Forum Klix.ba

victory wrote:Slavoj Zizek (“Elvis of cultural theory” ) on the Iraq War, the Bush Presidency, the War on Terror & More

Geluk

Ik ben heel gelukig
Daarom ,
Laat me wiegen
Als een schommelstoel,
Laat me zweven,
Door de lucht,
Boven de huizen,
Hoger dan hoog,
Tot lager dan laag,
Laat me veren,
Laat me gaan,
Zoals een vogel,
Heel spontaan,
Ik ben gelukig ,
heel gelukig
meer dat een woord
het kan vertellen

Auteur: Steven De Bruycker



Sreca ( prevod sa holandskog )

Veoma sam sretan ,
Zato
Pusti da se ljuljam
Kao ljuljacka,
Pusti da lebdim
Iznad kuca ,
Vise od visokog ,
Nize od niskog,
Pusti da skakucem,
Pusti da odem ,
Veoma spontano,
kao ptica kad odleti
Jer,
Ja sam sretan,
veoma sretan
vise nego sto to
jedna rijec moze ispricati.

Video sam najbolje umove svoje generacije uništene
ludilom, izgladnele histerične gole,
kako se vuku po crnačkim ulicama u zoru u potrazi za
gnevnim fiksom,
hipsteri anđeoskih glava koji su izgarali za drevnom
nebeskom vezom sa zvezdanim dinamom u
mašineriji noći,
koji su u bedi i ritama i upalih očiju i naduvani po
celu noć sedeli pušeći u natprirodnoj tami stanova
s hladnom vodom lebdeći iznad vrhova gradova
proživljavajući džez...

Allen Ginsberg

Lives; International Relations

By Mohsin Hamid

The passport I hand through the slit in her glass shield runs suspiciously backward, the right-hand cover its front, and above the curved swords of its Urdu lettering she reads, ''Islamic Republic of Pakistan.'' Words to make a visa officer tremble.

The scene is the Italian Consulate in New York, the back entrance, a subterranean room staffed by three polite sentries. They are charged with the defense of a wall that runs around wealthy democracies, and their post is less tense than many because it lies inside the fortifications of an ally.

I am well dressed. A navy suit, pinstriped, three-buttoned. White shirt, blue tie, brown face, brown eyes. I shaved this morning but missed a patch beside my chin. The stubble there, though short, is dense. Fundamentalist stubble. Ayatollah, Hezbollah stubble. Fighting in the heights of Kashmir stubble. But just a hint.

In uncalloused hands, marred only by cuticles in need of a lesson, I hold my remaining documents: letter from employer, bank statement, proof of insurance, recent pay stub, airline ticket, hotel booking. A mother could arrange a marriage with less information than I am asked to present. My eyes are shadowed with stress or lack of sleep. I am sweating slightly, despite the coolness of this day, and my scalp glistens where the hair has forsaken it.

My smile is dishonest, the smile of a man who hopes his smile will make it easier for him, insincere as attempts at sincerity tend to be. She is almost friendly in return. We are both young, after all, healthy members of the same species and of breeding age.

There are only 101 points to the inspection a Pakistani must pass to be deemed travel-worthy. I fail -- because I have succeeded in the past. I have traveled to Italy too often.

Why so many trips over so short a period? she asks.

Love, I say. My girlfriend is Italian.

She pauses, not eager to do this. But she must: it is her duty. The wall is only as strong as its weakest gate.

Yes, that is a very good reason, she says. But I am afraid we will need proof: a notarized letter and a copy of her passport.

You need a letter from a woman saying she is my lover? I ask.

The visa officer is human. Humane. She blushes. I am afraid so, she says. But I will approve your application now so you do not have to make an extra trip. Just bring the letter with you when you come to pick up your visa. Please do not forget: you will be asked for it.

I know I am fortunate. She could, at her discretion, have turned me down. Other visa officers in other consulates, especially in American consulates, regularly reject my kind for far less. Still, I am not pleased.

My colleagues in our business-casual office were amused that I wore a suit that day, but I was ashamed. It tacitly acknowledged an accusation I would have liked proudly to ignore. But what exactly is the accusation?

Race has become too clumsy a shorthand for the legal boundaries that divide liberal democracies like the United States. Nationality, unless overcome by wealth, is a far more acceptable proxy. Nations deemed prone to poverty and violence are walled off to consume themselves, to fester. And national discrimination has taken its place alongside racial discrimination, denying both our common humanity and our unbelievably varied individuality as it frisks us at the border.

Here, in cosmopolitan New York, I am able to reside only at the sufferance of my employer, halfway through a six-year H-1B work visa, which binds the legality of my presence in the United States to my job. The Labor Department and the I.N.S. are kept so understaffed that it currently takes several years for most green card applications to be processed. I could face eventual deportation even if I submit my petition today. Like much of the indentured work force, I feel insecure. I must produce notarized love letters at checkpoints. My category is not a desirable one.

But I do as I am told, and I am given my Italian visa.

I get into a cab and head back to my office. My driver looks like a terrorist: steady eyes, thick beard, the reserved watchfulness of the devout. A verse of the Koran dangles beneath his rearview.

He could be my uncle. Where are you coming from? he asks me in Urdu.

I was applying for a visa, I tell him.

You have had a hard morning, brother, he says, turning off the meter. This ride is on me.

(From: The New York Times Magazine)

Juraj Najdhart
KAMENE GLAVE


Poznato je da je renomirani francuski književnik Žan Kasu bio impresioniran kada je u Sarajevu
ugledao groblje na Alifakovcu. Uostalom, to potvrđuju i njegove riječi: “Najljepše na svijetu”.
Ovaj put ograničujemo se na jednu drugu anegdotu. Davno prije rata, za vrijeme boravka u Sarajevu, profesor Arhitektonskog fakulteta u Ljubljani Jozef Plečnikšetajući jedne večeri naišao je na muslimansko groblje. Gledajući tako, u polumraku, te nišane, pričinilo mu se kao da gleda skupinu ljudi koji se međusobno klanjaju i pozdravljaju. I zaista, kada te nišane izbliza pogledamo, oni stvarno imaju glavu, vrat i trup. To mi jedno pomaže da potkrijepim svoju
raniju tezu o porodičnosti oblika. Kao da se radi o jednoj većoj porodici sa djecom. Glava se glavi
izmiče prema poznatoj uzrečici: “i mrtvi su znatiželjni”. Većina naših novih, ubitačno
dosadnih, groblja savremene civilizacije predstavlja suprotnost ovim pejsažnim rješenjima, u kojima nadgrobni spomenici rastu iz travnjaka kao neke biljke. Ušorenost centralnog groblja
u Parizu, sa svojim monumentalnim i pretencioznim mauzolejima, je antipod u shvaćanju
ovih skromnih i humanih groblja. U ovom slučaju se radi osasvim drugom duhovnom pristupu.
Poznati engleski skulptor Henri Mur je najbliži ovakvom pristupu. Kao što su do sada registrirane
sve nekropole stećaka, tako bi trebalo izraditi i studije ostalih groblja u Bosni i Hercegovini.
U borbi za opstanak, svaka vjertska skupina se trudila da se i na kulturnom polju izrazi, odnosno
dokaže. I tako je nastala jedinstvena kolekcija veleljepnih zdanja: kamene glave muslimanskih
groblja, krstače kršćanskih groblja, kamene školjke jevrejskih groblja i kameni spavači bogumilskih nekropola. I na kraju, gledajući ove skromne kvalitete, pitamo se da li naši spomenici
danas moraju biti uvijek tako glomazni. Pouka: Naši spomenici pretežno postaju sve veći, a sve manji po sadržaju.

(1974.)

Milan KUNDERA, "Besmrtnost"

Put: traka zemlje po kojoj se hoda pješke. Cesta se razlikuje od puta ne samo po tome što se po njoj vozi autom, nego i time što je tek crta koja spaja jednu tačku s drugom. Cesta nema smisao u sebi samoj; smisao imaju samo dvije tačke koje spaja. Put je pohvala prostora. Svaki dio puta ima smisao sam u sei i zove nas da se zaustavimo. Cesta je pobjedničko obezvrjeđivanje prostora koji, zahvaljujući njoj, danas nije ništa do puka prepreka ljudskome kretanju i gubitak vremena.
Prije nego što su se putevi izgubili iz krajolika, izgubili su se iz ljudskih duša: čovjek je prestao žudjeti za tim da hoda, da hoda vlastitim nogama i raduje se zbog toga. Ni svoj život više nije vidio kao put, nego kao cestu; kao crtu koja vodi od tačke do tačke, od čina kapetana do čina generala, od funkcije supruge do funkcije udovice. Vrijeme života mu je postalo tek prepreka koju treba savladati što većom brzinom.
Put i cesta, to su ujedno dva različita poimanja ljepote. Kad Paul kaže da je tamo i tamo lijep krajolik, to znači: kad tamo zaustaviš auto, vidjet ćeš krasni zamak iz petnaestog stoljeća i kraj njega park; ili; tamo je jezero po čijoj blistavoj površini, koja se proteže u daljinu, plove labudovi.
U svijetu cesta, lijep krajolik znači: oaza ljepote, spojena dugačkom linijom s drugim oazama ljepote.
U svijetu puteva je ljepota neprekidna i stalno promjenjiva; na svakom koraku govori; „Zaustavi se!“

Riječi

Kako, riječi, da se sada nudim?
Činite mi se
kao neprijetelji.
Predugo traje ovo ništa.
Ova tišina što ne govori.
Islam u mirisu Minas kafe
mogao sam prihvatiti. I kršćanstvo u odrazu i
koraljima, svjetlost što povlači
da se napišu ovi stihovi. Uzalud,
ne mogu se sada pod starost
ponuditi, kao Elvis Nixonu
u borbi za vrijednost i
da imam značku Odjela Za,
bilo kojeg odjela, sa svojim imenom.
Traži se
neprijatelj. Zabranjene svinje,
svinje što zabranjuju svinje, ili duše za
koje se mole. Ko bi prije u meni
prepoznao neprijatelja?
Kako, riječi, da se
sada nudim,
utočišta moja jedina?

Ahmed Burić

Nisam video Marija - Jelena Stojković Mirić

Cepala si papire
špahtlom sa zida ljuštila
davila u kadi
ribala sa tepiha
Dane.
Smejao sam se, Marija
dlanove si ispružila
sa puklim žuljevima.
Kako si samo drska
bezobrazna
nezajažljiva
neskromna bila
za razliku od mene, Marija.
Tražila si dan
sa mirom u plućima
i još si htela svojom glavom misliti, Marija!
Mislio sam da si magarac
a ti si bila običan konj.
Mislio sam da si orao
a ti si bila obična mala ptica.
Mislio sam da si lutka sa končićima
a ti si bila već oblikovana skulptura
neobična jer je disala.
Mislio sam da si drvo
a ti si bila obična grančica.
Mislio sam da si medved
probudićeš se i reći
noćna mora
a ti si bila sova.
Smejao sam se, Marija
dok si molila
za malo svetla
u tim tvojim neskromnim željama
uvek sam računao
na tvoju zakletvu
da u tami nećeš živeti,
znao sam da ćeš moliti.
Mislio sam da si od čelika
da si delfin koji će uvek isplivati
iz ponora mog igranja.
Nisam te čuo, Marija
dok si se u sebi obrušavala kao lavina.
Nisam ti pružio ni prst
pustio sam te niz liticu,
vrata
Marija.
Bio je dan kad se ni gromova nisi plašila.
Nisi oprostila
što sam te gadjao kamenicama ravnodušnosti
što sam te streljao ledenicama praznog pogleda
što sam ti malo iseckao srce
sto si bila na nišanu
mojih eksperimenata slamanja.
Malo sam te ubio, pa šta
zašto si toliki baksuz, Marija?
Kažem ti,
nisam video
kolika je dubina
tvog voljenja.
Nisam video ni kad si se onesvestila
nisam video da ti jednjak proždire gorčina
nisam video, Marija.
Negde sam izgubio
oči i srce i uši i dušu
tih dana, Marija.
Mislio sam da uživaš
u dušinim ranama,
nisam video koliko si me prezirala.
Vrati se, Marija
sad ti verujem da mesto jajnika imaš …
mušku pesnicu
kojom zalupiš vrata.

