Neki forumaši znaju da se trajno bavim historijom sarajevskog tramvaja, stoga sam odlučio da vama ovdje pokažem poglavlje o ratu iz knjige koju sam izdao na njemačkom i engleskom jeziku i koju sada pokušavam realizirati na bosanskom jeziku:
Početkom 1992. godine Bosna i Hercegovina je proglasila svoju nezavisnost. Teško naoružana vojska poslušna Miloševiću i Karadžiću je već krajem 1991. godine zauzela strateške pozicije na obroncima i planinama oko Sarajeva. Odmah nakon referenduma, 2. marta 1992. godine, neprijateljske snage su uništile gornju stanicu žičare na Trebeviću. Pri tome je ubijen dežurni tehničar gospodin Ramo Biber, koji je tako postao žrtva rata u BiH i prvi poginuli čovjek iz kruga kolektiva GRAS-a.
U narednim sedmicama su se u određenim dijelovima grada pojavile barikade. Na više lokaliteta u gradu, grupe naoružanih lica nekad su i nezakonito pretresale vozila GRAS-a i provjeravale identitet putnika.
Prva vozila, pruge i infrastruktura GRAS-a oštećeni su granatiranjem i napadima od strane neprijatelja 6. aprila 1992. Godine, kada je i došlo do prekida rada javnog saobraćaja. U narednim danima prijevoz se normalizira, tramvaji, trolejbusi i autobusi voze u smanjenom broju i samo do ranih večernjih sati. Tako su 8. aprila saobraćala samo 22 tramvaja.
Nakon uklanjanja barikada na mostu Vrbanja dana 9. aprila počeli su voziti trolejbusi na linijama 101 i 103 sa 16 vozila i to samo do 20:30 sati. U narednim danima su GRAS-ova vozila saobraćala do 19:30–20:30 sati, ovisno o bezbjedonosnoj situaciji.
Linija 106 za Vogošću je opet počela raditi 11. aprila sa 4 trolejbusa, a ukupno je bilo u saobraćaju 19 trolejbusa, 23 tramvaja i 35 autobusa.
Dana 13. aprila, u gradu je vozilo 45 tramvaja. Trolejbuski prijevoz je morao biti tokom ovog dana obustavljen zbog ratnih dešavanja na Alipašinom polju.
Dana 14. aprila je u Sarajevu vozilo 46 tramvaja, 40–50 autobusa i 26 trolejbusa. Oko 13 sati došlo je do prekida trolejbuskog saobraćaja, jer je prema informacijama dispečera najvjerovatnije granata udarila u stub kontaktne mreže koja je bila pokidana. To se desilo u Dinarskoj ulici (današnjoj Zvorničkoj) na naselju Grbavica II. Dežurne ekipe, zbog trajnih ratnih dejstava, nisu imale pristup lokaciji da poprave kontaktnu mrežu. Oko 18 sati, istog dana, autobuski i tramvajski ** No links ** na Alipašinom mostu je pogodilo oko 10 minobacačkih granata kalibra 120 mm, ispaljenih sa neprijateljskih položaja na Vracama. Oštećeno je 30 tramvaja i 40 autobusa dok su 24 autobusa potpuno uništena. Devastirani su bili i drugi dijelovi infrastrukture GRAS-a i kontaktna mreža tramvaja ispred tramvajske remize. Ovaj napad navodno je bio unaprijed najavljen anonimnim telefonskim dojavama.
Dana 16. aprila, u Sarajevu je vozilo 45 tramvaja na linijama 2,3,4 i 5 te 25 trolejbusa na linijama 102, 103 i 106 (linija 103 je vozila samo do Alipašinog polja, jer je na liniji za Dobrinju bila pokidana kontaktna mreža) i još 66 autobusa. Istog dana bio je otet autobus na liniji Ilidža – Hadžići. Vozač i putnici su bili primorani napustiti vozilo koje su oteli neprijateljski milicioneri. Prema informacijama iz GRAS-a radilo se već o drugom događaju te vrste zadnjih dana.
