Intervju - Fahrudin Radončić: Mafija se mora pobijediti
14.08.2009. 07:46
U vrijeme dok ovaj broj Globala ide u štampu, kolege iz Dnevnog avaza obilježavaju zaista vrijedan jubilej – 5.000 brojeva! To je bio povod za razgovor s utemeljiteljem kompanije Avaz” i tog lista Fahrudinom Radončićem.
S njim smo razgovarali u njegovom novom officeu na 30. spratu Avaz Twist Towera.
GLOBAL: Kada ste, u septembru 1993. godine, pokrenuli tada Bošnjački avaz, da li ste očekivali da će taj list danas obilježavati izdavanje 5.000. broja i da će postati najtiražnija i najrelevantnija novina u regionu? Čiju ste podršku imali u to vrijeme?
RADONČIĆ: U septembru ratne 1993. godine, čim sam demobiliziran iz Armije RBiH, gdje sam od 1992. godine bio u kabinetu Sefera Halilovića, pokretanje Bošnjačkog avaza predstavljalo je svojevrsni pokušaj i kulturnog otpora agresije na BiH. S obzirom na to da je Halilović tada bio smijenjen, ne samo da nisam imao političku podršku nego je u očima mnogih pobrisana moja novinarska biografija. Važio sam kao "Seferov čovjek", što tada uopće nije bilo preporučljivo. Od 1993. do 1995. godine izlazili smo kao sedmičnik, a tada su uz mene bila samo dvojica uposlenika. Od 2. oktobra 1995. napravili smo vrlo hrabar iskorak i ušli u avanturu dnevne novine. Niko nam nije davao šanse, oni koji su poslije na tržištu nestali, i tada su govorili da će dnevna novina trajati samo mjesec ili najduže do sljedećih izbora. Ali Avaz je izrastao u najjači novinski sistem i trajno se etablirao. Danas zapošljavamo više od 500 ljudi i imamo preko 300 stalnih saradnika. Već duže od decenije, po iskazanoj dobiti, Avaz spada među desetak najuspješnijih bh. kompanija.
GLOBAL: Koliko godina ste imali kada ste pokrenuli Dnevni avaz?
RADONČIĆ: Imao sam 36 godina. Prije Avaza sam, kao dopisnik iz Sarajeva, bio zaposlen u zagrebačkom tjedniku Danas. To je bila novinarska Sorbona, a prije toga sam bio i najmlađi glavni urednik jednog republičkog lista na tlu bivše Jugoslavije.
Također, već sam bio objavio i bestseler o Kosovu Republici, koja je ustalasala bivšu Jugoslaviju, jer sam optužen kao promotor iredentizma.
Inače, moja lična prijateljstva s ljudima koji su bili znatno stariji od mene i koji su danas neosporne historijske ličnosti, poput Milatovića, Rugove, Izetbegovića i drugih, utjecala su da imam izgrađene političke stavove koji su tada bili hrabri i mnogi intelektualci u periodu od 1988. do 1992. nisu shvatali ni mene ni ono što će se Jugoslaviji i, naročito, Bošnjacima dogoditi.
GLOBAL: Vlasnik ste nekoliko novinskih izdanja i televizije. Profesionalno ste zaokružili medijsku imperiju, a Avaz je definitivno smješten u tornju u centru Sarajeva. Kakvi su Vaši daljnji planovi?
RADONČIĆ: Napornim radom više stotina ljudi Avaz je postao najveći novinski sistem u historiji Bošnjaka. Prvi put u svojoj historiji naš narod ima svoj dnevni list koji izlazi duže od pola godine i snažno promovira interese Bošnjaka.
Uvijek sam sretan kada, gotovo svake godine, u izvještaju State Departmenta o stanju ljudskih prava u njihovom segmentu za BiH pročitam upravo takvu konstataciju u vezi s Avazom.
Činjenica da smo na tržište izbacili više od 250 miliona primjeraka tiraža najbolje objašnjava koliko se Avaz ukorijenio u narod. Djeca koja su 1995. ili 1996. i 1997. godine imala 17 ili 18 godina i koja su tada sticala naviku čitanja Dnevnog avaza danas su zrele ličnosti i odrasli ljudi koji su upravo kroz snažnu emancipaciju posredstvom Islamske zajednice u BiH i naše novine naučili da se ne stide što su Bošnjaci odnosno muslimani i da ne rade ništa protiv i na štetu onih koji to nisu.
Avaz je stoga poremetio neke globalne scenarije. U njima nije bilo mjesta za medijske projekte koji će učiti narod da hoda uspravne glave, ali i izgrađivati žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna.
Pogledajte, 1996. ili 1997. godine Slobodna Bosna i Dani su imali tiraže veće od 20.000 primjeraka, a isto važi i za Oslobođenje.