PROLEĆNA PESMA

Izlaze deca veselo
iz škole
i pesmom plave
mlaki zrak aprila.
Od zvonke vreve istoga se trena
u parčad razbi tišina sokaka,
srebrnim
dečijim smehom razorena.


F.G. Lorka

Intervju: Mirko Kovač, pisac


POVRATAK U GRAD

U Hrvatskoj sam s početka devedesetih godina. Nije bilo sve to tako jednostavno, niti se drugi lako prihvaća niti se lako ulazi u novi prostor. Ja sam bio toga svjestan, nisam u tom smislu ništa učinio da se prilagodim, ostao sam na nekim svojim pozicijama, ništa nisam napravio kao što recimo radi Kusturica u Beogradu, na primjer. Nema te vrste udvaranja, to nije moja pozicija bila nikad i nema potrebe za tim. Ne mora me niko prihvatiti, nije ništa loše biti ničiji.Intervju: Saša Ćirić


Grad u zrcalu (Fraktura, Zagreb, 2007) najnoviji je roman Mirka Kovača, značajnog ex-jugoslovenskog pisca koji početkom devedesetih napušta Beograd koji tone u rat i odlazi da živi u Rovinju. Na srpskoj književnoj sceni pojaviće se tek romanom o Beogradu Kristalne rešetke (1995), knjigom izabranih eseja Na odru (1996) i knjigom epistolarne prepiske sa Filipom Davidom Pisma 1992. – 1995. (1998). Zahvaljujući boravku u Istri, na Devetom regionalnom festivalu Forum Tomizza u Umagu i predusretljivim domaćinima iz Gradske knjižnice, Nives i Nevenu, posetio sam Mirka Kovača u njegovom rovinjskom domu. Do Rovinja, a kasnije i do Pazina, na gostovanje u Radio Istra, vozio me je taksista Bruno. Ljubitelj eksperimentalnog džeza i hard rok klasike, izvinjavajući mi se što nema CD sa turbo-folkom, bio mi je i koristan «turistički vodič» za kraj, koji sam kao pripadnik prinudno autističke generacije devedesetih posetio prvi put. Razgovor sa Mirkom Kovačem vodili smo u njegovoj radnoj sobi, kraj crteža i slika uglavnom pripadnika Medijale, Mira Glavurtića, Leonida Šejke, Miće Popovića, Radomira Reljića... svakako i portreta i slika njegove supruge Bobe Blagojević i naspram ogromne police sa knjigama koja je zapremala čitav zid.
Uz rudu, domaći istarsku rakiju bistre zelene boje, koja se spravlja tako što se u grapu (lozu) u komplikovanom procesu dodaje ekstrakt imele, puzavice-parazita, intervju je započeo konstatacijom da objavljivanje romana Grad u zrcalu u Samizdatu B92 predstavlja (dugi) povratak Mirka Kovača u savremenu srpsku književnost, čije su ga institucionalni žreci, nagradodavci, festival-mejkeri i izdavači već dobrano zaboravili i izbrisali iz svesti mlađih generacija čitalaca u Srbiji.




*Kakvo značenje za Mirka Kovača ima srpsko izdanje romana „Grad u zrcalu“?

Mislim da povratak na srpsku književnu scenu, ako tako smijem reći, ima neko značenje za mene intimno u prvom redu, a drago mi je da oni koji su me nekada čitali i s kojima sam prijateljevao mogu da vide da sam i dalje nastavio pisati i da sam zapravo odlazeći iz Beograda u prvom redu mislio na to, da ću se osamiti i da ću na miru pisati, da ću na miru svoditi neke račune sam sa sobom, ma koliko da se to u neko vreme predstavljalo kao neki politički stav. To može biti politički stav, u neku ruku može, jer to je bio otpor, neka gesta, moralna ako tako smijem reći, ali u biti moj odlazak je bio zapravo povratak u Istru, zapravo želja da na miru pišem, jer sam shvatio da ono u šta sam se upustio u Beogradu, sa tim političkim temama, to niti su moje opsesije niti je moj fah. Taj povratak u Beograd, sada mislim da i čitaocima nudim nešto drukčije, nešto mnogo smirenije. Nešto mnogo zrelije nego što sam to radio ranijih godina.




*“Grad u zrcalu“ se može čitati kao neka vrsta kreativne reciklaže elemenata i motiva iz vašeg proznog opusa, kao bildungs roman sa jasno sugerisanim autobiografskim detaljima u toj meri da se može postaviti pitanje razgraničenja života i literature. Da li se vaš novi roman može razumeti kao ponovni pokušaj suočavanja i sa detinjstvom i sa odrastanjem, roditeljima, posebno sa jakom figurom atipičnog oca?

I ja sam imam oko toga puno dvojbi i puno dilema što može ući u knjigu. U biti osnova je realna, događaji su stvarni, al' opet to nije to, opet je to fikcija, onog časa kada je preraslo u literaturu, ono poprima tu estetsku dimenziju. Pišući o sebi, ja sam se pitao i o pisanju. Nije bilo samo napraviti događaje iz detinjstva koji su apsolutno istiniti, koji su prelaskom u knjigu postali fikcija po prirodi stvari. Ništa mi to ne znači što je moj otac doista stvaran i što sam sa njim se oprostio doista u tom sanatorijumu. Ja stalno imam običaj reći: sve je tako bilo, ali ništa tako nije bilo. Mislim da je tu moja nekakva tu glavna želja bila spasavati neki svijet od zaborava, spasavati nešto što je otišlo u neku daleku, daleku prošlost. Naprosto, mislim da o tome niko ništa ne bi znao da nema književnosti, ne samo o meni i mojim događajima, nego niko ne bi ništa znao o vremenima Singerovog života u Poljskoj, primjerice. Isto tako, to vrijeme ratno, poslije rata, do kraja pedesetih godina, koje sam u knjizi opisao, to je već zaboravljeno doba, neki svijet koji je potonuo u zaborav i moja je želja bila da taj svijet ne ode tek tako. Ali, opet ne mogu reći da je to autobiografska knjiga, nešto me sprečava u tome. I, iskreno rečeno, ja najviše držim ovu Singerovu da je nemoguće napisati knjigu o sebi, i to je jednom jako divno rekao Jung. Rekao je da biste pisali o sebi, morate pretvoriti to u mit. To su granice jako teško razdvojive, ali mislim da je ipak dobilo neku estetsku vrijednost sve ovo. Moj život je sam po sebi, ili svačiji život, bez tih estetskih momenata zapravo banalan – književnost je to što odiže te svijetove u fikciju, u umjetnost. Ja sam bio opsjednut tim pričama koje su ovdje ušle u knjigu, tim mojim svim koji su negdje nestajali, odlazili u neke svjetove, daleke: imam stričeve koje nikad nisam vidio, imam ujaka koga nikad nisam upoznao, uključujući i mene samog i moju kćerku koja živi u Norveškoj, kako to odlazi, kako se rasipa, iz nekih malih mjesta, Bogu iza leđa, kako to ode. Eto, to je bila neka moja fascinacija i mislim da sam to pokušavao ovom knjigom rasplesti.




* „Grad u zrcalu“ je oblikovan krooz fragmentarno i mozaičko pripovedanje, oslonjeno na stilski zaokruženu i efektno prikazanu pripovednu situaciju. Stvaraju se različiti portreti i događaji, čas duhoviti, čas nostalgični, čas upućuju na nešto natprirodno (kao što je događaj u Dubrovniku, kada se nevesta u venčanici transformiše u pticu).

Najveća odlika svakog pisca je invencija. I ja tako prilazim svakom piscu. Ako on nema te humorne distance, ako se ne igra..., mene ta vrsta proze ne zanima. Ja to čitam donekle i ostavim. Dakle, invencija mi je mjerilo stvari. Podrazumevam da svaki pisac zna pisati, mislim zašto bi ulazio u sve to, i to me ne fascinira. Ali ti obrati, te neke dosjetke, taj neki unutarnji humor i obrti u rečenici, to je ono što me privlači. Tako i dolazi do primjera koji ste spomenuli sa nevestom. Eto, tu dolazi do odmaka od onoga što je stvarno. Ja imam u sjećanju doista, iz Dubrovnika, jedne u bijelom koja je prošla jednom koja se zove Gundulićeva poljana, koja je prošla brzo i tamo otišla, i ta me slika progonila i godinama sam je htio opisati, dok nisam došao do toga da je uključim u knjigu kao neki lik i da mi ona prerasta u neku pticu, u nešto što je nadgradnja tog sjećanja.




* Dve dominantne odlike vaše poetike, prisutne i u novoj knjizi, jesu duhovitost, bufonerija, igra u jeziku i u rečenici, i sa druge strane erotska tematika koja je ranije umela da bude bizarna i brutalna. Zanimljivo da u Gradu u zrcalu dolazi do stapanja ta dva vaša pripovedna interesovanja i do sentimentalnog glačanja erotike, tako da to na pojedinim mestima biva i dirljivo. Primer za to je odnos dečaka-naratora sa svojom učiteljicom Jozepom, koji je dat u rasponu od putenog do intimnog, ali gde nema erotskog ostvarenja. Koliko je sama tema, prostor detinjstva ili filter sećanja učinilo da erotska tematika bude sentimentalnija?



--------------------------------------------------------------------------------
Svako od nas je sanjao neke gradove, o tome kako će otići iz svog malog kutka, iz svog malog mjesta. Dubrovnik je bio naša fikcija u djetinjstvu, moja pogotovu, i ta stalna težnja da se spustimo, da uđemo u taj grad. Mislim da je on za nas, za moju generaciju dječaka, mi smo išli biciklima u Dubrovnik, bio neka vrsta sanjanog grada, vrsta opsesije.
--------------------------------------------------------------------------------

Pa da, to malo dolazi i sa godinama. Malo sam i htio biti kontra sebi samom i nekim mojim erotskim pretjerivanjima iz ranijih knjiga, naročito mladenačkih. U mladosti ja sam htio malo i šokirati. S druge strane, to je bilo ono vrijeme kada su se neki tabui pomicali, kada su se neke granice cijepale, kada je erotsko bilo reakcionarno. To sam ja radio, potpuno svijesno, kao razaranje tih tabua, međutim sada više nema potrebe za tim. Sada je drugi pristup, sada je erotika nešto nedorečeno. Sada mi je bilo bitno da nisam nigdje pretjerivao u odnosima sa učiteljicom, da je sve bilo na nekom rubu: je li erotika ili nije, je li ljubav ili nije. Nisam se upustio nijednog trenutka da napravim erotsko, iako sam dolazio u napast... Ma čak mislim da sam i napisao neke partije koje sam kasnije sklonio, neke scene brutalnog odnosa sa učiteljicom, i onda sam shvatio da mi to više ne treba i da je bolje ostati u naznakama. Sad kad pogledamo uopšte i povijest erotike, vidimo da je bolje kad ostane u nekoj naznaci nego kad je doista otvoreno. Ja recimo u filmu sad ne mogu da gledam isti pristup erotskim sekvencama, to je potupno nepodnošljivo. Ako se setim Bunjuela i nekih njegovih filmova, on kad podigne malo haljinu i kad sjevne bedro, kad se zabijelasa, to je erotičnije od bilo čega što je eksplicitno, ne. Tako da sam ja svjesno to sveo na sentimentalni pristup, čak sa stalnom nostalgijom prema učiteljici, i sa traganjem kasnije za njom kao za nekim erotskim modelom. Ovaj roman je korekcija svih mojih dosadašnjih erotskih ispada ili tih šokantnih mjesta, kojih više nema i ja se nadam da ih i neće biti.




* Ono što je karakteristika vašeg esejističkog pisanja jeste jedan deklarisan i oštar kritički stav, koji se mnogima ne sviđa i po prirodi stvari izaziva polemičke reakcije. U romanu, koji je precizno socio-istorijski kontekstualizovan, to je prisutno kroz skeniranje jedne sredine, jednog vremena i kroz oblikovanje karaktera i tipova. U romanu se može iščitati kritički stav prema komunizmu i društvu koje je utemeljeno na jednoj vrsti revolucionarnog nasilja (ovde se vidi nasilje prema trgovcima kojima je sve oduzeto). Kako pisac koji hoće da referiše na važne istorijske i lične teme treba da se postavi da ne bude puki auto-biograf ili propagandista a da te teme zadrže neku istorijsku i poetičku relevantnost?

