Forum Klix.ba

Otkada znam za sebe divila sam se ljudima koji jako vole, onako cijelim svojim bićem, možda zato što ja nikad nisam bila tako voljena ili što ja jedino tako znam da volim...
U snu me boli jedan ožiljak ne duši, ali samo u snu i nemam pojma od koga je bola on ostao niti da li je bila zora ili suton kad' se u dušu urezao..
Neko bi mislio: sanjarim. Ne... Ja to izbjegavam obmane. Ko ne umije da izmisli, ne umije ni da opstane..

Ovo i nije bilo bas tako lijepo o ljubavi

berenice wrote: Živjela ljubav!

Živjelaaaaaa :!:

Berenice draga
moja radosti
da ti ispričam traumu iz moje
mladosti






Jamac

(Kad ljubav traži kredit)

I
Bijaše to u godini
velikoga snijega
dvije tisuće jedanaestoga
ljeta gospodnjega




II

Znadoh da će ljubav naša
vrč pelina gorkog
piti

Kada upita me ona
dal' sam rad joj žirant
biti.


III

Kad joj oštro i na prvu
odbrusih da
neću, neću

Tad se bajna ljubav naša
preobrazi u
nesreću.

Intermission

Kriv joj bijah što nemadoh za žiranta
malko dara
tad me ona poče gledat ko ispljuvak
s trotoara.



IV

Žiranta u Švapskoj
našla
al je loša karma
snašla

Sva joj dade sudba
kleta
poniženja ovog
svijeta.

Živjela zabranjena ljubav,zabranjeno voce,čuvajte svoje dame !

Sent from my GT-P3110 using Tapatalk HD

Dvico dragi, osjećaj se potapšenim po glavi i poljubljenim u čelo...

berenice wrote:Dvico dragi, osjećaj se potapšenim po glavi i poljubljenim u čelo...

Berenice tako mi
sviju
stilom pe podsjećaš na
Volf Virdžiniju

1 x 2 wrote:

berenice wrote:Dvico dragi, osjećaj se potapšenim po glavi i poljubljenim u čelo...

Berenice tako mi
sviju
stilom pe podsjećaš na
Volf Virdžiniju

Kuš nju?! Doduše, i ja imam stalno neke nervne slomove, samo se nadam da se neću roknut' k'o ona...

Evo ti:

Debela djevojka

O
kako je topla
i mila bila
Mada je težila najmanje
110 kila

Bila je visoka
ko Majkl Džordan
jedva se nekako strpasmo
pod jorgan


Rukama razgrnuh njene
kilograme sala
kad mi se usred sala ukaza vagina
začuđujuće mala

intermission
priznajem da sam perverzan
te noći bio
pa sam joj i štikle krišom
(dok je debela na dasci peglala veš)
malo ponjušio

Uspjeh se u svom tom silnom
mesu snaći
i poželjeh sa nje
nikada ne saći.

....jedne večeri, ne tako davne i daleke, po navici već, ušetala si u moj san; opuštena i vedra, potpuno lišena osjećaja o šteti koju činiš, pohodila si moje misli; bila je noć, i soba je nevelika bila; i ti i ja, i sijaset ljudi drugih, još je bilo; da li je neko govorio, smijao se il možda plakao noći te, ne znam; znam da sam, tamo negdje oko sredine noći il možda malo više desno, uhvatio pogled tvoj; tu, u kutu sobička, pronađoh te kako sjediš u haljini plavoj; u očima ti sjala gomila zvijezda i moja slika, tik pored njih; i lijepa si bila, opet...i pogled sam sakrio svoj, kao i svaki put kada me pogledaš; osjećam, oči ti putuju...zora je tu

Prushchak,
Nisam stalker Bgm, samo volim citati tvoje postove

Penzionerka
(kad ljubav pamti rezoluciju Inforbiroa)

Super je
bila
mislim ono...
za jednog
fosila

Bila je drečavo
našminkana
zvala se
Hana

I super je felacio
obavljala
mislim ono...
pušila

Morao sam je
zamoliti
''hoćeš li molim te protezu
skinuti''

''Jer mogla bi mi
ljubavi
veoma osjetljiv glavić
raskrvaviti''

intermission
Ne može biti ona
kriva
što je rođena kad bijaše prva neprijateljska
ofanziva


Bila je relativno stara al ipak nekako...
mlada
i da zadigne suknju bila je veoma
rada

