Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Otkada znam za sebe divila sam se ljudima koji jako vole, onako cijelim svojim bićem, možda zato što ja nikad nisam bila tako voljena ili što ja jedino tako znam da volim...
U snu me boli jedan ožiljak ne duši, ali samo u snu i nemam pojma od koga je bola on ostao niti da li je bila zora ili suton kad' se u dušu urezao..
Neko bi mislio: sanjarim. Ne... Ja to izbjegavam obmane. Ko ne umije da izmisli, ne umije ni da opstane..
....jedne večeri, ne tako davne i daleke, po navici već, ušetala si u moj san; opuštena i vedra, potpuno lišena osjećaja o šteti koju činiš, pohodila si moje misli; bila je noć, i soba je nevelika bila; i ti i ja, i sijaset ljudi drugih, još je bilo; da li je neko govorio, smijao se il možda plakao noći te, ne znam; znam da sam, tamo negdje oko sredine noći il možda malo više desno, uhvatio pogled tvoj; tu, u kutu sobička, pronađoh te kako sjediš u haljini plavoj; u očima ti sjala gomila zvijezda i moja slika, tik pored njih; i lijepa si bila, opet...i pogled sam sakrio svoj, kao i svaki put kada me pogledaš; osjećam, oči ti putuju...zora je tu
...sam, u društvu gospođe samoće, lutam ulicama grada; grada, u kome smo se sreli bezbroj puta; ulice mu poznam, svaku zgradu, haustor i klupu staru; dok šetam, svaki kutak koji dijelim s tobom, po navici već me pozove; stani, pogledaj, oslušni...ovdje, negdje između sna i jave, još uvijek traje priča; trotoarom još uvijek odzvanjaju njeni koraci, u uglu cafea, još se čuje žamor i smijeh njen; i tako svaki put...iznovaa i iznova; a, ponekad i sasvim slučajno, sretnemo se...na ulici, u susretu slučajnom, u pogledu skrivenom, kroz staklo, u prolazu; u osmjehu, pozdravu i podignutoj ruci...i svaki put, susret svaki, napravi novi ram za misao istu....za tebe
...bio je jedan sasvim običan dan; jedan običan utorak, jedna sasvim obična ulica, i neka poznata sasvim obična lica; i sve to u bašti jednog sasvim običnog starog cafea; bio je sasvim običan dan i neka sasvim obična priča, gomila sasvim običnih dobro poznatih lica i neka sasvim obična i dobro poznata muzika; bio je to jedan sasvim običan dan, u jednom malom, po svemu sasvim običnom mjestu,...i svi su dani sasvim obični, u tom malom, sasvim običnom mjestu...otkad tebe nije
...svaki put kada dolazim u njen grad, na vrata pokuca jedno sjećanje davno; jedna čudna ljubavna priča, iskrena i neispunjena želja i jedna žena, koje više nema;...svaki put, kada dolazim u njen grad, pijanista tuge tužne note bira; svakim novim korakom, svakim novim trenom, sjećanje navire i ponovo donosi stare nemire; na obali mojih košmara, nepomično stojim i posmatram nijemo...pijanista tuge tužne note bira...svaki put kad dolazim u njen grad...šetam se obroncima tuge i sakupljam ostatke uspomena
...zar baš mora ova noć sjetna biti, kada dan nevoljno odlazi na počinak i leptir se u sumrak dijeli od svoje drage; zašto nestaje svjetlo dana i ljudi se rastaju, da se opet nekad sastanu; vrijeme leti, rijeka teče, oblaci plove i sve se kreće; zar baš mora ova noć sjetna biti, a i ti si negdje daleko; zasigurno još uvijek sijaš, lijepa svjetliš u nekoj daleko, hladnoj noći...nekom drugom; zar baš mora ova noć sjetna biti....kad sve je tiho i spokojno, samo moja duša nije...i opet ću da sakrijem, da prešutim da mi fališ; a, vikao bih tako glasno...da me čuješ čak tamo negdje daleko, daleko
...poslije tebe ništa više nije isto; poslije tebe osta nedosanjan san, neispunjena želja i praznina bijela; sunčev sjaj, toplina noći, ni izlasci i šetnje, bez tebe nisu isti; poslije tebe postelja u srcu mom je prazna; hladna, hladnija od noći na sjevernom polu; poslije tebe, klupa u parku osta prazna...i ulica siva i grad mali, poslije tebe sad su pusti; poslije tebe, ništa više nije isto...ni ja, ni stihovi i pjesme moje; poslije tebe, prazno je mjesto naše, u uglu starog cafea...poslije tebe, prazan, i zadnji stih u pjesmi je mojoj
al_akhisari wrote:...poslije tebe ništa više nije isto; poslije tebe osta nedosanjan san, neispunjena želja i praznina bijela; sunčev sjaj, toplina noći, ni izlasci i šetnje, bez tebe nisu isti; poslije tebe postelja u srcu mom je prazna; hladna, hladnija od noći na sjevernom polu; poslije tebe, klupa u parku osta prazna...i ulica siva i grad mali, poslije tebe sad su pusti; poslije tebe, ništa više nije isto...ni ja, ni stihovi i pjesme moje; poslije tebe, prazno je mjesto naše, u uglu starog cafea...poslije tebe, prazan, i zadnji stih u pjesmi je mojoj
Čežnja i želja stapaju se na horizontu, davajući toj iluziji ,stapanja neba sa zemljom, tvoj lik. I kad ga obavije tama noći, moj pogled će ostati prikovan za tu iliziju.. Ni dan je neće raspšiti.
Mozda to tako ide u zivotu, nekad mi se cini da smo se sreli u pogresnom vijeku. U vremenu materijalizma stalne teznje za necim sto hrani oci al' ne i dusu, postali smo robovi kolektivne frustriranosti.
Sve je vise plasticne emocije, iskrenost se nikad nije cesce spominjala a manje upraznjavala. Okolina stvara pritisak, u ljudima budi ono lose, pa kako da mi budemo bolji.
Mogli smo znam, ali..
A bili smo tako zreli za ljubav, vidjelo se to u startu u onim prvim minutama hladne martovske noci. Dok pokusavamo da se ugrijemo u zagrljaju potpunog stranca a opet se cinilo sasvim normalno, prica nije bila bajkovita, jednostavno smo uzivali u trenutcima pripadanja nekome, nakon toliko vremena soliranja i traganja.
Nismo zavrsili noc s velikim rijecima.. samo sa zeljom da se sve ponovi sutra, i tako iz dana u dan stranci su postajali znanci dok nisu poceli pricati pogledom. Na momente se cinilo kao san ali okolina je bila uvijek dovoljno jaka, da nas probudi kada smo odlutali dovoljno daleko u nas svijet.
Nije to bio svijet koji nam serviraju ljubitelji sablona, jednostavno dvije duse koje srecu vide u sretnim ocima pored sebe. Svaki nas pad imao je tragove okoline, mozda nismo bili dovoljno sebicni da se izoliramo od svega.
Vatra i voda.. nebo i zemlja.. ali mi negdje na sredini balansirali smo nekad i vise nego sto smo vjerovali da mozemo, vrijeme je igralo za nas, ali..
Godine balansiranja izmedju nas stvorile su prividni mir, samo se cekao jaci vjetar da polomi nasa jedra. Dosao je iznenada, kao sto to obicno bude podmuklo se priblizio dok je lijep i suncan dan. Protresao je nasu ladju ljubavi, prepolovio je na pola i ostavio da tone.
Ostao sam zapetljan u konopcima sjecanja, koja me sa unistenim truplom nase ladje vuku na dno, a ti.. ti si pruzila ruku vjetru.. Nisi se ni okrenula da vidis kako tonem, samo si uzletjela zeljna nekih novih visina.. U prvi mah blokirao sam instikte prezivljavanja, prepustio sam se da tonem do konacnog gusenja u ruinama proslosti. Cemu borba za zivotom kada je u trenu sve postalo besmisleno i tako prazno..
Dok tonem sve dublje u glavi mi potpuni galakticki sudar pokretnih slika proslog vremena, kao na traci prolaze ispred mene a ja se prepustam hladnim dubinama samoce. Hladna voda me smiruje, prociscava mi um tjera me na razmisljanje, i tako u momentu shvatam da je vjetar polomio jedra ali ladja je pocela da tone zbog rupe u trupu koju si napravila ti.
Obuzima me nevjerica, srce mi muti razum vrtlogom osjecaja, al' razum je spreman na borbu ovaj put. Mrznja veliki propeler gura me na povrsinu, vidim te u daljini kako lebdis nasmijana, gledam te ali osim lika nista vise ne prepoznajem, drago mi je sto si tako visoko jer ce pad vise da boli. Ideja je puno al' cilj je uvijek isti, ti u padu ali luda glava se brine koliko ce boliti te, kako ces to podnijeti, nisi ti kao ja navikla na poraze, neces to moci a ni meni nece biti lakse.
U toj unutrasnjoj borbi ne pomaze ni tvoj oholo samozadovoljni pogled sa visine, u meni vidis sve lose i sto jesam i sto nisam, ja sam ti preostali teret proslosti koji te sputava da se jos vise vines u visine. A ja te samo gledam i cekam povoljan trenutak, kada te opije razrijedjeni zrak visina bices laka meta..
Vrijeme je ucinilo svoje, umoran od cekanja pustio sam da se i ovaj put sudbina poigra nasim zivotima, doslo je kao grom iz vedra neba, sada si tu u nivuo mom negdje pucinom plutas na krhotinama proslosti. Ali ne brini ljubavi prosla, tu sam ja negdje na horizontu plutam na uspomenama koje mi daju mir.. pronaces i ti svoj..
Kad osjetis samocu pogledaj u daljinu mozda nam se pogledi sretnu, neces vidjeti ljubav u ocima mojim.. samo onog stranca koji razumije tvoj bol..joooj..
Prolazim tiho parkom i gledam tu trosnu klupu.. a u meni je zatitralo kao i onda nekada davno. Vratio sam se u nasu proslost ta klupa znala je nasu tajnu, pricala pricu o nama osjetila nas prvi poljubac. Bili smo radosni, zeljni ljubavi.. puni zivota bez ikakvih briga samo nas dvoje na svijetu.
A ona kao da je osjetila moju blizinu, vjetar miluje mi lice kao nekada ti.. sjedam na klupu.. vracam se nekoliko godina unazad.. zamisljam nas dvoje kako smo sretni bili.. kako smo se voljeli na toj klupi..
Nase su price ostale urezane u toj klupi.. sada tu sjede drugi momci i cure.. oni na njoj pricaju svoje maste.
Ali koliko god vremena da prodje ta klupa će uvijek biti..
Klupa Ljubav nase..joooj..
veličanstvena
.