Pa ja mislim da je to još Krleža dobro raspletao davnih godina kad je rekao da roman i umjetničku prozu, pripovetku, treba čuvati od publicistike. Ako hoćete kritizirati, imate publicistiku. Tako sam i ja pribjegao, bojeći se da u roman unosim od tih političkih i kritičkih priča, čuvajući dakle roman, pribjegao publicističkim tekstovima za koje ne držim da su naročito slavni, niti treba da budu, niti mi je to želja niti sam ja od tih pisaca. Ja sam imao zapravo cijelog života jednu jedinu ideju, pisati i izgraditi svoj prozni sistem, samo prozu, eventualno dramu, čak sam uletio i u filmove, televizijske tekstove, u publicističke tekstove, u esejistiku, potpuno, rekao bih, nepotrebno. Međutim, kritika, kritični stav prema negativnim pojavam u društvu je nekako nužna. Pa, ne mogu da zamislim pisca koga se to ništa ne tiče. Spomenuli ste trgovce, moj otac je bio trgovac i to je bila trauma mog djetinjstva i to sam u „Vratima od utrobe“ razradio do maksimuma, i to u ono vrijeme gdje je bilo vrlo komplicirano kako provući sve to a da ne izgubim vremena oko odbrane svojih stavova. Htio sam reći da moramo kritizirati negativne pojave u društvu u kome živimo. Ako neće pisac, ne znam ko će drugi. Naravno, ne smijemo to zloupotrebiti, niti smijemo dopustiti da to činimo romanom, jer tog čas roman više nije to, postaje pamflet, postaje propaganda. Čuvati roman, ostati kritičan, jer moramo se odrediti prema onome što je bilo negativno, nasilno, zlo, jer to su stvari koje intelektualac mora da postavi i da se postavi prema tome. Ostati umjetnik na drugoj strani, jer roman je u prvom redu umjetnička tvorevina, a onda sve drugo.




* Iza naslovnog pojma romana krije se infantilna fascinacija gradom, doživljaj grada kao utvrde, uređenog mesta, ali i grad kao simbol utopijskog mesta pravednog i boljeg života, mesta kome se teži, koje predstavlja ostvarenje iracionalnih projekcija i snova. Posmatrano biografski i geografski, reč je o Dubrovniku. Da li u vašem gradu treba tražiti i elemente utopije ili je sve deo specifičnog literarnog sećanja?

Ne bih volio da se taj grad pretvori u nešto simbolično, ili utopijsko, na kraju krajeva. U ovom slučaju, mislim da su najrealističnije partije taj Dubrovnik. I šta se dešava, da su te najrealističnije partije postale najdublja fikcija romana. Meni osobno su najdraže te partije u romanu, jer taj grad, Dubrovnik, jeste jedna priča u zaleđu. Svako od nas je sanjao neke gradove, o tome kako će otići iz svog malog kutka, iz svog malog mjesta. Dubrovnik je bio naša fikcija u djetinjstvu, moja pogotovu, i ta stalna težnja da se spustimo, da uđemo u taj grad. Mislim da je on za nas, za moju generaciju dječaka, mi smo išli biciklima u Dubrovnik, bio neka vrsta sanjanog grada, vrsta opsesije. Znali smo otići ujutro, vraćati se navečer nekim vozom. U romanu sve je to postavljeno tako da ne poprimi odnos šta je grad, da ja sad ne raspravljam teoretski o gradu, odnosu zaleđa prema jednom fascinantnom gradu, ali ipak je, htio to ja ili ne, došlo do toga. Naime, došlo do toga da se postavlja jedna čudna granica između toga grada koga dijeli dvadesetak kilometara od mog mjesta, da su to dva strašno različita svijeta. I ja sam se uvijek pitao kako je to mala granica od 20 kilometara koja čini svijet tamo. Imamo tradiciju, prošlost, Marina Držića, jednu veliku književnost, jednu Republiku, jednu državu, imamo brodove, imamo trgovinu, i na 20 kilometara potpuno drugi sistem života. Zato sam se vraćao u istoriju, u nešto što je bilo osmanlijsko vrijeme vlasti u 20 km od toga; dakle, koliko su to male granice koje dijele naše svijetove i koliko su to nepremostivi prostori. To je zaista fascinantno, vi putujete 20 minuta a to su vijekovi, civilizacije. Imamo ovdje potpuno drugi svijet koji sanja opljačkati taj grad, i to se dešava u povijesti. Pljačkan je 1805. kada su bili napadi na Dubrovnik, pa do nedavno. Do dana današnjeg ista je priča, isti odnos, ništa se nije promijenilo. Ta priča traje vječno: odnos grada i fascinacije gradom i ovog što možemo nazvati učmalom ili učahurenom sredinom.




* Od prošle godine, zagrebačka Fraktura izdaje vam izabrana dela u šest knjiga. Za roman „Grad u zrcalu“ dobili ste dve značajne književne nagrade u Hrvatskoj, nagradu Matice hrvatske i nagradu «Vladimir Nazor». Kako vidite svoje mesto u savremenoj hrvatskoj književnosti i kako sada hrvatska književna sredina reaguje na vaše knjige, kako ih posmatra imajući u vidu celinu vašeg opusa (proznog, dramskog, esejističkog i publicističkog)?

Pa, ja nemam nikakav izgrađeni odnos na temu čiji sam pisac, i nekako sam se odlučio ostaviti to drugima. Ja to raspletati ne bih htio. Osjećam se piscem svih onih koji me žele čitati, to mi je neki stav i neko pravilo, i svih ovih jezika koji me razumiju. U Hrvatskoj sam s početka devedesetih godina. Nije bilo sve to tako jednostavno, niti se drugi lako prihvaća niti se lako ulazi u novi prostor. Ja sam bio toga svjestan, nisam u tom smislu ništa učinio da se prilagodim, ostao sam na nekim svojim pozicijama, ništa nisam napravio kao što recimo radi Kusturica u Beogradu, na primjer. Nema te vrste udvaranja, to nije moja pozicija bila nikad i nema potrebe za tim. Ne mora me niko prihvatiti, nije ništa loše biti ničiji. Ali, u svakom slučaju mogu reći da pripadam tom nekom mediteranskom krugu literature, da sam na neki način učio zanat ipak od hrvatskih pisaca. Moji su neki pisci Ranko Marinković, Dinko Šimunović, Kaleb, ta vrsta proze je bila moja opsesija i želio sam tako pisati. Imam neki privilegij da me prihvaćaju i Crnogorci i u Bosni isto tako, u Hrvatskoj, u Srbiji postoji jedan broj ljudi, drugačije nije bilo ni kad sam bio u Srbiji, koji su bili mi bliski, što Nabokov kaže, bili mi dvojnici, bili isto što i ja. Ali, nisam bio nikada pisac od velike čitanosti, pa da žalim za publikom, niti me to iskreno zanimalo. Pa, knjige se ne pišu samo za čitaoce, knjige se pišu i za književnost. Mislim da je odnos u Hrvatskoj prema meni kakav je bio i prije. Naime, ja sam tu imao veliki broj prijatelja, s njima sam ostao prijatelj i oni su me uvijek tretirali svojim piscem. I danas je ista pozicija: ima onih koji me tjeraju odavde i ima onih koji me prisvajaju. Tako se nalazim uvijek u nekoj dobroj poziciji. Oni s kojima sam bio prijatelj, ostao sam prijatelj; oni koji me neće, neće, to je njihov problem. Oterati me ne mogu bez moje volje i tako to funkcionira, ali ne trudim se oko toga, ne volim odgovarati na pitanja jezika, mislim, to su stvari koje su potpuno nevažne i koje su u potpuno drugom planu.




E-novine

Opasno su me dirnule posljednje recenice ovog intervjua. '' ima onih koji me tjeraju odavde i ima onih koji me prisvajaju. Tako se nalazim uvijek u nekoj dobroj poziciji. Oni s kojima sam bio prijatelj, ostao sam prijatelj; oni koji me neće, neće, to je njihov problem. Oterati me ne mogu bez moje volje i tako to funkcionira, ali ne trudim se oko toga...''

Cini se zaista najbolja strategija "ne trudim se oko toga'' tako jednostavno a tako isplatno. Da ne kazem, duboko filozofski.

Charles Simic

MOTEL RAJ

Milioni mrtvih; svi nevini.
Ostao sam u sobi. Predsednik je govorio
O ratu kao o nekom magičnom ljubavnom napitku.
Širio sam oči zaprepašćen.
Moje lice u ogledalu podsećalo je
Na dvaput poništenu poštansku marku.

Ja sam živeo dobro, ali život beše očajan.
Toliko je vojnika bilo toga dana,
Izbeglice zakrčile puteve.
Prirodno, svi su nestali
Jednim dodirom ruke.
Istorija je oblizivala svoja krvava usta.

Na plaćenom kanalu, čovek i žena
Razmenjivali su gladne poljupce i kidali
Odeću jedno drugom dok sam ja posmatrao
Isključivši ton u sobi potpuno mračnoj
Osim ekrana na kome beše
Previše crvenog, previše ružičastog.

Charles Simic

PASTORALNO ČEMBALO

Kuća i trem sa mrežama na prozorima
Na putu u bespuće.
Gospa naga do pasa zbog vrućine,
Na krilu kesa sa čipsom.
Na televiziji predsednik Buš
Motri na svaki njen zalogaj.

Loš prijem slike, to je jedna od prednosti
Nas ovde,
Objasnio sam džukcu koji mi je ležao uz noge
Uzdišući pun saosećanja.
Na drugom kanalu pojavio se sveštenik
U pratnji svog duha
I sklopio oči pune suza
Moleći se za dolare.

„Dodaj mi još jedno pivo“, obratih se gospi,
A kada je odbila da posluša,
Izađoh napolje da sviram kamernu muziku
Za suncokrete u dvorištu.

Charles Simic

CRVENA POMORANDŽA

Tako je mračno da je moguće da je kraj sveta na pomolu.
Čini mi se da će padati kiša.
Ptice u parku ćute.
Ništa nije onako kako izgleda.
Ni mi.

U našoj ulici raste ogromno drvo,
Svi bismo mogli da se skrijemo u njegovom lišću.
Odeća nam ne bi bila potrebna.
Osećam se matorom kao bubašvaba, rekla si.
U mislima, putnik sam na brodu punom duhova.

Sada više ni uzdah ne dolazi spolja.
Ako nam je neko ostavio na pragu dete,
Zaspalo je.
Sve se klati na ivici svega
Sa ljubaznim smeškom.

To je zato što na ovom svetu postoje stvari
Na koje prosto ne možemo da utičemo, rekla si.
I tada sam čuo kako se pomorandža boje krvi
Kotrlja sa stola i uz tup udarac pada
Na pod raspuknuta.

Charles Simic

TRI FOTOGRAFIJE

Mogao sam da budem taj klinac
Na staroj fotografiji iz srednje škole
Koju sam pronašao u svaštarnici,
Bezazleno lice zaokruženo crnim.

Na drugoj, pružao se pogled na Bruklinski most
I krov neke zgradurine gde lete golubovi,
A dečaci ih dugačkim motkama
Love u olujnom nebu.

Na trećoj, videh starca kako kleči
Sa ustima punim čioda
Pred visokom, bezglavom ženom u belom.

Bio sam bez novca a radno vreme je isteklo.
Osećao sam nesigurnost
Hodajući ka izlazu u večernju tamu.

gdje se mogu online knjige citati? danas sam na poslu, malo dosadan dan ce biti, tako da ce mi trebati nesto za citanje....

ako znate neku zanimljivu stranicu javite mi... hvala

Joseph Brodsky

In a Room and a Half

To L. K.

The room and a half (if such a space unit makes any sense in English) in which the three of us lived had a parquet floor, and my mother strongly objected to the men in her family, me in particular, walking around with our socks on. She insisted on us wearing shoes or slippers at all times. Admonishing me about this matter, she would evoke an old Russian superstition; it is an ill omen, she would say, it may bode a death in the family.
...
The parquet's affinity with wood, earth, etc., thus extended in my mind to any ground under the feet of our close and distant relatives who lived in the same town. No matter what the distance, it was the same ground.
...