Dana 17. aprila je vozilo 48 tramvaja na linijama 1, 2, 3 i 4. Na linijama 101, 102, 103 i 106 su saobraćala ukupno 24 trolejbusa, linija 103 je još uvijek završavala na Mojmilu zbog pokidane kontaktne mreže na Dobrinji. Dalje je saobraćalo 35 autobusa u linijskom prijevozu i 25 autobusa za potrebe strateških industrijskih preduzeća. Rad gradskog saobraćaja bio je predviđen od 9 do 18 sati.
Osamnaestog aprila od jutarnjih sati vozilo je 25 tramvaja na linijama 3 i 4. Autobusi su, osim za Tilavu i Kasindol, vozili na svim linijama, ali u smanjenom broju. Trolejbuski saobraćaj je bio u funkciji na svim linijama osim za Vogošću iz bezbjednosnih razloga i na Dobrinju zbog uništene kontaktne mreže. Istog dana oko 17 sati ispaljeno je bilo 10 minobacačkih granata sa Vraca na tramvajsku remizu. Poginuo je jedan vozač i jedna čistačica, oštećeno je 10 tramvaja i servisni objekti GRAS-a. Oko 23 sata je bio granatiran trolejbuski ** No links ** minobacačkim projektilima kalibra 120 mm. Tom prilikom uništeno je 17 trolejbusa i dispečerski centar, , pokidana je kontaktna mreža u krugu depoa tako da trolejbusi više nisu mogli da izađu na linije, a oštećeni su i neki drugi objekti u krugu. Trolejbuski saobraćaj u Sarajevu je od tog dana bio prekinut za nekoliko narednih godina.
Tramvaji 19. aprila uopće nisu vozili i u smanjenom broju izašli na ulice tek 20. aprila, a tog dana vozili su također autobusi i minibusi.
Tramvajski saobraćaj se odvijao u nesigurnim i promjenljivim uslovima sve do 2. maja kada su oko podne neprijateljske snage počele žestok napad teškim oružjem na centar grada pri čemu su dva tramvaja K2YU, garažni broj 265 i 270, na Skenderiji potpuno uništena. Tramvajski saobraćaj u Sarajevu je bio prvi put u historiji grada obustavljen na neizvjesno dug rok. Tog dana ukratko prije podneva, otišao je iz Sarajeva i posljednji voz. Radilo se o putničkom vozu broj 296 na relaciji Ploče – Ljubljana. Zbog ratnih dešavanja na jugu BiH maršruta mu je skraćena tako da je umjesto iz Ploča krenuo iz Sarajeva. Nije stigao dalje od Doboja.
U narednim mjesecima 1992., te sljedeće 1993. godine, javni gradski prijevoz u Sarajevu obavljala je jedna neredovna autobuska linija na relaciji Katedrala – Alipašino polje. Njen vozni red je ovisio od isporuka nafte, ratnim dešavanjima i drugim okolnostima koje su za većinu stranih čitatelja nezamislive. Jedan od najvećih problema za rad ove linije predstavljala je zaštita vozača od mogućih snajperskih pogodaka. Zbog toga je kabina vozača bila okružena pločama od čeličnog lima debljine 6 mm.
Tokom teških borbenih aktivnosti dolazi do ubijanja hiljada stanovnika, te devastacije cijelog Sarajeva zajedno sa njegovom saobraćajnom infrastrukturom. Dok je veliki dio vozila i tehnoloških objekata oštećen ili potpuno uništen, određeni dio vozila, uglavnom autobusa i minibusa, otuđen je od strane neprijateljskih snaga.
Arapski studenti su autobusima evakuirani iz opkoljenog Sarajeva 22. septembra 1992. godine i prebačeni do luke Split u Hrvatskoj uz pratnju jedinica UNPROFOR-a (UNPROFOR = United Nations Protection Force). Na Ilidži, koja se tada nalazila pod kontrolom neprijatelja, tri vozača GRAS-a – Faik Madžun, Muharem Popović i Sulejman Dizdar – izvučena su iz autobusa i mučki ubijena.