Velikodušno je ljubav
dijelila
i baš me ono...do zadnje kapi
iscijedila

Hajd' rek'o u šupak ću ljubavi akobogda
pljunuti
pa će to ljubav akobogda
podmazati
i penetracija će se ABD veličanstvena
desiti

U šupak ljubavi sam pljunuo, ljubav je
podmazala
i penetracija se veličanstvena mislim ono...
desila

Na koncu nije ona
kriva
što je rođena kad bijaše prva neprijateljska
ofanziva

...sam, u društvu gospođe samoće, lutam ulicama grada; grada, u kome smo se sreli bezbroj puta; ulice mu poznam, svaku zgradu, haustor i klupu staru; dok šetam, svaki kutak koji dijelim s tobom, po navici već me pozove; stani, pogledaj, oslušni...ovdje, negdje između sna i jave, još uvijek traje priča; trotoarom još uvijek odzvanjaju njeni koraci, u uglu cafea, još se čuje žamor i smijeh njen; i tako svaki put...iznovaa i iznova; a, ponekad i sasvim slučajno, sretnemo se...na ulici, u susretu slučajnom, u pogledu skrivenom, kroz staklo, u prolazu; u osmjehu, pozdravu i podignutoj ruci...i svaki put, susret svaki, napravi novi ram za misao istu....za tebe

...opet

...bio je jedan sasvim običan dan; jedan običan utorak, jedna sasvim obična ulica, i neka poznata sasvim obična lica; i sve to u bašti jednog sasvim običnog starog cafea; bio je sasvim običan dan i neka sasvim obična priča, gomila sasvim običnih dobro poznatih lica i neka sasvim obična i dobro poznata muzika; bio je to jedan sasvim običan dan, u jednom malom, po svemu sasvim običnom mjestu,...i svi su dani sasvim obični, u tom malom, sasvim običnom mjestu...otkad tebe nije

Clair de Lune

Mjesečina je

Vrijeme prokleto!!!

Za ljude bez snova!!!

Ovakve kao ja!!!

Neko me prokleo!!!

Mater mu jebem!!!

U krvi očevoj!!!

Na grobu sestrinom!!!

intermission
a evo i zašto

Mjesečina je

Gorim od želje za njom!!!

Ona se drugom smješka!!!

On je možda i prči!!!

On je sigurno prči!!!

I tako to!!!

Mjesečina je

Mjesec te jebao!!!

Mjesec što je na nebu upekao!!!

Alisa

(kad se ljubav precjenjuje)

Vrijeme te baš gazi
kasno je sad reć' ti pazi!

Ostaćeš usedjelica
ko Andrićeva Gospođica

Svi smo na tebe drkali
a sad ti sve što si imala fali

Grudi su ti se osušile i objesile
a nevjerovatno su prekrasne bile

Kosa ti je crna osijedila
znaš... manekenke si vrijedila

I ja sam zaljubljen u tvoje oči bio
iz kojih sad izbija besmisao

Nisi se mogla u ljubavi snaći
nisi mogla dostojnog naći

Il' bar si tako mislila
dok si neumoljivo venula

Bila si misica škole
red se fatao onih što te vole

Sad na klupu sama sjedi
jedva da si još a lady

Od tvog prekrasnog lika
ostade samo vintage slika

O' Alisa djevojko iz sna
izgledaš poprilično bolesna

Ni menstruacije više nemaš
i sad na klupi u parku otužno drijemaš

Možda bi sad mene htjela
ta ruina što ostade od tvog tijela

Al' sve što ti mogu reći sada
je da ko visoko leti nisko pada





edit:
da se ne zavaravam dalje
života mi mog
Alisa još uvijek svršavam i na crno
ispod nokta tvog

...svaki put kada dolazim u njen grad, na vrata pokuca jedno sjećanje davno; jedna čudna ljubavna priča, iskrena i neispunjena želja i jedna žena, koje više nema;...svaki put, kada dolazim u njen grad, pijanista tuge tužne note bira; svakim novim korakom, svakim novim trenom, sjećanje navire i ponovo donosi stare nemire; na obali mojih košmara, nepomično stojim i posmatram nijemo...pijanista tuge tužne note bira...svaki put kad dolazim u njen grad...šetam se obroncima tuge i sakupljam ostatke uspomena