4
Our room and a half was part of a huge enfilade, one-third of a block in length, on the northern side of a six-story building that faced three streets and a square at the same time. The building was one of those tremendous cakes in so-called Moorish style that in Northern Europe marked the turn of the century. Erected in 1903, the year of my father’s birth, it was the architectural sensation of the St. Petersburg of that period, and Akhmatova once told me that her parents took her in a carriage to see this wonder.
...
After the revolution, in accordance with the policy of "densening up” the bourgeoisie, the enfilade was cut up into pieces, with one family per room. Walls were erected between the rooms - at first of plywood. Subsequently, over the years, boards, brick, and stucco would promote these partitions to the status of architectural norm. If there is an infinite aspect to space, it is not its expansion but its reduction. If only because the reduction of space, oddly enough, is always more coherent. It’s better structured and has more names: a cell, a closet, a grave. Expanses have only a broad gesture.

5
...
Of course, we all shared one toilet, one bathroom, and one kitchen. But the kitchen was fairly spacious, the toilet very decent and cozy. As for the bathroom, Russian hygienic habits are such that eleven people would seldom overlap when either taking a bath or doing their basic laundry. The latter hung in the two corridors that connected the rooms to the kitchen, and one knew the underwear of one's neighbors by heart.
...
For all the despicable aspects of this mode of existence, a communal apartment has perhaps its redeeming side as well. It bares life to its basics: it strips off any illusions about human nature. By the volume of the fart, you can tell who occupies the toilet, you know what he/she bad for supper as well as for breakfast. You know the sounds they make in bed and when the women have their periods. It's often you in whom your neighbor confides his or her grief, and it is he or she who calls for an ambulance should you have an angina attack or something worse. It is he or she who one day may find you dead in a chair, if you live alone, or vice versa.
What barbs or medical and culinary advice, what tips about goods suddenly available in this or that store are traded in the communal kitchen in the evening when the wives cook their meals! This is where one learns life's essentials: by the rim of one's ear, with the corner of one's eye. What silent dramas unfurl there when somebody is all of a sudden not on speaking terms with someone else! What a school of mimics it is! What depths of emotion can be conveyed by a stiff, resentful vertebra or by a frozen profile! What smells, aromas, and odors float in the air around a hundred-watt yellow tear hanging on a plait-like tangled electric cord. There is something tribal about this dimly lit cave, something primordial—evolutionary, if you will; and the pots and pans hang over the gas stoves like would-be tom-toms.

8
Our ceiling was some fourteen, if not more, feet high, adorned with the same moorish-style plaster ornamentation, which, combined with cracks and stains from occasionally bursting pipes upstairs, turned it into a highly detailed map of some nonexisting superpower or archipelago. There were three very tall arched windows through which we could see nothing except a high school across the street, were it not for the central window, which also served as a door to the balcony.
...

9
Oddly, the furniture we had matched the exterior and the interior of the building. It was as busy with curves, and as monumental as the stucco molding on the façade or the panels and pilasters protruding from the walls inside, skeined with plaster garlands of some geometrical fruits. Both the outside and the inner decor were of a light-brown, cocoa-cum-milk shade. Our two huge, cathedral-like chests of drawers, however, were of black varnished oak; yet they belonged to the same period, the turn of the century, as did the building itself. This was what perhaps favorably disposed the neighbors toward us from the outset, albeit unwittingly. And this was why, perhaps, after barely a year in that building, we felt we had lived there forever. The sensation that the chests had found their home, or the other way around, somehow made us realize that we, too, were settled, that we were not to move again.
Those ten-foot-high, two-story chests (you’d have to take off the corniced top from the elephant-footed bottom when moving) housed nearly everything our family had amassed in the course of its existence. The role played elsewhere by the attic or the basement, in our case was performed by the chests. My father’s various cameras, developing and printing paraphernalia, prints themselves, dishes, china, linen, tablecloths, shoe boxes with his shoes now too small for him yet still too large for me, tools, batteries, his old navy tunics, binoculars, family albums, yellowed illustrated supplements, my mothers’ s hats and scarves, some silver Solingen razor blades, defunct flashlights, his military decorations, her motley kimonos, their mutual correspondence, lorgnettes, fans, other memorabilia - all that was stored in the cavernous depths of these chests, yielding, when you’d open one of their doors, a bouquet of mothballs, old leather, and dust. On the top of the lower part, as if on a mantelpiece, sat two cristal carafes containing liqueurs, and a glazed porcelain figurine of two tipsy Chinese fishermen dragging their catch. My mother would wipe the dust off them twice a week.
With hindsight, the content of these chests could be compared to our joined, collective subconscious; at the time, this thought wouldn’t have crossed my mind. To say the least, all these things were part of my parents’ consciousness, tokens of their memory: of places and or times by and large preceding me; of their common and separate past, of their own youth and childhood, of a different era, almost of a different century. With the benefit of the same hindsight, I would add: of their freedom, for they were born and grew up free, before what the witless scum call the Revolution, but what for them as for generations of others, meant slavery.

19
The biggest item of our furniture-or rather, the one that occupied the most space-was my parents' bed, to which I think I owe my life. It was a large, king-sized affair whose carvings, again, matched to a certain degree the rest, yet they were done in a more modern fashion. The same vegetation motif, of course, but the execution oscillated somewhere between Art Nouveau and the commercial version of Constructivism. This bed was the object of my mother’s special pride, for she had bought it very cheaply in 1935, before she and my father got married, having spotted it and a matching dressing table with three mirrors in some second-rate carpenter shop. Most of our life gravitated toward this low-sitting bed, and the most momentous decisions in our family were made when the three of us gathered, not around the table, but on that vast surface, with myself at my parents' feet.
By Russian standards, this bed was a real luxury. I often thought that it was Precisely this bed that persuaded my father to get married, for he loved to tarry in it more than anything else. Even when he and my mother were engaged in the bitterest possible mutual acrimony, mostly on the subject of our budget ("You are just hell-bent to dump all the cash at the grocer’s comes his indignant voice over bookshelves separating my "half" from their "room." "I am poisoned, poisoned by thirty years of your stinginess!" replies my mother), even then he'd be reluctant to get out of it, especially in the morning. Several people offered us very good money for that bed, which indeed occupied too much space in our quarters. But no matter how insolvent we were, my parents never considered this option. The bed was clearly an excess, and I believe they liked it precisely for that.
I remember them sleeping in it on their sides, backs turned to each other, a gulf of crumpled blankets in between. I remember them reading there, talking, taking their pills, fighting this or that illness. The bed framed them for me at their most secure and most helpless. It was their very private lair, their ultimate island, their own inviolable, by no one except me, place in the universe. Wherever it stands now, it stands as a vacuum within the world order. A seven-by-five-foot vacuum. It was of light-brown polished maple, and it never creaked.

20
My half was connected to their room by two large, nearly ceiling-high arches which I constantly tried to fill with various combinations of bookshelves and suitcases, in order to separate myself from my parents, in order to obtain a degree of privacy. One can speak only about degrees, because the height and the width of those two arches, plus the Moorish configuration of their upper edge, ruled out any notion of complete success. Unless, of course, one could fill them up with bricks or cover them with wooden boards. But that was against the law for this would result in our having two rooms instead of the one and a half that the borough housing order stated we were entitled to. Short of the fairly frequent inspections of our building’s super, the neighbors, no matter how nice the terms we were on with them, would report us to the appropriate authorities in no time. One had to design a palliative, and that was what was what I was busy at from the age of fifteen on. I went through all sorts of mind-boggling arrangements, and at one time even contemplated building-in a twelve-foot-high aquarium, which would have in the middle of it a door connecting my half with the room. Needless to say, that architectural feat was beyond my ken. The solution, then, was more and more bookshelves on my side, more and thicker layers of drapery on my parents’. Needless to say, they liked neither the solution nor the nature of the problem itself.
klix and friends, however, grew in quantity more slowly than did the books; besides, the latter were there to stay. We had two armoires with full-length mirrors built into their doors and otherwise undistinguished. But they were rather tall, and they did half the job. Around and above them I built the shelves, leaving a narrow opening, through which my parents could squeeze into my half, and vice versa. My father resented the arrangement, particularly since at the farthest end of my half he had built himself a darkroom where he was doing his developing and printing, i.e., where the large part of our livelihood came from.
...
Still later, when books and the need for privacy increased dramatically, I partitioned my half further by repositioning those armoires in such a way that they separated my bed and my desk from the darkroom. Between them, I squeezed a third one that was idling in the corridor. I tore its back wall out, leaving its door intact. The result was that a guest would have to enter my Lebensraum through two doors and one curtain. The first door was the one that led into the corridor; then you’d find yourself standing in my father’s darkroom and removing a curtain; the next thing was to open the door of the former armoire. Atop of the armoires, I piled all the suitcases we had. They were many; still, they failed to reach the ceiling. The net effect was that of a barricade; behind it, though, the gamin felt safe, and a Marianne could bare more than just her breast.

21
The dim view my mother and father took of these transformations brightened somewhat when they began to hear from behind the partition the clatter of my typewriter. The drapery muffled it considerably but not fully. The typewriter, with its russian typeface, was also part of my father’s China catch, little though he expected it to be put to use by his son. I had it on my desk, tucked into the niche created by the bricked-up former door once connecting our room and a half with the rest of the enfilade. That’s when that extra foot came in handy! Since my neighbors had their piano on the opposite side of this door, I fortified my side against their daughter’s "Chopsticks” with a walled bookcase that, resting on my desk, fit the niche perfectly.
Two mirrored armoires and the passage between them on one side; the tall draped window with the windowsill just two feet above my rather spacious brown cushionless couch on the other; the arch, filled up to its Moorish rim with bookshelves behind; the niche-filling bookcase and my desk with the Royal Underwood in front of my nose - that was my Lebensraum. My mother would clean it, my father would cross it on his way back and forth to his darkroom; occasionally he or she would come for refuge in my worn out but deep armchair after yet another verbal skirmish. Other than that, these ten square meters were mine, and they were the best ten square meters I’ve ever known. If space has a mind of its own and generates its own distribution, there is a chance some of these square meters, too, may remember me fondly. Now especially, under a different foot.

excerpts
Joseph Brodsky: In a room and a half,
New York: Farrar, Straus and Giroux,
1986 (in: Less than one)

Jedan maleni cvet


Jedan maleni cvet
još ni progovorio nije,
a već je znao sve tajne Sunca
i sve što zemlja krije.

Jedan maleni cvet
još nije ni prohod'o,
a već je umeo sam da se hrani
svetlošću, vazduhom i vodom.

Jedan maleni cvet
ne zna da čita i piše,
al' zna šta je život, šta je svet,
i miriše, miriše.

Branko Miljkovic

Miroslav Mika Antić - A ti probaš i uspeš

I odjednom sam shvatio: postoje reči
bez usana. I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov onoga što je ispred nas,
kao da te začikuju da nešto nećeš uspeti,
a ti probaš i uspeš.

Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš
i da se bojiš svetlosti.
A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.

Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto
od one lepe čarolije, od onog zlatastog
omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna
značenja svega što izgleda isto.

Reči su iskraćale. I iznošene. I krpljene. Mereno
od pre vremena i mnogo posle vremena,
ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja.

Og Mandino - Najvece cudo na svetu

Svitak broj 1.

Danas započinjem novi život. Danas odbacujem svoju staru kožu, koja je dugo podnosila brazgotine neuspeha i trpela od rana osrednjosti. Danas se ponovo rađam i mesto mog dolaska na svet je ovaj vinograd u kojem ima voća za sve.
Danas ću ubrati zrna mudrosti sa najbogatijih i najsočnijih čokota u vinogradu, sa loza koje su, iz naraštaja u naraštaj, zasađivali najmudriji u mom zanatu. Danas ću okušati ukus grožđa sa tih čokota i u sebe uneti seme uspeha, pohranjeno u svakom zrnu i novi život, zastrujaće mojim krvotokom.

Put, koji sam za sebe odabrala je prepun mogućnosti, pa ipak, prate ga i očaj i čemer i na njemu leže rasuta tela onih koji su pretrpeli neuspeh, i kada bi se naslagala jedna preko drugih, nadvisila bi i bacila senku i na najveću piramidu na ovoj zemlji.