Početkom decembra 1992. godine rodila se ideja o projektu čiji je cilj bio finansijska i moralna podrška sarajevskom gradskom saobraćaju. Projekt je dobio ime JEDAN KRUG ZA SARAJEVO. Suština projekta bilo je uključivanje što većeg broja saobraćajnih preduzeća širom svijeta, koja su, na bazi solidarnosti, prihod od prodatih karata za jedan krug napravljen njihovim vozilima, poklonila kao doprinos za obnovu GRAS-a. Realizaciju ovoga projekta su pomogle brojne međunarodne organizacije uključujući rukovodstvo UITP-a, Međunarodne organizacije javnog saobraćaja. Putem pisama kontaktirano je bilo oko 4 500 gradova širom svijeta. Projekat je naišao na pozitivnu reakciju u oko 400 gradova koji su obezbijedili značajna finansijska sredstva.
Osim evropskih gradova kao što su Grac, Berlin, Brisel i Prag, ova akcije je bila vrlo uspješna i u Njujorku gdje je bilo skupljeno 100 000 DEM, a turska prijestolnica Ankara je za GRAS obezbijedila 140 000 DEM.
Ipak, radnici GRAS-a su vlastitim snagama trajno pokušavali da na svaki način omoguće ponovno funkcionisanje sarajevskog tramvaja popravkom napojnih sistema, šina, kontaktne mreže i tramvajskih vozila. To sve su radnici GRAS-a uradili više ili manje u uslovima opasnima po vlastiti život.
U utorak 8. marta 1994. godine, nakon više od 600 dana prekida rada izazvanog ratom u BiH, pojavili su se na ulicama Sarajeva prva dva tramvaja garažnih brojeva 263 i 275 prilikom probne vožnje Prvim tramvajem je upravljao vozač Sead Hadžibajrić uz pratnju transportera UNPROFOR-a i njegovog komandanta Majkla Rouza (Michael Rose). Od 15. marta 1994. godine radile su linije 7a (Skenderija – Alipašino polje) i 7b (Skenderija – Čengić Vila) u vremenu od 7–17 sati sa oko 10 tramvaja. U narednom periodu je bilo popravljeno i u saobraćaj uključeno još 15 tramvaja koji su dnevno prelazili po 2 325 kilometara i prevozili oko 70 000 putnika. Najkritičniji lokalitet se nalazio na Marijinom dvoru gdje su vozači tramvaja isto kao i putnici bili izloženi hicima neprijateljskih snajperista.
Tramvajski saobraćaj odvijao se uz manje ili veće probleme sve do 24. maja 1994. godine kada su neprijateljske snage opet počele svakodnevna granatiranja, a isključen je i dalekovod 10 kV koji je dolazio iz trafo stanice Reljevo na njihovom području, tako da je opet slijedila duža pauza bez tramvaja.
I dalje su se dešavali napadi minobacačkim projektilima i snajperskim hicima na vozila javnog saobraćaja. U međunarodnim medijima je glavna ulica sa tramvajskom prugom dobila nadimak „Sniper Alley“. Tako je naprimjer 10. oktobra 1994. godine došlo do brutalnog snajperskog napada na dva tramvaja na mjestu ispred tzv. „S“ krivine na Marijinom dvoru gdje tramvaji moraju usporiti prilikom prelaska saobraćajnice. Snajperska pucnjava na prvi tramvaj, koji se kretao prema Baščaršiji, počela je ispred hotela Holiday Inn, dok su na obližnjim sigurnim položajima bili prisutni pripadnici snaga UNPROFOR. Vozač drugog tramvaja, gospodin Hajrudin Hamidović, je rekao: „Primijetio sam da ljudi izlaze iz prvog tramvaja, ali to je bilo daleko da bih bolje vidio šta se događa. Zato sam nastavio vožnju. Da je samo jedan plavac izašao i dao mi znak, stao bih. U mom tramvaju niko ne bi bio ranjen. I ja sam za dlaku mogao biti mrtav. Metak mi je prošao tik kraj glave. S one strane je bio neki dobar strijelac. Razbila su se stakla. Mene je zasulo po licu, rukama... Bacio sam se na tablu s instrumentima da me drugi metak ne bi pogodio i vozio sam do zgrade bivšeg Izvršnog vijeća. Putnici su vikali da nastavim voziti. Ocijenio sam da je tu najbezbjednije. Umirivao sam ih. Ali, nastala je panika. Niko od pripadnika UNPROFOR-a nije reagovao. Samo su stajali i gledali.“
Prema informacijama obavljenim u dnevnim novinama Oslobođenje dana 24. oktobra 1994. do kraja iste godine je bilo planirano uspostavljenje trolejbuskog saobraćaja na relaciji Otoka – Alipašino Polje. U to vrijeme su radnici GRAS-a uspjeli osposobiti 25 trolejbusa i počeli su radovi na rekonstrukciji pokidane kontaktne mreže. Radi zaštite putnika od mogućih neprijateljskih napada predviđeno je bilo postavljanje barijera duž trolejbuske trase od Alipašinog polja do ulice Ivana Krndelja (današnje ul. Azize Šaćirbegović) u Hrasnom. Trolejbuski vod je već bio pripremljen u skladištima UNHCR-a u Splitu.
