OVAKO IZGLEDA PROPAST
U RIJETKIM trenucima kada na ulicama nema ljudi, centar Zagreba podsjeća na grad duhova, kako zbog neodržavanih, raspadajućih fasada, tako i zbog praznih poslovnih prostora koji se mogu vidjeti na svakih nekoliko metara.
Pošast zatvaranja trgovina i radnji posebno je pogodilo Vlašku ulicu u najstrožem gradskom centru. Ova ulica nekad je bila poznata kao "ulica obrtnika", ali kriza koja traje već šest godina ispraznila je velik broj poslovnih prostora; uspijevaju još samo kladionice, pekare i otkupljivači zlata i srebra, iako ni oni nisu, kao što možete vidjeti u našoj galeriji fotografija, pošteđeni propasti.
"Ostanu otvoreni po tri, četiri, pet mjeseci i odu dalje"
U starom dijelu Vlaške preostala su još samo dva obrtnika, postolar Mladen Lacković i krojač Danijel Delija. Ni oni nisu sigurni koliko će još dugo nastaviti raditi.
"Propast Vlaške počela je nedugo nakon rata. Zanatske radnje su nestajale, a otvarali su se trgovine odjećom. Ali oni bi svi brzo došli i prošli. Ostanu otvoreni po tri, četiri, pet mjeseci i odu dalje. Iz godine u godinu i toga sve manje, a totalno se pogoršalo otkad je počela kriza. Promet je pao za oko 70 posto. Ja nekako uspijevam jer postolara nema puno, ali za deset godina više nas neće biti uopće. Ljudi ne idu u postolara, a nemam kome prenijeti ni znanje. Nekad smo imali dosta šegrta, ali zadnjeg sam imao prije 15-ak godina. Kad ja odem u penziju, nitko neće nastaviti", kaže nam Lacković, koji postolarsku radnju u Vlaškoj ima od 1982. godine.
Ni on, kako kaže, nije siguran hoće li uskoro morati odustati od zanata. Kraj s krajem, kako nam kaže, jedva spaja, a prostor je, poput mnogih drugih u Vlaškoj, u procesu povrata imovine. Upravo su neriješeni imovinsko-pravni odnosi važan dio razloga zbog čega velik dio prostora u Vlaškoj, u samom središtu Zagreba, izgleda napušteno. Osjetio je to i krojač Delija, koji se iz svoje radnje mora iseliti do 1. siječnja iduće godine.
"Da sam bio pametan, zatvorio bih prije četiri godine"
"Ja sam tu od 1977. godine, a prije toga je radnju od 1934. držao moj stric. Ja sam kod njega došao učiti 1958. i od tada sam tu", kaže Delija, koji tvrdi da je propadanje Vlaške započelo prije desetak godina, a situacija je dodatno otežana otkad traje kriza.
"Da sam bio pametan, i ja bih zatvorio prije jedno četiri godine. Ali stalno sam mislio da će se nešto poboljšati. Ostao sam zbog svojih ljudi, donedavno sam imao pomoćnicu koja je bila 27 godina kod mene, ali otišla je u prijevremenu mirovinu, a i dalje imam jednog krojača koji je kod mene 30 godina, tu je i izučio zanat. Teško mi je što moram napustiti ovaj prostor, ja sam s ljubavlju došao u krojački zanat, ali već dugo nemamo ni šegrte, nema interesa za ovaj posao. Većina ostalih obrtnika koji su prije poslovali u Vlaškoj su nakon zatvaranja otišli u penziju. Možda ću i ja morati tako, s obzirom da imam uvjete za mirovinu", kaže Delija.
Posla ima, za pogrebno poduzeće
Već i samom činjenicom da i dalje posluju, naša dva sugovornika predstavljaju izuzetak od neumoljive statistike - od početka krize u Hrvatskoj se broj obrtnika smanjio za oko 25 tisuća, a najviše ih je bez posla ostalo upravo u Zagrebu.
Izlozi nisu prazni i oblijepljeni papirima samo u centru grada, iako tamo zbog svoje brojnosti posebno dolaze do izražaja. Identična slika zatekla nas je i u kvartovima u Novom Zagrebu i zapadnom dijelu grada, kroz koje smo također prošetali. Rijetki su ti koji se u vrijeme gospodarske krize odlučuju za pokretanje vlastitog biznisa, a popunjavanju izloga nije puno pomogla ni inicijativa koju je prije par godina pokrenuo zagrebački HNS, kada se gotovo 600 praznih prostora u vlasništvu Grada Zagreba našlo u najmu za simboličnih - jednu kunu.
Zatvaraju se redom kafići, restorani, butici s odjećom pa čak i kvartovske trgovine mješovitom robom, koje ne mogu konkurirati velikim trgovačkim lancima. A i oni koji se odlučuju na unajmljivanje prostora, uglavnom će se radije smjestiti u neki od brojnih zagrebačkih trgovačkih centara, nego u napuštene prostore raštrkane po gradu.
No, da se nešto ipak pokreće, svjedoči iznimka na koju smo nabasali na Malešnici: tamo je na mjestu ugašene mjenjačnice osvanulo novootvoreno - pogrebno poduzeće.
Dzaba eu, nato, saginjanje, ponizavanje... Plafon je kad predsjednicu njemacki kolega uhvati za (dobru, kvalitetnu) guzu...
OK, možeš li pojasniti ?