Pri svemu tome, za razliku od drugih, neću doživeti neuspeh, jer u rukama držim mape koje će mi pokazivati put preko opasnih voda, do obala, koje su mi se koliko juče činile neostvarivim snom. Neuspeh mi više neće biti jedina plata za borbu koju vodim.

Baš kao što priroda nije mom telu dala ništa što bi mu pomoglo da bude neosetljivo na bol, tako ni mom životu nije darivala baš ništa što bi mu pomoglo da podnese neuspeh. Kao i bol, i neuspeh je stran mom životu. U prošlosti sam neuspeh prihvatala kao što prihvatam i bol. Sada ga odbacujem i pripravna sam za mudrost i načela što će me iz senki izvesti na svetlost dana i dovesti me do bogatstva, položaja i sreće, koji daleko prevazilaze i moje najmahnitije snove, tako da će mi se čak i zlatne jabuke iz Hisperidskog vrta, činiti pravednom nagradom. Vreme uči svemu onoga ko živi zauvek, ali ja ne raspolažem dobrobiti večnosti.

Pa ipak, tokom vremena koje mi je dodeljeno, moram uvećavati umeće strpljivosti, budući da priroda nikad ne dela u žurbi. Da bi se stvorilo maslinovo drvo, koje je vladalac nad svim drugim drvećem, neophodno je stotinu godina. Opet, luk doživljava starost sa samo devet nedelja. Do sada sam živela kao stručak luka i to me nije zadovoljavalo. Sada, pak, namerna sam da postanem poput maslinovog drveta i uistinu najveća među svim u mome poslu. A kako da to postignem?
Nemam ni znanja ni iskustva koja bi mi pomogli da postignem veličinu, često sam se već spoticala u neznanju i zapadala u virove samosažaljenja. Ipak, odgovor je jednostavan. Svoj novi put, započeću neopterećena težinom nepotrebnog znanja i bez sputanosti nesmislenim iskustvom. Priroda me je već obdarila znanjem i instiktima daleko moćnijim od bilo koje šumske zveri, a i vrednost iskustva se precenjuje i najčešće to čine stari ljudi, koji glavama klimaju mudro i zbore glupo.
Uistinu, iskustvo nas uči temeljito, ali njegove upute istovremeno proždiru čovekove godine. I tako, poduke iskustva gube u valjanosti kada se javi trenutak potrebe za njihovom posebnom mudrošću. Na kraju, ispostavlja se da je bilo traćeno na već mrtve ljude. Pored toga, iskustvo se može uporediti sa modom. Ono što je uspešno danas, sutra se može pokazati i neprikladnim i nekorisnim. Samo načela opstaju i upravo njima sada raspolažem, pravila što će me odvesti do veličine, sadržana su u rečima ispisanim na ovim svicima. Ono čemu će me oni naučiti, više je kako da izbegnem neuspeh, nego kako da postihgnem uspeh, jer, šta je uspeh, nego stanje svesti.

Ni dva mudraca, među hiljada drugih, neće uspeh opisati istim rečima. Opet, s druge strane, za neuspeh je dovoljna jedna jedina reč. NEUSPEH ČINI ČOVEKOVA NESPOSOBNOST DA OSTVARI CILJEVE ŠTO IH JE U ŽIVOTU SEBI POSTAVIO, MA KAKVI TI CILJEVI BILI.

U stvari, jedina prava razlika između onih koji jesu i onih koji nisu uspeli, stiče se u različitosti njihovih navika. Dobre navike su ključ svakog uspeha. Rđave navike, opet, predstavljaju još neotključana vrata koja vode u neuspeh. I tako, prvo pravilo, koje nameravam da sledim i koje dolazi ispred svih drugih jeste sledeće: IZGRADIĆU U SEBI DOBRE NAVIKE I POSTAĆU NJIHOV ROB.

Kao dete, bila sam rob svojih impulsa, sada sam kao i svi ostali rob svojih navika. Svoju slobodnu volju sam godinama stavljala u službu svojih brojnih navika, i ono što sam u prošlosti činila, već je obeležilo stazu, koja ozbiljno preti da mi zatoči budućnost.

Mojim postupcima upravljaju moj apetit, moje strasti, predrasude, pohlepa, ljubav, sredina u kojoj se krećem i navike, ali najgori tiranin između svega toga, jesu navike. Pa, prema tome, ako već moram da budem zatočenik navika, neka to bar budu dobre navike. Moje rđave navike, moraju biti počupane kao korov i nove brazde uzorane da se u njih baci dobro seme. Stvoriću dakle sebi dobre navike i postati njihov rob.

Ali, kako da dođem do tog velikog postignuća? To je moguće postići pomoću ovih svitaka, jer svaki svitak sadrži po jedno načelo koje će iz mog života odstraniti po jednu rđavu naviku i zameniti je po jednom dobrom, koja će me za još jedan korak, približiti uspehu. Jer, jedan je od zakona prirode, da se jedna navika može zameniti samo drugom.
I stoga, kako bih porukama ispisanim na svicima omogućila da obave namenjeni im zadatak, moraću se strogo pridržavati prve od svojih novih navika, koja glasi: SVAKI OD SVITAKA ČITAĆU I PROČITAVAĆU NA PROPISANI NAČIN TOKOM 30 DANA, PRE NEGO ŠTO PREĐEM NA NAREDNI SVITAK.

Najpre, čitaću bezglasno reči svitka čim izjutra ustanem iz postelje. Potom, ponovo ću ih čitati bezglasno po završetku podnevnog obeda. Najzad, pročitaću ih još jednom sa dolaskom večeri, ali, što je najvažnije, ovom prilikom naglas. Sledećeg dana, postupiću isto kao i prethodnog i tako ću nastaviti da činim tokom narednih trideset dana. Potom, uzeću isti svitak i sa njim isto činiti tokom 30 dana. Nastaviću da isto postupam i sa ostalim svicima.

Živeću sa svakim od svitaka tokom 30 dana, sve dok mi to iščitavanje ne postane navika. Ali, šta će se postići ovakvom navikom? U tome se upravo i krije tajna svih ljudskih postignuća. Dok reči iz svitaka budem ponavljala iz dana u dan, ubrzo će postati deo mog delatnog uma, međutim, što je mnogo važnije, one će se zavući i u onaj moj drugi um, onaj tajanstveni izvor koji nikada ne spava, onaj koji stvara moje snove i koji me često navodi na postupke koje ni sama ne mogu da razumem.

I kada se reči svitka stalože u tom mom tajanstvenom umu, počeću svakog jutra da se budim sa osećanjem obodrenosti, kakvo nikada ranije nisam upoznala. Snaga će mi narasti, kao i bodrost i želja da se suočim sa svetom ukloniće strahove sa kojim sam se budila sa izlaskom sunca i biću srećnija no što sam ikad verovala da mogu biti u ovom svetu čemera i sukoba. Na kraju, doći ću do toga da se prema svemu sa čim ću se suočiti, odnosim kako mi svici nalažu da se odnosim i ubrzo ću sve što činim u prilog nečemu ili nasuprot nečemu, činiti sa lakoćom, jer sve što čovek čini uz vežbu, vremenom postaje lako.

Na taj se način rađa nova dobra navika, jer kada nešto što čovek čini postaje lako zahvaljujući stalnom ponavljanju, on u tome nalazi i zadovoljstvo. A kada u tome nalazi zadovoljstvo, u čovekovoj je prirodi da često to i ponavlja. Kada nešto stalno činim, to mi postaje i navikom, ja postajem njen rob, i budući da se radi o dobroj navici, to je upravo ono što i želim.

Danas započinjem svoj novi život. I svečano se zaklinjem sebi samoj, da ništa neće moći da uspori razvojni put mog novog života. Neću propustiti ni jedan dan da čitam ove svitke, jer izgubljeni dan, ne može se nadoknaditi, niti se može pokriti nekim drugim. Neću i ne smem narušiti tu naviku svakodnevnog čitanja ovih svitaka, jer uistinu, nekoliko časaka koje ću svakodnevno posvetiti svojoj novoj navici, mala su cena za sreću i uspeh, koji me očekuje.

I dok budem čitala i pročitavala reči na svicima što slede, ni za trenutak neću dozvoliti da me kratkoća bilo kog zapisa, ili jednostavnost reči u njemu, navede da se prema poruci sadržanoj u njemu odnosim sa nipodaštavanjem. Hiljade grozdova potrebno je iscediti da bi se dobio jedan jedini vrč vina, a i koštica i ljuska, daju se za hranu peradi. Isti je slučaj i sa grožđem drevne mudrosti.

Mnogo je toga što otpadne i što vetrovi razveju. Samo pročišćena i drevna istina, najčistija istina nalazi se u rečima što slede. Ispijaću je onako kako mi se nalaže i neću dopustiti da mi se i jedna kap prospe. A seme uspeha ću progutati. Danas mi se moja stara koža pretvara u prah. Hodaću uspravno među ljudima, ali me oni neće prepoznati, jer od danas sam nova osoba, sa novim životom.

... "Jebo ti proljev mater, jos mi je samo to nedostajalo", ppsovao je u sebi, kada je zacuo Cajkovskog s ulaznih vrata,
-Trenutak!-povikao je.
To je Sven, opet je kreten zaboravio ponijeti listice za kladjenje, mislio je Pave navlaceci prljave gace, dok je Cajkovski uporno zvonio i dalje.
-Trenutak u zahodu sam, jebi mater"!- podviknuo je jacer.
Potegnuo je vodu, dogegao se do vrata, otkljucao ih i progutao onu uzarenu helebardu u grlu.
Bila je jos ljepsa, jos bujnija, jos crnja, jos izazovnija. Stajao je na vratima kao idiot, buljeci u njen dekolte, sve dok ga maznim glasom nije potala moze li uci.

Poglavnikova bakterija- Boris Dezulovic (odavno ne procitah nista bolje )

Czeslaw Milosz

U snovima vraćaju mi se godine provedene u domovini.
I tek tada znam koliko sam patio.
Naši minuli životi su sakriveni,
Ili zazidani, kao što to rade pčele,
Lepeći voskom mesta koja su oštećena.

Ko bi uspeo da opstane čuvajući uspomene
Na sva poniženja naše uzvišene ambicije,
I blagog gledanja na bednika
Koji misli da ono što je imalo kod kuće, ima i ovde neke vrednosti?

Kad bih za mlade sastavljao svedočanstvo,
Ne bih ni jednom rečju pominjao uspeh.
Koji, naravno, biva, ali je gorak.

victory wrote:Czeslaw Milosz

U snovima vraćaju mi se godine provedene u domovini.
I tek tada znam koliko sam patio.
Naši minuli životi su sakriveni,
Ili zazidani, kao što to rade pčele,
Lepeći voskom mesta koja su oštećena.

Ko bi uspeo da opstane čuvajući uspomene
Na sva poniženja naše uzvišene ambicije,
I blagog gledanja na bednika
Koji misli da ono što je imalo kod kuće, ima i ovde neke vrednosti?

Kad bih za mlade sastavljao svedočanstvo,
Ne bih ni jednom rečju pominjao uspeh.
Koji, naravno, biva, ali je gorak.

Genije! Bravo victory

"život je jedini prtljag koji nosim sa sobom"

DUBRAVKA UGREŠIĆ

PISATI U EGZILU

Sa slovenačkog prevela: Ana Ristović


Sanjala sam: na aerodromu sam i nekoga čekam. Konačno se pojavila osoba koju sam čekala, žena mojih godina, začudo, ali bez prtljaga. "Don't
you have any luggage?" "No, I have only lifeage", odgovorila je, u šali rimujući reč luggage sa kovanicom lifeage. Reč koju je izgovorila moja dvojnica iz
sna mogli bismo prevesti kao – "život je jedini prtljag koji nosim sa sobom".

