz događaja:

Pripreme za rat

Srbi su se organizovali kroz paravojne formacije SDS - a, a predsjednik SDS Kalesija Petar Janković ujedno je bio i "Komadant srpske narodne vojske za Podmajevicu".

Bošnjaci su na to odgovorili organizovanjem uglavnom kroz Patriotsku Ligu, čiji je aktivni član bio i načelnik Kalesije Izet Hadžić(SDA).

Još u junu 1991. godine Srbi iz Dubnice su aktivno izvodili vojne vježbe u šumama iznad navedenog mjesta. U februaru 1992. u Prnjavoru se po prvi put postrojila lokalna jedinica Patriotske Lige.

Osnovna razlika se ogledala u odnosu bivše JNA, dok su pripadnici Patriotske Lige bili prisiljeni svoje aktivnosti provoditi krišom od bivše JNA, ona je istovremeno organizacijski,logistički i na svaki drugi način pomagala paravojne formacije SDS - a.

JNA je još i prije rata oduzela naoružanje od TO Kalesija i prebacila ga u kasarnu Husinska Buna u Tuzli, što je radila i u drugim općinama regije, pod izgovorom da je tu sigurno da neće pasti u ruke ekstremistima sa bilo koje strane.

O tome kako je Petar Janković preko bivše JNA naoružavao kalesijske Srbe zainteresovani mogu dosta pročitati u knjizi "Zemlja između Istoka i Zapada" autora Dževada Pašića, iako je prvenstvena vrijednost tog dijela opširan prikaz po nekima i kontraverznih prilika u gradu Tuzli prije i početkom agresije.

Ubistvo kalesijskih milicionera


Rade Janković, tad imao 26 godina, rođak Petra Jankovića a i sam zagriženi pripadnik SDS - a, sa grupom od još nekoliko lica srpske nacionalnosti 12. marta 1992. oko 20 : 00 ulazi u kafanu „Miss“ u Kalesiji i vrijeđa prisutne na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.

Ono što se na prvu činilo kao običan incident koji je izazvala grupa pijanih mladića, ispostavit će se kao dobro isplanirani teroristički napad. Vlasnik objekta poziva snage reda, a na lice mjesta dolaze milicioneri Sead Bukvarević(rođ 1953. u Prnjavoru) i Zijad Živčić(rođ. 1965. u Jelovom Brdu). Rade ih je hladnokrvno obojicu likvidirao iz pištolja.

Bježi u rodnu Dubnicu(srpsko naselje sa preko 1000 stanovnika tik uz grad Kalesiju). Istu noć dolaze „specijalci“ iz Tuzle pod vodstvom Gorana Žugića, tadašnjeg načelnika Službe državne bezbjednosti Tuzla. Umjesto da uhapsi ubicu, Žugić je lično bio saučesnik u njegovom skrivanju i omogućavanju bijega.

Ujutro su osvanule barikade i u srpskim i u bošnjačkim naseljima. U Kalesiji više ništa neće biti isto.

Za Radeta Jankovića se poslije te noći nikad više nije čulo. Tužiteljstvo TK je poslije rata pokrenulo postupak u vezi ovog slučaja, ali iz RS su ih obavjestili da je dotični poginuo u ratu kao pripadnik Birčanske brigade VRS. Međutim, na spisku poginulih pripadnika VRS boračke organizacije RS njegovog imena nema. Ima i verzija po kojoj je izgubio život u saobraćaju. A neki kažu da i dan danas slobodno živi u Srbiji.


Odlasci na Kula Grad

Različite grupe pripadnika Patriotske Lige iz Kalesije ili onih koji nisu bili njeni pripadnici, koje su uglavnom djelovale neovisno jedni od drugih, tokom aprila 1992. odlaze da se bore na Kula Grad kod Zvornika. Bila su to prva ratna iskustva kalesijskih boraca.

Bila je to čudna atmosfera. Narod ide na posao, u posjete porodici, a to što prolazi autobus sa uniformisanim pripadnicima Patriotske Lige koji se kreće tamo negdje prema Zvorniku gdje odjekuju detonacije, slabo se i obaziralo na to. Živjelo se normalno i dalje.


Zaustavljanje kolone bivše JNA u Donjim Vukovijama, odlazak stanovništva Jeginovog Luga, bivša JNA prebacuje artiljeriju i oklopne transportere u Osmake


Praćenjem kretanja bivše JNA stacionirane na aerodromu Dubrave(Živinice) ustanovilo se da redovno izvlače naoružanje u Šekoviće.

Jedna takva kolona zaustavljena je u trenutku kad je prolazila kroz Donje Vukovije(Kalesija) 7. aprila 1992. Svo naoružanje iz kolone je oduzeto. Nađeno je 50 000 metaka za automatsku pušku, 100 granata za tenk, dva PAM – a...

Nakon što je general Savo Janković(komadant 17. Korpusa Tuzla) zaprijetio da će upotrijebiti avijaciju iz Dubrava i sravniti D. Vukovije sa zemljom ako se oružje i municija ne vrati, većina od zaplijenjenog je i vraćeno.

Nešto kasnije će bivša JNA sa Dubrava izvući oklopno - mehanizovana sredstva i tešku artiljeriju u selo Jeginov Lug(Kalesija). Nakon što je kalesijska vlast postavila zahtjev pred mještane Jeginovog Luga da ta sredstva predaju a da imaju pravo zadržati pješadijsko naoružanje i sami organizirati straže u svom selu, oni su napravili improvizovane mostove preko rijeke Spreče i sve to izvukli prema Osmacima, skupa sa cjelokupnim stanovništvom.

Naši su kolonu cijelo vrijeme imali "na nišanu", ali su oni namjerno kretanje organizovali tako da su vojna sredstva bila okružena civilima, zbog čega se odustalo od dejstava. Srbi su u znak zahvalnosti čim su stigli u Osmake granatirali područje Kalesije.

Uostalom, evo kako iz same bivše JNA opisuju ovaj događaj, prebacivanje "artiljerijskog diviziona" sa 12 haubica i 6 transportera iz Dubrava preko Jeginovog Luga u Osmake:

Krajem aprila divizion se prebacuje u obliznje selo Jeginov Lug, koje se nalazilo na veoma nepristupacnom terenu. Pocetkom sukoba u BiH divizion gubi vezu sa komandom brigade u selu Papraca, te se jedno vreme veza i neophodno snabdevanje obavljaju helihopterima. Divizion se pod borbom izvukao iz sela preko improvizovanog prelaza preko reke Sprece, zajedno sa kolonom srpskih izbeglica. Uz pomoc 2 tenka koji je uputila komanda brigade divizion se probija do sela Osmaci, gde ga ubrzo preuzimaju lokalne Srpske snage.


http://www.srpskioklop.paluba.info/ratn ... 4.okbr.htm

http://www.srpskioklop.paluba.info/ratn ... 4.okbr.htm



2. maj 1992., zvanični početak agresije na područje Kalesije

2. maja 1992. napadnuta su susjedna sela Gojčin i Jelovo Brdo. U noći koja je prethodila napadu "neko" je presjekao telefonske žice.

Dok je nakon napada izbezumljeno stanovništvo bježalo, preko megafona se čuo glas koji je izgovarao fraze poput "Narode mi smo JNA, mi smo vaša vojska".

Put za Kalesiju je bio blokiran od strane Srba(sela se nalaze nekih 6 - 7 kilometara od grada Kalesije), kao i put za Repuh i Tupkoviće, obližnja sela koja pripadaju živiničkoj općini, tako da se stanovništvo našlo u telefonskoj i fizičkoj izolaziji.

Većina se preko polja i njiva izvukla ka navedenim naseljima u općini Živinice, a zapravo krenuti cestom ka Kalesiji malo se ko i usuđivao pokušati, jer se znalo da su Srbi blokirali put. Malka Osmančević je krenula putem prema Kalesiji. Postala je prva civilna žrtva na tom području.

Koliko je stanovništvo bilo naivno i bez osjećaja šta se zapravo događa, pokazuje najbolje primjer Jelovog Brda. Kao što sam napisao ono je već 2. maja 1992 okupirano a stanovništvo je izbjeglo. Pred Kantonalnim sudom u Tuzli trenutno se vodi postupak za ratni zločin nad stanovništvom Jelovog Brda počinjenom 26. juna 1992.

Pa od kud ubistva stanovništva Jelovog Brda 26. juna ako su izbjegli već 2. maja? Evo šta se dogodilo: Nakon nekog vremena poslije okupacije sela 2. maja, grupa mještana je odlučila da se vrati, iako je selo bilo unutar neprijateljskih linija! Razlog: Usjevi. Može biti ovako i onako, ali uspjevi ne smiju propasti.

I tako su oni jednostavno prišli neprijateljskim linijama a ovi su ih zaista i pustili i jedno vrijeme nisu ih uopće dirali. Dali su im neka zaduženja, čuvali su stoku za vojsku i slično.

Sve do jednog dana:

Ubistva u Jelovom Brdu

Trifković je, kao bivši pripadnik Osmačkog bataljona VRS-a, optužen za ubistva bošnjačkog stanovništva u selu Jelovo Brdo.

http://www.justice-report.com/bh/sadr%C ... lovom-brdu

Bilo je još sličnih slučajeva na prostoru općine Kalesija. Dakle da se stanovništvo samoincijativno vraćalo u svoja sela iako su bila pod neprijateljskom kontrolom, a neki nisu ni napustili svoja sela kad je neprijatelj ušao u njih, a da su tek naknadno poslije mjesec ili dva pobijeni.


Okupacija istočnog dijela općine Kalesija početkom agresije



Istočni dio općine Kalesija, naslonjen na Šekoviće i Zvornik, dakle bošnjačko stanovništvo naselja: Hajvazi, Caparde, Drvenice, Hemlijaši, Memići, Bulatovci, Mahala, Sajtovići, Kusonje... doživjelo je pravu golgotu u maju 1992. godine.

Lokalni branioci, pripadnici PL ili nezavisne seoske straže, i jedni i drugi naoružani isključivo pješadijskim naoružanjem, često i ručne izrade, nisu imali nikakve šanse.

U nekim selima je pružen otpor, u nekima nije. Veliki broj branioca obezhrabljen tehničkom nadmoći neprijatelja jednostavno bi se predao pozivu da "predaju oružje" prilikom napada na sela.

Pohvatani muškarci, i vojnici i civili, njih na stotine, odveden je prvo u Osmake, gdje su zatvoreni, ispitivani, mučeni a neki i ubijeni. Preostali su odvedeni u Papraću(Šekovići) gdje se ponovno odvijalo sve po istom kalupu. Preživjeli su završili u logorima Batković i Sušica, opet ni odatle se nisu svi vratili živi.

Ja sam se uvijek pitao zašto su neki pobijeni u Osmacima i Šekovićima a vjerovatno i na drugim lokacijama, a neki ipak nisu.

Upućeniji su mi rekli da su dvije grupe ljudi bili na listi za odstrijel, njih su gledali da odmah smaknu:

- Oni koji su uhvaćeni u statusu vojnika, dakle koji su predali oružje prilikom napada na selo. Također, oni koji su učestovali u organizaciji otpora na bilo koji način, a Srbi su na ovaj ili onaj način dolazili do poprilično tačnih spiskova, i s njima se identično postupalo.

- Obrazovaniji Bošnjaci. Dakle uhvaćeni muškarci koji su imali fakultetsko obrazovanje. Uz prvospomenute bili su glavni na listi za odstrijel.

A i ako bi neki Srbin saznao da je pritvoren neki Bošnjak koji mu se zamjerio prije rata i ako bi došao da ga traži da se osveti, stražari ga ne bi pokušavali zaustaviti. Ili ako bi neki Srbin došao onako da ubije proizvoljnog "baliju", ni njeg niko ne bi pokušavao spriječiti u Osmacima i Šekovićima.

