Lokalna vlast u Srbiji
Despoti u raljama korupcije
Piše: Vladimir Jevtić (Bajina Bašta)
Opštine su pozornice na kojima s vremena na vreme blesnu pojedinačne inicijative, ali se radi bez plana, projekta, studije izvodljivosti i studije opravdanosti, tako da se to najčešće ne sprovede do kraja, ili se sprovede na potpuno nakaradan način. Velike pare se potroše i buka se digne za neku o-ruk akciju, a korist od toga je mala ili nikakva
Svakome ko prati srpsku politiku i ima malo soli u glavi, jasno je da će priča o debeogradizaciji Srbije biti nova mantra kojom će nomenklatura u Srbiji pokušati ponovo da prevari građane po unutrašnjosti, sugerišući im da je njihov najveći problem Beograd, koga mogu da reše jedino oni koji su i najodgovorniji za činjenicu da se sva Srbija skrcala u Beograd u poslednjih dvadeset godina. Tako vidimo da se Dinkić i družina sada sakrivaju iza Partije regiona, a i rahmetli SPO pokušava da nešto ućari na priči o beogradizaciji.
Neće biti veliko čudo ako i ostale srbijanske političke družine, koje sebe pretenciozno nazivaju strankama, krenu Dinkićevim putem te nađu svoga Palmu i Verka, obaspu ih novcima i privilegijama i za tren oka ih učine "uspešnim gradonačelnicima" i lokalno samoupravnim čudotvorcima. Danas svi govore o tome da je lokalna samouprava obespravljena, ali nikome ne pada napamet da, recimo, vrati imovinu opštinama i učini druge korake, koji će opštine u Srbiji učiniti samostalnijim i manje zavisnim od volje partijskih vrhuški i sa njim blisko povezanim tajkunima i vlasnicima Srbije iz senke.
Nije sporno da je lokalna samouprava u Srbiji zanemarena sa pravima bitno manjim od onih koje traži duh vremena u kome živimo. Međutim, problem nije samo u tome. Dugogodišnja praksa centralizacije i urušavanja svih vrednosti ovoga društva dovela je najveći broj opština u Srbiji u takvo stanje da ni one nadležnosti koje imaju nisu u stanju da koriste kako treba.
Velikim brojem opština danas caruju nekompetentnost i voluntarizam. Zloupotrebe, masovne i rasprostranjene do mere da je lokalni funkcioner u mnogim sredinama postao sinonim za nekoga ko parazitski živi o zajedničkom trošku, prirodna su posledica nepostojanja volje, snage i koncepta, kojim bi se lokalna samouprava definisala kao entitet sa jasnom ulogom i zadacima, i jasnom strategijom kako da te zadatke ostvari.
Opštinama u Srbiji nedostaju kadrovi za elementarno funkcionisanje i izvršavanje svakodnevnih poslova.
Redovna je pojava da najviši lokalni dužnosnici imaju završenu samo srednju školu, ili manje i da ne znaju bukvalno ništa o onome što im je povereno na upravljanje. Masovna je pojava da se budžet za tekuću godinu radi na pogrešan i često protivzakonit način. Opštine muke muče sa pravilima, propisima i načinima računanja, kada tokom godine sprovode opštinsku odluku o budžetu, ne zbog nedostatka novca, već zbog nestručnosti i neznanja onih koji treba da sprovedu odluku o budžetu. Javne rasprave, mehanizmi kontrole i prisustvo kritičke javnosti u toku izrade i procesu trošenja lokalnih budžeta, mrtvo su slovo na papiru , zbog činjenice da nema nikoga ko je u stanju da postavi prava pitanja ili da ponudi ozbiljne odgovore kada je u pitanju budžetska politika u toku jedne godine. Čini se da takva vrsta pitanja i odgovora nisu ni potrebna, jer ne postoji jasna svest o interesima onih koji pune budžet naših opština, niti onih koji bi taj budžet trebalo da troše.
Shvatanje politike kao plena i sindrom lokalnog despotizma po kome lideri partija pobednika na lokalnim izborima, u stvari, dobijaju ovlašćenja koja se od monarhijskih razlikuju samo po tome što su ograničena na četiri godine, dovelo je dotle da su lokalne službe popunjene partijskim i ličnim klijentima, koji su nekompetentni do mere da su veliki broj opštinskih uprava i lokalnih preduzeća doveli do stanja haosa i raspada. Inspekcijske i službe nadzora se nalaze u takvom stanju da često ni najobičniju prijavu protiv nekog prekršioca nisu u stanju da popune, tako da se princip nezameranja, prećutkivanja i držanja leđa "zemljaku u nevolji" afirmisao kao conditio sine qua non opstanka prosečnog činovnika lokalne samouprave.
Na mesta načelnika opštinskih uprava i sekretara opštinskih skupština dolaze najgori pravnici, politički podobni, pa imamo iz godine u godinu sve veću šumu odluka opštinskih skupština kojima se nekonzistentno i suprotno pravnoj logici reguliše jedna ista materija, tako da dolazeći na polje lokalnih propisa, mi dolazimo u jedno područje potpunog neprava i bezakonja.
Voluntarizam se ogleda u nepostojanju bilo kakvog koncepta razvoja lokalne zajednice u celini, ili u pojedinostima. Nema strategije, nema vizije, nema bilo kakvog plana šta treba da se učini da se poboljša kvalitet života na bilo kom polju. Opštine su pozornice na kojima s vremena na vreme bljesnu pojedinačne inicijative, ali se radi bez plana, projekta, studije izvodljivosti i studije opravdanosti, tako da se to najčešće ne sprovede do kraja, ili se sprovede na potpuno nakaradan način.
Velike pare se potroše i buka se digne za neku o-ruk akciju, a korist od toga je mala ili nikakva .
Zbog tih razloga, izveštaji, završni računi, tenderi i instituti javnih nabavki od strane opštinskih vlastodržaca doživljavaju se kao komplikovan, stran, nerazumljiv i nepotreban namet koji može da posluži jedino u slučaju potrebe za obračunom sa kakvim neposlušnim kadrom, ali se to sve manje koristi, jer je neposlušnih sve manje. Svi su uvezani u čvrste veze siromaštva, besposlice, ucenjenosti, lične i porodične zavisnosti i stvarne ili zamišljene mogućnosti da se
"lapće na državnoj sisi".
U takvim okolnostima, zloupotrebe se pretvaraju u bezočnu pljačku lokalnih budžeta od strane rukovodilaca i sa njima povezanih raznih lokalnih biznismena i izvođača "javnih radova" čiji su naručioci opštine i lokalna preduzeća. Polako se formira nova lokalna elita, čija je ekonomska moć zasnovana na isisavanju ogromnih količina novca iz opštinskih kasa u relativno kratkom vremenskom periodu (pet-šest godina). Mnogobrojne građevine, koje niču na atraktivnim lokacijama u Beogradu i drugim velikim gradovima, direktna su posledica procesa odlivanja javnog novca u privatne džepove.
Ove tendencije uočio je i sam stožer vlasti u ovoj zemlji i najodgovorniji za njeno propadanje, ali kao i sve drugo što on radi, sve je ostalo na izjavama za medije. Reformu lokalne samouprave, stožer je zaboravio istog trenutka kada su se kamere ugasile, a lokalne subaše su nastavile po starom.