COPYRIGHT
U dvadesetom veku, veku ratova i istrebljivanja, nasilja, genocida, revolucija, totalitarnih sistema, u veku u kojem su se prekrajale geografske karte, nastajale i raspadale se države i njihove granice, u veku masovnih migracija, pisci zaista nemaju copyright na temu egzila. No, iako po svim statistikama predstavljaju najnepouzdanije i najnevažnije svedoke, pisci su jedini meu migrantima koji na kulturnoj karti sveta ostavljaju za sobom otiske prstiju. Pisac ispisuje temu egzila iz duple pozicije – pozicije egzilanta i pozicije komentatora sopstvenog sna koji se zove egzil, kao što reče Josif Brodski. U svojim tekstovima pisac pokušava da racionalno razloži sopstvenu moru. Da izmiri svoje strahove. Da uredi svoj rasuti život. Da utemelji svoje spoznaje. Da ublaži svoju gorčinu. Upravo zbog toga sve egzilantske tekstove najčešće karakteriše posebna vrsta hladnoće, slična posttraumatičnoj distanciranosti od lične traume. Egzilantski tekstovi su često nervozni, fragmentarni, montažni, eksplicitno ili implicitno polemični, ironični, autoironični, melanholični, subverzivni i nostalgični. Jer je sam egzil neuroza, nemirna aktivnost testiranja vrednosti i poredjenja svetova, onog koji smo napustili i onog novog u koji smo stupili.

Pisca egzilanta muče oprečna osećanja. Egzil je istovremeno stanje samopomilovanja i usamljene buntovničke drskosti, kao u Gombrovičevom sluča-
ju; stanje opijenosti slobodom, ali i stanje skrivene rezignacije. Egzil je i škola intoksikacije, kao što reče Sioran, i škola poniznosti, kao što reče Brodski.

ŽANR
Egzil je česta, citatna tema. Istorija hrišćanstva počinje pričom o egzilu. Egzil je parabola o izgubljenom sinu, izdaji, izgnanstvu i kazni, mit o dvojniku i zameni uloga, mit o Odiseju, priča o Faustu i avolu koja nudi mogućnost drugačijeg života. Egzil je i bajka o odmetništvu, traženju doma i vraćanju domu, kao u Čarobnjaku iz Oza... Egzil je i parabola o odrastanju, romantična epopeja o individualnom buntu. Neobično privlačan mit o metamorfozi. Egzil je stil, strategija pripovedanja.

Rasuti život moguće je ispričati samo u fragmentima, tvrdi Rilke, no pojedinačne žanrove i stilove, već po samoj definiciji, nije moguće stvarati u egzilu, ko što tvrdi Česlav Miloš. Egzil otvara piscu mnoštvo različitih perspektiva (opet se vraćam Milošu), zahtevajući neke druge žanrove i stilove. Čitalac izlazi u susret piscu a pisac egzilant pruža ruku čitaocu. Ne pada mu na pamet da na bilo koji način diskredituje svoju životnu priču, a i čitalac mu to ne bi dopustio. Na taj način i autor i čitalac stvaraju oko teme egzila privlačnu auru ekskluzivnosti. Na taj način i autor i čitalac čine ovu temu često romantičnom, kao da je u pitanju ljubavna priča. I istina je – žanr ljubavne i žanr egzilantske priče po nečemu su slični: ne bave se pranjem prljavog veša, ne seku granu na kojoj sede. Zbog toga ona važna, birokratska strana egzila uprkos svemu ostaje u senci. Niko, pa ni sam egzilant ne želi da sluša priče o dozvolama za boravak i mučnim susretima sa birokratijom ili da razmišlja o tome da li je tačno da se Valter Benjamin ubio samo zato što nije dobio potrebna dokumenta. Pravu sadržinu ljubavne priče čini čežnja, ispunjenjem te čežnje priča se završava. Ljubavna priča se završava venčanjem, a egzilantska dobijanjem pasoša nove države.

PRISTOJNI LJUDI OSTAJU KOD KUĆE
Države ne vole one koji traže dokumente. Kakve god države da su, meusobno se poštuju. Birokrata poštuje birokratu. Zbog toga je migrant kažnjen dugim i mučnim birokratskim procesom dobijanja dozvole za boravak. Neka se zna da pristojni ljudi ne napuštaju tek tako svoje ostarele roditelje i svoje države. Pristojni ljudi ostaju kod kuće. Utopijske ideje o svetu bez granica i Hlebnjikovljeva utopijska ideja o pravu svakog pesnika da ga u svakom mestu na svetu čeka njegova soba, pa čak i moderna praksa intelektualnog nomadizma, nailaze na zid birokratskih zakona. I tu, kraj zida, otvara im se polje rezignacije i jednako uzbudljivo polje proizvodnje, mimikrije i hipokrizije. Jer samo glupak sam sebi otežava svoj već rasuti život, samo tvrdoglav čovek istražuje do čega seže njegovo pravo. Pragmatični ljudi puze kroz birokratsku proceduru da se ne bi bunili, a samo buntovnici gaje u sebi netrpeljivost prema svakoj državi. Ti drugi su, naravno, zanemarljiva manjina. Dok obični, vešti iskaoci dokumenata večno ćuteći dobijaju svoja prava i dok mafija klizi preko granica kao po maslu, od pisca egzilanta često zahtevaju da se javno izjasni zbog čega je napustio svoju državu. Za kriminalca je kosmopolitizam normalna poslovna odluka, dok je za pisca to samo izuzetna životna okolnost. Sama nisam ni emigrant, ni begunac, ni politički azilant. Spisateljica sam, koja je u jednom trenutku odlučila da više ne živi u svojoj državi jer njena država više nije bila njena.


EGZILANT KAO PROJEKCIJA NA PLATNO
Pisac egzilant nije neutralan primerak. Njegova životna odluka, dakle egzil, ne provocira samo okolinu koju je on napustio već i onu novu, u kojoj se našao. Pri tom je politička strana egzila neka vrsta nužnog zla, jer je sama ideja egzila upravo ono zbog čega je egzil kao lifestyule privlačan. Ideja samoizgnanstva krišom odredi svakog. Egzil je potpuna promena, ostvareno pravo na drugi život, ostvareni daydream; kako bi bilo kad bismo se jednog dana probudili u nekom drugom gradu, kao neko sasvim drugi. Egzil je dugo očekivana proba, tajna čežnja za tim da se okušamo na ispitu života. Egzil je san o transformaciji.

SUROGATI EGZILA
Savremnom čoveku, koga su na kraju napustili i bog i ideologije i prepustili mu da se bavi sam sobom kako zna i ume, ostalo je još samo golo telo. Čovek je dosegao praktično osloboenje, o kojem govori Bodrijar, no čini se da mu pri tom nije jasno da li bi suočavanje sa samim sobom trebalo da bude razlog za euforiju ili za rezignaciju. I čini se da u toj novoj, praktičnoj slobodi savremeni čovek najčešće izbegava upravo samog sebe. Današnja kultura, posebno američka, opsednuta je idejom samoizgnanstva, self-exila, i inscenira je na razne načine. A kulturna opsednutost ličnim inventarisanjem i reinventarisanjem nije ništa drugo do činjenica da je čoveku sopstvena koža tesna.


Čežnju za drugim životom legitimišu i podstiču mediji i naravno industrija, koja je uvek spremna da ugodi željama svojih potrošača. Medicina, po-
sebno plastična hirurgija, postali su za našeg savremenika magični medij transformacije. Majkl Džekson, protejski čovek koji je od crnca postao belac, od dečaka hermafrodit, koji je istovremeno i muško i žensko, ikona je moderne opsesije samoreinventarisanja. Mogućnosti ličnog reinventarisanja brojne su i daju mašti na volju. Izvesna Sindi Džekson imala je dvadeset plastičnih operacija dok svoje telo nije prilagodila liku Barbike. Jedna Njujorčanka se podvrgla takoe brojnim operacijama da bi ličila na svoju ljubimicu, sijamsku mačku. Kulturnoj opsednutosti transformacijama i telom danas je sve na raspolaganju – služe im fitnes centri, prehrambena industrija, tehnike strukturiranja sopstvenog tela, posebno moda. "You are entitled to be, whatever you want to be", rekao je Ralph Lauren podupirući ideju da je samokreacija zapravo poslednji stupanj čovekovog osloboenja. Kulturnu opsednutost duhovnom transformacijom zadovoljavaju najrazličitiji gurui, tablete sreće, priručnici o tome kako postati drugačiji, kako se promeniti. Poziv psihoterapeuta danas je zamenio novi poziv. Coacheri su u ovom trenutku najtraženiji menadžeri ljudskog života, savetnici koji sugerišu razne životne mogućnosti, režiseri individualnih životnih epizoda.
Čežnju za promenom prostora više ne zadovoljava turizam kao zamena za egzil, već maštovita arhitektura. Diznifikacija Amerike, i sve više i same
Evrope, ostvaruje se i u najraznovrsnijim prodavnicama; tu je, na primer, Nikelands, multimedijski trgovački hram patika, hotela, zabavnih parkova i tržnih centara u kojima su kupci transformisani u emigrante, a sistem u kojem se kreću prevelik je da bi ih zaustavio na jednom mestu i istovremeno ograničen da bi oni mogli pobeći, kaže De Certeau. Na kraju dvadesetog veka čovek je postao sopstvena omiljena igračka i sada se bavi nikeingom ili makingom, inventarisanjem i reinventarisanjem samog sebe. Tako su se danas sve velike utopije i revolucije slile u jedno, u revolucionisanje ideje sopstvenog tela, sopstvene slike, sopstvene ličnosti. Egzil je životna odluka, a ne igra simulacije. Ono što egzilanta razlikuje od turiste ili glumca u modernoj drami reinventarisanja samog sebe upravo je definitivnost egzila. Da nije tako, svi bi bili egzilanti.

PRAVI EGZILANT SE RETKO VRATI
Pravi egzilant se retko vrati. Čak i onda kada može, kada je je njegova "domovina" zaceljena. Zbog čega bi ponavljao isti put; samo retki imaju snage za dva egzila. Jednom prilikom sam pitala Josifa Brodskog da li bi se sada, kada je to postalo moguće, vratio ili bar posetio Rusiju. Umesto odgovora pružio mi je papirić. To beše malo, zgužvano pismo na ruskom, pismo koje je nosilo ružnu, antisemitsku poruku. Anonimni pošiljalac preteći je poručivao pesniku da ne pomišlja da se vrati kući. "Kako da se posle svega ovog vratim", rekao je Brodski. Potpuno me je začudila patetičnost njegove reakcije, mada ne ono što je predstavljala koliko način njenog izvoenja, jer Brodski nikako nije spadao u izvoače egzila. Nedavno mi je u knjizi intervjua sa pesnikom privukao pažnju jedan detalj. Novinaru koji mu je postavio isto pitanje Brodski je pokazao ovo pismo. Očigledno da je slavnom egzilantu bila potrebna prepreka. Zbog toga što nije znao ili nije hteo da artikuliše svoje "ne", Brodski je imao na sva pitanja koja su se ticala povratka u Rusiju pripremljenu tačku patetične pantomime sa naizgled ključnim argumentom, glupavim, zgužvanim, anonimnom pismom.

ZBOG KOBASICE
Jedan moj poznanik, ruski pisac koji je emigrirao u času hladnog rata, beše veoma srdačno dočekan u Zapadnoj Evropi. U brojnim intervjuima kao žvakaću gumu prežvakavao je uvek jednu te istu metaforu o komunizmu koji poput vampira pije krv svojim podanicima. A onda mu je i to dosadilo. "Emigrirao sam zbog kobasice", rekao je na kraju. "Kako zbog kobasice?" "U Rusiji nema kobasica. Postoji, doduše, doktorska, ali nju je teško dobiti." Moj poznanik je izvršio javni čin deheroizacije. I zaista, brzo su ga ostavili na miru. Kasnije je objavio svoje knjige, no one nisu doživele nikakav uspeh. Mediji vole heroje, a moj poznanik, sada već iz tvrdoglavosti, nije želeo da ponudi neku herojsku priču o svom egzilu.