Za ove zločine na prostoru Kalesije do sada je osuđen samo Maksim Sokolović. Vratio se poslije rata u Njemačku(gdje je bio i prije rata) i njemački sud ga osudi na 9 godina. I umro je u zatvoru. Da je ostao u BiH, ne bi nikad odgovarao. Prema iskazima svjedoka, bilo je puno većih koljača tih dana na tom prostoru od Maksima, samo što oni nisu otišli u Njemačku.

Naše mlado pravosuđe koje se razvija u komplikovanim uslovima u postratnom društvu nije u stanju adekvatno sakcionisati sve ratne zločine.

Kao i za zločin u Jelovom Brdu, vode se i drugi procesi za ratne zločine na području Kalesije, ali sve to ide sporo i teško.

Npr.

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Dragana Maksimovića koja ga tereti za ratni zločin nad bošnjačkim civilima u mjestu Caparde kod Kalesije u junu 1992. godine.

Maksimovića optužnica tereti da je, kao pripadnik Prve birčanske brigade Vojske Republike Srpske, u Capardama sredinom juna 1992. godine ubio pet civila, odnosno dvije žene bošnjačke nacionalnosti i njihovo troje maloljetne djece.

http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Po ... ica/252243

Najmanje se radi na krivičnom odgovaranju pojedinaca za spomenuto odvođenje i ubijanje po Osmacima i Šekovićima, iako je to bar za mene prioritet svih prioriteta da se riješi.

Borbe oko grada

Dakle agresija na Kalesiju je počela 2. maja 1992. napadom na Gojčin i Jelovo Brdo.

Već dan poslije počinju i prvi ozbiljni sukobi oko grada. Srbi su iz naselja Careva Bašta snajperisali po gradu, tako da 3. maja 1992. pripadnici MUP - a i vojnih snaga Kalesija započinju akciju oslobađanja ovog naselja. Uz gubitke od 3 poginula i 2 ranjena, istog dana ovladali su cijelim naseljem.

Narednog dana, 4. maja, u Prnjavoru(najveće bošnjačko prigradsko naselje) naše snage su usljed granatiranja iz pravca Vukovine imale trojicu poginulih. Istog dana Prnjavor je granatiran i iz Dubnice.

10. maj 1992:

Poslije četničkog šenlučenja na "Ekonomiji" u 10.30 h iz tog pravca magistralnim putem stigla je nepregledna JNA vojna kolona sa sedam tenkova, dok se kamioni s vojskom i logistikom nisu mogli ni prebrojati, jer već iza Pogona nije bilo pregleda. Kolona je stala tačno ispod Hilminog brda ali su tenkovi ostali upaljeni. Pogled na silu koja dolazi izazivao je jezu kod boraca.

Tenkovima je komandovao Vlastimir Bećarević iz Zeline, rezervni oficir JNA, tenkista, direktor firme TOK Kalesija.

Kalesija je granatirana istovremeno iz pravca Pogone, Vukovine, Zolja, Dubnice...civilno stanovništvo, i bošnjačko i srpsko, već je uglavnom napustilo širi prostor oko grada.

11. maja u jutarnjim satima počeo je i definitivni artiljerijski a zatim i pješadijski napad na Kalesiju i Prnjavor. Napadalo je raznovrsno društvo. Oklop je još uvijek bio kao bivša JNA. Pješadija "paravojne" formacije iz Srbije Beli Orlovi, Simini Četnici, zatim Srbi iz Zvornika, Šekovića, istočnog dijela općine Kalesija.

Osim tačno 22 borca iz jedinice iz Živinica(koja će kasnije prerasti u Ž. Ose), kalesijske jedinice nisu imale nikakvu ispomoć sa strane.

U samom gradu došlo je do uličnih borbi, među prvima ginu tečići Hamid Ahmetović i Atif Alimanović, dok je dosta i Bošnjaka pobjeglo ne želeći braniti Kalesiju, oni, a bili su romske nacionalnosti, ostali su da je brane.

Poginuo je i osnivač i trener karete kluba "Bosna" u Kalesiji Senad Požegić(rođ. 27. 07. 1968.), koji je bio zamjenik komandira "1. Specijalne jedinice PL Kalesija"


Ovaj spomen ploča kod Doma Zdravlja je baš ogromna, nekad se čini kao da je 3 metra visoka


Do 14 : 00 tog 11. maja 1992. cijeli grad je bio okupiran. Branioci se povlače prema Raincima. Pao je i Prnjavor. Tako su se velikosrpske snage iz pravca Zvornika i Šekovića preko istočnog dijela općine Kalesija povezale sve sa Srbima u Dubnici i ostalim selima oko grada.

Preko radia se mogao čuti Petar Janković koji je proglasio "oslobođenje srpske Kalesije" te da je sada na redu spajanje sa bivšom JNA na Dubravama.

Bitka na Bijeljevcu


Poslije pada Kalesije i Prnjavora naši su novu liniju uspostavili na rječici Bijeljevac u Miljanovcima. To više nije bila bitka za Kalesiju, to je bila bitka za Tuzlu i Živinice. Poslije pada Kalesije, neprijatelj je stalno grupirao snage i spremao se za daljne napredovanje, za spajanje sa bivšom JNA na aerodromu Dubrave(Živinice) i postavljanje obruča oko Tuzle. Nisu imali puno vremena, jer je isticao rok do kad je bivša JNA morala napustiti teritorij BiH.

Što se tiče ispomoći sa strane, iz Tuzle su došli minobacačlije "Šejtani" i minirali neke mostove kako bi spriječili napredovanje oklopa dalje od Kalesija.

Naši kažu i da je dovedena ekipa Televizije Novi Sad koja je redovno izvještavala sa tog ratišta i koja je trebala snimiti spajanje snaga iz pravca Kalesije sa onima u Dubravama, te da su kao pojačanje dovedeni i dijelovi Valjevskog korpusa bivše JNA. Koliko je to tačno, ne znam.

Žestoko su napali 17. maja. Krenuli su oklopno – mehanizovanim sredstvima magistralnim putem a pješadijom iz pravca Dubnice. Međutim nisu uspjeli, već na Bjeljevcu su razbijeni. S obzirom da je 18. maja bivša JNA napustila Dubrave, više nije imalo smisla pokušavati.

Da su se uspjeli spojiti, izbili bi pred Tuzlu.

Dan oslobođenja Kalesije

23. maj, 04 : 00 ujutro. Početak našeg kontraudara u cilju oslobađanja grada Kalesija. Uz kalesijske borce, u akciji su učestovali: 1. Bataljon 1. Tuzlanske Brigade, tuzlanske minobacačlije „Šejtani“ te protivoklopni vod iz Živinica.

Borbe su se vodile tokom čitavog dana. Oko 18 : 30, naši borci su izbili u centar grada. Trijumfalno skidaju obješene trobojke i spaljuju ih. Prnjavor je također oslobođen tog dana.

1. Bataljon 1. Tz. Brigade često će se spominjati na kalesijskom ratištu. Bio je to "izbjeglički" bataljon, sastavljen od podrinjskih izbjeglica u Tuzli. Bili su podjeljeni po četama na osnovu odakle su, na kalesijskom ratištu recimo najviše je djelovala Vlasenička četa.


24. maj 1992., kraj za zloglasnog komadanta Belih Orlova

Dan nakon oslobođenja grada desilo se nešto neočekivano. Iz pravca Zvornika automobilom su u grad došla dvojica nepoznatih uniformisanih lica i mirno krenula ka našim borcima pozdravivši ih riječima nakon kojih je našima sve bilo jasno.

Došlo je do otvaranja vatre i obojica stranaca su poginula. Tijela su identifikovana kao:

- Zoran Obrenović, sin Mihajla(1961., Beograd)
- Miodrad Vukosavljević, sin Tiosava(1962., Trstenik)

Obojica pripadnici Belih Orlova.

Nije teško zaključiti šta se desilo, oni su bili potpuno odsječeni od dešavanja prethodnog dana i mislili su da Kalesiju još uvijek drže "njihovi".

Ispostavit će se da je ovaj Obrenović imao nadimak "Aždaja" i da je baš on predvodio sve Bele Orlove koji su se tih dana motali oko Zvornika i Kalesije.

U sudskim procesima u Hrvatskoj njegovo ime se spominje u kontekstu optužbi za silovanja i ubistva, civilima u BiH je pokazivao nož "kojim je klao u Vukovaru", a smatra se i da on stoji iza poznatog zločina u Snagovu kod Zvornika.

Nekoliko dana kasnije Beli Orlovi će kontaktirati naše borce i ponuditi 150 civila koje su doveli iz Liplje(Zvornik) za Obrenovićevo tijelo, a ako im se ne dadne tijelo, rekli su da će ih sve pobiti. Dobila su oba tijela, a nakon što je kolona civila iz pravca Memića krenula prema našim borcima, zapucali su po koloni ubivši određen broj civila prije nego što su prešli kod naših.

Oslobađanje Dubnice

Ubrzo nakon oslobađanja grada, što je uzrokovalo da borbeni moral poraste do neba, krenulo se dalje. Na Dubnicu.

Dubnica je bila ogromno srpsko naselje, sa preko 1000 stanovnika, prve kuće su već u blizini grada a zadnje sežu sve do Majevice.

U periodu između oslobađanja grada i napada na Dubnicu na prostor Kalesije se je vratila jedinice "Zenge". Radi se o skupini dobrovoljaca iz Donjih Vukovija, njih 80 i nešto, koji su otišli na obuku u Hrvatsku, odakle su se vratili dobro pješadijski naoružani, istrenirani, sa jednakim uniformama, sa čizmama i beretkama. Odmah se i njih uključuje u dejstva u cilju oslobađanja Dubnice.

Uz kalesijske jedinice opet je tu dio 1. Bataljona 1. Tz i još neka tuzlanska jedinica. Druge jedinice uz Tuzle, uz jedinice iz slobodnih zvorničkih teritorija Sapne i jedinice iz Živinica pokrenuli su borbena dejstva u svom rejonu, u cilju vezivanja na seba dijela neprijateljskih snaga dok traje oslobađanje Dubnice.

Akcija na Dubnicu krenula je 25. maja, ali naše jedinice ne uspjevaju da ovladavaju Dubnicom prvog dana napada. Međutim već drugog dana napada, 26. maja, ulaze u Dubnicu, a zatim i u Zolje.

Oslobađanjem naselja Dubnica i Zolje naše snage se povezuju sa kalesijskim naseljima Jajići i Zukići koji su do tada bili u okruženju a dalje preko njih sa Sapnom i Teočakom čime ih se povezuje sa ostatkom tuzlanske regije.

Taj alternativni put preko Jajića do kraja rata ostati će poveznica sa njima.



Ratni plijen u Dubnici bio je ogroman: tri samohotke, dva PAT - a, 18 minobacača...Dio od toga ostaje kalesijskim jedinicama a dio je otišao za Tuzlu.


Novi front s Majevice

30. maja neprijateljske snage sa Majevice napale su i okupirale naselje Seljublje. Ne želeći rizikovati gubitke, slabo naoružani branioci kao i civilno stanovništvo se povuklo pružajući vrlo malo otpora.

Samo dan ranije im se pismeno obratio lično pukovnik bivše JNA Mile Dubajić u svojstvu „komande 2. Majevičke brigade srpskih oružanih snaga“, ultimativno tražeći da predaju oružje i potpišu lojalnost „SAO Semberija i Majevica“.

Tako je Kalesija osim sa istoka napadnuta i sa zapada.