Danas su svi oni zajednički propali i spali na očajnih dvije-tri hiljade prodatih primjeraka. Tržište ih je kaznilo zbog loše uređivačke politike, neprofesionalizma, neobrazovanja, aferaštva i nevjerovatne želje da napakoste svom narodu. Da ne govorim o njihovoj ovisnosti o raznim ratno-profiterskim ili političkim centrima. To čitaoci vide i tiražno kažnjavaju.
S druge strane, mi smo neovisnost platili vrlo skupo. Treba se samo prisjetiti velike medijske i pravne borbe protiv montiranog poreznog slučaja, kada smo se teško odbranili i pojedincima iz SDA, ipak, rekli da ne mogu uređivati našu novinu.
Još gore se dogodilo s Alijansom za promjene i Lagumdžijinim policijskim kerovima 2002. godine.
Također, valja se prisjetiti i žestokog sukoba s Paddyjem Ashdownom. Tada su mnogi domaći poltroni mislili da će doći kraj Dnevnom avazu. Naprotiv, iz svih tih bitaka izašli smo jači i javnost sada s još većim povjerenjem gleda u nas.
GLOBAL: Koja je, prema Vama, razlika između Dnevnog avaza i konkurencije?
RADONČIĆ: U profesionalnom novinarskom smislu Avaz je preuzela mlada ekipa. Njena ogromna prednost je što se radi o ljudima između 30 i 40 godina, a svaki od njih ima veliko iskustvo i već je desetak godina u našem timu te je prošao sve moguće situacije i utakmice. Promijenili smo, osim političkog, i stručno shvatanje novine i novinarstva.
Kod nas nema masnih, debelih i smrdljivih novinara, odnosno nema usukanih, ispijenih i alkoholiziranih urednika koji mjesecima ne mijenjaju odjeću. Nema ni pretencioznih urednica koje se ne znaju ili ne žele upristojiti i našminkati, već se radije neredovno tuširaju i svojim paradentoznim, malicioznim osmijehom imaju ambiciju da komentiraju sve i svakoga.
Naši urednici i novinari su organizirani i obrazovani ljudi, moderni profesionalci, koji su prošli brojne specijalizacije od Londona do New Yorka i koji u interesu svojih čitalaca stalno uče od najboljih i putuju po svijetu.
Stoga, već dvije-tri godine imam vremena napretek i u svom hiperaktivnom stilu sam ga iskoristio za izgradnju Avaz Twist Towera. Kao i u novinarstvu, potrudio sam se da i kao investitor prednjačim u avangardizmu i stvaranju novih vrijednosti.
Jer, kada je, prije desetak godina, Avaz napravio svoj objekt na Alipašinom Polju u Sarajevu, on je odredio standard da sve buduće referentne poslovne zgrade u BiH trebaju biti u staklu i metalu.
Već 2004. godine, izgradnjom četiri staklene kule i rotirajućeg restorana, regionalno smo digli arhitektonski standard. S tom zgradom počeli su se takmičiti i investitori iz ovog dijela Evrope. Završetkom Avaz Twist Towera uspjelo nam je da prvi u svijetu, baš u staklu, napravimo "savijen" toranj. To su omogućili njemački eksperti i to je standard koji sada slijede najveći investitori u svijetu!
GLOBAL: Imate li u planu nove građevinske objekte?
RADONČIĆ: Bojim se, ne u ovom trenutku - mada mi je žao bh. građevinara koji nemaju posla i koje naša vlast užasno diskriminira - osim objekta u Tuzli, sumnjam da ćemo nešto veliko graditi. Znači, od Nove godine - osim kao vlasnika - sebe ne vidim u Avazu, pa ni u novinarstvu, niti u građevini.
Radit ću nešto treće i očekujem da će i to biti jednako rezultatu koji sam ostvario kao izdavač i investitor.
GLOBAL: Da li je to treće, možda, politika? Nerijetko se u javnosti špekulira da Vas zanimaju političke vode. Da li uopće razmišljate o ulasku u politiku i, ako razmišljate, na kojoj biste se funkciji u vlasti najbolje snašli?
RADONČIĆ: Svakojakih gluposti sam se načitao i naslušao o sebi, ali nisam se susreo sa špekulacijama da mene lično zanimaju političke vode. Nisam željan blindiranih vozila, vozača, sekretarica, tjelohranitelja ili popularnosti i moći. Odavno sam sve to iživio, i to o svom trošku. Nemam potrebe da to sada radim na račun budžeta i narodnog novca. Meni politika ne treba, možda drugima ja trebam u politici.
Iskreno govoreći, vjerovatno s rastom krize liderstva u Bošnjaka i manjkom političke strategije i novih političkih ideja u našem narodu raste i broj ljudi koji me nagovaraju da se počnem baviti politikom i pomognem ekonomskom i političkom ozdravljenju države.