EGZILANTI NAM NISU SLIČNI
Jednom su me pozvali na predavanje na kom su učestvovali akademici. Mogućnost da govorim pred kolegama unapred mi je predstavljala zadovoljstvo. "Bila sam poput vas", rekla sam i objasnila im da sam dugo predavala na fakultetu. Nesvesno sam napravila grešku. Egzilantu je mnogo šta dozvoljeno, ali nikako mu nije dopušteno da bude sličan nama, normalnim ljudima koji vode uredan život. Mi smo za svoj normalan život
plaćali visoku cenu, a niko nas o tome ništa ne pita. Meu učesnicima je zabrujalo negodovanje. Neko je tvrdio da moj egzil nije pravi egzil, ta šta kog vraga hoću – imam pasoš i mogu da se vratim u svoju državu gde me nisu ni tukli ni hapsili i zato bi bilo bolje da svoj egzil imenujem pravom rečju: svetski turizam. Drugi učesnik, neki Čeh, počeo je izlagati povišenim glasom kako je u Nemačku pobegao od komunizma dok sam ja, po svemu sudeći, pobegla od postkomunizma, što znači od demokratije, i da bi zato bilo bolje da ne kompromitujem časnu tradiciju istočnoevropskih egzilanata. Na kraju krajeva, egzilanti rado govore kako je njihov egzil jedini dostojan moralni izbor i zato ne podnose da se njihova tragična sudbina poredi sa drugim egzilantskim sudbinama. A oni koji nisu egzilanti ne priznaju mogućnost da su egzilanti ikada bili osobe slične njima. Jer da su to bili, sada sigurno ne bi bili egzilanti.

EGZILANTI IZNEVERAVAJU NAŠA OČEKIVANJA

Moja zapadnoevropska poznanica me je jednom prilikom upitala: "Vi ćete se jed- nog dana svakako vratiti, zar ne?" "Zašto bih se vratila?" odgovorih. Moja poznanica, inače spisateljica, bila je zaprepašćena. Ona gotovo šest meseci godišnje boravi u Španiji a ostalih šest u Francuskoj i činilo joj se potpuno logičnim da meni pripiše mogući povratak u domovinu. Zbog čega je moja zapadna koleginica zamislila da me "pošalje nazad"? Jednostavno zato jer sam istočnoevropska spisateljica, a istočnoevropski pisci ne žive na Zapadu osim ukoliko nemaju drugog izbora. Američki pisac u Berlinu, nemački pisac u Irskoj, holandski u Portugaliji – sasvim su uobičajene pojave, dok je rumunski pisac koji živi u Parizu i za to nema neki jasan politički razlog - sumnjiva osoba.

Egzilant je naša projekcija na platno. Sve dok egzilant potvruje naše fantazme o egzilantstvu, dobrodošao je. Dobrodošao je kao žrtva, žrtva režima, borac za demokratiju, apatrid, beskućnik, stranac, liberalni predstavnik svoje neliberalne države. Onog trenutka kada prekorači granicu, kada izae iz stereotipa, postaje nepoželjan. Zbog čega? Zato što je izneverio naša očekivanja... Iskazujemo mu svoje simpatije, a on, nezahvalnik, grize ruku koja ga miluje. Istina je da se pisac egzilant često oseća kao trkački konj. Na njega se klade prijatelji, nezadovoljni svojim životima, dobrodušni navijači, drugi egzilanti, jer egzil je zajednički fantazam o slobodi, osloboenosti od stvari, porodice, banalne svakodnevice. Egzilant je živa potvrda da nezavisan, kreativan i dinamičan život uprkos svemu postoji. Pri tome se niko ne pita čime egzilant zaslužuje svoju slobodu i kolika je cena koju za nju plaća. Jer egzilant je koliko tua toliko i naša
lična projekcija.

EGZIL JE ŠKOLA PRILAGODJAVANJA
Egzil je najčešće dobrovoljna odluka. U politički nesnosnim situacijama većina ljudi uprkos svemu ostane gde je bila i prilagoava se okolnostima. Egzilant je osoba koja se suprotstavlja tome da se prilagodi. Ukoliko prihvatimo misao da je egzil posledica greške u prilagoavanju, i da je zbog toga egzilant neka vrsta socijalnog invalida, onda se egzilant u egzilu suočava sa tragikomičnošću svoje situacije, jer je upravo egzilantski život velika škola prilagodjavanja.
Sada kada sam napustila svoju državu jer se više nisam mogla prilagoditi nasilju laži u javnom, političkom, kulturnom i svakodnevnom životu, srećem
u inostranstvu svoje sunarodnike koji kao i oni koji su ostali kod kuće konstantno lažu. Jugoslovenski egzilanti, ukoliko nisu begunci, često lažu zbog administrativnih detalja, nikom od njih naime nije oduzet pasoš. Oni koji su ostali u domovini takoe lažu, da bi sa istim pasošem mogli preći granicu. Činjenica da se nisu mogli vratiti u domovinu dobila je auru tragičnosti meu istočnoevropskim egzilantima iz vremena hladnog rata. Činjenica da se mogu vratiti u domovinu oduzima jugoslovenskim egzilantima željenu auru tragičnosti. Pisci egzilanti imaju problem sa samoopredeljenjem, od njih se naime očekuje da artikulišu stanje imenovano kao egzil. Svima nam je jasno da iscrpljenu Muslimanku iz Bosne I njeno petoro dece niko ništa ne pita. Pisci egzilanti s vremenom načine ispravke sopstvenih biografija u skladu sa zahtevima sredine u kojoj su se našli. Ispisuju hagiografije o svom egzilu jer
okolina to od njih očekuje. No to im nije neprijatno. Većina ih se s vremenom prilagodi stereotipnoj predstavi koju njihova okolina ima o egzilu i prihvate ulogu u tom socio-žanru. Medju malobrojnim egzilantima iz bivše Jugoslavije postoje i oni koji rado ističu svoju ulogu u borbi pritiv srpskog ili hrvatskog nacionalizma, pri čemu ne zaboravljaju da pomenu da su i sami bili žrtve komunizma, iako su se našli u inostranstvu upravo zato što im nije bilo do borbe. Postoje i oni koji u javnosti tvrde da su pobegli od svojih diktatora, mada nije isključeno da su zapravo pobegli od sopstvenih žena. Postoje i oni koji tvrde da su pobegli od nacionalizma, no ukoliko ih pozovu, rado prihvate ulogu predstavnika svojih nacionalnih književnosti u inostranstvu. Naučili su lekciju. Lako je igrati antinacionalizam, ali je pri tom teško ostati anacionalan, jer ni zapadnoevropska sredina ne podnosi nacionalnu indiferentnost. Zapadnoevropska ideologija multikulturalizma posebno zahteva izražavanje o etničko-kulturnom identitetu da bi svima mogla velikodušno ponuditi slobodu samorealizacije. Na kraju krajeva, mnogi egzilanati, nepoverljivi prema državama i novim sredinama, jednom nogom stoje u jednoj, drugom u drugoj državi, jer nikad se ne zna koja će im dobro doći. Tako se egzil koji se ostvario kao bekstvo od domaće laži lako pretvori u novu laž. Egzilanti se s vremenom prilagode onoj slici za koju misle da se od njih očekuje. Neki meu njima neverovatno podsećaju na profesionalne cirkusante koji dobro poznaju svoju publiku. Koliko para, toliko muzike.



PISAC EGZILANT I NJEGOVA DOMOVINA
Retki su oni koji napuštajući svoju sredinu odlaze sa sigurnošću da odlaze zauvek. Zauvek ili ne, za egzilanta je napuštena sredina, a ne apstraktna domovina, uvek živo polje traume. Napuštena sredina retko oprosti odlazak. To što su pisca pre nego što je otišao spaljivali na lomači, pljuvali mu u lice, javno ga napadali, onemogućili mu normalan život, pretili mu, psovali ga telefonom i terali ga iz domovine, i njegov telefonski broj nekoliko puta objavili u časopisima ne bi li mu i drugi poručili da nestane – i drugi su to prihvatili – što su ga izgnali iz javnog života, stavili ga na crnu listu, onemogućili mu da objavljuje, javno ga ponižavali, isključili ga iz svojih redova, izbacili njegove knjige iz javnih biblioteka, školskih programa, proglasili ga za izdajnika domovine, narodnog neprijatelja; to što su to činile i njegove kolege i prijatelji s kojima je saraivao i družio se dvadeset godina, što se je izmdjueu ostalog dogodilo i meni – nema nikakvu ulogu jer je piščev odlazak samo dokaz da su bili u pravu. I kada ode, pisac egzilant je još zanimljiv svojoj sredini, kao što je i pobegla žrtva interesantna svom mučitelju. Sredina tvrdoglavo istrajava u svome, uverena da je pisac ne samo izdajica svoje domovine već i da sada po celom svetu tu domovinu prodaje, još i zaraujući time. "Kako to mislite da zaradjujem?" pita u svojim zamišljenim razgovorima pisac egzilant svoju domo-
vinu. "Po svetu prodaješ domovinu." "Domovina je mala i bezvredna, čak i kad bih hteo, ne bih je mogao prodati. To je kao kada bi na svetskom tržištu hteli prodavati albanske žvakaće gume." "Pa šta?" "Niko ih ne kupuje." "CIA će ih uvek kupiti", ne daju se zbuniti sunarodnici, čvrsto uvereni u svoj značaj na geopolitičnoj karti sveta. To da domovina nema platnu vrednost na tržištu najveća je uvreda koju joj egzilant može izreći. Čak i to da pisac egzilant nakon toga što je napustio domovinu nije umro, da je dakle živ, da pored svega još i nešto zaradi, posebno iritira sredinu koju je napustio. Jaz izmeu egzilanta i onih koje je napustio postaje uprkost distanci sve veći. Sredina ima svoje fantazme o životu egzilanta kao izdajnika i fantazme o sebi kao žrtvi. Jer, eto, i oni koji su ostali još žive i na pamet im ne pada da odu. Pristojni ljudi ostaju kod kuće. Oni su ti koji izgaraju u borbi za demokratiju 24 časa na dan i ne objavljuju konstantno nekakve članke u stranim časopisima, kao što to čine izvesni. Rade pošteno, iako jedva spajaju kraj sa krajem, dok za razliku od njih neki zaradjuju na njihovoj patnji. Piscu egzilantu koji se u nekom trenutku ponadao da će se bar malo opustiti u toj ulozi žrtve i na jedinom preostalom prijateljskom ramenu pustiti suzu, bez zadrške zakukati na svom rodnom jeziku, opisati svoju borbu za život, da će možda moći prebrojati uvrede koje su mu načinili, u tom dalekom svetu ne ostaje drugo do da ćuteći pokupi stvari i vrati se tamo odakle je zapravo i došao, u svoj egzil.

Onima koji su svoje sredine napustili zbog nacionalizama ne bi bilo suvišno da se podsete da su nacionalizam i egzil nerazdvojni, upravo zbog toga što
su nespojivi. Egzilant bi se morao podsetiti na to da je svojim bekstvom od kolektivizma istakao upravo individualizam, da je umesto lažnog nacionalnog kontinuiteta utemeljio diskontinuirano stanje života, da je, dakle, umesto korenova i kolevke postavio u središte slobodu iskorenjenosti, da je pobegao od njihovih zaštitnika, njihovih temeljnih pseudoreligioznih tekstova, od njihovih istorijskih i geografskih spomenika, njihovih javnih neprijatelja i heroja, i kao što kaže Edward Said, da je naposletku i svojevoljno napustio to tvrdoglavo, isključivo, samoopijeno, agresivno, bučno, izolovano pleme koje je spremno da kamenuje prvog čoveka koji je drugačiji. Pisac egzilant osloboen svoje sredine najpre spozna da je uhvaćen u tragikomičnu zamku i da ga ni tamo u dalekom svetu ne etiketiraju drugačije do kao predstavnika države koju je napustio. Iako u Hrvatskoj više ne postojim kao hrvatska spisateljica, izvan Hrvatske me bez izuzetka etiketiraju kao hrvatsku spisateljicu. Tako sam, iako to nisam želela, postala više hrvatska nego što bih to bila da sam ostala u Hrvatskoj. Bolje rečeno, postala sam nešto što nisam. Zbog čega me druga sredina ustrajno etiketira kao hrvatsku književnicu? Zato što jednostavno ne zna kako bi me drugačije etiketirala. Svako je nečiji pisac, svako pripada nekom narodu, svako piše na nekom jeziku, zbog čega se onda uopšte baviti tim statistič-
ki zanemarljivim primerom disfunkcije nacionalnog identiteta. Izmedju ostalog, dovoljno je pogledati prevedene knjige. Iza svakog pisca stoji neka domovina. Pozivi na literarne dogaaje i spiskovi učesnika slični su spiskovima takmičenja na kojima je u zagradi uvek navedeno ime države. Uzgred rečeno, samo jednom sam iza imena nekog književnika videla primedbu "transnacionalan" i zavidela sam mu. Na književnim susretima se osećam kao na takmičenjima za pesmu evrovizije. Preznojim se često zbog iznenadnog straha da ću po svom nastupu čuti gong i glas koji objavljuje "Croatia - five points". Sanjam o tome da jednoga dana skinem sa sebe sve te nalepnice koje me ustrajno oblepljuju, kao da sam čovek-poster, i da postanem samo svoje ime i prezime. Jer upravo ime i prezime, najveće književno priznanje koje književnik može dobiti, ostaje drugima. Croatia – five points, Poland - two points, Belgium - ten points.

