Scuffy Dogs wrote:Ateizam nešto najljepše, neopterećen bajkama o nakvim bogovima i božjim davanjima, neopterećen kaznama božijim, neopterećen kako se onaj drugi zove i kako mu ime, neopterećen molitvama i ostalim glupostima, biti ateista ljepota.
Dao si mi povod da iznesem jednu misao...Tako da ovaj post nije upućen direktno tebi
To da je tebi ili nekome drugom ateizam ljepota, to ne sporim. I to da je ateizam, nekakav zamišljeni i idealni ateizam, rasterećen od Boga ili božanstava, od religije i vjerozakona i sega sličnog - i to bih mogao prihvatiti u nekim teoretskim okvirima i za potrebe neke priče.
Ali stav da su ateisti, pogotovo svi, rasterećeni i neopterećeni Bogom, religijom, vjerom, njenim smislom, vjernicima, itd. derogira, između ostalog, i ova tema sa svojim učesnicima. Izgleda da, kao što su izumili (za potrebe sociologije religije) pojam
prakticirajući vjernik ili
vjernik-praktičar kako bi njime opisali osobu koja je, osim što vjeruje u Boga kroz načela neke religije, sklona i da ispovjeda tu vjeru na praktičan način u vidu (svakodnevnih) molitvi i obredoslovlja sličnog tome, tako bismo mogli imati i pojam
ateista-praktičar koji bi trebao da opiše osobu koja, osim što intimno ne vjeruje u Boga, ima potrebu i voljna je da i praktično ispovjeda to svoje nevjerovanje na različite načine, uglavnom verbalnim i sličnim negiranjem neke ili svih religija, Boga, smisla vjerovanja, besmisla vjerozakona i svetih spisa, ismijavanjem i ruganjem, itd.
Neki atiesti znaju reći kako ateizam nije religija, nema svojih institucija, nema strukturu, nema neko učenje, neka vječna načela i moralne okvire, ateizam je, kažu, tek negiranje religije, vjere, Boga, itd. što i jeste na naki način tačno. A onda svim svojim bićem i svojim djelovanjem upru i pokazuju kako
ateizam, kao takav, svoj bitak duguje
teizmu, ateizam ne postoji bez vjerovanja u Boga, bez vjere u Boga ateizam je besmislen. Vjerovanje u Boga ateizmu daje smisao bitka, svrhu i smisao. Ateizam je, na poseban način, sav opterećen i
bremenit religijom, pun kao šip religije. Ili, barem, nečiji ateizam.
Zamislimo (odvojimo se dakle, za trenutak, od naših društvenih okvira i mreža svijeta u kojima smo svi unesrećeni na svoj način, svojim i tuđim budalesanjima

) nekakve idealne tipove vjernika i nevjernika: jedan je potpuno predan Bogu i vjeri u Boga, on je Njemu okrenut, u Njega zagledan i ništa mu više nije potrebno, nikakvi dokazi i argumenti o Bogu i niko mu pored Boga ne treba, dok je drugi potpuno prognao i odagnao misao i pojam o Bogu, o vjeri, o religiji, uopće mu ne trebaju dokazi i argumenti da Bog ne postoji, da su sveti spisi doista ono što vjernici tvrde za njih. Jedan je
sav zauzet Bogom, drugi je
sav nezainteresiran Njime. Takav vjernik smije i može kazati kako ga ateizam uopće ne interesuje, ako što i takav ateista može kazati za vjeru.
Takva dva (zamišljena) tipa ljudi nećeš sresti na forumima i društvenim mrežama. Ili, još bolje, takva dva čovjeka nikada nećeš naći u raspravi, diskusiji, oni ne argumentuju jedan protiv drugoga

Nego ćeš, uglavnom, sresti ljude koji traže i
snaže svoju vjeru ili nevjeru, koji, bilo kao vjernici ili nevjernici, imaju raznolike vrste potreba (pisanja postova, iznošenja stavova, komentara, savjeta ili ruganja) kojima ponajprije uvjeravaju sebe - nastojeći, usput, da uvjere ili ubijede (često neki umjesto
u vjeru, utjeruju druge
u bijedu) i druge, i da od drugih dobiju potvrdu i podršku za ono što govore - kako su
izabrali pravi put, pravu stvar, kako im život (njihov rad, njihova misao) ima smisao za razliku od nekih drugih koji ga troše u zabludi (ili bez obzira čak i na druge, bitno je samo dovoljno uvjeriti sebe da nisi fulao stvar). Kao što neki ex-musliman, naprimjer, ima potrebu da neprestano obesmišljava islam, to je jače od njega, on nikada nije i neće
raspolumjeseciti 
sa islamom, on ga je trajno obilježio i to ga tjera...I obrnuto.
Ali često ljudi svoje vlastite slabosti, strepnje i strahove pakiraju u ambalažu društvene stvarnosti koja ih tjera na reakciju pa pričaju i pravdaju se kako oni ne bi toliko trunili o vjeri ili nevjeri da im neko nešto, u svijetu kojem pripadaju, ne nameće ili im nešto oduzima, hablica-dablica ("Govorim jer ne mogu da kupim svinjetinu u BBI, ne bih se bunio da religija nema svoje prste umiješane u to!", i sl)...I to nekada zna i lijepo zazvučati...
Uglavnom, kako to Kur'an kaže, svako svoje breme nosi, jel, svako je hamal svog tereta...Zato se ne treba previše opterećivati tuđim teretom, pogotovo kada ga neko iznosi na forumski način
Nego, onako, samo lakapo, pa kud ko stigne...