Da me njih dvojica pogrešno i osobno ne shvate, ne vidim neku veliku sreću i napredak u svojoj karijeri na način da u životu postanem novi Nikola Špirić ili Nedžad Branković. Niti bih bio sretan da budem neki stranački šef poput mnogih drugih.
Iskreno, mene u politiku mogu natjerati samo dva razloga. To su ekonomska situacija, gdje bi uspješni Avaz ostao usamljeno ostrvo u močvari općeg siromaštva i neuspjeha. Vjerujem da se taj scenarij neće dogoditi, jer smo vrijedan narod koji se uspješno izbavio iz težih situacija nego što je to ova ekonomska kriza.
Drugi, eventualni razlog je taj ako se nastavi nesmetano širenje državne mafije. Njoj se trenutno - a nadam se da to neće dugo potrajati - ne suprotstavlja niko iz vlasti ili jačih političkih stranaka. Ta će mafija i korupcija na kraju ekonomski i moralno uništiti i narod i državu. Ona se širi kao metastaza.
Imate užasnu situaciju da čovjek zbog 10.000 KM pronevjere s razlogom ide u zatvor, a ljudi koji su ukrali više od milijardu KM od naroda i države glume uspješne industrijalce i svoje korumpirane policijske mafijaše šalju Gregorianu ili Engelu da oni kao inozemni autoriteti umjesto njih pokušaju eliminirati nas koji mafiji očigledno godinama smetamo, jer reflektore javnosti držimo uperene prema njoj.
I, ako me išta natjera u politiku, bit će upravo to.
Mafija se mora institucionalno pobijediti i iskorijeniti i mi ćemo je kao društvo, prije ili kasnije, svakako pobijediti. Ipak, treba sačekati i vidjeti šta će se dešavati. Osim domaćih institucija, o vladavini prava u BiH moraju brinuti i OHR i Vijeće za implementaciju mira, kao i domaći i strani tužioci.
GLOBAL: Sada više ništa nije jasno. Da li ulazite u politiku ili ne?
RADONČIĆ: Da pojasnim, u bliskoj budućnosti ne vidim sebe kao političara. U svim političkim strankama ima znatan broj već izgrađenih ličnosti i političara, neovisno o tome da li su oni na čelu pojedinih općina ili u raznim ministarstvima ili parlamentima. I samo je pitanje vremena kada će ti talentirani i vrijedni ljudi izbiti u prvi plan u okviru svojih stranaka ili kada će ih neko okupiti na nekoj širokoj akcionoj platformi.
U profesionalnom bavljenju politikom oni imaju prednost, s tim da je zaista krajnje vrijeme da se ta već izgrađena pamet "garnira" finansijski uspješnim ljudima koji imaju pravo i obavezu da se bave politikom. I kao što su obogatili sebe, da s istim entuzijazmom rade na bogaćenju građana i države. Iskustva gospodina Jankovića u Ljubljani ili Keruma u Splitu u tom su smislu pozitivno indikativna.
Bez lažne skromnosti, sebe smatram jednim od najrealiziranijih ljudi na ovim područjima. Napravio sam najveći novinski sistem, pokrenuo petnaestak novina, zgradama koje sam podigao trajno sam promijenio i oplemenio urbanu geografiju Sarajeva. Htio to neko priznati ili ne, već sada sam nezaobilazan dio historije ovog grada i BiH. Takav individualni rezultat teško da može postići bilo koji političar i za mene može neko reći šta god hoće, ali mi više niko ne može poništiti rezultat.
Stoga sam ja, imajući u vidu molbe koje mi ljudi dobronamjerno upućuju i svoj rezon s druge strane, sigurno potrebniji politici nego ona meni!
GLOBAL: Neprestano Vas u određenim medijskim krugovima žele dovesti u vezu s kriminalcima. Posljednji takav primjer bio je u slučaju "Gaši", a istovremeno su Vas etiketirali i dovodili u vezu s Naserom Keljmendijem. Ko stoji iza takvih optužbi i kome je to u interesu?
RADONČIĆ: Da pođem od manje važne stvari. Za Gašija, koji je čak reketirao članove porodica nekih naših uposlenika, me nedopustivo podlo vezala u svojim tekstovima jedna ženska osoba, koja je s njim, kako se tvrdi, bila u ljubavnoj vezi i čak je pravila intervjue s njim dok se on krio od policije. Vjerovatno je imala potrebu sa sebe sprati svoju prošlost i imputirati je meni.
Za Keljmendija i tu podlost potrudili su se Selimovići i njihov mafijaški poslušnik Mirsad Bajraktarević zato što su ga naši novinari otkrili kako je opljačkao stotinjak miliona vrijednu Željezničku zadrugu za samo 13 hiljada KM. Korumpirani Bajraktarević je odlučio da mi se osveti i preko uništenih Dana plasira lažnu vijest o mojim navodnim vezama s Keljmendijem i Gašijem i, bolesnog li uma, čak i s dilanjem droge.
Naravno, to je sada pred sudijom za klevete, a protiv Mirsada Bajraktarevića sam uputio krivičnu prijavu gospodi Engelu i Barašinu. On ima samo dvije mogućnosti - da dokaže nešto s čim ja nemam, nikada nisam imao i ne mogu imati baš nikakve veze ili da krivično odgovara zbog zloupotrebe službenog položaja u SIPA-i.
Moram reći da i Engel i Barašin imaju zakonsku obavezu ne samo da se bore protiv te mafije u policiji nego i da štite slobodu medija koji u obračunu s korupcijom i kriminalom svugdje imaju izuzetno važnu društvenu ulogu i oni se ne mogu ušutkati mafijaško-policijskim pritiscima na njihove vlasnike.
Zamislite šta bi se desilo u Americi ili Britaniji kada bi reketaški mediji plasirali izmišljotine na račun Ruperta Murdocha kako bi on svojim novinama zabranio da se bave korupcijom ili onim što je uradio neki Madoff.
Izgleda, Posebni odjel Tužilaštva BiH za organizirani kriminal, s Engelom na čelu, iz nekog razloga još ne vidi da u Sarajevu postoji državna mafija i da se snažno involvirala u policijske i medijske strukture.
GLOBAL: A koja je to teža stvar kada se govori o napadima na Vas kao “mafijaša”?
RADONČIĆ: Ne zaboravite, ja sam bio jedan od najpoznatijih predratnih novinara i publicista, profesionalni novinar sam od 19. godine, a sva moja karijera vezana je isključivo za medije, intelektualizam i uspješan biznis.
Dok sam pravio veliku novinarsku karijeru, moji vršnjaci koji na svojim portalima danas neuspješno pokušavaju da šire laži o meni, u liku Safeta Oručevića, ležali su po zatvorima zbog razbojništava i kriminala. Ipak, da ih ne precjenjujem, sve je znatno ozbiljnije od nekadašnjeg sitnog lopova i uličnog razbojnika Oručevića i neobrazovanih privatizacijskih pljačkaša u liku Hilme i Muje Selimovića ili njihovih nedoučenih i jeftino potplaćenih novinara.
Meni su, prije svih, tobožnji mafijaški imidž probali da podmetnu Zlatko Lagumdžija i njegova politička policija. I pored svih montiranih krivičnih izvještaja, nijedan tužilac ih nije ozbiljno shvatio i prihvatio. Za desetak godina njihovi su medijski jurišnici ukupno platili stotinjak hiljada KM na bazi presuđenih odšteta za klevetu upravo zbog takvih lažnih tvrdnji.
Poenta je u tome da Lagumdžijina politička policija već godinama za svoje neistomišljenike koristi gore metode pokušaja društvene eliminacije od nekadašnje UDBA-e.
Jer, ako se neko nije sviđao tadašnjem UDBA-inom režimu, svoje političke neistomišljenike oni su politički sudili kao iredentiste, ustaše, mlade muslimane. Na montiranim političkim suđenjima izricali su im nezaslužene zatvorske kazne, ali ih osim političkih diskvalifikacija nisu ljudski vrijeđali i pokušavali ponižavati.
Međutim, ovi današnji udbaši će, iznervirani našim javnim utjecajem, jednog Bakira Izetbegovića pokušati lažno da predstave kao Gašijevog tobožnjeg reketaškog šefa, mene će htjeti da predstave kao tobožnjeg narkodilera, a reisa Cerića kao tobožnjeg zaštitnika pedofila ili vođu bošnjačke mafije?!
To znači da ovi sadašnji neoudbaši imaju mnogo prljavije metode od svojih historijski poraženih prethodnika.
Ipak, sreća je da postoje neovisni tužioci, sudovi i sudije koji imaju hrabrosti da rade ideološki neopterećeno i u skladu sa zakonom, a na meni je da tako dobiven novac za oštete i dalje uplaćujem u humanitarne svrhe.
GLOBAL: Šta je i čiji je interes iza svega toga?
RADONČIĆ: Kada me pitate kome je to u interesu, mogu reći da se radi o vrlo agresivnoj ateističko-islamofobičnoj i duboko antibošnjačkoj političko-mafijaškoj strukturi koja, iz različitih pobuda, želi da unese društvenu konfuziju i potpuno poremeti sistem vrijednosti.