FIZIKA I METAFIZIKA EGZILA
Na kratkotrajnom izletu u San Antonio posetila sam The Alamo Museum. Lutajući muzejskom trgovinom suvenira naišla sam na knjižicu čiji mi se naslov dopao.Knjižica koja je govorila o ženi spasiocu Alame njenu životnu priču pripovedala je preko odeće koju je nosila – "life story presented through the cloths she wore". Svoju egzilantsku nomadsku priču mogla bih opisati preko predmeta koje uvek iznova kupujem - džezve, male kuhinjske aparate, vadičepe, fenove od 120 do 220W, muzičke kutijice, CD-playere, posteljinu, utičnice i adaptere za kompjuter, papuče, jer ih uvek ostavljam za sobom. Moju priču bi mogli opisati koferi i putne torbe koje vučem sa sobom i koji se vuku za mnom, koje ostavljam na putu i kupujem nove. Egzilantsku priču bi mogle opisati i vizitke s imenima koja u suštini više ne označavaju stvarne osobe jer sam stvarne osobe u meuvremenu zaboravila. Egzilantsku priču bi mogle opisati i brojne vize i pečati u mom pasošu, računi, gomila papira koji dokazuju da sam negde bila, negde nešto kupila, negde nešto potpisala, iako dokazi vremenom sve manje odgovaraju mojim uspomenama. Uprkos svemu verujem da bi me pogled na moru sopstvenog života strašno potresao ukoliko bi se nekim čudom sve te stvari najednom stvorile preda mnom.
Neprestano ureivanje privremenog doma i njegovo uništavanje, pakovanje i raspakivanje, sve mučnije ponavljanje istih rituala, kao da je u pitanju igra simulacije a ne stvarni život, dovode egzilanta u neku posebnu vezu sa sopstvenom biografijom. Egzilant u suprotnosti sa običnim životom razvija drugačiju
prostorno-vremensku percepciju stvari dok živi u očiglednoj i goloj telesnosti egzila. Jednom sam u Berlinu izlazeći iz metroa ugledala stariju Bosanku u
dimijama koja se na raskrsnici zbunjeno okretala oko sebe i mrmljala: "Bože, ge sam to ja?" Egzilant više nego drugi ljudi ima mogućnost da postavi sebi to pitanje. To je njegova prednost ali i izvor duboke lične more.

POSLEDNJI SUSRET PISCA SA EGZILANTOM U SEBI
Na ovom mestu upotrebiću citat iz priče Borisa Piljnjaka: "The fox is god of cunning and treachery. If the spirit of the fox enters a man, the mans race is cursed.The fox is the writers god." Postoje egzilanti koji su nakon odlaska porušili sve mostove za sobom i postali divlji ljudi. Egzilant se teško odriče dobijene slobode. Razvija čula i spoznaje svaku zamku... Sa sebe besno odstranjuje svaku etiketu, odbacuje mogućnost da ga negde uvrste, da ga svedu na predstavnika države čiji pasoš nosi sa sobom, izbegava da bude član bilo kakvog društva. Drugim rečima, postaje neprijatna osoba i veliko zakeralo. Neće da se odomaći. S vremenom razvije i životinjski instinkt, postaje ilegalac, menja brloge, teško ga je uloviti; čak i ukoliko se ikada odomaći, ostane stranac u sopstvenoj kući, sa uvek pripremljenim koferom koji stoji kraj vrata. Postaje rušitelj normi, smeta mu svako ograničenje jer se navikao na život van sva-
kodnevnog reda. Vremenom se poistoveti i sa svojim licem optužene osobe. Postane neprijatelj, izdajica, preseli se u ilegalu u koju su ga nekada nagnali, postane subverzivan jer su ga ljudi optuživali za subverziju, postane otpadnik jer su ga ljudi optuživali za otpadništvo. Pisac u nekom trenutku u sebi prepozna egzilanta. Pomiri se sa tim i stanje koje se zove egzil postane njegovo stvarno stanje. Kad opiše ceo krug, pomiren se vrati u svoj pravi dom. Čini se da je ruska avangardna kultura najstrasnije sledila ideju umetnika kao izdajice i umetničkog dela kao izdajstva. Ruska avangardna kultura načinila je bogate strategije izdaje ustaljenih umetničkih načela, ustaljenih žanrova, ustaljenih vrednosnih hijerarhija i literarne tradicije. Umetnički čin za avangardiste je bio čin subverzije. Umetnost je imala svoju nesumnjivu autonomiju. U odbrani te autonomije dozvoljena su bila sva sredstva. Osnovni umetnički postupak ruske avangarde jeste izdaja, astrenjenje, instrangement, začudnost, razbijanje ustaljenih literarnih normi, izneveravanje čitaočevih očekivanja. U tom smslu, pisac je bio izdajnik, lisica, a lisica kao metafora izdaje bila je zaštitni znak pravog umetničkog dela.

UDVOSTRUČENOST EGZILA
Kada se nae na književnom trgu, pisac egzilant postepeno spoznaje da se zapravo našao u dvostrukom egzilu. Jer književni trg ima najmanje razumevanja upravo za umetnike književnog egzila. Inače se trg ne bi ni zvao trg, kao što se ni izdavaštvo ne bi zvalo izdavačka industrija. Književni trg zahteva prilagoavanje normama produkcije, po pravilu ne podnosi umetničke neposlušnosti, ne podnosi ni eksperimentatore, umetničke subverzivce, performere inventivnih strategija u književnom tekstu. Nagradjuje književno poslušne, prilagodljive, marljive, one koji poštuju književne norme. Književni trg ne podnosi staromodne ideje o umetničkom delu kao jedinstvenom, neponovljivom, duboko individualnom umetničkom proizvodu. U toj mašineriji književne industrije pisci su poslušni radnici, samo točkić proizvoačke industrije. Pisac egzilant najednom shvati da se u egzilu našao sa starim zanatom koji je davno izumro i koji više nikom nije potreban. Tragikomičnost njegove pozicije najednom se udvostručuje. Ukoliko je svoju diktatorsku sredinu napustio da bi se očuvao kao pisac, najednom sada shvata da se našao u drugoj sredini, u diktaturi književnog trga. Pisac se na kraju suočava i sa poslednjim paradoksom. Dobri pisci se svuda osećaju kao izgnanici, dok se slabi svuda osećaju kao kod svoje kuće. Pisac egzilant je osuen na marginalnost, čak i da bi dobije Nobelovu nagradu kao Brodski, čak i da se nekom greškom nadje u mainstreamu popularne kulture kao Nabokov, i da mu kakva slučajnost donese slavu. Neki se upravo zbog marginalnosti vrate književnoj sredini koju su napustili, kao Solženjicin. Jer samo sredina koja je zadala rane zna kako se one mogu zaceliti, samo ta sredina zna kako ponovo podići piščev srušeni ego, kako zamahnuti piščevim imenom kao nacionalnom zastavom, kako mu vratiti osećanje važnosti, uvrstiti ga u školski udžbenik, sahraniti ga sa svim počastima, podići mu spomenik, imenovati po njemu koju od ulica. Pisac egzilant nalazi se u zamki opojne i zastrašujuće slobode. Ta sloboda zahteva pristanak na marginalnost i samoću. Birajući egzil, egzilant bira i usamljenost.

ŽIVOT JE SAN
Svake subote telefoniram svojoj majci koja živi u Zagrebu. Vodimo kratak, usamljenički razgovor. Mamu, iz ko zna kojih razloga, uvek zanima koliko je sati u državi iz koje zovem. Uskladimo vreme, popričamo o životu. Mama, koja se dugo godina nije pomakla iz Zagreba, nedavno mi je, sa uzdahom rekla: "Znaš, moj život kao da nije moj. Ne znam čiji život živim, jedino što znam je da ne živim svoj." Zastao mi je dah. Nisam znala šta da joj odgovorim. Moja mama je izgovorila autentičnu egzilantsku rečenicu.

POVRATAK U DOMOVINU
U prvom razredu osnovne škole bila sam očarana svojim udžbenikom. Očarale su me šarene sličice. Slova sam brzo savladala, ali te sličice... One behu prva uzbudjuća informacija o svetu punom jarkih, jasnih boja. Moj socijalistički udžbenik propagirao je bratstvo i jedinstvo meu narodima i narodnostima Jugoslavije. Na sličicama su bili mali ljudi, raziličito obučeni. Jedni su imali na glavama fes, drugi kape, treći šešire, jedni su imali na nogama opanke, drugi čizme. Te male ljude iz udžbenika nikad ne videh u svakodnevnom životu. Vidjala sam ih tek kasnije, na folklornim festivalima. Zato sam naravno odrastala uverena da su ljudi jednaki i da se samo različito oblače. Kasnija putovanja u razne krajeve Jugoslavije me nisu uverila da su njihovi stanovnici splet različitih naroda i narodnosti, kao što me je učio moj udžbenik. Iako ni kasnije nisam uspela da upoznam nikoga ko bi nosio fes, usvojila sam pravila iz udžbenika i trudila se da poštujem razlike izmedju tog nevidljivog fesa i kape. Moj socijalistički udžbenik me je upravo učio tome da su svi ljudi na zemaljskoj kugli braća, kako beli, tako i crni i žuti. Sličice na kojima su bila naslikana deca, obojena žuto, crno i belo najviše su budile moju maštu. Jer žute i crne dece u svakodnevnom životu nisam vidjala. Ni kasnije, kada sam bila već odrasla. Jugoslovenska propaganda multietničkog i multikulturnog društva iskazala se kao neuverljiva, zvučala je neuverljivo, i mnogo kasnije kada su kapa, fes i šešir zaratili tvrdeći da ne mogu živeti u jednoj državi, zagovarala sam jugoslovensku multikulturalnost. Tu ideju nije pregazio samo rat, pala je na prvom ispitu i u nekom centru za begunce u inostranstvu, jer jugoslovenski begunci često nisu hteli da budu smešteni na istom mestu sa sebi jednakim nesrećnicima drugih boja. Tako egzil može biti i povratak u retro-utopiju, u sličice iz nekog starog udžbenika.

Danas sam zaista okružena braćom, kako crnom i rumenom, tako i belom. Na uličnim demonstracijama plačem s Kurdima, ruže kupujem kod Tamilaca, novčić spuštam u šešir Cigana, povrće kupujem kod Turčina. Okružena braćom živim u Njujorku, Berlinu, Londonu, Amsterdamu. Lovim sjaj njihovih pogleda, prepoznajem svoju rasu, egzilantsku, nomadsku, emigrantsku, klimam glavom, smeškam se - svoji smo na svojem. Njihova vera u bolji život ne dopušta mi da skliznem u cinizam. Njihov trud da prežive čini me skromnijom. Njihova marginalnost smanjuje moj apetit za priznanjem, kao što kaže Brodski. Ponekad mi se, kao i mojoj majci, učini da ne znam čiji život živim, ali tu misao brzo zaboravim. Čini se, ipak, svoj. Svoj lifeage.
--------

****Esej je predavanje održano aprila 2000 godine na Filozofskom fakultetu u Ljubljani

Ivan V. Lalić

"Mesta koja volimo"

Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,
Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I sta je pod prozorom; ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kise
Koju smo razumeli koja se stalno ponavlja,
I ovaj zid ne medji sobu, nego mozda noc
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noc kad si bila uplasena od svoje svetlosti,
I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadzivljuje, zauvek naseljeno
Obicnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamcenje;
Kad odes, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: niceg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi nacin vidljivo,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti.