Banksy wrote:Besmisleno je raspravljati u tim kategorijama. Da je bio šta je bio ako nije bio i bi li se Milošević mogao razmahati i postati za Tita, bi li Tuđman otcijepio Hrvatsku, da li bi otišli Slovenci i šta bi bilo s JNA, sve su to besmislice.
U ideološkom smislu, Hrvatska je podijeljena zemlja, kao što su podijeljene i mnoge druge, Italija recimo, na strastvenu desnicu i strastvenu ljevicu i nije problem u vječitim i uobičajenim podjelama već u strasti kojom potomci ustaša i partizana propovijedaju i jedno i drugo.
Da je Hrvatska tako desničarska zemlja, ne bi bilo ni Josipovića ni Mesića ni Milanovića ni Račana ni antifašističkih udruga i struja, ni njihovih unuka, ni ovog razgovora, uostalom.
U ovom trenutku Hrvatska je otišla udesno, kao što je u nekom prethodnom otišla ulijevo, i sve tako jedni pa drugi unatrag 25 godina, i sad, u ovom trenutku, uživamo plodove te desničarske vlasti koja je uzjahala samo i isključivo zaslugom nesposobne ljevičarske vlasti koja nije bila u stanju da odgovori na zahtjeve osiromašenog puka kojem je u jednom trenutku postalo svejedno koja je ideologija na Pantovčaku, sve dok su im stomaci prazni. Traže novo i traže bolje jer nisu zadovoljni starim i jer vjeruju da će im možda neki novi, crni, žuti ili plavi donijeti kruh na sto.
Tito je državnik, bivši predsjednik i maršal, mjesto mu je u povijesti, u spomenicima, ulicama i bistama, u muzejima, u knjigama. Kako će se koja vlast odnositi prema njemu, manje je bitno. I jednima i drugima svakako služi kao pokriće pri razračunavanju s političkim protivnicima, kao kišobran kojim se pokriju kad ne obave svoje poslove kako treba, kad kasne mirovine i kad zatvaraju fabrike, kad treba mobilizirati biračko tijelo u jednom ili u drugom pravcu.
Određivati, pozicionirati hrvatski narod i njegovo ideološko desno ili lijevo raspoloženje prema tome kako se koja vlast u kojem trenutku odnosi prema Titu je krajnja bedastoća.
Pa ja i tvrdim, barem kada je Hrvatska u pitanju, da ideologija građana ne može utjecati na odnos prema Titu. Naime, čini mi se da neki ovdje brkaju bošnjački narativ o Jugoslaviji s hrvatskim. Bošnjački narativ veli da je Jugoslavija valjala do Miloševića, hrvatski narativ veli da Jugoslavija nikada nije valjala, da je bila "tamnica hrvatskoga naroda" i da su Hrvati izlaskom iz Jugoslavije ostvarili svoj "tisućljetni san". I nema tu trte-mrte. Robijev dedo sa Šolte je po tom pitanju barem pošten: on je Jugoslaven, pjeva Hej Slaveni s prozora i kenja se na hrvatsku državnost općenito, a ne u ovisnosti o tome ko je pobjedio na izborima.
Milošević je slab izgovor za jugonostalgičare, jer je kapitulacija pred njim ravna kapitulaciji partizana pred sporazumom Cvjetković-Maček i pristupanjem Paktu. Onaj kome je bilo do Jugoslavije (one prave, ne Miloševićeve) uradio bi ono što su partizani uradili pedeset godina prije: našao bi istomišljenike u svim republikama, latio se puške i otišao u šumu da se bori protiv Miloševića, Tuđmana i svih drugih koji su stali na čelo nacionalističkih pokreta i radili na rastakanju Jugoslavije u korist vlastitih velikodržavnih projekata.
Ali to niko nije učinio. Lažni jugonostalgičari sada liječe svoje frustracije buljenjem u Titove biste i table s imenima ulica nazvanih po njemu. To je licemjerno i bezveze. Pogotovo u Hrvatskoj, ponavljam, jer Bošnjaci barem jugoslavenstvo dijele na vrijeme prije i vrijeme poslije Miloševića, što Hrvati ne čine. Jasno je da ne možeš NIKAKO biti hrvatski domoljub ako ti je Tito omiljena historijska ličnost (naglašavam, omiljena, a ne bitna, jer bitan svakako jeste) bez obzira na ideologiju. Dakle, ni hrvatski ljevičar, ukoliko je ujedno hrvatski domoljub, ne bi smio voljeti Tita. Džaba vrdanje, za to su se borili i za to su se izborili. Ako im to ne leži trebali su boriti za nešto drugo.
Ali svi znamo da su "urbani ljevičari" kukavice i prelivode i baš zato ih niko ne uzima za ozbiljno.