Oslobađanje Brezika i Memića

U cilju oslobađanja okupiranih istočnih dijelova općine, kalesijske jedinice i 1. Bataljon 1. Tz pokreću borbena dejstva na selo Brezik, odakle su slobodni dijelovi Kalesije stalno granatirani.

Borbe u rejonu Brezika su se vodile i ranije, ali na datum 12. juna 1992. naše snage probijaju neprijateljske linije i ovladavaju selom. Iako zapravo nije ni bilo planirano da se istog dana oslobode i Memići, zbog rasula i napuštanja položaja od strane neprijatelja u širem području nakon što naše snage ulaze u Brezik, iskoristio se trenutak i ušlo se i u Memiće.

Tog 12. juna 1992. prilikom oslobađanja Brezika poginula su 4 borca kalesijskih jedinica:

- Dževad Džafić(12. 06. 1960., Donji Rainci). Komandir čete „Donji Rainci“ iz sastava 2. Bataljona TO Kalesija. Odlikovan Zlatnim Ljiljanom.
- Enver Pezić zv. Kamila(02. 01. 1969, Miljanovci). Komandir voda 1. Općinske manevarske čete TO Kalesija.
- Mujaga Mujaković(01. 09. 1964., Donji Rainci). Pripadnik 1. Općinske manevarske čete TO Kalesija.
- Fehim Mešanović(28. 04. 1971., Petrovice). Pripadnik 1. Općinske manevarske čete TO Kalesija.

U Memićima su tog dana poginula dvojica:

- Rašid Jukanović(01. 05. 1966., Donje Vukovije). Pripadnik 1. Općinske manevarske čete TO Kalesija.
- Arzet Hasanović(18. 05. 1966., Lipovice). Pripadnik 1. Općinske manevarske čete TO Kalesija.

Na slobodnoj teritoriji u naselju Brda tog dana je poginuo:

- Fehim Mešanović(18. 04. 1971., Petrovice). Pripadnik protivoklopnog voda TO Kalesija


Gubitaka je imao i 1. Bataljon 1. Tz.


Prilikom oslobađanja Brezika zarobljen je i tenk


Netom kruži i verzija događaja sa suprotne strane u sklepanom tekstu koji se bavi "ratnim zločinima" nad Srbima u BiH. Razumijem ja da je ovo za internu upotrebu, ali zašto onda ne inzistiraju na sudskom postupku ako se desilo tako? Pa vjerovatno iz razloga jer bi "meštani i izbeglice" bili nađeni na listi poginulih pripadnika VRS. A dio o "okolnim hrvatskim naseljima" zaista ne vrijedi komentarisati.

Brezik, dosta veliko selo u Opštini Kalesija sa više nego ubedljivom srpskom većinom (Srba 230, muslimana 6). Napad na selo izvršili su 12. juna 1992. pripadnici Armije BiH, prikupljeni na području Kalesije i velikog broja okolnih muslimanskih i hrvatskih naselja. U vreme napada u Breziku se nalazio znatan broj Srba koji su izbegli iz susednog sela Zolje, takođe opština Kalesija, koje su muslimani već okupirali, etnički očistili, opljačkali i spalili.
Prilikom napada na Brezik ubijeno dvanaest meštana i izbeglica srpske nacionalnosti, a znatno više njih povređeno u najvećem broju slučajeva vatrenim oružjem. Njihova imovina i skromne rezerve hrane nemilosrdno su opljačkani i odvučeni u susedna muslimanska sela, a nepokretna imovina, pogotovo stambene zgrade, kao i ostali građevinski objekti domaćinstva i društvenog standarda razoreni su i spaljeni.
Žrtve: 1) LJubiša (Savo) Dukić, 1963; 2) Nedeljko (Cvijetin) Maksimović, 1967. i njegov brat 3) Milan (Cvijetin) Maksimović, 1962; 4) Milan (Srbo) Dukić; 5) Slavko (Petar) Maksimović, 1926; 6) Dragomir (Tripun) Erić, 1960; 7) Gojko (Savo) Joković, 1963; Boro (Cviko) Erić, 1953; 9) Milo Erić; 10) Božidar (Stevan) Polić, 1951; 11) Premil (Srpko) Dukić, 1972; 12) Radislav ( (Ratko) Zagorac, 1967.

Naše snage će poslije napredovati i dalje na istočnom dijelu općine, ući čak i u Mahalu i Bulatovcu, ali neprijatelj će sve to uspjevati vraćati pod svoje, to se desilo i sa Memićima, jedino je Brezik ostao do kraja naš.

Privremeno zauzimanje kote Vis


14. juna 1992. jedinice TO Kalesija, opet uz pomoć 1. Bataljona. 1. Tz., po prvi put ovladati će brdom Vis. Međutim, na njemu su se zadržale svega par sati, neprijateljske snage su u kontraudaru ponovno zauzele Vis.

Već 17. juna 1992. ponovno će naše snage ovladati Visom i ovaj put se na njemu zadržati 24 sata kada ga neprijatelj ponovno vraća pod svoju kontrolu. Pri povlačenju borci TO Kalesija su upali u nekoliko minskih polja, dvojica su poginula, dvojica bila teže a dvojica lakše ranjeni od mina.

Ulazak na prostor općine Tuzla


Neprijateljske snage su imale uporišta podmajevičkim naseljima općine Tuzla(Simin Han, Čaklovići, Požarnica) čime su prekinule putnu komunikaciju od Tuzle do Kalesije. Uostalom, Čaklovići i Požarnica se recimo nalaze na samoj granici općina Tuzla i Kalesija.

Tuzlanske jedinice su pokrenule opširna borbena dejstva sa ciljem uništavanja svih neprijateljskih položaja oko Tuzle.

Dio TO Kalesija i Odred Dubrave(TO Živinice) su također učestovali u ovim borbama tokom juna. Sva neprijateljska uporišta su pala čime je uspostavljeno čvršće teritorijalno povezivanje sa Tuzlom.

Privremeno oslobađanje Mahale i Bulatovaca


17. juna jedinice TO Kalesija oslobađaju naselja Bulatovci i Mahala, koja su na početku bila baš u dubini teritorije pod kontrolom neprijatelja. Sa od prije oslobođenim Brezikom i Memićima, uz Zukiće i Jajiće koji nikad nisu ni pali, činilo se tada da bi se u budućnosti moglo ići i dalje, prema naseljima Hajvazi i Caparde, pa sve do potpunog oslobođenja okupiranog istočnog dijela općine i dalje.

Međutim to će se pokazati nerealnim. Krenuvši sa tenkovima, samohotkama i oklopnim borbenim vozilima iz pravca Capardi i Resnika 4. jula 1992. VRS ponovno ulazi u Mahalu i Bulatovce.

Sredinom septembra naše snage povlače se i iz Memića i formiraju novu liniju na riječici Bukovici. To naselje VRS nije vratila pod svoje jednom konkretnom akcijom, već konstantnim granatiranjem naših položaja od kako su Memići oslobođeni, zbog djelovanja granata bilo je teško uopće prići linijama i izvršiti zamjenu ljudstva. Na linijama odbrane naše snage su imale skoro svakodnevne gubitke od gelera granata.

Došlo se do zaključka da je stanje neizdrživo i linija odbrane se povukla unazad.

Poginuli na Gradačcu

Osim matičnog ratišta, kalesijske jedinice su u to vrijeme učestovale i u borbama oko Gradačca.

U julu su trojica boraca poginuli na gradačačkom ratištu:

- Husejin Ćatić(25. 02. 1957., Donje Vukovije). Pripadnik 2. Općinske manevarske čete „Zenge“ TO Kalesija. Poginuo 05. 07. 1992. godine.
- Salih Mujkić(10. 01. 1972., Petrovice). Pripadnik 1. Općinske manevarske čete TO Kalesija. Poginuo 11. 07. 1992. godine.
- Mehmedalija Rančić(01. 06. 1956., Gornje Vukovije). Pripadnik 1. Općinske manevarske čete TO Kalesija. Poginuo 11. 07. 1992. godine.



RAZVOJ KALESIJSKIH FORMACIJA U PRVIM MJESECIM RATA

Na samom početku agresije bilo je puno tih manjih jedinica, neki su bili PL(Prnjavorska Četa je bila najbrojnija jedinica PL Kalesije), neki nisu, sve se to u hodu moralo dovesti u red.

U periodu 15. – 25. maj 1992., spajanjem jedinica formirani su 1., 2. i 3. bataljon TO Kalesija. Formirana je i 1. Općinska manevarska četa kao udarna jedinica(poznata i kao "Prva opštinska četa"), a nakon dolaska Zengi iz Hrvatske oni postaju 2. manevarska četa.

II. Dio

Kalesijski Odred

Iz potrebe za jednom većom manevarskom formacijom, 16. jula 1992. formira se Odred TO Kalesija, "Kalesijski Odred".

Dolazi do rasformiranja 1. i 2. Općinske manevarske čete a ljudstvo prelazi u Odred. Iz tri bataljona TO izdvojeni su borci koji su se do tada iskazali u borbama i priključuje ih se Odredu.

Ako je neka jedinica ostala zapamćena u Kalesiji među svom populacijom, onda je to zasigurno "Odred", iako je kao formacija postojao kratko, već u februaru 1993. osnivanjem 205. Brdske brigade Kalesija dolazi do rasformiranja jedinice.

U toku svog postojanja Odred je imao 24 poginula borca:

- Halić Jahić zv. Pancir(29. 06. 1962., Sajtovići). Poginuo 30. 07. 1992. u rejonu Pandurica – Hemlijaši.

- Mirsad Dedić(10. 11. 1956., Hrvačići). Poginuo 30. 07. 1992. u rejonu Pandurica – Hemlijaši.

- Halil Jodić(15. 12. 1973., Memići). Poginuo 30. 07. 1992. u rejonu Pandurica – Hemlijaši.

Said Mujkić zv. Brico(12. 11. 1971., Dugi Dio/Zvornik). Poginuo 30. 07. 1992. u rejonu Pandurica – Hemlijaši.

- Abdulah Musić (22. 10. 1953., Petrovice). Zarobljen 30. 07. 1992. u rejonu Pandurica – Hemlijaši a zatim ubijen.

- Sead Mešanović(07. 02. 1963.,Gornje Vukovije). Poginuo 08. 08. 1992. u rejonu Pandurica – Hemlijaši.

- Šefket Mujanović zv. Labud(25. 09. 1957., Kikači) Poginuo 08. 08. 1992. u rejonu Pandurica – Hemlijaši.

- Ahmet Herić(25. 11. 1967., Donje Vukovije). Zarobljen 08. 08. 1992. u rejonu Pandurica – Hemlijaši. Neprijateljski vojnici odvode ga sa sobom. I poslije rata vodi se kao „Nestali“.

- Mirsad Musić(13. 08. 1968., Međaš). Preminuo u bolnici u Tuzli 17. 08. 1992. nakon što je deset dana ranije ranjen u rejonu Pandurica – Hemlijaši.

- Refik Aščić (27. 07. 1969., Masle). Poginuo 10. 09. 1992. na miniranoj Begovoj Ćupriji u Donjim Raincima pri povratku iz borbi u rejonu Visa.

- Ferid Lokmić(08. 11. 1964., Kusonje). Poginuo 10. 09. 1992. na miniranoj Begovoj Ćupriji u Donjim Raincima pri povratku iz borbi u rejonu Visa.

- Hilmo Suljkanović(28. 01. 1973., Donji Rainci). Poginuo 10. 09. 1992. na miniranoj Begovoj Ćupriji u Donjim Raincima pri povratku iz borbi u rejonu Visa.

- Muradif Džafić(03. 01. 1964., Donji Rainci). Poginuo nesretnim slučajem 16. 09. 1992. u Miljanovcima.

