Kikibombona wrote:insomnia78 wrote:
Samo, ova arapska plemena rijedak primjer lojalnosti i pouzdanosti
Doduse da su bolji bili bi i nesto bolje a ne pleme
Isto tako su simpatizeri dzihadista godinama trubili da Asada podrzavaju samo Alaviti i poneki krscanin. Da je to istina, da Asad nije imao znacajnu podrsku sunita, nema tog boga da bi ostao na vlasti. Vjerujem da u SAA ima makar 40-50% sunita.
Al' to su davno ispricane price. Ovo samo napisao samo radi onih koji prekrajaju historiju.
Teško je reći a vjerovatno nikada nećemo ni saznati koliku je ko podršku imao, ali mislim da velika većina stanovnika tada nije ni željela da bira Asad ili ne, već su željeli da što prije sve završi, pogotovo ljudi na selu, Asad je imao podršku u svim većim gradovima, pitanje je samo gdje su ljudi bili spremni da se bore a gdje ne, u nekim gradovima ljudi su se borili kada su vidjeli da se i vojska bori, tamo gdje je vojska lagano izgubila i ljudi su "ohladili" tipa Raka.
U nekim gradovima gdje se vojska borila tipa Homs, i ljudi su bili spremni da se bore, u mnogim krajevima ljudi su spremno prihvatili vojsku koja je pobjedila.
Činjenica je međutim i ta, da je na početku više Sirijaca bilo spremno da pogine za ideju S.A.R na čelu sa Asadom nego za onu drugu Siriju, prvi ozbiljniji napreci pobunjenika u vojnom smislu uistinu jesu rezultat dolaska stranih milicija, pitanje šta se javlja u glavi čovjeka protiv kojeg je čitav svijet, čitav svijet je tada bio protiv Sirije, protiv njene vojske, šta se javi u glavi tog vojnika, vjerovatno i on počne kontat za šta se ja borim.
To dakako jeste i rezultat činjenice da je Sirijska Armija za razliku od pobunjenika u početku imala već spremnu vojsku, već spremne planove, kadrove, dok su pobunjenici morali sve da rade od samog početka.
Ključne godine za Sirijski rat su 2013. i 2014., 2013. godine ulaskom Hezbollaha, aktivnijim učešćem Irana i jačim diplomatskim pritiscima od strane Rusije i Sirija konačno dobiva kakve takve prijatelje na međunarodnoj sceni, tada se stalno pričalo o Libijskom scenariju, a velika većina Sirijaca kako onih što su na SAA strani tako i onih na FSA strani nije željela Libijski scenarijo već mirnu i funkcionalnu državu.
Oslobađanje Kusejra je pokazalo i Sirijskoj Vojsci da se može krenuti i u ofanzivu, i tada su i oni koji su možda već digli ruke od svega počeli vjerovat da se situacija može smiriti.
2014. godina sa druge strane donosi dvije stari, rapidno širenje ISIL-a i sve jači utjecaj sektaških struja unutar FSA.
Uništavanjem razdora unutar FSA, dovlačenjem radikalnih elemenata sa svih strana svijeta ta FSA nestaje, sa njom nestaje i ideja revolucije, a nestakom ideje revolucije jedino što opstaje je borba za goli život, pa ko god da ostane na vlasti.
Mogu da vjerujem da su ljudi sa periferija Idliba, Hame, Alepa, Rake, Damaska, bili protiv Asada i vlasti, toliko prožvakana tema, toliko prožvakana priča, ali me niko neće i ne može ubjediti da su ljudi u Daraji, Dumi, Sarakibu, Marat Numanu, Kafranbelu, ustali protiv Asada da bi se borili za Sirijski Emirat na čelu sa Šejhom Yao Mingom i Ševketom Ramadanijem.
Ti ljudi će sada prihvatiti bilo koga, samo nek je mir, samo nek se ne puca, jer za šta se oni imaju više boriti, vidjeli smo šta se dešava u Alepu kada se evakuišu strani elementi na strani pobunjenika, Sirijci predaju oružje u roku od 2 dana, kada bi se uništila Al Kaida u Idlibu, rat bi stao za 2 dana, jer ko nakon 6 godina (govorim o Sirijcima) ima volju da se bori za to nešto što je prije već davnih 6 godina vjerovao ?
Sa druge strane, vojnik SAA ima itekako za šta da se bori sada, jer u mnogim djelovima Sirije, govorimo o onim područjima koja su pod kontrolom vlade, život se nije puno promjenio u odnosu na 2011, šteta je kud i kamo manja, standard jeste opao, ali evo Tartus i Latakija, minimalna razaranja, u Latakiju ono par puta rakete pale 2015. godine kada je pokrenut kontranapad i to je to, u Tartusu ništa se nije ni desilo, isto je sa mnogim djelovima Damaska, Hame i Homsa.