Kako je Rudo prodalo Broza, a o Užicu da i ne govorim!
06.05.2012. | PIŠE: Josip VRIČKO-OSLOBOĐENJE
I današnjeg 4. svibnja (kada nastaj u ovi tužni redovi), dana kada nas je prije 31 godinu iznenada i u najboljim godinama napustio naš najveći, ali možda i najneoprezniji (jer, tko bi se ranjen dao Slovencima u ruke?!) sinKad bi povremeno prijateljska Srbija imala specijalni status, ništa me ne bi spriječilo da dam svoj glas za Socijalističku partiju na čelu s Ivicom Dačićem, kojega je, drug Slobodan Milošević odmilja zvao krofna.
Pravedan je i strog, ko što i treba biti šef svake policije drug Ivica. Ali, ne samo to! Još je i pametan. Evo šta, između ostalog kaže, u Užicu, koje se nekada zvalo Titovo. "Vaša vlast u Užicu, da je pametna, trebalo bi da vrati spomenik Titu na trg jer je Kuća cvijeća u Beogradu jedno od najposjećenijih mjesta u glavnom gradu". Mudro, kao što sam vas već upozorio, zbori Dačić, koji, doduše, više vremena provodi u kući cvijeća u Požarevcu... ali, nije to tema.
Tema je, a i red da se u svibnju, u mjesecu kada nas je ono iznenada u najboljim godinama napustio naš najveći, ali možda i najneoprezniji (jer, tko bi se ranjen dao Slovencima u ruke?!) sin, podsjetiti na te dane od kojih se neki pojedinci još nisu oporavili, pa, eno, ovih majskih dana maskiraju djecu i unučad u pionire malene i Brozu nose cvijeće. A oni koji nisu još raskrstili s religijom pale i svijeće. Zamislite!
Gori poturica, nego Turčin!
Kad je ovako mudro zborio, nije Dačić, zapravo, znao koje je to Užice banditsko gnijezdo. 'Ajde što su se prekrstili dok jabuka sa grane na Dedinje još nije ni pala kako treba, već... Sad će te, uostalom, vidjeti što su uradili! Krenimo redom. Od Rudog i, kao što i jeste red a i matematički ispravno, Prve proleterske. U muzeju Titovim proleterima bio je, a da čiji će, spomenik Titu. Neće valjda Jovanki?! (Mada je bilo i takvih kvislinških ideja) Skroman, maršal u neprirodnoj veličini, baš kao što je i njegova hrabrost bila. I neprirodan i nadprirodna. Sve u svemu, deset tona čiste vage. Čime, nemojte me krivo shvatiti, ne želim nipošto kazati kako je drug Tito bio težak. Vrlo težak. Povijest će, kao i uvijek, pokazati da su oni koji na željezu nisu štedjeli bili dalekovidi. Pravi vizionari. Kao što komunisti i treba da budu.
Došla je, ne valja se, al' se mora, podsjećati, kobna '92. Radnici, koji su već pomalo zaboravljali da im je jedan od najpoznatijih, ako ne i najpoznatiji jugoslavenski mašinbravar, metalac uopće, dao da upravljaju tvornicama. Nije, međutim, bio problem u tome, nego još gore! Zaboravili su i kad su posljednju plaću naplatilli. (Ili se kaže naplaćili(?!) - neka lektori presude!) I tako, gledaju oni prazne džepove, gledaju zamišljenog Broza u neprirodnoj veličini. I čekaju čudo. Ništa, Broz samo zamišljen, kao da sprema Četvrto zasjedanje AVNOJ-a. Vole (još) oni svoga metalca, ali kako i ljubav ulazi kroz usta (ili želudac?), shvate da ga i ne vole baš toliko.
I odluče prodati spomenik. Suze su im frcale dok su tovarili janje naše bijelo – ali, upozorio sam već – ovom prigodom i vrlo teško – na volovsku zapregu. Koja je druga Tita sretno odvezla do Priboja. A iz Priboja, pravo u Užice. U tome izdajničkom gnijezdu tada je bilo – daboga, ako već nije, propalo! - preduzeće za otkup sekundarnih sirovina "Sinma" i ti su zlotvori ljubičicu bijelu stavili na vagu. Ali, majku im fašističku, prvo su junačkoga sina izrezali. Dobro, tu imaju, koilko-toliko, olakotnu okolnost; ne možeš tek tako izvagati deset tona. U jednom komadu. I kad su napokon nekako uspjeli savladati visokoga gosta iz slobodarskog Rudog, isplatili su radnike Muzeja Prve proleterske brigade.
Dirljiv govor kod logorske vatre
A para je bilo toliko da su odmah, zapravo čim su se vratili kući, isplatili šest plaća. Jasno, sve uz logorsku vatru i revolucionarne pjesme. Jedan drug, kojemu su u glavu udarile i tolike pare izneneda, ali i ljuta šljiva, popeo se, doduše jedva, na stolicu i održao govor zahvalnosti. Kojom je prilikom, uz ostalo, kazao: "Druže Stari, nikada za radničku klasu nisu uradio kao ovo danas kada smo te na kilu prodali"!
Ta, možda i povijesna činjenica, međutim, nikako ne opravdava Užice!
Nije, nažalost, ni Užice najgore. Joj, da vide šta drugu Titu rade oni njegovi Hrvati. U Zagrebu je, eno, 1. svibnja otvorena izložba. I, zamislite, izložilo Augustinčićev spomenik. Iz daljne kad gledaš, isti onaj iz Kumrovca. Sve, šinjel, Titova malo pognuta, uvijek zamišljena glava koja glede tolike pameti i nije mogla uvijek biti uspravna... No, kada se malo približite, imate što vidjeti. Nije Broz, već njegova drugarica. Drugarica Jovanka!
Mislio sam, dotada, sve najgore i o Rudom i pogotovo o Užicu. Ali, ovo što je uradila zagrebačka zločinačka organizacija prevršilo je svaku mjeru. Ko da mu se Jovanka i za života nije penjala na vrh glave. Zbilja, ti provokatori nemaju nikakva obzira. I, što ću - stao sam mirno. Ukočeno, točnije! Iako nije bilo 15 sati i 5 minuta.