Tek u takvoj zbrci politička mafija i politička UDBA mogu opstati, jer narodu ne mogu ponuditi ništa zasnovano na legalizmu ili legalitetu. Posebna dimenzija je što oni znaju da, ako postoje slobodni mediji i javnost, to posljedično znači da postoji i slobodna izborna volja građana. Tada oni i na njih konektovana medijsko-privatizacijska mafija nemaju nikakvih šansi za opstanak.
GLOBAL: Oni koji prate Vaš rad svih ovih godina, znaju da ste davali izjave i procjene koje su se nedugo potom pokazivale tačnim. U kakvom su danas položaju Bošnjaci u odnosu na bosanske Srbe i Hrvate?
RADONČIĆ: Bošnjačka pozicija je loša. Mi se i sada permanentno rušimo i osvajamo po koordinatama dogovora iz Karađorđeva. Mi smo postali politička lovina u kojoj svi na nama žele zaraditi poene pred međunarodnom zajednicom u smislu da nam prvo podvale islamski radikalizam ili, još gore, terorizam, a onda ga oni, kao dobri čuvari Zapada, tobože otkrivaju i neutraliziraju.
Dodatno, nas posljednjih mjeseci Srbi iz Beograda i iz RS-a crvenim INTERPOL-ovim potjernicama nemilice proganjaju kao tobožnje ratne zločince. Paralelno se dešava proces da nas Hrvati, preko raznih Bajraktarevića, progone kao tobože opasne privredne kriminalce i mafijaše. A u biti nam oduzimaju svaku ekonomsku inicijativu i ruše bošnjački biznis u više važnih sektora.
Istovremeno, dok zabrinuti Bošnjaci bučno i s puno razloga polemiziraju sa Srbima, ekstremni hrvatski finansijski lobi u miru završava možda opasniji posao - Federacija BiH, gdje je najviše Bošnjaka, ekonomski je potpuno poklopljena! Sve banke su danas pod kontrolom hrvatskog lobija, neki ključni resursi su također ekonomski potpuno usisani, a sve se dodatno armira dominantnim hrvatskim prisustvom na ključnim mjestima u policijsko-sigurnosnim strukturama, ministarstvima pravde i finansijama.
Naravno, zbog toga ne treba kriviti hrvatski narod niti njegove pripadnike koji rade za sebe, već bošnjačku politiku koja je to olako dopustila i šutke omogućila.
Što se tiče procjena o tome šta će se dešavati ako se bošnjački politički faktor ne prizove pameti i probudi, bojim se da situacija nije odveć optimistična.
Vidite, Srbi se ponašaju kao da im je RS babovina. Osim priče o njenom ekonomskom razvoju, ne žele nikakve dodirne tačke s Bošnjacima ili Federacijom.
Hrvati, pak, iza maske o ugroženosti i majorizaciji te potrebi trećeg entiteta, u biti sakrivaju stvarni cilj njihovog, nadati se pojedinačnog, ekstremizma. A to je cijela Federacija kao tržišna masa i teritorija kojom će oni ekonomski i sigurnosno vladati i gdje su Bošnjaci brojčano potrebni, ali ni pod koju cijenu ne kao politički narod i politički faktor.
U strategiji da Bošnjaci budu dobri kupci i radnici, ali ne i ravnopravan politički partner u nacionalnom i državnom smislu, treba posmatrati i kontinuirane pokušaje da se mi kadrovski obezglavimo i da se iz sfere politike, ekonomije, vjere i medija, čak i policijskim montažama, brutalno uklone naši najumniji i politički najkoegzistentniji i najstabilniji ljudi.
Stoga nije teško uočiti čak nekada nezamislivu, ali sada jasnu antibošnjačku odnosno udbaško-velikohrvatsku koaliciju u pojedinim političko-policijskim i medijskim strukturama.
Kada sam, 1988. godine, počeo da pišem protiv Miloševića, mnogi su me tretirali kao lošeg prognozera i sigurnog gubitnika. Isto se dogodilo kada sam, 1990. godine, govorio o neminovnosti povratka crnogorske suverenosti ili o tome da će Kosovo biti republika, a BiH i Hrvatska suverene države.
Danas s jednakom sigurnošću smatram da, kako će antibosanske i antibošnjačke strukture jačati, tako će i naš refleks državnog, nacionalnog i vjerskog samoodržanja biti brži i snažniji.
Svaki narod po logici opstanka iznađe najbolja rješenja i iznjedri potpuno nove projekte u različitim oblastima, kao što je slučaj s Avazom. To se nerijetko dešava upravo onda kada mnogi misle da je taj narod najslabiji te najlakša meta.
GLOBAL: Kakvi su Vaši odnosi s Miloradom Dodikom? Mediji koji Vas ne vole prigovaraju Vam da je "miljenik" novina koje su u Vašem vlasništvu?
RADONČIĆ: Da li ga štitim, najbolje i Vi lično znate. Koliko se sjećam, u posljednjih nekoliko godina lično ste napisali i objavili najmanje 50 tekstova u kojima ga najžešće kritizirate. Da li sam Vas zbog toga ikada kritizirao, ili ste, naprotiv, imali moju podršku? Znate da nikoga ne bih branio od svojih novinara i vaših opravdanih kritika.
Druga je stvar što mi u Federaciji svu nesposobnost naših vlasti aboliramo preko kritika na račun Dodika.
Postoji nekoliko činjenica: prva - on jeste napravio zgradu Vlade RS-a od 17 spratova, a istovremeno, naša nesposobna Federalna vlada je već punih 15 godina podstanar kod Zlatka Lagumdžije.
Također, on pravi novu zgradu RTVRS-a, a zgrada naših dviju televizija - državne i FTV - građevinski se raspada!
Uz to, RTRS u svom poslovanju bilježi profit, a naša FTV enormne gubitke...
Dodik završava autoput, a mi naš gradimo kao sporovozni feljton u mjesečnoj štampi.
Stoga, htjeli mi to priznati ili ne, njegov ekonomski rezultat je vidljiv i on u mnogim segmentima prestiže nekada superiornu Federaciju. Ako je iznošenje ovih činjenica tobožnja zaštita Dodika, ne bih se složio s tim.
U Federaciji traje opća trka u pljuvanju na njegov račun. Ali mislim da se njegovo ime nerijetko politikantski i providno zloupotrebljava u medijskom namicanju lažnog patriotizma pred Bošnjacima, kako bi se onda lakše udaralo po reisu Ceriću ili nekom drugom unutar Federacije.
Kao i svi, naravno, i ja sam zabrinut da Dodik jednog dana svoj politički otrovni rječnik ne pretvori u djelo i krene u separatizam. Ali budimo pošteni - možda je najbolju, a i jedinu priliku za to imao kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, ali je on nije htio ili nije smio iskoristiti. Siguran sam da bi, suprotno od njega, SDS ili radikali to sa zadovoljstvom i pod svaku cijenu tada probali uraditi.
Uz to, iako mu politički ne mogu i ne želim vjerovati, smatram lošim da mu se u Sarajevu ili u SIPA-i montiraju kriminal i korupcija. To Dodika neće privlačiti ka pravljenju zajedničke države, već naprotiv, samo će ga tjerati iz nje, što neki, vjerovatno, i hoće. Imam pravo da sumnjam zašto nekima toliko smeta što je Dodik tobože ukrao inače nevjerovatnih 500 miliona KM u Banjoj Luci, a istovremeno im uopće ne smeta što su Selimovići stvarno ukrali milijardu KM usred Sarajeva.
Odista, bojim se scenarija u kojem se Dodik na svaki način pokušava planski izludjeti korupcijskim dosjeima, kako bi, u strahu od eventualnog procesuiranja, pobjegao u separatizam. Od ovoga ne bi imali koristi ni Srbi, ni Bošnjaci, ni BiH. Koristi ne bi imali ni pojedini ekstremni velikohrvatski krugovi, čiji se prsti mogu prepoznati u taktici da BiH treba mudro srušiti na način da je to tobožnja posljedica Dodikovih sukoba sa Sarajevom i OHR-om, odnosno, Bošnjacima koji su u svemu veliki operativci i navijači.
Vrlo je indikativno da ti ekstremisti smatraju kako bi se tada lako Dodik i Bošnjaci optužili kao glavni krivci za raspad i podjelu BiH. "Mirni" Hrvati bili bi nagrađeni reaktiviranjem Vašingtonskog sporazuma i dobivanjem na poklon cijele Federacije. Zato je jedino dobro u aktuelnoj politici Harisa Silajdžića što mjesecima više ne nasjeda na Dodikove provokacije i kontraproduktivno se svađa s njim.
Ipak, ma koliko Dodika separatistički svrbjeli prsti, vjerujem da on ne smije preuzeti takvu odgovornost na sebe i treba ga pustiti da RS ekonomski razvija i da se ona što iskrenije reintegrira unutar BiH.
Uostalom, mi u Sarajevu moramo znati da, ako hoćemo cijelu i zajedničku BiH, onda trebamo navijati da se svaki njen dio ekonomski razvija i da taj razvoj ne kriminaliziramo. Uz to, ako hoćemo da živimo sa Srbima u istoj državi, moramo uvažavati njihovo pravo da sami biraju političke vođe, ma koliko se oni nama ne dopadali. Lično, možda baš zato što sam svaki dan rata proveo u opkoljenom Sarajevu ili što sam bio u Armiji RBiH, između SNSD-a i SDS-a, ove prve smatram mnogo manjim zlom. Mi, Bošnjaci, zaboravljamo ko je osnovao SDS, da je ta stranka provodila i još baštini genocid nad nama, iza nje su ostali Srebrenica i etničko čišćenje, koncentracioni logori, opkoljeno Sarajevo, 200.000 ubijenih i milion raseljenih Bošnjaka...
GLOBAL: Prozivaju Vas i zbog prijateljstva s Milom Đukanovićem.
RADONČIĆ: Đukanović je samo povod. Propalim novinarima i njihovim mentorima smetaju moje velike predratne regionalne veze i prijateljstva s relevantnim političkim ličnostima koja sežu od Kosova, Crne Gore, Hrvatske, Srbije ili Albanije. Također, ovdašnje napade na Đukanovića treba posmatrati u kontekstu spoznaje da velika Srbija nikada nije digla ruke od Crne Gore.
Predstavljanje Đukanovića kao mafijaša, narkodilera i švercera cigaretama beogradski je propagandistički proizvod koji sada plasira i beogradska medijska ekspozitura u Sarajevu. Ciljevi su jasni, a to je pokazati da Crna Gora tobože nije sposobna da bude pravna država i da joj posljedično treba beogradski protektorat.
Inače, Milo i ja se poznajemo od rane mladosti. Kada se on pridružio antibirokratskoj revoluciji i Miloševićevoj politici, javno sam ga i vrlo žestoko kritizirao.
Danas, kada već petnaestak godina vodi procrnogorsku politiku suverenosti, kada je od Crne Gore napravio evropski ekonomski hit i radi za prosperitet svog naroda, ali i Bošnjaka i drugih u Crnoj Gori, iskreno ga podržavam i naše lično prijateljstvo jeste činjenica koju uopće ne namjeravamo niti imamo razloga skrivati.
Đukanović se pokazao kao veliki državnik. On je bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme i pritom je dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države.
Uostalom, i kada je BiH u pitanju, Đukanović se, na kraju, ipak ponio državnički odgovorno: Crna Gora se izvinila našoj državi, krivci za deportaciju bh. izbjeglica se krivično i uporno gone, porodice nastradalih su finansijski obeštećene, a crnogorski parlament je usvojio i Rezoluciju o Srebrenici, koju Parlament BiH, nažalost, još nije i neće.
Uz to, stotine naših građevinara i ugostiteljskih radnika već radi za crnogorsku privredu, ekonomske i turističke veze su sve bolje te od ovoga i BiH i Crna Gora mogu imati obostranu korist.
GLOBAL: Često se na meti kritika nalazi reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, a posebno Vi zbog toga što ga, navodno, Avaz previše štiti. Ima čak i špekulacija o tome da i Vi i on imate lične koristi od svega toga…
RADONČIĆ: Nemamo nikakve lične koristi ni on, a ni ja! Zahvaljujući mom odnosu prema njemu i obratno, ja sam možda samo siromašniji za najmanje milion KM, koliko dajem za izgradnju upravne zgrade Rijaseta na Kovačima, a da ne spominjem i druge donacije koje smo davali kao pomoć pri izgradnji i više vjerskih objekata IZBiH.
Glavna ljutnja i huja prema meni je što pojedinci ne mogu oprostiti Avazu i meni što javnom odbranom reisa Cerića ili Bakira Izetbegovića te uspješnih privrednika praktično demonstriramo i promoviramo koncept da se ne treba uklanjati pred onima koji bez argumenata ruše druge Bošnjake, naše institucije ili našu vjeru.
Također, u svom neobrazovanju - a ono uvijek za sobom nosi agresivnost različite vrste - pojedini novinari i političari ne mogu da shvate kako su u demokratskom svijetu utjecajne vjerske zajednice odavno prisutne u javnosti i političkom životu. To treba važiti i za našu IZ. Zato nisam zabrinut zbog spomenutih prigovora. Uostalom, sjećam se vremena od prije petnaestak godina i strašnih kritika zbog toga što je Dnevni avaz počeo objavljivati hutbu. Danas je to postalo normalno za sve, osim za one koji u tome tendenciozno žele prepoznati tobožnju ličnu Cerićevu promociju. Time maskiraju svoju namjeru da uvedu nepisanu cenzuru na rad Islamske zajednice u BiH, Rijaseta i institucije reisu-l-uleme.
Sebe i druge pitam zašto bi bilo neobično da čitaoce širom svijeta zanima sve što kaže papa, a da naše čitaoce, koji su dominantno Bošnjaci i muslimani, ne treba zanimati šta im poručuje naš reisu-l-ulema ili Rijaset IZ.
Kao najjača novinska kuća u BiH, Avaz neće dopustiti reinkarnaciju agresivnog ateizma i političkog zatvaranja vjerske riječi u zidove džamija. Naravno, i ono što kaže reisu-l-ulema podložno je kritici i provjeri javnosti. Ali bilo bi zanimljivo da napravite statistiku i prebrojite koliko je, primjerice, na jednom našem javnom servisu bilo negativnih priloga protiv IZ-a, a koliko toga istovremeno nema kada je u pitanju Katolička ili Pravoslavna crkva u BiH. Tvrdim da na programima RTRS-a ima neuporedivo manje vrijeđanja IZ-a i reisu-l-uleme nego je to slučaj s nekim televizijama u Sarajevu.
GLOBAL: Pustite Avaz i novinare! Zašto ga Vi lično podržavate i branite u svakoj prilici?
RADONČIĆ: Cerić je obrazovan čovjek, poliglota, međunarodno poznata i priznata ličnost i čovjek snažnog personaliteta kojeg su prepoznale i nagradile mnoge međunarodne institucije.
Za nas, kao narod i državu, bilo bi zaista dobro ako bi u bošnjačkoj politici postojala makar jedna približno tako snažna ličnost. To očigledno nije slučaj i zbog toga reis nije i ne može biti kriv.
Jedan od krivaca može biti i Silajdžić, koji, poput reisa, ima visoko vjersko obrazovanje i diplomatsko iskustvo, ali je očito odbacio i jedno i drugo zbog prioritetnog promicanja vlastitog energetskog lobija i strategije.
Uostalom, kao najutjecajniji bošnjački medij, Avaz ima pravo i obavezu da reisu Ceriću, kao čovjeku i vjeri koju on predstavlja, korektno omogući prisustvo u javnosti.
Posebno imamo obavezu da omogućimo takav društveni ambijent u kojem reisu-l-ulemu ne mogu rušiti razni pučističko-politički ili ateistički centri, gdje reisu-l-ulemu neće rušiti neokomunistički novinari koji čak i ne pripadaju njegovoj vjeri ili narodu i gdje će njegov mandat i način kako ga on obavlja biti isključivo odnos između njega i IZ-a.
Iskreno, vjerujem da je nama Mustafa ef. Cerić potrebniji kao reis nego što je možda njemu potrebna ta pozicija!
Zamislite scenarij da on iz nekog razloga ode, a na njegovo mjesto bude izabran neko međunarodno potpuno nepoznat i neko s mnogo manje diplomatskog talenta i multietničke i međuvjerske tolerancije od Cerića, koji to neosporno obilato posjeduje. Ako se njemu ovakvom besprizorno pokušava montirati radikalizam ili kriminal, može se tek pretpostaviti kako bi prošao neko anonimniji!
Stoga se bojim da on nije cilj, on je samo put da se obori glavna meta - a to je jedinstvena i kompaktna IZBiH, koja se, udbaškim konceptima ili Pavelićevim tezama o muslimanima kao hrvatskom cvijeću, odavno ne može razarati iz Beograda ili Zagreba.
Tu su Cerićeve zasluge uistinu historijske i on je svojim inovativnim vjerskim angažmanom od Sarajeva, koje su decenijama drugi više nego lako trgali i cijepali, sada napravio pozitivnu prijestolnicu autohtonog islama na Balkanu u smislu reformatorskog pristupa i okretanja imama i vjernika iz Beograda, Zagreba ili Prištine ka Sarajevu, a ne obratno. Upravo zbog toga, vjerujem da je zasmetala i izgradnja trajnog sjedišta IZBiH na Kovačima i da se nekoliko inicijatora te ideje policijski progoni, jer finansiramo nešto što smeta dvostruko asimilatorskoj politici.
Ovoga puta ne treba potencirati istinsko postojanje islamofobičnih ideoloških kružoka, jer tu pojavu treba ponajprije kvalificirati reisu-l-ulema i IZ.
Uvrede na njegov račun, koje su zaista i bizarne i užasne, mnogi s razlogom doživljavaju kao direktno vrijeđanje islama i nas, muslimana.
Usporedbe radi, kada bi neko s toliko mržnje i uvreda pljuvao po njihovom legitimno i legalno izabranom vjerskom poglavaru, sumnjam da bi to pravoslavci ili katolici u Banjoj Luci ili Širokom Brijegu, a da ne govorimo o Beogradu ili Zagrebu, ovako mirno i strpljivo podnosili.
Ponekad se ponosim trpeljivošću Bošnjaka, iako me strah da akumulacija dugotrajnog nezadovoljstva ne eskalira u neki mnogo veći prkos od kampanje “Okrenimo glavu”, koja se zasad provodi samo protiv jednog pančevačkog specijalca.
), ali u svakom sluchaju - nakon ovakvih rijechi, svaki komentar je suvishan. Chista onanija u Avazovom ogledalu na 30 spratu...
...
za koju se SUMNJA da se predozirala 