...zar baš mora ova noć sjetna biti, kada dan nevoljno odlazi na počinak i leptir se u sumrak dijeli od svoje drage; zašto nestaje svjetlo dana i ljudi se rastaju, da se opet nekad sastanu; vrijeme leti, rijeka teče, oblaci plove i sve se kreće; zar baš mora ova noć sjetna biti, a i ti si negdje daleko; zasigurno još uvijek sijaš, lijepa svjetliš u nekoj daleko, hladnoj noći...nekom drugom; zar baš mora ova noć sjetna biti....kad sve je tiho i spokojno, samo moja duša nije...i opet ću da sakrijem, da prešutim da mi fališ; a, vikao bih tako glasno...da me čuješ čak tamo negdje daleko, daleko

...poslije tebe ništa više nije isto; poslije tebe osta nedosanjan san, neispunjena želja i praznina bijela; sunčev sjaj, toplina noći, ni izlasci i šetnje, bez tebe nisu isti; poslije tebe postelja u srcu mom je prazna; hladna, hladnija od noći na sjevernom polu; poslije tebe, klupa u parku osta prazna...i ulica siva i grad mali, poslije tebe sad su pusti; poslije tebe, ništa više nije isto...ni ja, ni stihovi i pjesme moje; poslije tebe, prazno je mjesto naše, u uglu starog cafea...poslije tebe, prazan, i zadnji stih u pjesmi je mojoj

Drevna igra

Ti i ja
dvoje loših šahista
odigrasmo kratku
partiju šaha

Zanosno si se smješkala
pa nisam ni skontao
kako sam bez ijednog
pijuna ostao

Gledah ti u bijele ruke
i nadograđene nokte
kad spazih da više nemam laufere
...a ni topove bogte

Zatim si mudro kukovima zanjihala
malo jače
i nije ti problem bio pojesti
moje crne skakače

Balih gledajuć' u tajice i ispod njih
crvene tangice
pa tako si me mudro ostavila
i bez kraljice

Eh moj jadni kralj
ostadoh i bez njega
pobijedila si me 'kənˌɡrætʃuˈleɪʃn!'
sex je korijen svega

ema_ wrote:Grozna tema, a ja uporno čitam

A opet, sretna sam zbog toga koliko vas ima o čemu pisati...

Jes',majke mi.

al_akhisari wrote:...poslije tebe ništa više nije isto; poslije tebe osta nedosanjan san, neispunjena želja i praznina bijela; sunčev sjaj, toplina noći, ni izlasci i šetnje, bez tebe nisu isti; poslije tebe postelja u srcu mom je prazna; hladna, hladnija od noći na sjevernom polu; poslije tebe, klupa u parku osta prazna...i ulica siva i grad mali, poslije tebe sad su pusti; poslije tebe, ništa više nije isto...ni ja, ni stihovi i pjesme moje; poslije tebe, prazno je mjesto naše, u uglu starog cafea...poslije tebe, prazan, i zadnji stih u pjesmi je mojoj

Čežnja i želja stapaju se na horizontu, davajući toj iluziji ,stapanja neba sa zemljom, tvoj lik. I kad ga obavije tama noći, moj pogled će ostati prikovan za tu iliziju.. Ni dan je neće raspšiti.

Mozda to tako ide u zivotu, nekad mi se cini da smo se sreli u pogresnom vijeku. U vremenu materijalizma stalne teznje za necim sto hrani oci al' ne i dusu, postali smo robovi kolektivne frustriranosti.
Sve je vise plasticne emocije, iskrenost se nikad nije cesce spominjala a manje upraznjavala. Okolina stvara pritisak, u ljudima budi ono lose, pa kako da mi budemo bolji.


Mogli smo znam, ali..

A bili smo tako zreli za ljubav, vidjelo se to u startu u onim prvim minutama hladne martovske noci. Dok pokusavamo da se ugrijemo u zagrljaju potpunog stranca a opet se cinilo sasvim normalno, prica nije bila bajkovita, jednostavno smo uzivali u trenutcima pripadanja nekome, nakon toliko vremena soliranja i traganja.

Nismo zavrsili noc s velikim rijecima.. samo sa zeljom da se sve ponovi sutra, i tako iz dana u dan stranci su postajali znanci dok nisu poceli pricati pogledom. Na momente se cinilo kao san ali okolina je bila uvijek dovoljno jaka, da nas probudi kada smo odlutali dovoljno daleko u nas svijet.