- Safet Zulić(05. 08. 1964., Sarači). Poginuo 16. 09. 1992. u rejonu Lisače, na majevičkom ratištu.

-Samir Pezić(10. 07. 1965., Miljanovci). Poginuo 22. 10. 1992. u borbama u rejonu Visa.

- Alija Bukvarević(25. 03. 1969., Donje Hrasno). Zarobljen 22. 10. 1992. u rejonu Visa. Neprijateljski vojnici odvode ga sa sobom. I poslije rata vodi se kao „Nestali“.

- Safet Ramić(18. 12. 1972., Gornje Vukovije). Poginuo nesretnim slučajem 24. 10. 1992. u Maslama.

- Osmo Barčić(12. 03. 1975., Petrovice). Poginuo nesretnim slučajem 31. 10. 1992. u Gornjim Vukovijama.

- Miralem Žigić(23. 07. 1975., Đurđevik/Živinice). Poginuo 04. 11. 1992. u Dubnici, pogođen granatom ispaljenom iz rejona Visa.

- Meho Jahić(03. 01. 1959., Miljanovci). Poginuo 19. 11. 1992. u borbama oko Brčkog.

- Nihad Hasanović(18. 06. 1971., Bulatovci). Poginuo 30. 11. 1992. u borbama oko Brčkog.

- Fahrudin Bajić (10. 11. 1967., Donji Rainci). Poginuo 19. 12. 1992. u borbama oko Brčkog.

- Vehid Bećirbašić(05. 11. 1971., Jajići). ). Poginuo 23. 12. 1992. u borbama oko Brčkog.


- Mujo Hasanović(27. 08. 1967.,Gornji Rainci). Preminuo u bolnici u Zagrebu 11. 01. 1995., nakon što je još u oktobru 1992. ranjen u rejonu Lisače na majevičkom ratištu i od tada se liječio u tuzlanskoj a kasnije i u zagrebačkoj bolnici.


Odred je bio prvi na najžešćim žarištima kalesijskog ratišta, na Majevici, borio se oko Gradačca i Brčkog.

Veliki dio novembra i decembra 1992. Odred provodi u borbama oko Brčkog, kad su zajedno sa jedinicama iz Živinica, Lukavca...učestovali u oslobađanju Marković Polja i Drenova a zatim i u odbrani dostignutih položaja.

Imali su 4 poginulih i puno ranjenih na Brčkom. Borci će uvijek pričati da što se tiže težine ratišta koja su prošli, brčansko na jednu stranu, a sva ostala na drugu stranu.



Trebao je čak i ići na pokušaj deblokade Sarajeva 1992., ali:

Žalosno je da u to vrijeme zbilja nije bilo volje da se deblokada obavi, tim prije što sam ja prije nego što ću proći za Visoko od komande Drugog korpusa tražio da sa mnom krenu i Živiničke Ose, Kalesijski Odred i diverzantska četa iz Lukavca. Čim je iz Glavnog štaba Armije RBiH u Sarajevu dobio naređenje da se te jedinice upute na zadatak radi deblokade, komadant Korpusa Željko Knez ih je poslao na Gradačac i komandanta Sefera Halilovića izvjestio da su na zadatku i da sve tri imaju uspjeha, pa ih ne može povlačiti...Tako je zbog opstrukcije u Drugom korpusu i loše organizacije u Trećem korpusu, decembarski pokušaj deblokade Sarajeva propao."

Iz knjige "Bosnom slavom pronijeta - Živnički otpor agresiji", riječi oficira Sprečanskog bataljona TO Živinice.


Fotografija 2. čete Odreda, nalaze se na njoj i neki koji su kasnije poginuli, recimo treći s lijeva u donjem redu, sa zelenom trakom oko glave, to je Said Mujkić Brico, rodom iz zvorničkog rata a prije rata radio u frizerskom salonu u Kalesiji, bio komandir odjeljenja u Odredu, poginuo na Pandurici




ŽARIŠTA NA KALESIJSKOM RATIŠTU DO KRAJA 1992. GODINE


"Istočno" ratište, "memićko" ratište, Brezik, Pandurica, Hemlijaši


Kalesijske jedinice, ponovno često uz 1. Bataljon 1 Tz., izvodile su borbena dejstva u cilju oslobađanja okupiranih istočnih dijelova općine.

O Breziku sam već pisao u 1. dijelu, i to je bio najveći trajni uspjeh na tom dijelu fronta. Dolazilo je i do oslobađanja Mahale i Bulatovaca, ali VRS bi to vraćala pod svoju kontrolu, o situaciji u Memićima sam isto već pisao.

Memići su bili centar tog kraja, ozbiljno naselje sa osmogodišnjom školom. Ali nisu se u Memićima vodile najžešće borbe, već u okolnim selima: Brezik, Hemlijaši, Staro Selo, Markovići...

Najžešće borbe su se vodile u rejonu Pandurica - Hemlijaši. Ti Hemlijaši su predratno bošnjačko selo. Pandurica je širi prostor oko njega, to je zapravo jedna borova šuma sa paprati od metar ipo', na deset metara od tebe može se sakriti vod neprijateljskih vojnika da ih ne vidiš.

Tu je VRS ulagala velike snage da odbrani svoje položaje ili da vrati izgubljene, borbe su bile žestoke, u samim Hemlijašima je bilo i situacija da pola sela drže naši a drugu polovicu neprijateljske snage.

Recimo naši i kad bi uzimali Mahalu i Bulatovce, a to je dalje unutar teritorije pod kontrolom VRS, Hemlijaši bi opet ostali u udubini teritorije pod našom kontrolom.

Negdje na sat i po hoda od Hemlijaša je Baljkovica, mjesto gdje su žrtve genocide izlazile na slobodnu teritoriju 1995. godine.



Cijele Hemlijaše naši su uzeli samo jednom: 8. augusta 1992. godine. Posao je odradila 3. četa Odreda i IDV 3. bataljona TO("Rambo" jedinica). Međutim već sutradan VRS vraća Hemlijaše pod svoju kontrolu.

Neprijatelj je u rejonu Pandurica - Hemlijaši koristio raznovrsne snage što se najbolje vidi po nekim od poginulih u tom rejonu:

- Predrag Stupar(1965.) i Milenko Stanimirović(1968.), obojica iz Šekovića i pripadnici Specijalne brigade policije RS

- Slobodan Došen(1955.) iz Kikinde, pripadnik "Belih Orlova"

- Mladen Gajić(1965.) iz Zvornika




Kakvo je ovo bilo ratište najbolje oslikaje ovaj podatak: Računajući cijelo to "istočno" ratište, dakle Memići, Pandurica, Hemlijaši, Brezik, Mahala, Bulatovci...kalesijske jedinice su imale 65 - 70 poginulih tokom 1992. godine na tom području.


Brdo Vis

O Visu se već govorilo na ovoj temi. To je najdominantija kota na širem području.

Kalesija 1995., u pozadini Vis


Pogled sa Visa na Kalesiju


Moj zaključak je da je VRS Vis koristila prvenstveno kao osmatračnicu, jer je on ipak bio previše izložen. Oni su držali tenkove na Rakinom Brdu a haubice na planini Javornik, dakle dublje u teritoriji pod svojom kontrolom. Mogli su granatirati Kalesiju i sa Majevice(Lisača npr.) S Visa su oni samo navodili artiljeriju, pratili sva kretanje naše vojske, zatim imali pogled na magistralni put Tuzla - Zvornik, sa Visa su i snajperima djelovali po njemu.

Zatim su granatirali i alternativni put Kalesija - Jajići kojim se išlo za Sapnu, moralo se noću i ugašenih svjetala.

Tako da možda tehnički i nije najtačniji izraz "granatirali sa Visa" jer su oni zapravo uglavnom sa Visa samo navodili artiljeriju, ali da ne komplikujemo.

Djelovali su oni i sa samog Visa naravno, pogotovo je Broving nanosio gubitke, zatim sa minobacačima.

I izraz "borbe na Visu" je samo donekle tačan, jer su se borbe zapravo uglavnom vodile u području oko njega. Oko Zeline je bilo veliko predratno selo Zelina a šire područje oko Spreče se naziva Vukovina, i tu su se zapravo i vodile borbe. Jer nije VRS čekala na vrhu brda, oni su već tu imali svoje položaje.

To je bilo izuzetno teško uzeti, a još puno teže sačuvati pod svojom kontrolom. Na Visu si idealna meta za haubice stacionirane na Javorniku, još većoj uzvisini dublje u teritoriju pod kontrolom VRS. A iza Visa više ništa nije bilo naše, to je kompaktna teritorija pod kontrolom Drinskog korpusa VRS.

Bilo je i dosta poginulih i invalida od mina, jer je VRS minirala veliki dio terena oko Visa.

Tokom 1992. godine, kalesijske jedinice uz učešće 1. Bataljona 1. Tz su barem dva puta uspjele uzeti Vis, ali bi ga svaki put ubrzo i izgubile.


Kalesijsko - majevičko ratište

Osim "istočnog" ratišta i Visa, otvorio se i novi front na zapadnim dijelovima općine Kalesija pod obroncima Majevice.

O okupaciji Seljublja pisao sam u prvom dijelu.


Najgori dan na kalesijsko - majevičkom ratištu tokom 1992. bio je 22. 08. 1992. godine. Tad je VRS s Majevice krenula da ovlada rejonom Karovina.

Za razliku od situacije sa Seljubljem, ovdje borci 1. Bataljona TO Kalesija odlučuju da brane položaje. Rezultat: 11 poginulih, 43 ranjena. Karovina je pala.

Već narednog dana, 23. augusta, u kontraudaru borci 1. Bataljona i Odreda vraćaju Karovine.

A 12. 10. 1992. borci 1. Bataljona će osloboditi i Seljublje.






Crni Vukovi

12. 09. 1992. formirana je jedinica HOS - a, Crni Vukovi. Jedinica je bila izviđačko - diverantskog tipa. Imali su poveznica sa nekadašnjim Zengama: Veza sa Hrvatskom i glavnina ljudstva iz Donjih Vukovija.

Na početku ih je bilo manje od trideset, kasnije će brojno stanje rasti. Njima je prvi borbeni zadatak bio oko Gradačca, zatim idu na Brčko i to je to što se tiče 1992. godine.

Iako su bili kalesijska jedinica oni su rijetko djelovali na području Kalesije, samo kad se nešto veliko dešava, više su djelovali kao neka korpusna jedinica nego vezana za Kalesiju.



RASPORED NEPRIJATELJSKIH SNAGA OKO KALESIJE

Kalesijski Srbi iz istočnih dijelova općine, uz one koji se povlače iz Dubnice i ostalih oslobođenih sela organizuju se u 1. Bataljon Osmaci u sklopu 1. Birčanske brigade VRS Šekovići.

Bataljon Osmaci, aka Taktička grupa Osmaci, imao je i oklopnu - mehanizovanu četu te interventnu četu "Specijalna jedinica Osmaci"("Osmačke Kobre").

Predsjednik Boračke organizacije Osmaci Rade Јakšić rekao je da je Taktička grupa Osmaci, najvjerovatnije, imala procentualno najviše poginulih boraca u Republici Srpskoj.

- Taktička grupa Osmaci na početku rata brojala je 1.100 pripadnika Vojske Republike Srpske, od kojih je poginuo 151 borac, što znači svaki sedmi - rekao je Јakšić.

http://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=186172

Svaki sedmi borac ove grupe je poginuo. Radosavov brat Čedo stradao je krajem 92.godine na Hemlijašima, kod Kalesije. Najvrednije dao je za otadžbinu.

"I ja sam bio spreman to da učinim, ali eto sticajem okolnosti preživio sam, mada je bilo izuzetno teških momenata, teških situacija", rekao je Radosav Zekić, brat poginulog borca.