Dana 11. novembra 1994. godine, oko 14:30 sati, ponovno je došlo do snajperskih napada na gradskim raskrsnicama, pa je zaustavljen tramvajski saobraćaj dok se bezbjednosna situacija ne poboljša.
U 15:35 sati, 23. novembra 1994. godine, tramvaj sa putnicima kod hotela Holiday Inn opet je bio napadnut snajperskom vatrom pri čemu je jedan putnik bio ubijen, a šest ranjeno. Tramvajski prijevoz je u idućih nekoliko dana bio prekinut.
Nakon više dana prekida, 12. decembra 1994. u 12 sati ponovo su počeli voziti tramvaji na relaciji Alipašin most (Remiza) – Čengić Vila. Predviđeno je bilo da će tramvaji voziti svaki dan od 7:30 do 16 sati, dok je autobuski saobraćaj od Čengić Vile do Baščaršije umjesto tramvaja i dalje bio van funkcije.
Tramvaj KT8D5 garažni broj 300 je 15. decembra 1994. godine izašao na probnu vožnju na relaciji Alipašin most (Remiza) – Nedžarići, ali putnički saobraćaj još nije bio uspostavljen. Redovan saobraćaj za putnike je na ovoj dionici počeo 22. decembra 1994. godine i bio je održavan svaki dan od 7:30 do 16 sati. Autobuski saobraćaj je tih dana bio van funkcije zbog nedostatka nafte.
U toku 1994. godine rodilo se jedno neobično umjetničko djelo – kip od čeličnih elemenata sa nazivom „Kentauromahia“. Umjetnica Alma Suljević je postavila ovaj kip na sačuvano postolje uništenog tramvaja K2YU gar. br. 270. Ovo umjetničko djelo je trajno izloženo na slijepom kolosijeku na Ilidži.
Osmog februara 1995. godine u 12 sati krenuo je na svoju prvu vožnju improvizirani „gradski voz“ na relaciji Alipašin most – Nova željeznička stanica, dugačkoj 6 km (na postojećoj željezničkoj pruzi). Voz je išao pet puta dnevno sa dnevnim kapacitetom od 3 000 putnika. Kompozicija je bila sastavljena od dva putnička vagona koje je vukao „Unimog“ automobil marke Mercedes, koji je raspolagao željezničkim točkovima kao i pneumaticima. Ovaj automobil poklonio je Međunarodni crveni krst iz Njemačke i vožnja je bila besplatna.
Tramvaji su proradili na relaciji Alipašin most (Remiza) – Baščaršija 18. februara 1995. godine. Uvedene su tramvajske linije broj 1 (Baščaršija – Željeznička stanica) i broj 4 (Željeznička stanica – Alipašin most) sa ukupno 16 tramvaja svaki dan od 8 do 17 sati.
Dana 27. februara 1995. u 12:20 sati tramvajski saobraćaj je ponovo prekinut nakon što je kod Prirodno-matematičkog fakulteta pogođen jedan tramvaj i ranjeno pet putnika. Sva vozila GRAS-a su do daljnjeg ostala u garažama.
Od 7. marta 1995. godine tramvaji su opet stali, jer je u prethodnoj sedmici tri puta pucano iz snajperskih položaja na tramvaje pri čemu je više putnika teško ranjeno.
Devetog marta 1995. godine, firma Elektrodistribucija je, nakon nekoliko prethodnih upozorenja, obustavila isporuke električne energije javnim preduzećima, Razlog su bili neplaćeni računi. GRAS se u ovo vrijeme suočavao sa vrlo teškom ekonomskom situacijom, jer je dugo vremena bio praktično bez primanja – putnici su se na svim linijama, osim komercijale, vozili besplatno i nadležne vlasti nisu pružale dovoljnu podršku.
Od 17. marta 1995. godine, 4 tramvaja počela su voziti na novoj relaciji Baščaršija – Skenderija u vremenu od 7 do 18 sati. Saobraćaj na ovoj relaciji bio je uveden zbog učestalih napada neprijateljskih snajperista po tramvajima na lokalitetu Marijinog dvora sa tragičnim posljedicama. Tramvaj je koristio okretaljku na Skenderiji, ali u suprotnom pravcu tako da je tramvaj od Baščaršije unatraške prolazio okretaljkom, pa je vozio opet obalom prema Baščaršiji. U periodu proljeća i ljeta 1995. godine dolazilo je do čestih dužih prekida tramvajskog saobraćaja zbog granatiranja grada i snajperske pucnjave po vozilima i putnicima.
U maju 1995. godine trolejbuski ** No links ** je bio pogođen modificiranom avionskom bombom koja je napravila ogromne štete na objektima depoa i između ostalog je uništila mnoge vitalne dijelove trolejbusa, koji su ranije bili uspješno izvađeni iz oštećenih vozila i sklonjeni radi zaštite od ratnih dejstava i vremenskih prilika.
Ipak, tokom godine došlo je do većeg snabdijevanja grada električnom energijom, što se pozitivno odrazilo i na tramvajski sistem. Preko planine Igman i tunela ispod aerodroma bio je instaliran kabl napona 35 kV i Sarajevo je napajano električnom energijom preko TS Pazarić iz hidroelektrane Jablanica. Iako se radilo o vrlo maloj količini energije, 1 MW snage bio je na raspolaganju tramvajima. Agresorske snage nisu mogle da prekinu ovu vezu.
Od 28. oktobra 1995. godine, od 16 sati tramvaji su opet počeli redovno voziti na relaciji Baščaršija – Nedžarići. Bilo je predviđeno da će tramvaji voziti samo u jutarnjoj i popodnevnoj saobraćajnoj „špici“ od 7 do 10, pa od 12:30 do 17 sati. Dalje su se tražila rješenja oko načina izmirivanja dugova prema Elektrodistribuciji koji su dostizali stotine hiljada DEM. Gradski saobraćaj je radio neredovno i besplatno tako da je GRAS imao samo minimalna primanja.
Prvi put nakon skoro 4 godine, 26. novembra 1995. godine, proradila su 2 trolejbusa prilikom probne vožnje na relaciji Otoka – Alipašino polje. U narednom periodu je na ovoj relaciji vozila linija 104a. Trolejbusi nisu vozili preko Hrasnog nego su koristili reaktiviranu i popravljenu trasu ulicom Kraljice Jelene koja je od 1986. godine bila bez linijskog saobraćaja.
Krajem novembra 1995. godine potpisom Dejtonskog sporazuma zvanično je završen rat u BiH. Dana 19. marta 1996. godine, izvršena je reintegracija Grbavice i drugih dijelova Sarajeva koji su se doatad nalazili pod neprijateljskom okupacijom.
Nažalost, još početkom 1996. godine dolazilo je do napada neprijateljskih snaga, iako je ratno stanje bilo zvanično završeno. Tako je 9. januara 1996. godine tramvaj garažni broj 272 ispred hotela Holiday Inn pogođen minobacačkom granatom. Samo zahvaljujući prisebnosti gospođe Mehtibe Dževlan, koja je upravljala tramvajem i koja je uspjela dovesti tramvaj sve do sigurnog lokaliteta, poginuo je „samo“ jedan putnik i spriječena je veća tragedija.