Nije to bio svijet koji nam serviraju ljubitelji sablona, jednostavno dvije duse koje srecu vide u sretnim ocima pored sebe. Svaki nas pad imao je tragove okoline, mozda nismo bili dovoljno sebicni da se izoliramo od svega.
Vatra i voda.. nebo i zemlja.. ali mi negdje na sredini balansirali smo nekad i vise nego sto smo vjerovali da mozemo, vrijeme je igralo za nas, ali..

Godine balansiranja izmedju nas stvorile su prividni mir, samo se cekao jaci vjetar da polomi nasa jedra. Dosao je iznenada, kao sto to obicno bude podmuklo se priblizio dok je lijep i suncan dan. Protresao je nasu ladju ljubavi, prepolovio je na pola i ostavio da tone.

Ostao sam zapetljan u konopcima sjecanja, koja me sa unistenim truplom nase ladje vuku na dno, a ti.. ti si pruzila ruku vjetru.. Nisi se ni okrenula da vidis kako tonem, samo si uzletjela zeljna nekih novih visina.. U prvi mah blokirao sam instikte prezivljavanja, prepustio sam se da tonem do konacnog gusenja u ruinama proslosti. Cemu borba za zivotom kada je u trenu sve postalo besmisleno i tako prazno..

Dok tonem sve dublje u glavi mi potpuni galakticki sudar pokretnih slika proslog vremena, kao na traci prolaze ispred mene a ja se prepustam hladnim dubinama samoce. Hladna voda me smiruje, prociscava mi um tjera me na razmisljanje, i tako u momentu shvatam da je vjetar polomio jedra ali ladja je pocela da tone zbog rupe u trupu koju si napravila ti.

Obuzima me nevjerica, srce mi muti razum vrtlogom osjecaja, al' razum je spreman na borbu ovaj put. Mrznja veliki propeler gura me na povrsinu, vidim te u daljini kako lebdis nasmijana, gledam te ali osim lika nista vise ne prepoznajem, drago mi je sto si tako visoko jer ce pad vise da boli. Ideja je puno al' cilj je uvijek isti, ti u padu ali luda glava se brine koliko ce boliti te, kako ces to podnijeti, nisi ti kao ja navikla na poraze, neces to moci a ni meni nece biti lakse.
U toj unutrasnjoj borbi ne pomaze ni tvoj oholo samozadovoljni pogled sa visine, u meni vidis sve lose i sto jesam i sto nisam, ja sam ti preostali teret proslosti koji te sputava da se jos vise vines u visine. A ja te samo gledam i cekam povoljan trenutak, kada te opije razrijedjeni zrak visina bices laka meta..

Vrijeme je ucinilo svoje, umoran od cekanja pustio sam da se i ovaj put sudbina poigra nasim zivotima, doslo je kao grom iz vedra neba, sada si tu u nivuo mom negdje pucinom plutas na krhotinama proslosti. Ali ne brini ljubavi prosla, tu sam ja negdje na horizontu plutam na uspomenama koje mi daju mir.. pronaces i ti svoj..

Kad osjetis samocu pogledaj u daljinu mozda nam se pogledi sretnu, neces vidjeti ljubav u ocima mojim.. samo onog stranca koji razumije tvoj bol..joooj..

bang and blame wrote:

ema_ wrote:Grozna tema, a ja uporno čitam

A opet, sretna sam zbog toga koliko vas ima o čemu pisati...

Jes',majke mi.

Otkud to izvuče, iz koje godine ? Do sad sam se i udala pa i ja imam napokon materijala kao i ostali .

Na kraju grada u parku spava klupa ljubavi nase..

Prolazim tiho parkom i gledam tu trosnu klupu.. a u meni je zatitralo kao i onda nekada davno. Vratio sam se u nasu proslost ta klupa znala je nasu tajnu, pricala pricu o nama osjetila nas prvi poljubac. Bili smo radosni, zeljni ljubavi.. puni zivota bez ikakvih briga samo nas dvoje na svijetu.

A ona kao da je osjetila moju blizinu, vjetar miluje mi lice kao nekada ti.. sjedam na klupu.. vracam se nekoliko godina unazad.. zamisljam nas dvoje kako smo sretni bili.. kako smo se voljeli na toj klupi..
Nase su price ostale urezane u toj klupi.. sada tu sjede drugi momci i cure.. oni na njoj pricaju svoje maste.

Ali koliko god vremena da prodje ta klupa će uvijek biti..
Klupa Ljubav nase..joooj..