Krsto Mijatović poginuo je 1995.godine

"Poginuo je 95-te godine na Visu. Teško je gledati kako samo srpski narod osuđuju, dok druga strana niko ne odgovara", rekla je Rajka Mijatović, supruga poginulog borca.


http://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=186204

Ta 1. Birčanska brigada VRS je držala položaje na Visu. Trebalo bi da je Zvornička brigada VRS držala položaje oko Brezika i Hemlijaša, a da su se dvije brigade spajale u Memićima.

Međutim izgleda da je to na terenu izgledalo malo drugačije, tj. da je Birčanska brigada bila često angažovana i tamo gdje je trebala biti Zvornička

Brigada je osnovana u prvoj polovini 1992. godine transformacijom Teritorijalne odbrane opštine Šekovići. Najduži deo fronta se nalazio u dodiru sa Drugim korpusom ARBiH prema Kalesiji. Brigada se naslanjala na Zvorničku i Milićku brigadu. Prvih godinu dana rata, brigada je imala čak 201 poginulih boraca, od kojih je 70% poginulo van zone odgovornosti brigade. Razlog tome je bila slaba saradnja sa Zvorničkom brigadom, naročito na dodiru brigada u selu Memići.
https://sr.wikipedia.org/wiki/1._%D0%B1 ... 0%B4%D0%B0

Kakav je bio odnos u vatrenoj moći može se vidjeti recimo na primjeru tenkova. Birčanska brigada VRS imala je 10 tenkova. Plus što je II. Odred Šekovići Specijalne brigade MUP - a RS imao svoja 2 vlastita tenka.

TO Kalesija je imala 1 tenk. Zarobljen na Breziku.

Po poginulim pripadnicima vidi se i da su "Beli Orlovi" djelovali duboke ratne 1992. godine na području Kalesije, ne samo na početku. Oni su djelovali iz pravca Zvornika.

Čitao sam neke dokumente u vezi događanja tokom genocida u Srebrenici. Slučajno sam naišao na dio gdje se spominje da je dio PJP(Posebne Jedinice Policije) Zvornik trenutno na Vukovini kod Visa. Ali to je već 1995. godina.

Na nekim srpskim internet stranicama spominje se djelovanje jedinice "Vukovi sa Drine" iz Zvornika na kalesijskom ratištu.

Gledao sam i srpski dokumentarac o II. Odredu Spec. Policije RS i u jednom trenutku kažu tačno ovim riječima: "...A bilo je uvijek žestoko na Visu kod Kalesije.”

Tokom zadnje velike akcije na Visu 1995.(o čemu ću opširano pisati poslije) Srbi kažu da je učestovao i V. Odred Spec. Policije Doboj, ali to je stvarno najmanje pouzdan izvor, youtube komentari.

Na najpoznatijem forumu na kojem se okupljaju bivši pripadnici VRS naišao sam i na ovaj post koji se odnosi na jedinicu "Jurišni Odred" iz Vlasenice(prva jedinica kojom je komandovao Mišo Pelemiš)


Uglavnom, raznovrsno društvo.

Što se tiče Majevice, to više nije bio Drinski već Istočno - Bosanski korpus VRS.

ZAKLJUČAK ZA 1992. GODINU

1/3 općine okupirana, 1/3 pod kontrolom naših snaga ali bez mogućnosti za normalan život usljed konstantnog granatiranja(u gradu Kalesiji do kraja rata nije živio niko) i 1/3 općine gdje se ono pravo moglo živjeti, mada je i tu s vremena na vrijeme znala doletjeti granata.

Na stotine muškaraca završilo u logorima početkom rata. Veliki dio stanovništva u izbjeglištvu, u Tuzli, Živinicama, inostranstvu.

Ali se ipak uspjelo organizirati i ostvariti i vojne pobjede(Kalesija, Prnjavor, Dubnica, Zolje, Brezik, Karovine...).

Jedinice su tokom 1992. bile u konstantnim borbenim dejstvima, kalesijsko ratište, Majevica, Brčko, Gradačac...ratujući protiv Drinskog, Istočno - Bosanskog i 1. Krajiškog korpusa VRS...

Kalesijsko ratište 1992. godine




Vidite liniju od istočnog dijela ratišta koja je povezana sve sa ovom udubinom dole lijevo, a to je Vis.

Ovaj ćošak gore sa suprotne strane, to je kalesijsko - majevičko ratište.

Dok se na istočnom dijelu ratišta i Visu linije ništa puno nisu ni mijenjale od trenutka nastanka ove mape pa sve do kraja rata, na kalesijsko - majevičkom ratištu linija se pomjerila znatno više u teritorij koji je tada bio pod neprijateljskom kontrolom.

III. dio

205. Brdska brigada Kalesija 2. Korpusa Armije R BiH

5. februara 1993. godine TO Kalesija transformiše se u 205. Brdsku brigadu. Osnivanjem 205. brigade Odred je rasformiran. Crni Vukovi ostaju samostalna jedinica iako su određeno vrijeme spadali pod 205. brigadu. Sve kalesijske jedinice su ulazile u sastav 4. OG Drugog korpusa.

Linije na kalesijskom ratištu su se učvrstile sa obje strane i intenzitet borbi je jenjavao. U prvoj polovici 1993. i dalje se (bezuspješno) pokušavalo zauzeti i sačuvati Vis, da bi i to utihnilo.

Na kalesijskom ratištu VRS se zadovoljavala granatiranjem slobodnih dijelova Kalesija bez konkretnih akcija, 205. bbr. je uglavnom samo izvodila diverzantske upade na teritorij pod kontrolom VRS.

Tek u decembru 1993. VRS će pokrenuti konkretan i snažan napad u cilju vraćanja Brezika pod svoju kontrolu, borbe su trajale danima, Brezik je ostao pod kontrolom Armije BiH.

IDČ 205. bbr je nosio naziv "Rambo". Priča iza tog naziva:

Još u vrijeme TO postojao je IDV 3. bataljona TO Kalesija. Njegov istaknuti borac je bio Fahrudin Ajanović zv. Rambo, rođen u Kalesiji 15. 03. 1973. godine. U borbama za oslobađanje Brezika dva puta je ranjen. Negdje oko Kalesije uopće nije bilo u toku izvršavanje borbenih dejstava pogođen je s Visa. Od tad taj IDV nosi naziv "Rambo" a kasnije će i IDČ 205. bbr. nositi taj naziv.

Fahrudin



Inače ta jedinica je iznjedrila jednog od najmlađih poginulih boraca odlikovanih zlatnim ljiljanom.

Dževad Jahić je rođen u naselju Brda 10. 01. 1975. godine. Upisao je srednju vojnu školu u Rajlovcu ali je zbog rata nije završio. Vraća se u Kalesiju i učestvuje u organiziranju odbrane. Bio je zamjenik komandira IDV - a 3. Bataljona TO Kalesija. Ranjen je u nogu u borbama oko Hemlijaša. Poginuo je od gelera granate 14. 10. 1992. i u trenutku pogiblje još uvijek nije bio punoljetan. Posthumno je odlikovan Zlatnim Ljiljanom.


Da se sad vratim na 1993. godinu. Bilo je dakle puno mirnije na kalesijskom ratištu nego 1992. godine, barem na "istočnom" dijelu i Visu.

Sada se kalesijske jedinice puno više upućuju na kalesijsko - majevičko ratište i uopće majevičko ratište. I tu se borbe vode i dalje: Banj brdo, Lisača, Mala i Velika Jelica, Bandijera...

Ta 1993. i prvi dio 1994. su neki period slave Crnih Vukova, uglavnom angažovanih daleko od Kalesije, učestvuju i dalje u borbama oko Brčkog, zatim deblokadi Maglaja, u borbama oko Vozuće...

11. decembra 1993. u Tojšićima su poginula dvojica inžinjeraca 205. bbr(obojica 1975. godište) a više ih je bilo ranjeno tokom demontaže kasetnih bombi kojima je neprijatelj iz aviona zasuo ovo naseljeno mjesto.


Od 1993. pa do kraja rata kalesijske jedinice su stalno korištene na zvorničko - teočanskom ratištu.

Kemal Duraković koji je čitav rat proveo na slobodnim zvorničkim teritorijama u Sapni svakodnevno je vodio ratni dnevnik i kasnije to objavio u 4 knjige(za svaku godinu rata posebno obrađenu) pod nazivom "Na Istočnom Bedemu Bosne".

Dijelovi zabilješki u kojima spominje jedinice iz Kalesije tokom 1993. i 1994. godine:

27. 06. 1993.

Boravio sam u Godusu. Poslije napada na Skakovicu ovo mjesto je u punoj pripravnosti. U ispomoc im je stigla i jedinica iz 205.brigade iz Kalesije. Saradnja je posve prijateljska sto imponuje svakom ko to posmatra sa strane...

02. 08. 1993.

...Pristigla su nam pojacanja. Jedinica „Crni vukovi“ usla je u linije odbrane. ..U jutarnjim satima od snajperskog hica smrtno je stradao pripadnik „Crnih vukova“ Avdo Omerovic iz Hajvaza...

19. 12. 1993.

U toku noci pristiglo je pojacanje iz OG – 4...

23. 05. 1994.

Danas su na nasu teritoriju stigli borci iz kalesijske brigade i jedinice „Crni vukovi“...

Ta 1993. godina biti će upamćena po gubitku značajnog dijela slobodnih teritorija oko Brčkog. Sve to treba posmatrati u kontekstu izbijanja hrvatske agresije na BiH i udarene blokade. Sa HVO jedinicama u Posavini nije bilo otvorenih sukoba, ali odnos u svakom slučaju nije bio kao nekad.

Jedinice Drugog korpusa, pa tako i kalesijske, koje su svakako oskudjevale u materijalnim sredstvima, ovom blokadom dovedeni su u još težu situaciju.

U Kalesiji je zavladala grad, nije više falilo samo municije, falilo je i hrane. Soja se pravila na 101 način.
U onom poznatom presretanju i ubistva vozača od strane HVO bandita Kalesija je pretrpila ovoliku štetu:

“KALESIJA: ukradeno 11 teretnih vozila, 4 putnička, 2 kombija, 70.000 DM gotovine, robe za široku potrošnju u vrijednosti od 15.000 DM i 80 tona druge robe čija vrijednost nije utvrđena

Tokom 1993. godine poginulo je "samo" oko 40 pripadnika Armije BiH iz Kalesije. Najmanje u četiri godine rata. Ako je što se tiče ratnih dejstava ovo bila najlakša godina, po općim uvjetima života bila je najteža.

IV. Dio

1994. godina bila je godina uspjeha za kalesijske jedinice.

U martu 1994. Crni Vukovi se proslavljaju sa ubacivanjem u Maglaj kroz srpske punktove skriveni u kamionima.

Posada tenka T - 55 205. bbr. obilazi ratišta u cijeloj zoni odgovornosti Drugog korpusa i stječe visoku reputaciju. Za djelovanje na Vozući dobila je posebnu pohvalu od komande Drugog korpusa. Na Vozući je jedan član posade i poginuo.

Hrvatska agresija je zaustavljena, tako da su se stekli uslovi za novom reorganizacijom i jačanjem Armije BiH. To bi se vjerovatno desilo i puno ranije da nije bilo izdaje hrvatske politike.

205. bbr. je bila glomazna brigada. Imala je oko 3500 pripadnika. Donosi se odluka o njenoj podjeli na dva dijela, ili tačnije o formiranju nove brigade.

25. 06. 1994. formirana je 241. Sprečansko - Muslimanska Lahka Brigada "Gazije" Kalesija. Ona je nastala izdvajanjem spremnijih boraca iz iz 205. bbr.



Bili su to borci još iz vremena 1. Specijalne jedinice PL Kalesija, Interventnog voda Prnjavorske Čete PL, 1. i .2 manevarske čete TO, Odreda, pripadnici brigadnih i bataljonskih izviđačko - diverzantskih jedinica, zatim neki novi koji su se istakli...Sve se to skupilo u jednu formaciju na nivou brigade. Mada je zapravo 241. bila poprilično malobrojna brigada, do kraja 1994. godine brojno stanje je bilo nešto preko 700 boraca, u 1995. narasti će na oko 1100 boraca.

Za komadanta 241. postavljen je Halil Jahić, čime je ostvaren kontinuitet. On je komandovao 1. Općinskom manevarskom četom a zatim Odredom.

U jednom govoru dotakao se i toga kako je Brigada dobila ime:

Mi smo prilikom formacije bili „oslobodilačka lahka“ brigada. Međutim, da bi se u ono vrijeme što bolje i što brže naoružali i opremili, da bi nam se otvorila vrata magacina, što nam je nedostajalo, mi smo doturili onaj prefiks „muslimanska“ ..
A onda smo kod Haseta Tirića koji je i dao nama naziv „Gazije“....znači komadant Crnih Labudova, u razgovoru sa njim kako da dođemo do nitroglicerinki, kako da dođemo do dobre opreme, do pušaka dobrih, tako dalje.
U razgovoru sa njim, on nam je predložio da dodamo prefiks „muslimanska“, i na neki način i hranu i opremu i ono sve u to vrijeme ćemo lakše...

205. brigada biti preimenovana u 245. brigadu.

Crni Vukovi će također doživjeti veliku reorganizaciju. Od jedne male izviđačko - diverzantske jedinice koja je uvijek imala manje od 100 boraca, i to znatno manje(nije to bila jedinica čiji je član mogao postati baš svako), prerasti će u bataljon 29. aprila 1994. godine, u bataljon sa skoro 300 pripadnika. Jedinica će zadržati svoj samostalni status("Samostalni diverzantski bataljon"), ali s obzirom da se ljudstvo povećalo za 4x, bila je to dosta drugačija formacija, pa i sa drugačijim zadacima, ne nužno diverzantskim.

Do kraja rata što se tiče reorganizacija stvorena je 24. divizija Drugog korpusa koju su činile formacije iz Živinica i Kalesije. Nakon genocida u Srebrenici, odjednom se kao vrši spajanje 24. Divizije i "28. Divizije" i formira se nova Divizija, ali također nazvana 28. Divizija


Bitka za Lisaču


Lisača je bila najvažnija kota istočne Majevice. "Vis i Lisača su oči Kalesije", kako bi to rekao komadant Jahić.

Naši su Lisaču pokušavali uzeti još od 1992. godine, ali bezuspješno.

Ovaj put su se spremili bolje nego ikad. Pripadnici 241. su mjesec i po' izviđali položaje 1. majevičke brigade Ugljevik VRS na Lisači, upoznavali protivnika. Dobili su i podatke od 245. te 206. zvorničke, koje su također vršile izviđanja na tom području.

S obzirom da je VRS što osmatranjem što prisluškivanjem razgovora uglavnom na vrijeme uspjevala saznati sve planove naših snaga, ovaj put se pribjeglo lukavstvu. Pretvaralo se da se priprema akcija uzimanja Visa i zaista je i pokrenuta. Čak ni oni borci koji su išli na Vis tada nisu bili upoznati da je to zapravo krinka za Lisaču.

Bila je to kompleksna akcija koja se prije svega zasnivala na faktoru iznenađenja, tog 8. novembra 1994. kad je počela akcija pripadnici 241. su bili i na nekoliko metara udaljeni od pripadnika VRS a da oni uopće nisu imali predstavu o tome.

Jednim brzim, hiruškim rezom, zauzeti su svi položaji VRS oko Lisače. Neprijateljski vojnici se povlače na sam vrh Lisače i tek tad počinje ono pravo.

Iako okruženi, pod instrukcijama komande odbijaju da se predaju. A bili su i dalje u povoljnom položaju, na vrhu uzvisine, sa minobacačima i dovoljno municije da bi se mogli braniti sedmicama. Neki opći napad sa naše strane bi završio ogromnim gubicama, pa se tako nije ni pokušavalo. Ako su municije i imali i više nego dovoljno, hrane i vode nisu, tako da se čekalo da ih glad i žeđ natjera na predaju.

Ali već od prvog dana okruženja Istočno - Bosanski korpus VRS pokušava da razbije obruč oko Lisače.

Pripadnici 241. brane najvažniji rejon oko Lisače, dok 245., Crni Vukovi, te jedinice iz Sapne, Teočaka, Tuzle...popunjavaju ostale linije, jer nije to baš malo područje.

Ali baš onaj najranjiviji dio terena za kojeg se znalo da će preko njeg pokušati razbiti obruč branili su pripadnici 241. Osigurali su dotok svježeg ljudstva, municije i hrane. Stanovništvo Kalesije je samoincijativno spremalo pite i najbolju hranu što su imali za borce tokom borbi za Lisaču. Pili su dosta mlijeka, jer je to kao dobro za čišćenje organizma od bojnih otrova, a koje je VRS koristila u ovoj akciji

Izloženi granatiranju i napadima pješadije sa jedne strane, a i ovi u obruču su pomagali svojima upotrebom minobacača, 17 dana su borci 241. uspješno branili svoje položaje i odnijeli veliku pobjedu.

Jedan od pripadnika VRS koji su tada bili u okruženju je poslije rata napisao knjigu o tom događaju("Majevicom do pakla Lisače") pa evo kako on opisuje borbe 11. novembra 1994.:

Odjednom srce zaigra. Trema protrese tjelo, iz pravca Kolijevke uz jako ozvučenje začusmo melodiju i dobro poznatu pjesmu „Ustani brate Srbine“ a potom „Niko nema što Srbin imade“.

Srpska zastava visoko podignuta leprša i vijori ponosno prkoseći Alahu, Aliji i malim alićima, koji su na samo stotinjak metara dobro ukopani, obuzeti strepnjom i neizvješnošću šta će se dogoditi sledećih trenutaka.

Kraj muzike i glas iz megafona pozdravlja borce i četnike sa Lisače uz obećanje, držite se, večeras smo kod vas.
Ponovno uz snažne zvuke planinom se razliježe srpska muzika i pjesma.

Ne prođe par trenutaka, u dolini oko utvrđenja neprijateljske linije otpoče borba jaka i žestoka. Bezbroj rafalnih zrna, praćenih detonacijom eksplodirajućih naprava, zagluši moćna ozvučenja muzike.

Toga trenutka sjetih se priča ljuda iz prošlog rata, kada kažu, ključalo je k'o u loncu.
I ovog trenutka baš tako. Ključa i prži. Samo sekundu umanji, da bi već sledećeg trenutka povećalo svoj užareni oganj.

Dobro zaklonjeni i naoružani, iz svojih utvrđenja nekoliko stotina muslimanskih ratnika, grozničavo je branilo svoje živote protiv par desetina srpskih lav – junaka i njihovog vojvode komandante Mande, koji bez zaklona pretrčavaju od bukve do bukve, od grma do grma, sa jednom željom u mislima, da probiju neprijateljsku liniju i pomognu braći u okruženju.

Ali želja i junačka srca nisu mogla da ispune svoj cilj. Posle mnogo juriša i približavanja cilju, nakon više ranjenih i izbačenih iz stroja, muslimanski rafal pogađa i Mandu. Videći ranjenog komadanta, njegovi borci osvetnički pojačavaju pritisak na dušmansku odbranu, dok par ljudi uzima Mandu i stopu po stopu povlače se se van domašaja ubojitih zrna.

Znajući da ovaj put ne mogu učiniti ništa više i preostali ljudi vrše povlačenje, da bi drugom prilikom opet pokušali. Napetog tijela i ukočenog pogleda pratimo razvoj situacije i po žestini borbe zamišljamo šta se dešava i šta se može desiti.

Vojvoda Mando je bio niko drugi do Mitar Maksimović - Mando, jedan od onih koje je Šešelj proglasio četničkim vojvodama, komadant "Specijalne jedinice Mandini Lavovi" iz sastave 1. Majevičke brigade Ugljevik VRS.


Najteži i najkrvaviji dan je bio 14. novembar 1994.

Na položaje 241. napada "Specijalna jedinica Peša" iz sastava Posavske brigade Brčko VRS. Napadači su razbijeni, a gine i sam komadant te jedinice, opjevani srpski komadant Boško Perić - Peša(danas ima njegov kip u Brčkom).

Opis njegove pogiblje:

Boško Peric, nadimak Peša je dobio po stricu koji je bio Cetnik u drugom svetskom ratu. Pod komandom Boška Perica Peše, specijalna jedinica je bila hrabra i disciplinovana, i kao takva je bila uzor ostalim srpskim jedinicama. Specijalna jedinica Peša uspešno je branila svetu srpsku zemlju na svim frontovima širom Republike Srpske. 14. novembra 1994.god. Boško Peric Peša, šest puta ranjavan, krecu u svoju poslednju akciju na sopstveni zahtev, u pokušaju da spase oko 70 opkoljenih srpskih vojnika, na brdu Lisaca na Majevici. U bliskoj borbi, prsa u prsa, balijski vojnik baca presudnu bombu, koja pada u neposrednoj pesinoj blizini, ciji geleri pogaðaju junaka po celom telu. Još pri svesnom stanju, lezecina zemlji, pitao je dvojicu svojih vojnika ''Jeli mi lice puno ošteceno?''


Boško Peric Peša bio je mrtav nepun minut od ranjavanja geler je kroz vrat direktno otišao u mozak. Telo mu se, snagom zdravlja i mladosti, još se borilo dok na kraju i srce nije pokleknulo.

Bila je ovo još jedna velika pobjeda.



Nad Lisačom je prolijetao i helikopter pokušavajući izbaciti hranu za ove okružene.http://avijacija.com/?p=640

Oni su opet i sami u jednom trenutku pokušali izbaviti se sa Lisače, ali kako su iz prve grupe svi izginuli ovi ostali su odustali od toga.

17. dana od stavljanja u okruženje pripadnika VRS na Lisači oni su se predali, bio je 25. novembar. Onako gladni i prljavi baš i nisu djelovali kao vojska, postoji snimak ali to ne treba da zavara, ne bi ni američki marinci izgledali bolje poslije 17 dana u okruženju sa malim zalihama hrane i vode.

Tad je zarobljen 61 pripadnik VRS. Od njih 72 koja su čuvala linije na Lisači, 11 je poginulo, neki 8. novembra kad su im pale linije a neki kasnije kad su pokušali da se izvuku.

S obzirom da je Lisača bila kota od prvorazrednog značaja ubrzo je na nju došao i Rasim Delić lično.

Evo ga, lijevo od njega Sead Delić komadant 2. Korpusa, a do njega sa zelenim kačketom Halil Jahić, komadant 241., pa onda čini mi se Mehmed Husić, komdant 245.



Tri mjeseca 241. u Sapni i Teočaku



Mart, april i maj 1995. 241. brigada provodi konstantno u borbenim aktivnostima Sapne i Teočaka.

To je bio period ofanzive VRS "Spreča 95" čiji je cilj bio okupirati Teočak i Sapnu ali i okupirati nanova dijelove općine Kalesija.

Uostalom, evo cijelog plana operacije: http://www.docfoc.com/45324600-vrs-operacija-spreca-95

Međutim ovo što su oni htjeli na području Kalesije, to nikad nije ni došlo na red, jer je ofanziva već na Teočaku i Sapni razbijena.

Bilo je tad žestoko, gubitaka su imali C. Labudovi, Ž. Ose i ko zna koje su sve jedinice tad bile na Sapni i Teočaku.

U ovim tromjesečenim borbama na području Teočaka i Sapne poginulo je značajan broj pripadnika 241. Brigade:

Almir Javrić(23. 04. 1973., Miljanovci, samo rođ. u Tuzli). Poginuo 22. 03. 1995.
Ramiz Omerović(28. 04. 1957., Kikači). Poginuo 04. 04. 1995.
Ibro Mujanović(10. 05. 1959., Kikači). Poginuo 07. 04. 1995.
Mehmedalija Merić(04. 01. 1959., Gornje Hrasno). Poginuo 25. 04. 1995.
Nedžad Mujanović zv. Rega(19. 02. 1972., Kikači). Poginuo 28. 04. 1995.
Hasret Suljić(25. 04. 1971., Kusonje). Poginuo 06. 05. 1995.
Abdulah Hujdur(15. 07. 1964., Gornje Hrasno). Poginuo 07. 05. 1995.
Hajrudin Malagić(15. 08. 1968., Tojšići). Poginuo 07. 05. 1995.
Omer Suljkanović(04. 06. 1959., Donji Rainci). Preminuo u bolnici u Tuzli 20. 05. 1995. nakon što je ranjen 06. 05. 1995.





Vis, po posljedni put

"Istočno" kalesijsko ratište te Vis su već odavno mirovali, a kalesijske jedinice bile angažovane u drugim navedenim bitkama. Još od 1993. godine tu su okršaji bili rijetki.

U junu 1995. se poslije dugo vremena pokušalo ovladati Visom. Osim što se zaista to htjelo postići, zvanično su borbene aktivnosti pokrenuti i radi vezivanja na sebe dijela neprijateljskih snaga jer je već primjećeno gomilanje VRS oko enklave u Podrinju. A i nekako istovremeno je trajao i pokušaj deblokade Sarajeva, i to vjerovatno nije slučajno.

Za razliku od 1992. kad su uglavnom u borbama za Vis učestovale samo kalesijske jedinice i 1. Bataljon 1. Tz, sada je bilo raznovrsnijih snaga. S

Lokalne snage:

- 241. Brigada
- 245. Brigada
- Crni Vukovi
- MUP Kalesija

Pridodati dijelovi jedinica 24. divizije:

- 246. Brigada Zvornik/Sapna
- 242. Brigada Zvornik/Sapna
- 240. Brigada Živinice
- 243. Muslimansko Podrinjska Brigada
- 244. Brigada Kladanj

S time da nisu sve ove jedinice učestovale direktno u aktivnostima za Vis, već su se borbena dejstva izvodila od Kladnja, preko Živinica do Kalesije.

Sa strane VRS najveći teret borbi trpi Birčanska brigada, a u borbama učestvuje i Zvornička te Vlasenička brigada. U kontranadu VRS je koristila i jedinice koje nisu bile iz zone odgovornosti Drinskog korpusa.

Akcija je započela 14. juna i izvršen je napad na položaje VRS u Zelini, Vukovini i Visu. Prvih desetak dana borbi karakteriše napredovanje naših snaga, sporo, teško i sa puno gubitaka, ali do 22. juna VRS je praktično bila potisnuta sa šireg područja brda.

Međutim, VRS se pregrupiše, dovodi svježe jedinice i kreće u kontraudar. Akteri kažu da su tad granatirali i položaje naših boraca i naseljena mjesta kao nikad do tada, a nije da su ikoga mazili u prethodnim godinama.

Do kraja juna 1995. VRS je vratila sve izgubljene položaje oko Visa.

Poginuli kalesijski borci u ovim borbama:

241.

Hamid Hasanović(28. 10. 1967., Bulatovci). Poginuo 14. 06. 1995.
Fadil Smajić(26. 05. 1958., Seljublje). Poginuo 14. 06. 1995.
Enes Karahodžić(13. 11. 1968., Seljublje). Zamjenik komandira čete. Poginuo 14. 06. 1995.
Sanel Mešić(12. 10. 1975., Gornji Rainci) Pripadnik IDV – a. Poginuo 14. 06. 1995.
Senad Mušanović (05. 04. 1974., Petrovice). Pripadnik IDV – a. Poginuo 14. 06. 1995.
Ramiz Sakić(12. 04. 1956., Kikači). Komandir desetine. Poginuo 14. 06. 1995.
Haso Ramić(10. 01. 1967., Šeher). Komandir voda. Poginuo 21. 06. 1995.
Zijad Sakić(17. 09. 1969., Kikači). Nadporučnik. Komandir čete. Poginuo 21. 06. 1995. Odlikovan Zlatnim Ljiljanom.
Sead Begić(09. 03. 1965., Petrovice). Komandir voda. Poginuo 22. 06. 1995.
Nermin Selmanović(1971., Donje Hrasno). Poginuo 22. 06. 1995.
Avdo Ajdinović (15. 07. 1973., Caparde). Preminuo u bolnici u Tuzli 21. 06. 1995. nakon što je ranjen 14. 06. 1995.
Ismet Gutić(01. 01. 1971., Tojšići). Kapetan. Komandir inžinjerije. Preminuo u bolnici u Tuzli 15. 07. 1995. nakon što je ranjen 14. 06. 1995. Odlikovan Zlatnim Ljiljanom.



245.

Omer Hadžić(18. 09. 1962., Petrovice). Poginuo 14. 06. 1995.
Rasim Smajlović(22. 03. 1951., Miljanovci). Poginuo 14. 06. 1995.
Nusret Husić (02. 06. 1958., Lipovice). Poginuo 22. 08. 1995.
Ibro Džananović(23. 04. 1951., Petrovice). Poginuo 24. 06. 1995.
Husejn Vildić(26. 10. 1971., Hemlijaši). Poginuo 26. 06. 1995.
Salko Lokmić(12. 09. 1950., Kusonje). Poginuo 26. 06. 1995.
Elez Aliji(27. 03. 1944., Gostivar/Makedonija). Zarobljen 26. 06. 1995. Neprijateljski vojnici odvode ga sa sobom. Ni za posmrtne ostatke mu se ne zna.
Izudin Jašarević(27. 09. 1974., Miljanovci, samo rođ. u Tuzli). Zarobljen 26. 06. 1995. Neprijateljski vojnici odvode ga sa sobom. Od tad se vodi kao "Nestali".


Crni Vukovi

Mustafa Mujić(25. 04. 1958., Donje Vukovije). Poginuo 14. 06. 1995.

MUP Kalesija

Enes Omerbegović(26. 01. 1960., Borogovo). Vođa sektora. Poginuo 26. 06. 1995. Odlikovan Zlatnom Policijskom Značkom.


Ovdje su 22 imena, jer sam ja napisao i trojicu boraca koji su poginuli u tom periodu ali nisu u rejonu Visa, ali sve je to povezano. Dvojica su poginula od granata na slobodnoj teritoriji, jedan od pješadijskog naoružanja u Memićima, ali inače se vodi da je poginulo 19 boraca, jer su oni baš poginuli u borbama oko Visa.

Osim 19 pripadnika kalesijskih jedinica, poginulo je i 13 boraca iz ostalih jedinica Drugog korpusa.

Među poginule računam i petoricu vojnika koje je VRS prilikom vraćanja izgubljenih položaja dovela u okruženje, zarobila i odvela. Ni za posmrtne ostatke im se ne zna. Dvojica su bila iz 245., a ostala trojica nisu bila iz kalesijskih jedinica.

Bilo je i 166 ranjena borca ukupno. Ako uzmemo da je omjer poginulih i ranjenih vjerovatno približan, to znači da su kalesijske jedinice vjerovatno imale oko 100 ranjenih.

Iako je zarobljen po jedan Bofors i PAM, iako su neprijatelju naneseni veliki gubici, a i ako se htjelo na sebe neprijateljske snage to se svakako uspjelo, sve u svemu ova akcija je završila neuspješno a odnijela mnogo života dobrih boraca.



Poginuli pripadnici VRS sa područja Kalesije/Osmaci tokom ovih borbi:

Neđo Ilić, rođ 04. 05. 1970.
Miljo Ilić, rođ. 12. 02. 1942.
Radomir Klisarić, rođ. 20. 02. 1949.
Boško Marić, rođ. 15. 03. 1971.
Krsto Mijatović, rođ. 25. 11. 1961.
Luka Mikić, rođ. 25. 11. 1946.
Milenko Miličić, rođ. 16. 08. 1958.
Radoslav Petrović, rođ. 02. 09. 1956.
Savo Rebić, rođ. 11. 02. 1949.
Živko Smiljanić, rođ. 21. 09. 1952.
Tomislav Stuparević, rođ. 03. 01. 1959.
Sreten Dukić, rođ. 12. 04. 1972.
Vojislav Delić, rođ. 19. 01. 1933.
Borislav Jovanović, rođ. 24. 08. 1958.
Anđelko Miličić, rođ. 21. 06. 1965.

Ostali gubici VRS: Nepoznati.


Tokom genocida u Srebrenici Crni Vukovi su bili u zoni odgovornosti olovske Brigade i onda je komanda 2. Korpusa tražilo njihovo povlačenje nazad. Nemam pojma ni šta su radili na Olovu ni šta su radili kad su povučeni, uglavnom imaju objavljeni dokumenti o aktivnostima Seada Delića tokom genocida u Srebrenici i spominje se ovo vraćanje Vukove.

S obzirom da nakon borbi na Visu 241. zbog mnogo poginulih i ranjenih u odnosu na svoje brojno stanje nije baš bila u dobrom stanju indikativno je da je veliki dio aktivnosti u cilju pomoći onima koji su se kretali prema slobodnoj teritoriji radila 245. Brigada, iako je učestovala i 241., čiji je jedan dio poslat i na sarajevsko ratište.

Vozuća

Posljedne značajne aktivnosti kalesijskih jedinica bile su na Vozući, kad su C. Vukovi i dio 241. učestovali u probijanju neprijateljskih linija sa strane Drugog korpusa, a Vukovi zatim bili među onim jedinicama zaduženima za čišćenje terena, kada su zarobili veliki dio pripadnika VRS. Za razliku od onih koji su došli u ruke Mudžahedina, oni koji su se njima predali su izvukli živu glavu.


Zadnje aktivnosti su odlazak u zonu odgovornosti Petog korpusa, opet C. Vukovi i dio 241., ali nisu učestovali u ofanzivnim dejstvima već su bili angažovani u čuvanju dostignutih linija. Vukovi su imali par ranjenih oko Sanskog Mosta.





Kalesijci u Crnim Labudovima

Bilo je Kalesijaca i u nekalesijskim jedinicama, tipa korpusnim jedinicama 2. Korpusa, ali možda je najznačanije spomenuti njihov udio u Crnim Labudovima. Smatra se da je kroz tu elitnu jedinicu Generalštaba prošlo oko 50 - 60 boraca iz Kalesije.

Poginuli pripadnici Crnih Labudova sa područja Kalesije:

- Hamzalija Avdić(1965., Donji Rainci). Poginuo 03. 02. 1994. na ratištu oko Fojnice.
- Nurija Karić(1971., Hajvazi). Poginuo 16. 6. 1994. na Vozući.
- Suad Spahić – Keko(1970., Like). Poginuo 18. 6. 1994. na Vozući. Odlikovan Zlatnim Ljiljanom.
- Hariz Vokić (1968., Sajtovići). Poginuo 18. 6. 1994. na Vozući. Odlikovan Zlatnim Ljiljanom.
- Ibrahim Ahmetović (1973., Hajvazi). Poginuo 20. 8. 1994. na Čemernici, Nišićka visoravan.
- Alija Mešanović (1976., Petrovice). Poginuo 06. 5. 1995. na Visokoj Glavici, na zvorničko – teočanskom ratištu. Odlikovan Zlatnim Ljiljanom.
- Fuad Selimović – Fudo(1973., Gornje Vukovije). Poginuo 06. 5. 1995. na Visokoj Glavici, na zvorničko – teočanskom ratištu.
- Mersudin Daljac (1976., Gornji Rainci). Poginuo 15. 6. 1995. na Vlašiću.

Sa područja Kalesija 31 pripadnik Armije BiH odlikovan je Zlatnim Ljiljanom, a nekoliko policajaca odlikovano je Zlatnom Policijskom Značkom. Većina vojnika i policajaca posthumno.

Većina vojnika su odlikovani Z. Ljiljanom kao pripadnici kalesijskih jedinica, ali ima tu i Crnih Labudova, ili Almir Omerbegović(1972.) iz Borogova koji je dobio Ljiljana kao pripadnik Živiničkih Osa...

Kraj rata



Prijeratna općina Kalesija podjeljena je na dva dijela, jedan dio je pripao Federaciji, a od 26.1% prijeratne teritorije općine formirana je općina Osmaci u RS.

Daytonskim sporazumom Vis, Memići, Hemlijaši...su ušli u sastav Federacije, iako su kraj rata dočekali pod kontrolom VRS. I nešto teritorija pod kontrolom Armije BiH je pripalo općini Osmaci, ali zanemarljivije.

Povratak u nekim naseljima je dosta dobar, Hajvazi ili Mahala recimo. To nisu izolovana mjesta u dubini teritorije RS već se naslanjaju na Federaciju i općinu Kalesija, tako da oni nemaju nekih problema sa kojima se suočavaju ostali povratnici.

Recimo u vezi obrazovanja. Oni šalju djecu u osmogodišnju školu u Memiće, u Federaciji. Pa u srednju u Kalesiji. A voze busevi i za Tuzlu. Negativna pojava je glasanje na izborima u Federaciji od osoba koje žive u RS.

U Osmacima je prema Bošnjacima vladalo ratno stanje i godinama poslije rata, bilo je i poginulih od eksplozivnih naprava, ako na internetu nađete spisak napada na povratnike u RS poslije rata vidjet ćete samo koliko je napada u Mahali bilo.

I ovo je snimak iz Mahale



U Kalesiji danas ulice podsjećaju na prošle dane otpora, ako prođete Kalesijom proći ćete kroz: "Ulica Kalesijskog Odreda", "Ulica žena boraca Armije BiH", "Ulica kalesijskih Brigada", "Ulica Senada Požegića", "Ulica žrtava genocida u Srebrenici"...

Ratna razaranja Kalesije


Prema podacima Tokače, na području predratne općine Kalesija ubijeno je 195 civila, mahom Bošnjaka. Ne računajući Podrinje, to je među najvećim stradanjima na čitavoj tuzlanskoj regiji. Uglavnom se radi o civilima pobjenih još na početku rata kad je veliki dio općine okupiran te zatim u granatiranjima Kalesije u naredne 4 godine.

Kultura sjećanja je prijeko potrebna. Jer, nekad si od Kalesije imao Bošnjake u Podrinju pa onda i odmah preko Drine u Šabcu, Užicam i Valjevu. Danas poslije Kalesije dalje ka istoku je sve sablasno pusto. Barem od Bošnjaka, jasno.

@SkyLimit, kapa do poda za trud.

Nama ostaje samo da citamo a meni i da se prisjecam raznih dogadjaja i dragih ljudi kojih vise nema.

Danguba wrote:@SkyLimit, kapa do poda za trud.

Nama ostaje samo da citamo a meni i da se prisjecam raznih dogadjaja i dragih ljudi kojih vise nema.

Hvala.

Od ratnih priča sa prostora Kalesija mene je iz nekog razloga jedna osobito dirnula. Radi se o čovjeku koji se zvao Nedim Beganović a nadimak mu je bio Čibuk, a ispričale su mi je osobe koje su ga dobro poznavale iz njihovih zajedničkih srednjoškolskih dana.

Nedim je bio iz Mahale a pohađao je srednju školu u Kalesiji. Bio je kažu "mangup", ali ne da tukao sa nekim, baš suprotno uopće nije bio nasilan tip, već je bio zgodan, rječit i šarmantan, svi su ga voljeli a djevojke patile za njim. Upečatljiva pojava i momak koga je poznavala čitava Kalesija.

Držao je do svog izgleda, uvijek gledao da bude lijepo obučen. Bio je kažu i "simpatični grebator", iako mu porodica nije bila siromašna, čak suprotno, ako bi vidio na nekome komad odjeće ili obuću koja bi mu se svidjela, dosađivao bi da mu posudi "da malo pronosa" sve dok vlasnik ne bi popustio, a on je opet svojim vještim jezikom znao kako nagovoriti nekoga.


Od srednjoškolskih dana prošlo je desetak godina, Nedim je 1992. godine bio zaposlen, neoženjen i živio je u svojoj Mahali. Učestovao je u pripremanju otpora u svom naselju.

Nedim je bio među prvim, ako ne i prva nestala osoba na području Kalesije. Nestao je još 20. aprila 1992., a agresija na Kalesiju je počela 2. maja 1992.

O okolnostima njegovog nestanka su mi također pričale pomenute osobe koje su ga poznavale iz srednjoškolskih dana, ali ovaj dio priče i oni su čuli od drugoga, tj. jednog od muškaraca koji je bio u grupi od koje se on odvojio...

Priča je pomalo nejasna, jer već od mene je iz treće ruke, no uglavnom iz nekog razloga on i još nekoliko prijatelja su se iz Mahale uputili u Kalesiju osjećajući da im prijeti opasnost, kao bježeći od nečega. Šta je tačno prethodilo tome, ne znam. No uglavnom, to je već april 1992., Kula Grad kod Zvornika koji nije tako daleko od Mahale je gorio, paravojne formacije SDS - a i iz Srbije su se već motale uokolo, vrijeme sigurnosti već je bilo prošlo.

I tako su oni kretajući se prema Kalesiji već došli do nekog izvora kad se Nedim sjetio da su mu njegove najdraže patike ostale kod kuće u Mahali. Rekao je da se ide samo vratiti da začas promjeni obuću. Oni su ga ostali čekati kod tog izvora. Bili su nervozni, bila je neka zlokobna tišina, osjećali su kao da ih neko posmatra. I čekali su, i čekali, i čekali...Vidjevši da se Nedim definitivno ne vraća, nastavili su dalje za Kalesiju.

Nedim Beganović se nikad nije vratio. Nestao je bez ikakvog traga i o njemu se donedavno ništa pouzdano nije znalo. Iako se moglo naslutiti, smatralo se da nikad nije ni stigao nazad do Mahale, već da su ga ubrzo nakon što se razdvojio od grupe uhvatili Srbi i odveli.


Ova tužna priča ima i svoj nastavak. Njegov mlađi brat Hasib bio je pripadnik 3. Bataljona TO Kalesija. Nakon što je TO Kalesija privremeno oslobodila Mahalu, tokom pokušaja VRS da ponovno okupira ovo naselje(što će na kraju i uspjeti) baš u rodnom mjestu pogođen granatom iz tenka koji se nalazio na Rakinom Brdu 3. jula 1992, samo nekoliko mjeseci nakon nestanka brata, poginuo je i Hasib.


A čini se da je ova tužna priča nedavno konačno dobila i svoj kraj. Nakon 24 godine od njegovog nestanka, negdje u Podrinju pronađeni su posmrtni ostaci Nedima Beganovića.
http://radioglasdrine.com/vijesti/bih/u ... -podrinja/

Posmrtnica je osvanula u Kalesiji i probudila je uspomene kod mnogih. U maju 2016. godine konačno je dostojanstveno pokopan.

Naser kao što smo vidjeli redovno proziva Seada Delića, komadanta Drugog korpusa. Da vidimo i njegovu stranu priče:

- Siguran sam da je Enver Hadzihasanovic pravio plan – cak je postavio i reljef – kako da se izvrsi oslobadjanje Podrinja. Jedan je plan bio deblokada Sarajeva, drugi Podrinje. Zbog tadasnje politicke situacije preovladala je varijanta deblokade Sarajeva.

- Drugi korpus je, ja sam to iznosio, trazio u vise navrata, cak godinu dana prije nego sto je doslo do pada, da ta operativna grupa, odnosno divizija, ne bude pod nasom komandom. Razlog je sto gotovo nikakvog utjecaja nismo imali izuzev savjetodavne funkcije i naredjenja u cije izvrsenje smo mogli i nismo morali vjerovati, jer to je vise bila papirologija posto nismo mogli ostvariti uvid i kontrolu.

- No, ne bi se mogla porediti Zepa sa Srebrenicom: u Zepi su bili daleko organizovaniji, kompletna Zepa pretrpjela je daleko manje gubitaka nego Srebrenica, gotovo svi borci iz Zepe su izasli (izuzev onih koji su otisli prema Srbiji), dosli su u vrlo dobroj kondiciji, sa vrlo malo gubitaka, ja bih rekao zanemarljivo u odnosu na broj ljudi, i oni su prilicno dobro i organizovano po grupama izvrsili izvlacenje. Mi smo ocekivali da ce Srebrenicani ici prema Zepi, jer Zepacka visoravan ipak pruza povoljnije uslove i lakse ju je braniti.

- Ne bih ni demantovao ni potvrdjivao, ali padom Srebrenice pokrenuta je aktivnost da se utvrdi stvarna odgovornost i odrzan je jedan sastanak, ovdje u Tuzli, na kome su bili prisutni predsjednik Izetbegovic, Bakir Alispahic, tada ministar MUP-a, Hazim Rancic, ovdasnji ministar policije i cetvorica kljucnih ljudi iz Srebrenice. Radi njihove zastite necu govoriti imena, ali cetiri sata su davali izjave i govorili o stanju u Srebrenici uoci pada, te o samom padu Srebrenice, jer je ona, po nasim procjenama, uslijedila za krace vrijeme nego sto je to vojnicki trebalo ocekivati. Mi smo se nadali da se obje enklave, i u najgoroj situaciji, mogu daleko duze odrzati.

- No, i do nas su doprle informacije da se Crvena strijela, i pored uputstava, nije adekvatno upotrijebila; cak imamo informaciju, iako je njena preciznost veca od 90 posto, da su ispalili dva projektila i promasili tenk koji se prvi kretao, sto je ohrabrilo cetnike da dalje nastave dejstva.

- Naser i cijela ta grupa, kad je otvoren koridor, sa tim su borcima i narodom izasli i povukli se na slobodnu teritoriju. Nisu ostali u koridoru da organizuju, da brane, nego su krenuli sa narodom. Front od dva kilometra su probile jedinice iz Srebrenika, mislim 211. Oslobodilacka brigada, a ucestvovale su u proboju i 242. i 243. brigada. To su bili dijelovi brigada, do cete najvise. Licno sam otisao sa Senahidom Hadzicem, komandantom 281. brigade, koji je tada bio jedini starjesina koji je prosao, dosao do Baljkovice i presao asfaltni put. Sto znaci da sam imao potpuni uvid u situaciju na tom frontu. Naser nije probio front, pokusao je da to uradi, front su probile organizovane jedinice.

- Ja sam cak do marta drzao 130 i nesto cetnika sa ciljem da izvucemo bilo kojeg zivog u razmjeni. Medjutim, kad vise nije bilo mogucnosti za to, morali smo ih predati, preko Medjunarodnog Crvenog kriza, srpskoj strani.

https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67- ... /inter.htm